PISjournal – Posljednjih godina Velika Britanija svjedoči rastu političkih i društvenih tenzija koje su usko povezane s pitanjima migracije, nacionalnog identiteta, rasizma i sigurnosti. Iako se britansko društvo često predstavlja kao primjer liberalne demokratije, tolerancije i multikulturalizma, ispod površine i dalje postoje snažne ideološke struje koje crpe inspiraciju iz historijskog naslijeđa imperijalizma, kolonijalizma i bjelačke nadmoći. Savremeni bjelački supremacizam u Britaniji ne pojavljuje se uvijek u svom otvorenom i ekstremnom obliku. On se često manifestira kroz političku retoriku, medijske kampanje, teorije zavjere i narative o navodnoj ugroženosti bijelog stanovništva.
Jedna od najvažnijih karakteristika savremenog britanskog bjelačkog supremacizma jeste njegova sposobnost da se prilagodi političkom kontekstu. Za razliku od otvoreno rasističkih pokreta iz prošlosti, današnji zagovornici krajnje desnice rijetko koriste direktan jezik rasne superiornosti. Umjesto toga, oni govore o „zaštiti nacionalnog identiteta“, „odbrani zapadne civilizacije“, „kontroli granica“ ili „borbi protiv masovne migracije“. Takva retorika omogućava da ideje koje su nekada bile marginalne postanu prihvatljivije široj javnosti.
U središtu ovog procesa nalazi se ono što mnogi analitičari nazivaju „politikom bijesa“. Riječ je o političkoj strategiji koja se ne oslanja prvenstveno na činjenice ili argumente, nego na snažne emocije poput straha, ljutnje i osjećaja ugroženosti. Migranti, muslimani, tražitelji azila i etničke manjine predstavljaju se kao prijetnja društvenom poretku, ekonomskom prosperitetu i kulturnom identitetu zemlje. Takav pristup pojednostavljuje složene društvene probleme i nudi jednostavne krivce za izazove s kojima se građani suočavaju.
Britanski mediji odigrali su značajnu ulogu u oblikovanju ovakvog političkog okruženja. Tokom posljednjih nekoliko decenija, brojni tabloidi i konzervativni mediji kontinuirano su stavljali migraciju u središte političkih rasprava. Naslovi o „invaziji migranata“, „preopterećenim javnim službama“ ili „gubitku britanskog identiteta“ stvarali su atmosferu straha koja je pogodovala rastu krajnje desnice. Čak i kada statistike pokazuju smanjenje migracijskih tokova ili pad broja dolazaka preko La Manchea, percepcija krize često ostaje prisutna zahvaljujući medijskom diskursu.
Društvene mreže dodatno su pojačale ovaj trend. Platforme poput X-a, Facebooka i TikToka omogućile su brzo širenje dezinformacija, teorija zavjere i političke propagande. Utjecajne ličnosti krajnje desnice koriste digitalne platforme za mobilizaciju pristalica i širenje narativa o navodnom progonu bijelih Britanaca. U takvom okruženju činjenice često postaju manje važne od emocija. Svaki pojedinačni zločin koji uključuje počinitelja migrantskog porijekla može biti predstavljen kao dokaz šire teorije o propadanju društva, bez obzira na stvarne statističke pokazatelje.
Posebno zabrinjava selektivni pristup nasilju i kriminalu. Kada je počinitelj pripadnik etničke ili vjerske manjine, određeni politički i medijski akteri često predstavljaju slučaj kao dokaz sistemskog problema povezanog s migracijom ili multikulturalizmom. Međutim, kada su počinitelji bijelci, a žrtve pripadnici manjina, isti događaji rijetko dobijaju sličan politički značaj. Takva dvostruka mjerila doprinose stvaranju percepcije da su životi nekih građana važniji od života drugih.
Pojam „dvostepenog policijskog sistema“ postao je važan element političke retorike britanske krajnje desnice. Zagovornici ove ideje tvrde da policija i pravosudni sistem favoriziraju etničke manjine na štetu bijelih građana. Međutim, brojna istraživanja tokom godina pokazala su da su crnci i pripadnici drugih manjinskih zajednica često izloženi češćim policijskim zaustavljanjima, pretresima i nadzoru. Uprkos tome, narativ o diskriminaciji bijelaca ostaje snažno prisutan u političkim kampanjama krajnje desnice.
Korijeni savremenog bjelačkog supremacizma u Britaniji ne mogu se razumjeti bez sagledavanja kolonijalne prošlosti zemlje. Britansko carstvo bilo je jedno od najvećih u historiji i svoju dominaciju često je opravdavalo idejama rasne i civilizacijske superiornosti. Kolonijalni projekat počivao je na pretpostavci da Britanci imaju pravo upravljati drugim narodima jer su navodno kulturno i politički napredniji. Iako je formalni kolonijalizam nestao, određeni obrasci razmišljanja nastavili su živjeti u političkoj kulturi i društvenim institucijama.
Jedan od razloga zbog kojih se ove ideje i dalje održavaju jeste nedovoljno suočavanje s imperijalnom prošlošću. U britanskom obrazovnom sistemu mnogo se govori o Drugom svjetskom ratu, nacizmu i evropskoj historiji, dok su kolonijalni zločini i posljedice imperijalizma često marginalizirani. Kao rezultat toga, mnogi građani imaju ograničeno razumijevanje načina na koji je kolonijalizam oblikovao savremene rasne odnose i migracijske tokove.
Političari poput Nigela Faragea predstavljaju važan dio savremenog političkog pejzaža. Njihov uspjeh pokazuje koliko je politika zasnovana na identitetu i strahu postala utjecajna. Kritičari tvrde da takvi političari koriste pojedinačne tragedije kako bi produbili društvene podjele i mobilizirali birače. Umjesto fokusiranja na složene uzroke ekonomskih i društvenih problema, pažnja se usmjerava prema migrantima i manjinama kao navodnim krivcima.
Istovremeno, uspon međunarodnih desničarskih mreža dodatno jača ove tendencije. Politički akteri iz Sjedinjenih Američkih Država i Evrope sve češće međusobno razmjenjuju strategije, poruke i političke narative. Ideje koje su nastale u okviru američkog pokreta MAGA brzo pronalaze put do britanske javnosti putem društvenih mreža i medijskih komentatora. Time se stvara transnacionalni prostor u kojem se šire slične poruke o migraciji, nacionalizmu i navodnoj ugroženosti bijelog stanovništva.
Međutim, rast krajnje desnice nije jedina priča savremene Britanije. Brojne organizacije civilnog društva, antirasistički pokreti i građanske inicijative aktivno se suprotstavljaju rasizmu i ekstremizmu. Veliki protesti protiv rasizma, kampanje za jednakost i javne rasprave o kolonijalnoj prošlosti pokazuju da značajan dio britanskog društva odbacuje ideologiju bjelačke nadmoći.
Borba protiv bjelačkog supremacizma zahtijeva više od osude otvorenog rasizma. Potrebno je suprotstaviti se dezinformacijama, promovirati historijsku pismenost, jačati društvenu solidarnost i razvijati politike koje smanjuju ekonomske nejednakosti. U suprotnom, osjećaji nesigurnosti i frustracije nastavit će biti plodno tlo za političke pokrete koji nude jednostavna rješenja za složene probleme.
Savremeni bjelački supremacizam u Britaniji nije samo pitanje ekstremnih grupa na marginama društva. On se manifestira kroz političke narative, medijske diskurse i kulturne obrasce koji oblikuju način na koji građani razumiju sebe i druge. Budućnost britanske demokratije u velikoj mjeri ovisit će o sposobnosti društva da se suoči s tim izazovom i izgradi inkluzivniju viziju nacionalnog identiteta zasnovanu na jednakosti, a ne na isključivosti.
Ekskluzivno PISjournal
