Nadim Koteich
PISjournal – Samit Šangajske organizacije za saradnju, održan ove sedmice u kineskom gradu Tianjinu, stavio je arapsku regiju, posebno Zaljev, u središte procesa koji preoblikuju ravnotežu snaga u Evroaziji.
Samit, kojim je predsjedavao kineski predsjednik Xi Jinping, a prisustvovali su mu ruski predsjednik Vladimir Putin, indijski premijer Narendra Modi i drugi lideri, dodatno je učvrstio nove geopolitičke realnosti na Bliskom istoku, jačajući diverzifikaciju saveza koja omogućava državama da izbjegnu oslanjanje isključivo na SAD.
Više od bilo kojeg drugog samita od osnivanja organizacije kao sigurnosnog okvira 2001. godine i njenog postepenog širenja tokom četvrt vijeka – sada predstavlja skoro 40 posto svjetske populacije – konferencija u Tianjinu naglasila je rastući značaj Šangajske organizacije za saradnju za Bliski istok. Zaista, Iran je postao punopravni član 2023. godine, a Saudijska Arabija, UAE i Egipat su dobili status „partnera u dijalogu“ 2022. godine.
Ova promjena je efektivno učinila Crveno more i Arapski zaljev prirodnim produžetkom evroazijskog bloka, pozicionirajući regiju u središte budućih trgovačkih ruta, logistike i energetskih tokova. Kao jedan znak ove nove stvarnosti, 10 luka u Zaljevu rangirano je među 70 najefikasnijih na svijetu 2024. godine.
Najvažnije je da principi Deklaracije iz Tjenjina jasno odražavaju trenutno raspoloženje u arapskom svijetu, posebno po pitanjima suvereniteta, nemiješanja i reforme globalnog upravljanja.
Deklaracija je nedvosmisleno odbacivala tutorstva ili jednostrane sankcije, stavove duboko poznate većini arapskih prijestolnica, koje su dugo bile oprezne prema zapadnom pritisku predstavljenom kao odbrana demokratije ili ljudskih prava. U izjavi je također upućen snažan poziv za davanje veće težine zemljama u razvoju, uključujući arapske države, unutar međunarodnih institucija poput Vijeća sigurnosti UN-a i Međunarodnog monetarnog fonda.
Ove teme su neodvojive od dugogodišnjeg zalaganja samita za pravedni razvoj, posebno za otpis duga. Ipak, ove godine, izjava je otišla i dalje: pozivajući na regulaciju oblasti vještačke inteligencije i transfera tehnologije, istovremeno ih oslobađajući od političkih ograničenja koja ometaju napredak mnogih nacija i pogoršavaju njihove ekonomske krize.
U tom kontekstu, pozivi ruskog predsjednika Vladimira Putina na ubrzanje dedolarizacije, zajedno s prijedlozima za osnivanje razvojne banke kojom bi upravljala ta organizacija, nisu bili samo slogani za sukob sa Zapadom. Umjesto toga, oni odražavaju novonastale ekonomske i geopolitičke realnosti koje su naftu i plin iz Perzijskog zaljeva postavile u središte viševalutnog finansijskog okvira i višepolarnog političkog poretka.
Ipak, ovaj napor predstavlja i izazove i prilike za zemlje Perzijskog zaljeva, koje drže ogromne viškove denominirane u dolarima koji prelaze 6 biliona dolara u imovini državnih fondova i koje većinu svoje energije izvoze u američkim dolarima. Međutim, to je jedna komponenta namjerne strategije repozicioniranja koju vode vlade zemalja Perzijskog zaljeva: diverzifikacija njihovih ekonomija kroz višestruke inicijative, među kojima je najvažnija povezivanje kineske inicijative „Pojas i put“ s pomorskim koridorima kroz Sueski kanal i Arapsko more, čime se jača strateški položaj Egipta, UAE i Saudijske Arabije kao ključnih centara na novoj globalnoj trgovinskoj mapi.
Iz ove perspektive, odbacivanje onoga što su lideri nazvali „mentalitetom hladnog rata“ na samitu je posebno značajno, naglašavajući ekonomsku dimenziju sigurnosti u današnjem svijetu i podcrtavajući potrebu za zajedničkim sigurnosnim okvirom koji se bavi brigama i interesima svih strana. Iako je poruka bila prvenstveno usmjerena prema Washingtonu i NATO-u, ona je relevantna i za Bliski istok, budući da su sukobi u Gazi, Libanu, Jemenu i Iranu isprepleteni s globalnim borbama za moć i multipolarnim takmičenjem oko američkog sigurnosnog kišobrana u regiji.
U tom smislu, Šangajska organizacija za saradnju, uz BRICS, okuplja Saudijsku Arabiju, UAE i Iran za istim stolom na nezapadnoj platformi. Time se nudi prostor za stvaranje novog okvira za rješavanje sporova bez zapadnog posredovanja, sa svim njegovim predrasudama, nedostacima i opadajućom efikasnošću.
Ako je Afganistan bio poligon za provjeru namjera organizacije, Bliski istok će biti konačni test njene sposobnosti da prevede principe u materijalne promjene koje preoblikuju sfere uticaja i otvaraju vrata novim akterima da igraju ulogu u oblikovanju regionalne sigurnosti. Sve to bi moglo izvući arapsku sigurnost iz mreže duboko ukorijenjene polarizacije.
Ishodi samita i njegova težnja da potvrdi kraj američke unipolarnosti nisu samo akademske apstrakcije za arapske države. Oni odražavaju materijalne realnosti kroz koje se Rijad, Abu Dhabi i Kairo kreću dok nastoje uravnotežiti odnose s Washingtonom, Pekingom i Moskvom.
Ipak, razlike unutar organizacije i dalje postoje, posebno između Kine i Indije. Štaviše, ostaje otvoreno pitanje da li ona ima kapacitet da se razvija prevođenjem izjava u snažne institucionalne okvire. Međutim, ovi izazovi ne umanjuju uspjeh samita u oblikovanju nove geopolitičke klime koja postavlja temelje za institucionalnu alternativu poretku kojim dominira Zapad.
Samit u Tianjinu tek treba da razvije novi globalni sistem, ali je postavio Bliski istok u središte ovog procesa, što znači da su uloge, interesi i izbori arapskih aktera ključni za oblikovanje ravnoteže novog doba. Od luka Crvenog mora do naftnih polja u Zaljevu i od investicijskih foruma do pregovaračkih stolova, regija se nameće kao nezamjenjiv partner u stvaranju svijeta sutrašnjice.
