Američko napredovanje unazad

December 28, 2017

World Leaders Address United Nations General Assembly — NEW YORK, NY - SEPTEMBER 24: U.S. President Donald Trump exits the stage after speaking at the United Nations General Assembly at UN headquarters on September 24, 2019 in New York City. World leaders from across the globe are gathered at the 74th session of the UN General Assembly, amid crises ranging from climate change to possible conflict between Iran and the United States. (Photo by Drew Angerer/Getty Images)

Zlatko Dizdarević

Sjedinjene Američke Države su pod Trumpom „uspjele“ da relativiziraju svoj utjecaj u svijetu na neprepoznatljiv način. Poseban problem za Ameriku na tragu dugoročnih interesa jeste uzdrmano partnerstvo ili poslušnost mnogih kod kojih do sada nisu bile upitne ni interesna ni prosta podanička vjernost. Trumpov krajnje „živopisni“ način vođenja države u minulih godinu dana bio je dovoljan za spektakularizaciju njegove životne priče, ali i za već sada izvjesne dugotrajne posljedice na stanje u državi i na njenu poziciju u svijetu.

Ključne riječi: SAD, Trump, država, svjetska pozicija

Ni najveći pesimisti u Americi i svijetu – ma kako slutili iz raznih razloga da je Donald Trump krivo rješenje u Bijeloj kući – nisu mogli očekivati kako će za samo godinu dana on i njegova ekipa do te mjere urušiti međunarodni status prve sile svijeta i „lidera demokracije“ da će doista biti izuetno teško i mukotrpno zadugo poništiti plodove tog rada.

Na čelo zemlje Trump je došao na krilima optimistično agresivnog uzvika: „America first“. Realnost je za samo dvanaest mjeseci po Ameriku porazna. Decembar i januar posebno bolni kao nikada do sada. Uoči Nove godine povodom Jeruzalema, civilizacijski grandiozne teme, u UN-u su doživjeli potpuni poraz ujedinivši protiv sebe i one koji su im uvijek bili partneri, ovako ili onako. Potom su, odmah iza Nove godine, u Vijeću sigurnosti UN-a doživjeli još teži debakl. Sami izazivajući sudbinu, zaslijepljeni nepriznavanjem svjetske realnosti sazvali su silom vanrednu sjednicu ovog tijela i tamo ostali potpuno poraženi. Nijedna članica Vijeća sigurnosti, stalna ili nestalna, nije ih podržala u pokušaju da uvuku svijet u američko-izraelsku priču povodom Irana.

Skandalozno arogantne prijetnje stalne predstavnice SAD u Ujedinjenim nacijama Nikki Halley nakon poraza u Generalnoj skupštini UN-a povodom Jeruzalema, svima koji su se drznuli da iznesu stav drugačiji od njihovog, bile su signal da je Trump sa izabranicima oko njega doista izgubio osjećaj za zbilju. A prijetnje njegovog savjetnika za nacionalnu sigurnost, generala Herberta McMastera nakon debakla u Vijeću sigurnosti koji dan kasnije potvrđuju da je stanje u Bijeloj kući i dramatičnije nego što se moglo pretpostaviti. Kada general-savjetnik za nacionalnu sigurnost izbezumljen od bijesa zaprijeti nekome poput Rusije kako će „platiti visoku cijenu za podršku Iranu…“, a onda ovu prijetnju podrže i visoki funkcioneri Bijele kuće, onda je to veliki problem i za Ameriku, ali i za sav normalni svijet.

Sjedinjene Američke Države su pod Trumpom „uspjele“ da relativiziraju svoj utjecaj u svijetu na neprepoznatljiv način. Na stranu što je pogaženo, ili najavljeno da će biti niz historijski značajnih multilateralnih sporazuma poput Pariškog o klimatskim promjenama i nuklearnog o Iranu, što je napustio PTTI, za Ameriku izrazito profitabilan trgovinski projekat sa Evropom, što je Amerika po prvi put izgubila ključnu ulogu presudnog medijatora u bliskoistočnom mirovnom procesu kao i kredibilitet svjetskog lidera finansijskim ucjenama Ujedinjenih nacija jer „nisu na njegovoj strani“ (neke agencije i organizacije UN-a to već osjećaju) itd. Ono što je za Ameriku već sada poseban problem na tragu dugoročnih interesa jeste uzdrmano partnerstvo ili poslušnost mnogih kod kojih do sada nisu bile upitne ni interesna ni prosta podanička vjernost. I u politici je kao i u životu – kada oko tebe zaključe da nisi što si nekada bio, nema više ni ljubavi ni respekta kao „onda“.

Tako je danas sa poslušnim američkim saveznicima na Bliskom istoku, posebno u Zaljevu. Trump je nedavno izjavio kako je lično „instalirao“ mlađanog princa prestolonasljednika Muhammeda bin Salmana u vrh Saudijske Arabije kao jakog čovjeka preko kojeg će Amerika, valjda, obezbjeđivati svoje interese u toj zoni. I šta? Naivno uzaludno. Nastranu što „jaki čovjek“ u samo nekoliko sedmica dokazuje kako mu se sila topi u mnogim nezrelostima, ali čak i kao takav, za američkog predsjednika „jak“, nije ni uz oca kralja Salmana mogao utjecati na ostale u regiji, ni kroz Arapsku ligu, ni kroz Islamsku konferenciju da stanu uz Trumpa u najnovijim zbivanjima. Naprosto niko od njih nema nikakvih mogućnosti prisiliti ogromnu većinu Arapa da stanu uz Trumpa u slučaju Jeruzalma. Isto je i sa američkom podrškom Netanyahuu i cionistima u slijepoj ambiciji da anektiraju ilegalna naselja na okupiranim teritorijama, ili čak prisvoje i svetu Al-Aksu. Da se i ne govori o tome koliko nasrtaji vladajuće ekipe u Izraelu na svaki pedalj palestinske zemlje u korist stvaranja mitskog „velikog Izraela“ – čemu se protivi i nemali broj Jevreja u Americi, ali i u Izraelu – udaljava mnoge stanovnike svijeta od svakoga ko pred tom ambicijom zatvara oči ili je čak i podržava.

Nije slučajno ni što je najnovija priča o Iranu, mimo Washingtona i Tel Aviva, u UN-u prošla porazno po ove dvije zemlje. Prvo, u pitanju je grubo zaobiđena činjenica da je u pitanju unutrašnja stvar suverene države, koliko i u nizu drugih situacija, a da se i ne govori da su demonstracije u Iranu, njihov obim, karakter i posljedice u mnogim elementima bile manje razorne od brojnih demonstracija po svijetu, uključujući i poznate u Americi. O uobičajenom medijskom sramnom friziranju činjenica u vezi sa time, do upotrebe snimaka sa demonstracija u Bahreinu 2011. kao „scena iz Irana“, ili sramne zloupotrebe scena iz starog igranog filma(?!) kojim se prikazuje „brutalnost na ulicama u Iranu“ danas, malo je ko riječ napisao. Američke prijetnje u UN-u kako „svijet ne smije ostati hladan i miran spram iranskog terora“ ostale su.

O tajnom sastanku visokih delegacija obavještajaca SAD i Izraela krajem novembra u Americi, također ni riječi. Timove su predvodili savjetnici za nacionalnu sigurnost Herbert McMaster i Meir Ben-Shabbat, a zaključci su sažeti u „Memorandumu o razumijevanju o iranskom pitanju“. Četiri su zadatka: Tajni rad u cilju ukidanja iranskog nuklearnog programa; Ograničavanje djelovanja Irana u regionu, a posebno u Siriji i Libanu; Ograničavanje balističkog programa Irana; Rad na eskalaciji sukoba u regiji u koje se može uključiti Iran… Jasno kao dan. Priču je otkrila izraelska tv mreža Channel Eser!

Sve ovo – porazi u UN-u i posebno realnost poraza od Rusije na Bliskom istoku i u Siriji, čine da frustracija i bijes već dominiraju politikom Amerike spram svijeta. To jeste razlog za ozbiljnu zabrinutost pa i zvono na uzbunu. Gubljenje kompasa Washingtona loša je vijest za sve.

Vidljivo je da utjecaj Amerike slabi i na do jučer neupitne partnere u Evropi, posebno one tradicionalne poput Njemačke i Francuske. Samo jedan put u novijoj historiji, povodom rata u Iraku 2003. god., zemlje EU nisu bile uz SAD, ali tada nisu imali snage da to potvrde i glasanjem u UN-u. Sada jesu, svi najjači i najvažniji u Uniji! Trump čak nije pozvan ni na nedavnu konferenciju o klimatskim promjenama u Parizu. „Kompenzacija“ koju Trump na ovom terenu ima zahvaljujući većini poslušnih zemalja iz bivšeg Istočnog bloka, a danas članica EU, slaba je utjeha. I među nekima od njih vlastiti dugoročni interesi počinju nadvladavati stari animozitet prema Rusiji kao osnov za prislanjanje Americi. Trump je i tu odigrao protiv sebe. Ovdašnji mediji ne žele spominjati ni sve jasniju tjeskobu u Japanu i Južnoj Koreji spram „nuklearnog udara“ na Sjevernu Koreju koji bi, naravno, donio pogubne posljedice i po njih. Problemi Trumpa sa Evroazijom su posebni i vidljivi, a Turska je vjerovatno i najbolnija tema. Zemlja od izuzetnog značaja za NATO, takozvani „čuvar južnog krila Alijanse“ počela se odmicati od Amerike i nešto prije Trumpa, ali u minulih godinu dana ta veza sa NATO-om bezmalo je postala samo formalna. Zato je „nova“ bliskost Erdogana sa Rusijom tolika da se u slobodnijem političkom žargonu danas kaže kako Turska kao NATO članica, čuva od NATO-a bezbjednost južnih, crnomorskih granica Rusije! Lijep „uspjeh“ za lidera Alijanse, nema šta.

U svemu ovome, Predsjednik vidno uživa u funkcionisanju izvan realnosti, blokiran političkom klaustrofobijom i opsjednutošću sobom, zamjenivši za samo godinu dana ono „America first“ sa „Trump first“. Njegov tipičan odgovor ovih dana na razorne efekte knjige Vatra i gnjev – Unutar Trumpove Bijele kuće zato je sasvim očekivan: „Ja sam veoma stabilan genije…“.

Puno se toga desilo u minuloj godini na račun i preko leđa moćne Amerike, ne samo zaustavljajući je u liderstvu, već i ozbiljno vraćajući nazad. Igrači sa druge strane – Rusija i Kina (Trump ih je već svrstao u „prijetnju“) uz Evropsku uniju izvlače benefite iz ove situacije. Prijetnjama koje su izgovorili Trump, McMaster, Nikki Halley i ostali u administraciji, protivnicima se samo pomaže.

Naravno, teško je sve ovo što se dešava minulih godinu dana u Americi knjižiti isključivo na račun Trumpa kao „iznenađenja“ u tamošnjoj realnosti. Mentalni sklop tog društva i uvriježeni sistem vrijednosti od početka stvaranja države insistira na pobjedničkoj strasti po svaku cijenu. Nad svima i u svemu. Nije pravo legalnog nošenja oružja tek rezultat biznisa proizvođača oružja. To je kolektivna filozofija. Ni nerazumijevanje i neuvažavanje drugačijih interesa, kultura, navika i prava izvan sistema vrijednosti američkog Zapada nije slučajno. Puno je iskustava koja kazuju da prosječni Amerikanac naprosto ne shvata mnogo šta različito kod drugih. Njihovo je mjera za sve druge. Izuzetno rijetko problem vide kod sebe. Za posmatrača sa strane sasvim je nategnuta i teza o ogromnom iznenađenju što je ovaj i ovakav Trump došao u Bijelu kuću. Kao da ga je izabrao neko drugi, u zemlji na kraju svijeta. Sada je, eto, nepravedan elektronski izborni sistem doveo do toga! To što su temeljem istog sistema izabrani svi prethodni američki predsjednici u ovaj priči je zaboravljeno.

Ne smije se zaboraviti da je globalno, planetarno urušavanje mnogih vrijednosti, principa, sistema, međunarodnog prava uz promociju primarno interesa, sile i bezdušnosti, izrugivanje sa pravom i pravdom, humanizmom i moralom – dodatno pomoglo trijumfu profila poput ovog Trumpovog. Ali, niko na svijetu nije ni približno toliko kriv za sve ovo što se Americi desilo sa njihovim „prvim čovjekom“ koliko oni sami. Zato će, dugoročno i bolno, oni sami to i plaćati. Izabrali su čovjeka koji im je udario na interese.

Nažalost, treba se plašiti i načina na koji ga se sada ruši. To kazuje da je riječ o istom mentalnom sklopu, istim vrijednostima i starim „čipovima“ što su duboko ugrađeni i u motive i način njegovog izbora. Obračun sa Trumpom u samoj Americi danas liči na ekskluzivni obračun dvije, u suštini i po temeljnim vrijednostima iste Amerike, samo interesno suprotstavljene. Jedne koja se preračunala u svojoj sili vjerujući da će dobiti, pa je izgubila. Nisu htjeli da prihvate postojanje i snagu „Trumpove Amerike“. Prethodno su gazili po svijetu u ime istih uvjerenja i silništva sve one male, slabe i podanički odane.

Intervencijama izvana i iznutra, naftom, „proljećima“, kreditima, talibanima ili raznim ISIL-ima kao partnerima… I sada iznenađeni Trumpom.

Izgubili su iz neopreznosti, bahatosti i uvjerenja da mogu sve što hoće. A svijet se promijenio. Zanimljivo je bilo kako u jesen i zimu 2016. godine ogromna većina američkih najmoćnijih medija nije davala Trumpu nikavu šansu spram „demokrate Hillary“. Logika je jednostavna: Ili su u medijskom zanatu pravili amatersku grešku ne vidjevši da im je pod nosom pola Amerike sklono lideru profila Trumpa, ili su bili kupljeni od unaprijed uvjerenih pobjednika da za njih navijaju, a protiv njega. Jadno.

U pomalo histeričnoj borbi za eliminaciju „predsjednika koji mentalno nije u stanju da to bude“ matrica za njegovo rušenje, zapravo, ista je. Ne ruši se kroz institucije onako kako bi i moglo temeljem zakona, već opet zavjerama, aferama, „kaubojski“ i Trumpovski, tipično američki. Prvo „Russiagateom“ kroz uporno montiranu priču, bez opipljivog dokaza, na silu produžavanu. A ako je Putin doista toliko jak da može Americi namještati izbore, onda je priča o tome ko je „First“ a ko daleko od toga završena u tamošnjem poimanju svijeta. Ako je sve laž i montaža, onda opet ne govorimo o politici koja je uzor u svijetu demokracije i ljudskih prava.

Sada, kada priča o Rusima u Bijeloj blijedi napad interesnog carstva protiv Trumpa seli se na drugi kolosjek, opet tipično američki. Onaj medijski, internetski, globalno kontrolisani često do nipodaštavanja zdrave pameti, logike i argumenata. Umjesto Rusa, evo knjige izvjesnog novinara Michaela Wolffa o Trumpovoj Bijeloj kući koju kompetentni ljudi hladne glave i bez ključalih strasti u Americi nazivaju „kolekcijom tabloidne političke fikcije“. Da se i ne spominju oni što brane Trumpa pa knjigu nazivaju tačno tako: „Trashy tabloid fiction“.

I evo, Amerika je povodom ove vrste štiva koje se čita na plaži i po vozovima, podignuta na noge. Uz svu neupitnu podršku „otkrićima“ od svih koji su minulih dvanaest mjeseci bili zgranuti Trumpovim životnim i političkim „trashom“ – mediji, Hollywood, neoliberali, fini svijet itd. Pritisak je strašan. Knjiga se isti dan nakon izlaska u Americi munjevito širi internetom po svijetu, preštampava i propagira. Liberali oduševljeni što im je neko to poslao pa se hard-diskovi i printeri usijavaju „skidanjam“ i printanjem. Da ste to uradili sa ma kojom drugom knjigom vjerovatno je da vam je ne bi isprintali ni u jednoj kopirnici, a i pitanje autorskih prava visilo bi nekome nad glavom… Amerika protiv Amerike. Trump je tu slabija strana jer se u svojoj „stabilnoj genijalnosti“ preračunao, pa je vlastitom zaslugom ostao bez mnogih partnera i poslušnika koje je danas mogao imati oko sebe. Ako ništa drugo – predsjednik je Amerike. Još jučer je to bilo neupitno golemo!

Trumpov krajnje „živopisni“ način vođenja države u minulih godinu dana bio je dovoljan za spektakularizaciju njegove životne priče, ali i za već sada izvjesne dugotrajne posljedice na stanje u državi i na njenu poziciju u svijetu. Kako će sve ići dalje, vidjet će se. Doduše, zahvaljujući njemu izvjesno je zaradio „showbiz“, značajna kuhinja na kojoj se hrani život u ovoj zemlji, ali i koji diktira mnoge standarde uspjeha i neuspjeha na javnoj sceni, uključujući i politiku.

U svijetu je, često ne bez ciničnog zadovoljstva, prihvaćena nova poštapalica: umjesto „America first“, sada važi „America alone“. Naravno, realnost je još daleko od toga, ali još je dalje od onoga što je bilo. Temeljem svakog novog poteza kojim Washingtona jača izolacionizam uz tezu „sa nama ili protiv nas“, takozvani neprijateljski redovi sve više će se zbijati a Amerika sve više odmicati od prošlosti u kojoj je bila perjanica i uzor u mnogo čemu.

Primjera je mnogo i to u sferi mnogo ozbiljnijoj i važnijoj za budućnost Amerike od onoga što otkrivaju skandali i tračevi koji iskaču iz nove knjige o Trumpu. Strateške mudrosti se čitaju u drugačijim knjigama. Šta u međuvremenu rade „neprijatelji“.

Na svijetu je mnogo, na ovaj ili onaj način jakih država. Među njima, nekoliko je istinskih sila. To su Sjedinjene Američke Države i Evropska Unija na Zapadu. Kina i Rusija na Istoku. Svi sa svojim saveznicima. Politički stratezi znaju da je pobjednik među njima onaj ko ujedini vlastiti interes sa nekim drugim iz te četvorke. SAD i EU su se do nedavno, uz sve probleme i teškoće, mogli smatrati partnerom u „atlantskoj alijansi“. Rusija je dodatno aktuelnim povratkom na veliku scenu pobjedama na Bliskom istoku, pripadala suprotnom „kampu“. Kina je kao tiha voda što bregove valja polako dolazila na veliku scenu, više sama nego sa bilo kim iz ove četvorke. Daleko izvan svojih granica, prvo je oko bacila na Afriku. Ekonomski mudro. Evropa je počela da osjeća stezanje omče oko vrata od prekomorskog partnera, posebno otkako je Trump ušao u igru. Rusija je – što neko napisa ovih dana – čak otvarala i flaše šampanjca povodom njegove pobjede, tragom predizbornih izjava koje su davale razloga za to: Nema više ekspanzije po svijetu, zaludnog trošenja para za ratovanje, nema nepotrebnih vojnih baza, NATO će da plaćaju oni kome treba, Rusija je potencijalni partner a ne neprijatelj… Sada je jasno da su se oni šampanjci pili krivim povodom. Na pomolu su bolji razlozi. Trump ne samo da je odbio Putina pritisnuti iznutra, već je odmah po dolasku bombardovao bazu u Siriji, a sve drugo što je uradio u odnosu prema Moskvi do danas sažeto je u onoj kvalifikaciji od prije neki dan: „Platit će nam Rusija visoku cijenu…“.

Desilo se ono logično za svakoga osim za Trumpa: Evropa mu se izmakla, podjednako tako i Rusija koja se okrenula Kini i uzajamnom interesu i koristi. Decenijama duga nepovjerenja, razlazi i optužbe povodom toga „ko je napustio revolucionarni put“, ustupili su mjesto pragmatizmu koji ima puni smisao: Poklopiti zajednički Aziju kao ekonomski prostor, zaštititi se od zakašnjelog i krivog ekspanzionizma Amerike, ali i stvoriti globalnu sigurnosnu alijansu koja potom može slobodnije da diše okrećući se i na način koji je Kina već „apsolvirala“ kroz novi put – do Evrope! Rusija je u ovu zajedničku priču već ušla kroz „Evroazijsku ekonomsku uniju“ (EEU), a Kina kroz još ambiciozniji projekat, „Inicijativu pojas i cesta“ (BRI). Jednostavnije „Novi put svile“. Iz arhiva su izvučeni neki stari zajednički sporazumi, kao i ne tako davno osvježeni „Sporazum o strateškom partnerstvu“. Članice EEU su danas Rusija, Armenija, Bjelorusija, Kazahstan i Kirgistan uz još neke koji već zabacuju pogled na očigledno prosperitetnu zajednicu. Novi put svile je još ambiciozniji projekat za 21. stoljeće. Promovisao ga je kineski predsjednik Xi Jinping a cilj mu je da u konačnici cestama i morem uveže niz zemalja Evroazije. Jasno značenje ima podatak da su sve zemlje Zapadne Evrope postale članice kineske „Azijske investicione infrastrukturne banke“ (AIIB) koja je okosnica projekta. Otud i odgovor na pitanje laika u nas: Otkud „odjednom“ Kinezi kod nas u svim ozbiljnijim razgovorima o cestovnoj infrastrukturi. Ništa sa Kinezima nije „odjednom“.

Gdje su u svemu ovome zajednički interesi a gdje oni vječito konkurentni između Rusije i Kine, pitanje je na koje analitičari velikog približavanja imaju jasan odgovor: BRI i EEU su drugačiji projekti i po strukturi i po ciljevima. Rusi su se sa EEU okrenuli prema „unutra“ kako bi se prije svega osigurala zaštita od penetracije moćnog Zapada na njihove prostore. Kinezi svoj projekat BRI okreću prema svijetu. Pouzdan je, usput, podatak koji mi je predočen nedavno u Damasku, da su Kinezi već dobili gro građevinskih poslova u budućoj obnovi Sirije. Nafta i gas su teren Rusije, a Iran je lider u izgradnji energetske infrastrukture… Ukratko, kineski projekat postaje „globalizacijski projekat“ formatiran, jasno, na kineskim karakteristikama…

Ako se iz ovoga ugla, suštinski važnijeg od priče o Trumpovim narcisoidnim egzibicijama i estradnim bavljenjima ljudima, a ne političkom zbiljom, posmatraju već sada vidljive dugoročne posljedice njegove vladavine ali i spektakularno-zavjereničkih načina obračuna sa njima sasvim u skladu sa američkim mentalitetom, onda su i šanse za zaustavljanje „slobodnog pada“ američkog utjecaja svakim danom sve manje. Politika koja se na taj način bavi ličnostima što su joj problem, teško i bez tih ličnosti može biti uspješnija od njih samih.

Godina američkog političkog sunovrata već je sada ostavila dovoljno razloga za brigu povodom naredne decenije. Najmanje. A to je samo prva u mandatu predsjednika, izabranog voljom naroda. Praviti se da je to „slučajna greška“ pa ga se može riješiti recimo jednom knjigom, filmski je promašaj. Ne radi njega koji može tako biti srušen, već radi onih koji ostaju vjerujući da su sve time riješili.

Gaza ponovo u plamenu

March 22, 2025

0

Husam Maarouf

PISjournal – Ponovno izraelsko bombardovanje Gaze nije počelo u vakuumu. To je dio orkestrirane vojne strategije koja dolazi s političkom porukom i humanitarnom cijenom koja je sve veća.

U manje od 24 sata više od 400 Palestinaca je ubijeno u jednom od najsmrtonosnijih napada od početka 16-mjesečnog rata, što je signaliziralo oštar zaokret u pregovaračkom stavu Izraela i njegovoj taktici na bojnom polju.

Ova iznenadna vojna eskalacija uslijedila je nakon što je visoki zvaničnik Hamasa Osama Hamdan javno osudio izraelsku promjenu u pregovorima. Prema Hamdanu, prethodni prijedlog američkog pregovarača o taocima Adama Boehlera naglo je zamijenjen prijedlogom američkog izaslanika Stevena Witkoffa.

Nova ponuda, tvrdi Hamdan, podriva temelje druge faze prethodnog sporazuma o prekidu vatre i lišava je njegovih osnovnih principa, uključujući potpuno povlačenje izraelskih snaga iz Gaze, kao i uklanjanje ostataka radi pomoći naporima za obnovu.

Neposrednost i intenzitet izraelskog vojnog odgovora jasno signaliziraju da će se pregovori sada voditi silom, a ne dijalogom.

Ciljana ubistva kao političko oružje

Nedavni udari predstavljaju proračunate napade osmišljene da osakate i političko i vojno vodstvo Hamasa i Islamskog džihada.

Među ubijenima su i Yasser Harb, član političkog ureda Hamasa; Abu Ubaida al-Jamasi, još jedan ključni lider Hamasa; Abu Hamza, glasnogovornik brigada Al-Quds (oružano krilo Islamskog džihada); i Mahmoud Abu Watfa, visoki zvaničnik u Ministarstvu unutrašnjih poslova kojim upravlja Hamas.

Ovi udari podsjećaju na strategiju napada odrubljivanja glava koju je koristio Izrael protiv Hezbollaha, a ima za cilj fragmentaciju komandnih struktura i usađivanje paralize vodstva.

Osnovna namjera je jasna: stvoriti atmosferu straha, istovremeno slabeći kapacitet upravljanja Hamasom, pritiskajući grupu da napravi značajne ustupke – posebno oslobađanje talaca bez recipročne razmjene zarobljenika – što je uspostavljena crvena linija za Hamas.

Pregovaranje putem prisile

Ova eskalacija je taktički manevar koji ima za cilj oblikovanje ishoda pregovora putem vojne sile.

Strategija odražava širi obrazac izraelske diplomatije: oblikovanje ishoda razgovora kroz dinamiku bojnog polja, a ne kroz međusobno razumijevanje. Ova metodologija duboko komplikuje politički krajolik, gurajući Hamas dalje u odbrambeni položaj i potencijalno izbacujući mogućnost sveobuhvatnog primirja.

Istovremeno, humanitarna devastacija – masovna smrt civila, raseljavanje u Beit Hanoun i Khan Younis, i uništavanje kritične infrastrukture – pojačava psihološki pritisak, s ciljem da se vodstvo Hamasa natjera da se pokori. Ipak, historija sugerira da ovaj pristup može samo ojačati otpor i podstaći produženo nasilje.

Međunarodne i domaće implikacije

Uloga Sjedinjenih Država u ovoj eskalaciji ne može se zanemariti. Potvrđene izjave Bijele kuće ukazuju na prethodne konsultacije, odražavajući prošle američko-izraelske koordinirane strategije protiv Hezbollaha, koje su uključivale ciljane udare visokog intenziteta kako bi se promijenila strateška stvarnost.

Takva koordinacija signalizira da Washington podržava kontinuiranu ofanzivu ako Hamas odbije izraelske uvjete.

Priroda operacije – sinhronizirani atentati visokog profila – sugerira da ovo nije kratka kampanja već potencijalno produženi vojni angažman.

Politički cilj je u skladu s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom i prethodno izraženim namjerama predsjednika Donalda Trumpa da demontira Hamasovu političku infrastrukturu i rekonstruira poslijeratni krajolik Gaze. Iza kulisa, rasprave o budućem upravljanju Gazom, regionalnim investicijskim planovima, pa čak i prisilnim transferima stanovništva sve se više vode – signalizirajući da ovo nije samo rat, već uvod u stratešku rekonfiguraciju.

Ova eskalacija je također imala značajne domaće političke implikacije unutar Izraela, posebno olakšavajući povratak političara krajnje desnice Itamara Ben-Gvira na mjesto ministra nacionalne sigurnosti – potez koji premijer Netanyahu smatra strateški ključnim.

Ben-Gvir, poznat po svojim tvrdokornim, ultranacionalističkim stavovima, zagovara agresivnu sigurnosnu politiku, povećano širenje naselja i oštrije mjere protiv palestinskog stanovništva. Njegovo vraćanje na funkciju nije samo simboličan gest, već i strateški manevar koji omogućava Netanyahuu da osigura kritičnu političku podršku neophodnu za odobrenje izraelskog nacionalnog budžeta do 31. marta 2025.

Netanyahuova eskalacija stoga ima dvostruku svrhu: vojnu dominaciju u inostranstvu i politički opstanak kod kuće. Povratak Ben-Gvira na poziciju značajnog utjecaja signalizira potencijalno strašne posljedice za Palestince, što će vjerovatno dovesti do intenziviranja aktivnosti naseljavanja, pojačanih sigurnosnih mjera i dalje erozije palestinskih građanskih i političkih prava – što dodatno komplikuje ionako krhku regionalnu dinamiku.

Humanitarni kolaps

Dok se političko manevrisanje i vojne strategije razvijaju, humanitarno stanje u Gazi palo je na katastrofalan nivo.

Od 2. marta 2025. nimalo hrane nije ušlo u enklavu, što produbljuje strah od gladi. Ramazan, tradicionalno period duhovnog razmišljanja, transformisao se u period gladovanja i tuge.

Tržišta su gotovo prazna, a malobrojna preostala roba je utrostručila cijenu. Bez mogućnosti zapošljavanja od početka rata, ljudi su ostali bez sredstava za prihod.

Preživjeli žive u improviziranim šatorima usred preplavljene kanalizacije, dok se infrastruktura urušava pod nemilosrdnim napadima. Izrael je stalno opstruirao napore za obnovu, pogoršavajući patnju.

Bez struje ili čiste vode više od 18 mjeseci, zdravstveni sektor u Gazi suočava se s neminovnim kolapsom, rizikujući masovne smrti od gladi i bolesti.

Posredovanje u zadnji čas

U pokušaju da obuzda krizu, Egipat je pozvao delegaciju Hamasa u Kairo, nadajući se da će spasiti pregovore o prekidu vatre i spriječiti dalju eskalaciju. Međutim, s obzirom na trenutni zamah izraelske kampanje i njene navedene ciljeve, izgledi za brzo rješavanje ostaju slabi.

Ipak, politički posmatrači smatraju da bi unutar sedam dana kontinuiranih napada mogli sazreti uslovi za novu rundu pregovora o kompromisu. Obje strane bi mogle tražiti središnji sporazum koji bi uključivao razmjenu talaca i zatvorenika. Ipak, svako takvo razumijevanje će vjerovatno biti privremeno i krhko, s potencijalom za obnovu rata koji se uvijek nazire ispod površine.

Najnovija dešavanja u Gazi naglašavaju duboko zabrinjavajuću promjenu u vođenju rata i diplomatije. Čini se da Izrael koristi eskalaciju ne samo kao vojno oruđe, već i kao primarni jezik pregovora. Razornim udarima, ciljanim atentatima i humanitarnim gušenjem pokušava da prepiše uslove angažmana namećući svoju volju ne dijalogom već destrukcijom.

Ostaje da se vidi hoće li ova strategija proizvesti trajno rješenje ili će samo produbiti krug nasilja, otpora i patnje. U svakom slučaju poruka je jasna: u današnjoj Gazi diplomatija se vodi kroz cijev pištolja, a cijena se plaća životima civila.

Izvor

Iran,Rusija i Kina složno protiv Trumpovih prijetnji

March 21, 2025

0

PISjournal – Dok američki predsjednik Donald Trump pokušava na sve načine koji su mu na raspolaganju da natjera Iran da sjede za pregovarački sto uz pretjerane uslove koristeći kampanju maksimalnog pritiska, s druge strane, Teheran koristi kapacitete proširenja odnosa s Rusijom i Kinom koji su dva rivala SAD kako bi neutralizirao agresivni pristup Bijele kuće.

Zbog toga je nedavno potpisan važan nuklearni sporazum između Kine, Irana i Rusije koji se smatra značajnim diplomatskim manevrom iranskog vanjskopolitičkog aparata protiv zapadnih političkih poteza.

Sporazum je potpisan tokom sastanka zamjenika ministara vanjskih poslova triju zemalja u Pekingu u prošli petak, gdje su trojica diplomata razgovarali o najnovijim dešavanjima u slučaju iranskog nuklearnog razvoja i ukidanju sankcija Islamskoj Republici Iran.

U završnoj riječi, tri zemlje su osudile antiiranske sankcije koje je uveo Zapad, dodajući da bi se strane trebale obavezati da će se fokusirati na osnovni uzrok trenutne situacije i odustati od sankcija, pritisaka i pribjegavanja sili i prijetnjama.

Tri zemlje su naglasile važnost Rezolucije 2231 Vijeća sigurnosti UN-a, uključujući i rokove sadržane u njoj, i pozvale relevantne strane da se uzdrže od bilo kakve eskalacijske akcije kako bi se stvorila atmosfera i uslovi za diplomatske napore.

Kina i Rusija pozdravile su stav Irana da je njegov nuklearni program isključivo u miroljubive svrhe, a ne za proizvodnju nuklearnog oružja. Oni su također podržali politiku Teherana o nastavku saradnje s Međunarodnom agencijom za atomsku energiju (IAEA) i naglasili potrebu da se u potpunosti poštuje pravo Irana, kao države potpisnice Ugovora o neširenju (NPT), na miroljubivo korištenje nuklearne energije. U drugom dijelu sporazuma, tri zemlje su naglasile potrebu da se sve zemlje uzdrže od bilo kakve akcije koja bi narušila tehnički, nepristrasan i objektivan rad IAEA.

Ovaj sastanak održan je u vrijeme kada su posljednjih mjeseci Washington i njegovi evropski saveznici još jednom iznijeli svoje uobičajene tvrdnje protiv iranskog nuklearnog programa, navodeći da je Teheran proširio svoje nuklearne aktivnosti van nadzora agencije.

Tri zemlje Britanija, Francuska i Njemačka zaprijetile su da su spremne da aktiviraju “mehanizam Snapback” kojim bi ponovo uveli sankcije Iranu ako bude potrebno.

Ove optužbe se iznose dok je IAEA u svojim tromjesečnim izvještajima više puta priznavala da je iranski nuklearni program miroljubiv i potvrdila da je Teheran ispunio svoje obaveze iz nuklearnog sporazuma iz 2015., službeno nazvanog Zajednički sveobuhvatni plan akcije (JCPOA). Za razliku od Zapada, Rusija i Kina su uvijek podržavale miroljubivi nuklearni program Irana i naglašavale miroljubivu prirodu iranskih aktivnosti na sastanku u Pekingu kako bi oduzeli bilo kakve izgovore Washingtonu i Evropi.

Važno je napomenuti da je evropska trojka namjeravala zaobići Rusiju i Kinu novom pregovaračkom formulom 3+1 i isključiti ih iz pregovaračkog procesa, ali je ovaj sastanak pokazao da će dvije nuklearne sile koje su stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a, podržati Islamsku Republiku pred političkim pritiskom Zapada i neće dozvoliti da se izgradi konsenzus protiv Irana u UN.

Lekcija iz diplomatije za Trumpa

Iranski vrhovni vođa Sejjid Ali Hamenei i drugi iranski zvaničnici su u više navrata tvrdili da se neće povinovati maltretiranju Washingtona i da neće pregovarati pod pritiskom.

Trump je nedavno uputio pismo vrhovnom vođi preko UAE, u kojem se, prema njegovim riječima, detaljno navode sve opcije na stolu, uključujući diplomatske, pa čak i vojne, za suprotstavljanje iranskom nuklearnom programu. Stoga, u ovim okolnostima, održavanje trilateralnog sastanka u Pekingu nosi jasne poruke za Bijelu kuću.

Kina i Rusija su potpisivanjem nedavnog sporazuma pokazale Zapadu šta je prava diplomatija i ,zapravo, podsjetile Trumpa da su diplomatske, političke interakcije i dijalog na principu međusobnog poštovanja jedine praktične i valjane opcije u tom pogledu.

Kada je započeo s predsjedavanjem. Trump se pretvarao da pregovara s Iranom, ali je u praksi, uvođenjem novih sankcija i prijetnjama napadom na nuklearna postrojenja, pokazao da ne vjeruje u diplomatski put i uglavnom sanja o diplomatskoj predaji Irana.

Također, naglasak u Pekinškom sporazumu o potrebi poštovanja međunarodnog prava i suvereniteta zemalja ukazuje na protivljenje agresivnoj i jednostranoj politici SAD-a i da se u svakom dijalogu moraju garantovati prava iranskog naroda, inače će svi pokušaji samo doživjeti neuspjeh.

Važna je i eksplicitna podrška Rusije i Kine ovoj poziciji, jer ove dvije zemlje mogu pomoći u smanjenju uticaja američkih sankcija povećanjem ekonomske i tehničke saradnje sa Iranom. Posebno Kina, kao najveći trgovinski partner Irana, igra važnu ulogu u održavanju finansijskih i trgovinskih tokova, što ukazuje da se proširenjem zapadnih sankcija neće ništa postići.

Činjenica da mnoge zemlje ne podržavaju sankcije protiv Irana pokazuje da su politika maksimalnog pritiska i nastojanje da se Teheran izolira u velikoj mjeri propali i da nastavak ovakve situacije neće osigurati zahtjeve Washingtona.

Osim toga, održavanje sastanka u Pekingu neposredno nakon zajedničkih pomorskih vježbi Irana, Rusije i Kine u strateškoj regiji Perzijskog zaljeva, od Hormuškog tjesnaca i Omanskog mora do Malačkog tjesnaca, zauzvrat je podsjetilo na strateško partnerstvo triju zemalja, prema kojem Rusija i Kina vojnu prijetnju Iranu vide kao prijetnju međunarodnoj sigurnosti i prijetnju globalnom tranzicijskom sistemu.

Dakle, održavanje pomorskih vježbi i sastanak u Pekingu ukazuju na političko i vojno savezništvo ove tri važne i moćne zemlje kako bi se suprotstavili hegemoniji i ekscesima Zapada predvođenog SAD-om.

Utjecaj sastanka u Pekingu na Trumpov prijeteći pristup

Jaafar Ghanadbashi, iranski stručnjak za zapadnoazijska pitanja, pričao je za medije o uticaju trilateralne alijanse na Trumpov pristup, rekavši da je taj sastanak u Pekingu prenio Zapadu važnu poruku o iranskom nuklearnom slučaju, sugerirajući da Iran ne samo da nije izolovan, već i da stoji uz svjetske sile i da ima velike političke kapacitete.Svojom podrškom Kina i Rusija su pokazale da žele jak Iran.

Ghanadbashi je dodao da su Moskva i Peking protiv unilateralizma Washingtona. Zato očigledno podržavaju Iran. Na sastanku u petak, tri sile su zauzele zajedničke stavove o mnogim globalnim pitanjima, posebno o iranskom nuklearnom slučaju. Ova konvergencija je na najvišem nivou i ukazuje na to da oni grade odvraćanje od bilo kakvih američkih prijetnji nuklearnim objektima Irana. Sastanak je prenio poruku da je Zapad daleko od toga da je sposoban izbaciti Iran iz političkih jednadžbi i da Iran ima podršku sila koje stoje uz njega u suočavanju sa zapadnim ekscesima. Zapravo, na sastanku u Pekingu među ovim zemljama se pojavila neka vrsta sinergije, pokazujući njihovu moć u odnosu na Zapad.

Ekskluzivno PISjournal

Privatizacija Afrike – put u provaliju siromaštva

March 21, 2025

0

Sefa Ikpa

PISjournal – Privatizacija je nekada bila najavljivana kao ključ ekonomske revitalizacije Afrike, obećanje da će osnovne usluge postati efikasnije, široko dostupne i isplativije u privatnom vlasništvu. Nekoliko decenija kasnije, stvarnost izgleda sasvim drugačije.

Širom kontinenta, privatizacija usluga električne energije i vode nije ispunila ova obećanja, već je produbljivala društvene nejednakosti, opterećivala građane previsokim troškovima, ostavljajući milione u mraku i bez čiste vode i ne privlačeći značajna ulaganja u sektore.

Decenija neuspjeha

Nigerija je 2013. godine krenula u ambicioznu inicijativu za privatizaciju, prenoseći vlasništvo nad 13 kompanija za distribuciju električne energije (DisCos) i šest proizvodnih postrojenja na privatne investitore. Cilj je bio povećanje efikasnosti, privlačenje stranih investicija i poboljšanje pružanja usluga. Međutim, više od decenije kasnije, ovo obećanje ostaje neispunjeno. Nacionalna mreža je propala 12 puta samo u 2024. godini, a početkom 2025. već je dva puta zakazala. Građani i preduzeća podjednako pate u mraku, a mala i srednja preduzeća snose najveći teret krize.

Umjesto da ispuni obećanje o pouzdanoj električnoj energiji, privatizacija je pogoršala probleme koji su ranije mučili ovaj sektor. Potrošači sada plaćaju previsoke tarife – neke čak i do 206 ₦ po kWh (otprilike 0,14 USD), u poređenju sa samo 10 ₦ po kWh (0,06 USD) u 2011. – dok trpe raširene prevare u naplati i uporne nestanke struje. Umjesto proširenja pristupa, privatizirani sistem je stvorio energetsku podjelu, gdje samo bogati i elita mogu priuštiti stabilnu vlast, dok zajednice sa niskim prihodima ostaju u mraku.

“Vlade širom Afrike ubrzano komercijaliziraju vodosnabdijevanje, što je jeziv podsjetnik da Afrika nije naučila iz neuspjeha energetskog sektora.”

Uvođenje „pojasnog“ sistema 2024. dodatno je učvrstilo ovu nejednakost, pri čemu se opskrba električnom energijom sada racionira na osnovu kategorija koje su potrošači dodijelili. Ovaj model je efektivno institucionalizirao oblik aparthejda u distribuciji električne energije, gdje oni u bogatijim okruzima uživaju skoro konstantnu opskrbu, dok većina Nigerijaca prima malo ili nimalo struje.

Nigerijski ministar moći, šef Adebajo Adelabu, priznao je tokom Nigerijskog međunarodnog energetskog samita 2024. da zemlja proizvodi i distribuira samo oko 3 000–4 000 MW električne energije za više od 200 miliona ljudi. Ovaj hronični slab učinak naglašava potpuni neuspjeh privatizacije električne energije.

Ovaj neuspjeh je naišao na široko rasprostranjenu frustraciju širom zemlje. U prosincu 2024., Adams Oshiomole, sadašnji zakonodavac i bivši predsjednik Nigerijskog nacionalnog kongresa rada (NLC), u strastvenom govoru u senatu požalio je svoju raniju podršku inicijativi za privatizaciju i osudio neuspjeh inicijative, navodeći da „ova privatizacija ne funkcionira, i nadam se da će ovaj senat, bivši senat, prestati koristiti vlast, zaštita i gololika krađa od strane raznih diskoteka’. Nedavno je i Udruženje proizvođača Nigerije u izjavi za javnost osudilo privatizaciju električne energije u zemlji kao ‘neplodnu’.

Od struje do vode

Nažalost, struja nije jedina bitna usluga koju je progutala privatizacija. Širom Afrike, vlade ubrzano komercijaliziraju vodosnabdijevanje, jeziv podsjetnik da Afrika nije naučila iz neuspjeha energetskog sektora, podižući uzbunu zbog komodifikacije temeljnog ljudskog prava.

U Keniji, amandmani na državni zakon o vodama 2023. godine omogućili su vladi da sklopi ugovore o kupovini vode na veliko s privatnim investitorima, čime je zapravo otvoren put za široku privatizaciju vode. Zimbabve je slijedio taj primjer, a ministar za lokalnu vladu je u januaru 2025. najavio da će sve usluge gradske vode – nabavka, tretman, distribucija i fakturisanje – biti u potpunosti privatizovane.

Nigerija je takođe koketirala sa privatizacijom vode. Kontroverzni zakon o nacionalnim vodnim resursima iz 2020. predložio je dodatni okvir za licenciranje za koji kritičari tvrde da je dizajniran više da generiše prihod nego da osigura jednak pristup. Podnacionalne vlade širom Nigerije, kao što su Lagos, Ekiti i Kaduna, predložile su komercijalizaciju svojih sektora voda u jednom ili drugom trenutku. Zemlje poput Južne Afrike, Gabona i Tunisa prolaze kroz slične eksperimente, često na nagovor međunarodnih finansijskih institucija poput Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda (MMF).

“Nedostatak konkurencije znači da privatne firme imaju malo poticaja da snize cijene ili ulažu u infrastrukturu koja koristi marginaliziranim zajednicama.”

Svjetska banka i MMF dugo su zagovarali privatizaciju kao razvojnu strategiju, promovirajući programe strukturalnog prilagođavanja (SAP) širom Afrike u zamjenu za finansijsku pomoć. Privatizacija električne energije u Nigeriji provedena je kao dio takve politike ekonomskog restrukturiranja – sa katastrofalnim rezultatima. Neoliberalne ekonomske politike koje promoviraju ove institucije – ponekad čak i neprofitne organizacije koje financiraju vlade globalnog sjevera – potaknule su i katalizirale transformaciju javnih komunalnih preduzeća u poduzeća koja su vođena profitom, pri čemu je teret povećanih troškova i opadanja kvaliteta direktno padao na građane, posebno na siromašne.

Osnovna mana u privatizaciji osnovnih usluga je pretpostavka da će tržišni mehanizmi automatski pokretati efikasnost i pristupačnost. Ali struja i voda ne funkcionišu na konkurentnim tržištima; oni su prirodni monopoli. Jednom kada privatna kompanija stekne kontrolu nad distribucijom ili drugim podskupovima duž lanca vrijednosti, potrošači nemaju alternativnih dobavljača kojima se mogu obratiti.

Ovaj nedostatak konkurencije znači da privatne firme imaju malo poticaja da snize cijene ili ulažu u infrastrukturu koja koristi marginaliziranim zajednicama. Umjesto toga, privatizacija je dovela do ponašanja traženja rente, gdje kompanije maksimiziraju profit bez značajnih poboljšanja. Iskustva nigerijskog energetskog sektora i napori Kenije i Zimbabvea u privatizaciji vode naglašavaju ove sistemske neuspjehe, pokazujući da privatizacija često pogoršava, a ne rješava probleme pružanja usluga.

Alternativni modeli

Privatizacija konstantno nije uspevala da isporuči svoje obećane koristi. Međutim, alternativni modeli koji daju prioritet ljudskom dostojanstvu nad korporativnim profitom pokazuju se efikasnim širom Afrike.

Jedan obećavajući primjer je remunicipalizirani model upravljanja vodama u Mborou, ruralnoj zajednici izvan Dakara, Senegal. Otkako je povratio vodu od Aquatech-a, Mboro je zadržao javno vlasništvo nad svojim vodnim uslugama uz implementaciju poboljšanja efikasnosti. Ovaj pristup je doveo do pouzdanijeg i pristupačnijeg pristupa vodi bez oslanjanja na privatne korporacije. Slične uspješne priče pratile su ponovnu komunalizaciju vodovodnih usluga u nekoliko zemalja širom svijeta.

Slično, inicijative za električnu energiju pod kontrolom zajednice u dijelovima SAD-a pokazale su da decentralizirana proizvodnja energije može biti efikasnija i pravednija od privatiziranih nacionalnih mreža. Lokalne zadruge i projekti obnovljive energije omogućili su zajednicama da preuzmu kontrolu nad svojim potrebama za električnom energijom, smanjujući ovisnost o profitnim komunalnim preduzećima i šireći pristup održivim izvorima energije.

“Privatizacija osnovnih usluga u Africi dovela je do razornih posljedica.”

Ovi slučajevi osporavaju narativ da je privatizacija jedini put ka efikasnosti. Oni pokazuju da kada se javne institucije pravilno finansiraju, upravljaju transparentno i smatraju odgovornim, one mogu pružiti visokokvalitetne usluge koje daju prioritet ljudima nad profitom.

Privatizacija osnovnih usluga u Africi dovela je do razornih posljedica, pogoršavajući nejednakosti, potkopavajući univerzalni pristup i ilustrirajući opasnosti prioriteta korporativnih interesa nad javnom dobrobiti.

Umjesto da osnovne (javne) usluge tretiraju kao robu kojom se može trgovati, afričke vlade moraju prihvatiti ljudski pristup koji jamči struju, vodu i druge osnovne stvari kao osnovna prava. Javno-javna partnerstva, modeli usluga koje vodi zajednica i snažan državni nadzor pružaju održivije i pravednije alternative. Put naprijed mora staviti ljude ispred profita, osiguravajući da nijedan građanin ne ostane u mraku ili bez pristupa čistoj vodi.

Izvor

Njemački Zeitenwende

March 20, 2025

0

Donatella Di Cesare

PISjournal – Udarac koji je nanesen Evropskom parlamentu i svim demokratskim institucijama, u ime oružane obrane demokracije, nešto je najakrobatičnije i najfarsičnije što su Evropljani doživjeli.

Počev od toga, može se samo predviđati politički raspadanje Starog kontinenta. U to će se naime pretvoriti „ponovno naoružavanje”, što ga hvali i nameće vodstvo u Bruxellesu, a imaju ga snositi narodi, bespomoćni, u nevjerici, još uvijek nesvjesni vrlo visoke cijene koju će morati platiti. Ovako treba tumačiti „kraj iluzija“, tužno i prijeteće upozorenje koje je lansirala Ursula von der Leyen: zavaravali smo se, griješili smo zbog naivnosti, ne zato što smo vjerovali u politiku čija je zadaća nadvladati grubu silu nasilja, već zato što smo vjerovali da i vodstvo radi za učinkovitu političku i institucionalnu uniju našeg kontinenta. A događa se suprotno. Podižu zastavu ponovnog naoružavanja, gaze, čak i na ulicama, ideju Evrope i projekt unije, odnosno zajedničkog života i mira.

Svaka će pojedina europska država biti izručena vlastitom ponovnom naoružavanju i izvanrednom stanju. Pražnjenje demokracije bit će popraćeno ogromnom neravnotežom između različitih država i stoga opasnom nestabilnošću. Na koje resurse trebaju računati najzaduženije i ekonomski najslabije države, od Italije do Grčke, od Irske do Hrvatske? Naprotiv, to će značiti novu veliku šansu za Njemačku.

Zeitenwende je čarobna riječ koja se nametnula u njemačkoj raspravi nakon što ju je kancelar Olaf Scholz uveo u svom govoru u Bundestagu 27. februara 2022. „Epohalni zaokret” je vrijeme za novi početak koji ozakonjuje povratak Njemačke u povijest. Gospodarica sebe same, suverena, oslobođena starih evropskih tereta, sposobna uzdignute glave gledati vlastitu sudbinu i upraviti se na neprijatelje, od Putinove Rusije do Trumpove Amerike, Njemačka nije slučajno odmah zapljeskala ponovnom naoružavanju. Danas je na redu Friedrich Merz koji se, tek izabran, sprema izvanrednim stanjem zadati smrtonosni udarac toj ionako teškoj demokraciji, izvanrednim stanjem koje će nastupiti sljedećih dana. Neće biti većine u novom sazivu Parlamenta (Bundestag).

U dramatičnom ubrzanju, stari Bundestag, koji zapravo nema legitimitet, bit će stoga natjeran na glasanje uz neviđenu količinu forsiranja. Past će tabu „dužničke kočnice”, te civilne religije Savezne Republike, ali prije svega past će oni tabui koji su nakon 1945. tjerali Njemačku na kritičku distancu od svoje prošlosti kako bi postala Evropa, kako bi pokušala biti pokretačka snaga nove političke formacije. Nakon što je ta „iluzija” nestala, dok nam se govori da je Evropa bila samo utopija, Njemačka se vraća sebi, ponovno ulazi u povijest kao autonomni protagonist, te se entuzijastično i ponosno laća – konačno! – vlastitog oružja. Više od 500 milijardi bit će uloženo u sljedećem desetljeću za najkolosalnije ponovno naoružavanje u njemačkoj povijesti od 1945. Od automobila do tenka kratak je korak. Merzov riskantni plan mogao bi biti protuustavan – a kancelar naporno radi kako bi zaobišao tu prepreku. No, čini se da sve to nema nikakvu važnost pred konstitucijom novog – i drevnog! – političkog subjekta: Velika Njemačka Velikog Ponovnog naoružavanja.

Što će biti s Evropom nakon ovog Zeitenwende? Pitaju li se to one stranke koje su dale zeleno svjetlo prevratničkom i rušilačkom planu Ursule von der Leyen na izvanrednom Evropskom vijeću? Suverenitet naoružanja nije korak prema evropskoj obrani, kako neki tvrde. Naprotiv, radi se o strmoglavoj i katastrofalnoj utrci prema konačnom, nepopravljivom raspadanju Evrope, gdje će u geografskom i političkom središtu biti Njemačka pod oružjem – danas predvođena Merzom, sutra možda vođom AfD-a. Zaista je teško povjerovati da to znači veću sigurnost za evropske narode, ponovno predane najbrutalnijem i najnemilosrdnijem militarizmu njihovih vođa. Unija je rođena da to izbjegne. I ako ima država, poput Italije, u kojima je javno mnijenje i dalje kritično i pokazuje da još uvijek ima antitijela protiv ratnog huškanja, Njemačka je umjesto toga sklona toj „kulturi rata“ koja je, privremeno uklonjena samo nakratko, sada ponovno popularna i eksplodira posvuda, čak i u akademijama, na univerzitetima, ondje gdje bi se očekivao neki otpor.

Zeitenwende Zeitenwende

Izvor

Turska – hapšenjem protiv opozicije

March 20, 2025

0

PISjournal – Turska policija uhapsila je gradonačelnika Istanbula Ekrema Imamoglua, glavnog rivala predsjednika Tayyipa Erdogana, pod optužbom za korupciju i pomaganje terorističke grupe.Iz glavne opozicione stranke vladajućem AKP – u su izjavili da je ovo hapšenje “udar na budućeg predsjednika”.opozicije

Ovaj potez protiv popularnog gradonačelnika zapravo pokazuje višemjesečni pravni udar na opozicione ličnosti širom zemlje s ciljem da se naškodi njihovim izbornim izgledima i oslabi opozicija.

Pored ekonomskih problema kroz koje Turska prolazi već nekoliko godina boreći se s inflacijom ,zadnje što joj treba jeste prestanak vladavine prava i politički progon neistomišljenika što će zauzvrat narušiti ugled Turske na međunarodnom planu jer će se time svrstati među one zemlje gdje vlada diktatura.

Imamoglu, koji prema turskom javnom mnijenju vodi ispred Erdogana,trebao je za nekoliko dana biti imenovan za zvaničnog predsjedničkog kandidata svoje Republikanske narodne partije (CHP). On se sada suočava s dvije odvojene istrage koje također uključuju optužbe za vođenje kriminalne organizacije, podmićivanje i namještanje tendera.

U pismu objavljenom na društvenim mrežama, pritvoreni gradonačelnik je rekao da će Turci odgovoriti na “laži, spletke i zamke” protiv njega. Prethodno je, prije odlaska u policijsku stanicu, rekao da neće posustati pred pritiscima.

Ministar pravde Yilmaz Tunc upozorio je da se Erdogan ne smije povezivati sa Imamogluovim pritvorom ili drugim pravnim procesima.

Iako su vlasti privremeno zabranile proteste, a policija zatvorila neke gradske ulice, nekoliko stotina ljudi se okupilo pred policijskom stanicom i pozivalo AKP stranku na odgovornost.

Hiljade ljudi okupilo se u istanbulskom okrugu Sarachane u srijedu, dok se lider CHP-a Ozgur Ozel obratio okupljenima u blizini zgrade općine, rekavši da je Erdogan ciljao Imamoglua zbog straha da će izgubiti od njega na izborima.

Podsjećamo da je Erdogan doživio najgori izborni poraz na općinskim izborima u cijeloj zemlji prošle godine, kada je Imamogluov CHP pomeo glavne gradove Turske i porazio njegov vladajući AKP.

Ko je Ekrem Imamoglu?

İmamoglu je rođen u gradu Akčabat,zapadno od grada Trabzona, 4. juna 1970. godine mada je sam tvrdio da je rođen godinu dana kasnije dakle 1971. godine.Tokom ranog djetinjstva živio je u ruralnim zajednicama Cevizli i Yıldızlı, jugozapadno od Akčabata. Završio je srednju školu u Trabzonu, gdje je igrao amaterski fudbal i rukomet.Nakon što je završio srednju školu u Trabzonu, studirao je na američkom univerzitetu Girne u Kireniji na Sjevernom Kipru i igrao je kao golman u Türk Ocağı Limasol S.K. Godine 1987. njegova porodica se preselila u Istanbul. Pohađao je Univerzitet u Istanbulu, a diplomirao je poslovnu administraciju i magistrirao upravljanje ljudskim resursima. Nakon što je diplomirao, pridružio se porodičnom poslu u građevinarstvu.Godine 1995. oženio je Dilek Kayu, i zajedno imaju troje djece. Godine 2002. postao je član uprave Trabzonspora, a bio je i potpredsjednik košarkaškog tima Trabzonspor B.K. Godine 2008. pristupio je CHP stranci.

Brzo je napredovao kroz nadolazeće godine i 2019. godine biva izabran za kandidata za mjesto gradonačelnika Istanbula.Dobio je podršku naroda i osvojio je veliki broj glasova što se nije sviđalo vladajućem AKP pa su izborni rezultati prvog kruga poništeni.U ponovljenom glasanju Imamoglu je ponovo pobijedio te je AKP na kraju morala priznati svoj poraz.

Ne iznenađuje tolika borba oko Istanbula jer to je grad sa preko 14 miliona stanovnika i predstavlja privredni,trgovački i turistički centar Turske.

Erdoganovi kritičari kažu da su pravosuđe, prava građana i slobode medija ugrožene pod njegovom vladavinom, što turski predsjednik,naravno, poriče.

İmamoglu sebe opisuje kao socijaldemokratu i kaže da je postao socijaldemokrata tokom školovanja na Kipru nakon što je bio pod uticajem svojih prijatelja.Član je kemalističke organizacije Atatürkist Thought Association.

Vlada negira umiješanost

Vlada negira optužbe opozicije i kaže da je pravosuđe nezavisno.
U isto vrijeme, Ankara nastoji da okonča decenijama dugu pobunu zabranjene Kurdistanske radničke partije (PKK) nakon što je njen lider u zatvoru prošlog mjeseca pozvao na razoružanje, što bi mogao biti veliki korak ka regionalnom miru.

Ipak, gradonačelnikovo pritvaranje – dijelom zbog optužbi da je pomagao PKK formiranjem izbornog saveza sa prokurdskom DEM strankom prošle godine – moglo bi omesti demokratske korake ka okončanju pobune u kojoj je ubijeno više od 40.000 ljudi.
DEM, treća po veličini stranka u parlamentu, koja je igrala ključnu ulogu u omogućavanju poziva na razoružanje, rekla je da Imamoglu mora biti pušten kako bi se izbjeglo sabotiranje mirovnog procesa.

Kritike iz svijeta

Njemačka, Francuska, EU i Vijeće Evrope kritikovali su Imamogluovo pritvaranje, dok je američki State Department rekao da očekuje da će Ankara postupiti na način “koji poštuje prava svojih građana. Human Rights Watch je nazvao optužbe “politički motivisanim i lažnim” i rekao da on mora odmah biti pušten.

Optužbe

Istanbulsko tužilaštvo je saopćilo da je ukupno 100 osoba, uključujući novinare i poslovne ljude, osumnjičeno za umiješanost u kriminalne radnje u vezi sa određenim tenderima koje je raspisala opština, u okviru prve istrage.

Navodi se da je druga istraga teretila Imamoglua i šest drugih za pomaganje PKK, koju Turska i njeni zapadni saveznici smatraju terorističkom organizacijom.
Vlada bi mogla postaviti nekog drugog ko bi privremeno vršio dužnost gradonačelnika čak iako Imamoglu bude pušten na slobodu.

Pored pritvora i optužbi,Imamoglu se suočio i sa još jednim udarcem.Naime,univerzitet u Istanbulu mu je poništio diplomu,i ako to bude potvrđeno,njegova kandidatura na predstojećim izborima neće biti moguća.

Gledajući na prethodna obračunavanja Erdogana sa neistomišljenicima,konkretno govoreći o zatvaranju hiljada ljudi pod optužbom sa su pripadnici FETO-a,ovaj politički progon Ekrema Imamoglua nije nimalo iznenađujuća stvar.Erdoganov glavni fokus je turska uloga u Siriji i položaj Turske u NATO-u.Naime,trenutna situacija među članicama NATO-a je zabrinjavajuća ,s obzirom da je američki predsjednik Trump najavio povlačenje američkih snaga iz saveza,što na kraju tjera evropske članice da razmatraju načine kako da steknu vojnu nezavisnost.Tu Turska može igrati značajnu ulogu jer posjeduje robusne vojne kapacitete što je čini nezamjenjivim partnerom.U cijeloj ovoj priči osiguravanja turskih interesa,zadnje što Erdoganu treba jeste jaka opozicija,stoga će učiniti sve da je oslabi.

opozicije opozicije opozicije opozicije

Ekskluzivno PISjournal

Zločini američke vanjske politike

March 19, 2025

0

Nadim Siraj

PISjournal – Bivši američki državni tužilac Ramsey Clark jednom je iznio bezvremensko opažanje o ulozi Amerike u svjetskoj politici: “Najveći zločin od Drugog svjetskog rata bila je američka vanjska politika”.

Istinita izjava odjekuje kao nikada prije u svijetu koji se suočava s nečuvenim planom Donalda Trumpa da preuzme Gazu.

Nepredvidivi američki predsjednik nadmašio je samog sebe kada je nedavno najavio užasni plan koji je srušio sve granice diplomatije i pristojnosti. Predložio je da SAD preuzme kontrolu nad ratom opustošenom Gazom, izbaci 2,1 milion Palestinaca i pretvori je u “rivijeru Bliskog istoka”.

Američki državni sekretar Marco Rubio i sekretarica za štampu Bijele kuće Karoline Leavitt uložili su slabe napore u gašenju požara uvjeravajući da je to privremeni plan i da neće biti čizama na terenu.

Ali njihov predsjednik je odbacio učtivost, ponovo ustvrdivši da će SAD sigurno “imati Gazu”. “Mi ćemo je uzeti, zadržat ćemo je i mi ćemo je cijeniti”, rekao je novinarima u Ovalnom uredu.

“Šokantno”, “zapanjujuće”, “neočekivano”, “bez presedana” – neki su od pridjeva koji se koriste u debatama da bi se opisao Trampov nepraktični plan.

Ali ako se vratimo unazad i pogledamo širu sliku, shema Gaze zapravo nije nešto što je iznenađujuće.

Nije iznenađujuće

Zapravo, pažljiv pogled na dugu i uznemirujuću historiju američke vanjske politike pokazuje suprotno – da je Trumpov potez o Gazi zapravo nastavak američke dugoročne intervencionističke i ekspanzionističke agende.

Gaza je samo postepena zavjera u američkoj vječnoj imperijalističkoj misiji uplitanja, interveniranja, invazije, vođenja ratova i otimanja teritorija kršeći diplomatski pristojnost.

Podsjetimo da tokom Trumpove predsjedničke kampanje i njegove pobjede na izborima, Gaza nije bila jedina meta. On je isticao da želi da SAD apsorbuje ili kupi Kanadu i Grenland i zauzme Panamski kanal.

Čak ni mirne vode oko SAD-a nisu sigurne od Trumpovog geopolitičkog apetita. Bijela kuća je nedavno preimenovala na Google Mapsu Meksički zaljev u “Američki zaljev” za domaće korisnike.

Duga, mračna historija

Historija pokazuje da je Trump samo najnoviji vrhovni zapovjednik iskusnog američkog imperijalističkog carstva koje je od početka 19. vijeka težilo od jedne teritorijalne intervencije do druge.

Prema podacima organizacije World Population Review, američka vojska izvršila je invaziju na čak 68 zemalja između 1812. i 2024. godine.

Ubrzo nakon stjecanja američke nezavisnosti 1776. godine, hobotnica američkog imperijalizma širila je svoje pipke po kontinentima – vodeći službene i posredničke ratove, vodeći otvorene i tajne operacije uplitanja i otimajući teritorije.

Historija američke agresije i vanjske politike sveobuhvatno je dokumentirana u knjizi iz 2014. pod prikladnom naslovom „Amerika vrši invaziju: kako smo izvršili invaziju ili bili vojno uključeni u gotovo svaku zemlju na Zemlji“.

Prema knjizi, od 194 zemlje priznate od UN-a, SAD je izvršio invaziju na najmanje 84 i bio je vojno angažiran u 191 – što izostavlja samo tri zemlje: Andoru, Butan i Lihtenštajn.

A da ne spominjemo ono što se dogodilo u 19. stoljeću, čak je i nedavna historija – poslije Drugog svetskog rata – obilježena brutalnim američkim ratovima i intervencijama koje su ostavile trag kršenja ljudskih prava, čizama na terenu i preuzimanja teritorija.

Nedavni ožiljci

Evo zanimljivog prikaza nekoliko zloglasnih nesreća američke vanjske politike od kraja Drugog svjetskog rata 1945.

Godine 1953. Sjedinjene Američke Države su rasporedile CIA-u u Iranu da orkestrira državni udar protiv demokratski izabrane vlade premijera Mohammada Mossadegha. Godine 1960. SAD je poslao CIA-u da ubije kongoanskog vođu Patricea Lumumbu zbog naginjanja prema SSSR-u. Sama CIA je ponosno prikazala svoja nedjela u Kongu na svojoj službenoj web-stranici.

Zatim je uslijedio 20-godišnji razarajući angažman Amerike s bivšim Sovjetskim Savezom u zloglasnom Vijetnamskom ratu, koji se protezao od 1955. do 1975. godine.

SAD je proširio Vijetnamski rat nemilosrdnim vojnim upadom u Kambodžu 1970. Tri godine kasnije, Amerika je intervenirala u Čileu kako bi podržala diktaturu Augusta Pinocheta 1973. godine.

Zatim smo bili svjedoci američke vojne dominacije u punom cvatu u Zaljevskom ratu u Iraku 1991. godine, invaziji Zapada na Afganistan 2001. predvođenoj SAD-om, povratku Zaljevskog rata u Iraku 2003. godine, svrgavanju vlade Haitija 2004, bombardiranju Libije 2011. i intervenciji u Siriji 2014.

Cijela poenta prepričavanja ove zamršene hronologije vanjske politike SAD-a jeste da se razumije jedna jednostavna činjenica moderne geopolitike – predsjednici se mijenjaju u Bijeloj kući, ali ekspanzionistička vanjska politika ostaje ista.

Intervencionizam, nekad i sad

Nekada smo imali Vijetnam, bombardovanje Hirošime i Nagasakija, Zaljevske ratove i Afganistan.

Danas imamo Gazu, Kanadu, Grenland i Panamu na kartama. Naravno, nadolazeće intervencije možda neće uključivati krvoproliće. Međutim, hegemonistička hobotnica nastavit će gađati nove mete.

Važno je napomenuti da svijetu neće biti lako ignorirati Trumpovu oštru prijetnju o preuzimanju Gaze. To je zato što je Amerika – daleko, daleko – najutjecajniji nasilnik na svijetu kada su u pitanju prekomorske vojne baze.

Donedavno je američki Pentagon navodno imao najmanje 750 vojnih baza u raznim dijelovima svijeta, pokrivajući oko 80 zemalja.

SAD ulaže više u svoju vojsku nego drugih desetak zemalja zajedno. Većina američkih baza nalazi se u Japanu, Njemačkoj i Južnoj Koreji.

Ovo trajno stanje ogromne prekomorske američke vojne prisutnosti naglašava moć suvremenog američkog imperijalizma. To također objašnjava zašto Trumpova Bijela kuća, uprkos tome što ne želi pokrenuti konvencionalne ratove, ima smjelosti tražiti prava nad Gazom i drugim novim ciljevima.

Bivši američki diplomata Henry Kissinger jednom je napisao: „Novi međunarodni poredak je nezamisliv bez značajnog američkog doprinosa“.

Nažalost, više od 200 godina do sada, taj „značajni američki doprinos“ uglavnom je bio hegemoničan, nepoželjan i neugodan.

Trump i njegova zavjera o Gazi samo su jedan primjer u dugom nizu Kissingerovih takozvanih značajnih američkih doprinosa. Nažalost, moglo bi ih biti mnogo više – za vrijeme Trumpa i nakon njega.

Izvor

Smrtni nalog za palestinsku djecu

March 19, 2025

0

PISjournal – Izraelski premijer Benjamin Netanyahu najavio je intenziviranje smrtonosnih napada na Gazu, upozoravajući da su nedavni zračni napadi, u kojima je ubijeno najmanje 174 djece, samo uvod u jače napade na Palestince.

U televizijskom obraćanju u utorak, Netanyahu je rekao da će izraelske snage napasti Gazu sa “većom snagom”, a nedavni napadi su samo početna faza šire ofanzive na palestinsku grupu otpora Hamas i stanovnike Gaze.

“Hamas je već osjetio težinu naših snaga u posljednja 24 sata i želim da vas uvjerim – i njih – ovo je samo početak”, rekao je Netanyahu, ističući da će se budući pregovori o prekidu vatre odvijati “samo pod vatrom”.

Netanyahuovi komentari dolaze nakon ponovnog talasa zračnih napada koji su razbili ionako krhko primirje, koje je na snazi od 19. januara.

On je iznio ciljeve režima u trenutnoj ofanzivi, koji uključuju oslobađanje svih zarobljenika koje drži Hamas, potpuno razbijanje grupe otpora i eliminaciju svake navodne prijetnje iz Gaze Izraelu.

Ovi ciljevi su ponavljani u posljednjih 17 mjeseci, ali jedini ishodi su bili devastacija Gaze i raseljavanje njenih stanovnika.

On je krivnju za neuspjeh pregovora o prekidu vatre direktno svalio na Hamas, tvrdeći da je Izrael prihvatio ponudu američkog izaslanika Stevea Witkoffa, ali je Hamas odbio da se angažuje, što je dovelo do odluke o nastavku vojnih operacija.

Kao odgovor na Netanyahuovu agresivnu retoriku, glasnogovornik Hamasa Abdul Latif al-Qanou rekao je da je “Hamas ostao privržen sporazumu do posljednjeg trenutka, dajući prioritet njegovom nastavku, dok je Netanyahu, tražeći da riješi svoje unutrašnje krize, odlučio da ponovo zapali rat na račun krvi naših ljudi.”

Kako izraelska vojska nastavlja bombardovanje pojasa Gaze, humanitarna situacija se brzo pogoršala. Palestinsko ministarstvo zdravlja izvještava da je više od 400 civila ubijeno od čega je 174 djece a više od 560 ljudi je ranjeno, što je izazvalo uzbunu o razmjerima humanitarne krize koja se odvija na toj teritoriji.

Agencija UN-a pozvala je Izrael da ponovo uspostavi primirje i omogući hitnu isporuku humanitarne pomoći, upozoravajući da je milion djece u Gazi sada zarobljeno u još većem strahu i opasnosti.

Ayed Abu Eqtaish, direktor programa odgovornosti u Defence for Children International-Palestine (DCIP), požalio se: “Danas imamo najveći broj slučajeva stradanja djece u Gazi u jednom danu u historiji”, označivši to kao “smrtni nalog za palestinsku djecu”.

Više od 18.000 palestinske djece ubijeno je u izraelskim napadima u Pojasu Gaze od 7. oktobra 2023. godine, prema podacima Ministarstva zdravlja.

“Pravi broj smrtnih slučajeva će vjerovatno biti mnogo veći, a djeca i dalje pate od ozbiljnih zaraznih stanja koja se mogu spriječiti kao što su hipotermija, pothranjenost, dehidracija i šuga”, rekao je zvaničnik DCIP-a.

Humanitarnu krizu pogoršala je blokada pomoći za spašavanje života, s tim da su osnovne zalihe opasno pri kraju. Glavno postrojenje za desalinizaciju u Gazi također je izgubilo struju, što je ograničilo pristup čistoj vodi za piće za već opkoljeno stanovništvo.

Ekskluzivno PISjournal

Iran oštro osuđuje ponovljene izraelske napade na Gazu

March 19, 2025

0

PISjournal – Glasnogovornik iranskog ministarstva vanjskih poslova Esmaeil Baghaei oštro je kritikovao ponovljene napade Izraela na pojas Gaze, nazivajući ih “nastavkom genocida i etničkog čišćenja” na teritoriji koja je odsječena od ostatka svijeta i nalazi se pod teškom blokadom.

Izraelski zračni napadi na Gazu ubili su preko 400 Palestinaca, uključujući žene i djecu, što je najsmrtonosniji napad od početka privremenog prekida vatre. Ponovljeni napadi izazvali su globalnu osudu, jer krše krhko primirje između Izraela i Hamasa. Napadi naglašavaju tekuću humanitarnu krizu na opkoljenoj teritoriji.

Glasnogovornik iranskog ministarstva vanjskih poslova Esmaeil Baghaei osudio je udare, optužujući Sjedinjene Države da su omogućile akcije Izraela. On je naveo da se napadi izvode uz odobrenje Washingtona i upozorio da kontinuirana podrška SAD-a, Britanije i drugih zapadnih zemalja podstiče ratne zločine u Gazi. Također je pozvao međunarodnu zajednicu da preduzme odlučne mjere protiv izraelskog kršenja međunarodnog prava.

Baghaei je pozvao muslimanski svijet, posebno Organizaciju islamske saradnje (OIC), da se zalažu za krivično gonjenje izraelskih lidera pred Međunarodnim krivičnim sudom (ICC). On je naglasio potrebu da se provedu presude Međunarodnog suda pravde (ICJ) i zaustavi vojna i finansijska pomoć Izraelu. Kriza u Gazi je eskalirala nakon što je Izrael odbio prijeći na drugu fazu sporazuma o primirju, koja je zahtijevala povlačenje okupacionih snaga.

napade napade

Ekskluzivno PISjournal

Zločini nad manjinama u novoj Siriji

March 18, 2025

0

Mohammad Walo

PISjournal – Pad Assadovog režima doveo je alevitsko stanovništvo Sirije u stanje neizvjesnosti.

Od prijenosa vlasti u decembru 2024., izvještaji o ciljanim napadima i odmazdi protiv alevita su u porastu. Ovo nasilje izraz je duboko ukorijenjene stigmatizacije koju je desetljećima poticala priča temeljena na “alevitskom režimu”. Umjesto da ustraje u odmazdi i represiji, Siriji treba novi demokratski početak koji štiti i jamči prava svih manjina. Ovo je jedini put zemlje u mirnu, demokratsku budućnost.

Pa ipak, ranjivost alevitskog stanovništva, kako u Siriji tako i na Bliskom istoku, nije ništa novo. Povijesno gledano, to je ukorijenjeno u odbijanju reformi i različitih vjera od strane ortodoksnog sunitskog islama. Stoga ne čudi da su se mnoge nesunitske ortodoksne muslimanske skupine poput Alevita, Druza i Jezida – u strahu od progona – tradicionalno nastanile u udaljenim planinskim područjima kojima je teško pristupiti.

Dvije središnje pripovijesti

Od 1970-ih, ovaj strah je u današnjoj Siriji pojačan pričom koju propagiraju sirijski islamisti. Ova uvrnuta, široko rasprostranjena priča temelji se na dva središnja stupa — jednom vjerskom i drugom političkom. Prva tvrdnja je da Aleviti nisu muslimani. A drugi je prijedlog da su pod obitelji Assad Aleviti bili jedini, apsolutni vladari.

Istina je da su aleviti bili jako zastupljeni u nekim državnim institucijama, posebno u tajnoj službi (al-Mukhabarat). Također nije tajna da je režim instrumentalizirao strah od alevita i drugih manjina kako bi sačuvao vlast. Pa ipak, to ne znači da je režim bio sastavljen isključivo od Alevita ili drugih manjina. Umjesto toga, slijedio je klijentelistički pristup koji se nije temeljio na strogim sektaškim linijama, već je uključivao različite društvene skupine u potrazi za ekonomskim i društvenim dobitkom. Ova politika pokroviteljstva duboko je ukorijenjena u socioekonomskim razvojima u Siriji u kasnom 19. i 20. stoljeću.

Sirijska državnost je relativno novi fenomen, karakteriziran društvenim i političkim sukobima. Nakon završetka osmanske vladavine 1918., lokalne su elite pokušale uspostaviti stabilan politički poredak koji je, međutim, prekinut francuskom kolonijalnom vladavinom. Francuska strategija ‘zavadi pa vladaj’ samo je pojačala sektaška trvenja. Alevitsko stanovništvo bilo je među najugroženijim društvenim skupinama. Međutim, mnogi Aleviti imali su koristi od besplatnog obrazovanja tokom francuske vladavine i uspjeli su se pozicionirati u državnim institucijama. Uspon Hafeza al-Assada od običnog časnika do diktatora najbolji je primjer za to. Nakon njegova preuzimanja vlasti 1970-ih, položaj Alevita je ojačao u područjima od strateške važnosti – osobito u sigurnosnom aparatu i donekle u vojsci.

Ipak, vojska nipošto nije bila čisto alevitska. To je postalo bojno polje između režima i Muslimanskog bratstva tokom sirijske pobune od sredine 1970-ih do ranih 1980-ih. Muslimansko bratstvo koristilo je anti-alevitsku retoriku kako bi mobiliziralo podršku i počinilo ciljane napade na alevitske časnike. Narativ o ‘alevitskom režimu’ dodatno je ojačan na početku pobune 2011. Nasilje režima, kao i prisutnost transnacionalnih islamističkih i džihadskih boraca, doveli su do eskalacije nasilja u prvim godinama sukoba. Dokumentirani su bezbrojni ideološki motivirani napadi na alavitska sela, kao i masakri civila (među ostalima i Human Rights Watch). Režim je koristio te vjerske napetosti za stvaranje bližih veza s alevitima i drugim manjinama. Kao rezultat toga, Alaviti su se našli u unakrsnoj vatri između brutalnog režima i jednako okrutne džihadske prijetnje.

Na početku prosvjeda protiv režima 2011. manjine i sunitska srednja klasa zauzele su drugo mjesto. Međutim, miltarizacija sukoba dovela je do toga da mnogi mladi ljudi iz manjina podržavaju režim u njegovoj borbi protiv saveza pobunjenih islamista i transnacionalnih džihadista. Ovaj savez, sada poznat kao Hayat Tahrir al-Sham (HTS), preuzeo je vlast u Damasku nakon rušenja Assadovog režima u prosincu 2024.

Zbog toga se mnoge manjine boje za svoje živote. HTS je službeno obećao zaštitu i nediskriminaciju, više puta istaknuvši da si Sirija ne može priuštiti nikakvo nasilje i da se nitko ne treba bojati osvete. Međutim, čini se da su na osnovnoj razini ta obećanja jedva imala odjeka. Od 8.decembra napadi na alevite su u porastu. Njihova stigmatizacija traje desetljećima i još uvijek ima utjecaj na islamiste i džihadiste na lokalnoj razini. Bezbrojna izvješća i fotografije prikazuju naoružane borce kako napadaju ljude u sirijskoj obalnoj regiji. Novinari javljaju da stanovnici žive u stalnom strahu. Od svrgavanja režima, vojna nazočnost je održana, a zločini su nikad gori. Akademici, državni službenici i istaknute vjerske osobe bivaju oteti ili pronađeni mrtvi.

Rastuće nasilje doseglo je vrhunac 23. januara 2025. kada je u Homsu pokrenuta operacija za progon ‘ostataka režima’. Sirijski opservatorij za ljudska prava sa sjedištem u Engleskoj izvijestio je o dramatičnom porastu činova nasilja protiv alevita, šijita i muršida 25. januara. U HTS-u demantiramo te navode tvrdeći da je riječ o izoliranim slučajevima. Kritičari, s druge strane, to smatraju pokušajem prikrivanja pravih razmjera progona.

Hitno je potreban novi demokratski početak. Svaki ozbiljan pokušaj suočavanja s prošlošću trebao bi pokrenuti demokratska vlada koja jamči vladavinu prava. Selektivna pravda koja samo kažnjava svrgnuti režim, ostavljajući nekažnjene zločine HTS-a, ometala bi pomirenje. Slobodna Sirija može nastati samo ako se njezini građani zajedno suprotstave nepravdi i zalažu za budućnost u kojoj se zakon i zaštita odnose na sve.

Izvor

Ključna uloga jemenskog Ansarullaha u ratu u Gazi

March 18, 2025

0

PISjournal – Cionistički entitet Izrael ponovo je prekinuo pomoć Gazi u svetom mjesecu Ramazanu, a izraelski premijer Benjamin Netanyahu i njegovi saradnici pojačali su prijetnje da će nastaviti s ratom u palestinskoj enklavi. Ansarullaha

Povodom toga,jemenski pokret otpora Ansarullah nastavio je svoje operacije protiv izraelskog entiteta i njegovih ekonomskih interesa u Crvenom moru.

Neposredno nakon isteka roka koji je vođa Ansarullaha Sejjid Abdul Malik al-Huti odredio Tel Avivu, glasnogovornik jemenskih oružanih snaga general Yahya Saree u srijedu najavio nastavak pomorskih blokada u Crvenom i Arapskom moru i u moreuzu Bab el-Mandeb.Također je rekao da će blokada trajati sve dok cionistički entitet ne dozvoli ulazak humanitarne pomoći i lijekova u Gazu.

Sa Ansarullahovim napadima na izraelske brodove u Crvenom moru, postavlja se pitanje: Kakav uticaj imaju novi Ansarullahovi vojni pritisci na nove izraelske i američke planove o budućnosti prekida vatre u Gazi?

Sirene za uzbunu u izraelskim gradovima i lukama

Istekom roka koji je odredio Ansarallah, povećana je zabrinutost zbog širenja sukoba i njegovog uticaja na unutrašnju sigurnost okupiranih teritorija.

S obzirom na iskustvo prethodnih operacija, izraelski građani i vojska su se uspaničili. Prema izraelskim medijima, čim je istekao rok, zračne snage okupacionog režima su prešle u stanje visoke pripravnosti kako bi presrele moguće jemenske bespilotne letjelice i projektile.

Ansarallahove rakete dugog dometa i dronovi samoubice mogu gađati osjetljive tačke na jugu, pa čak i u centru Izraela, što povećava paniku među doseljenicima. Iako jemenski projektili još nisu ispaljeni, strah se proširio po okupiranim teritorijama. Dakle, ako Jemenci postupe u skladu sa svojim obećanjima o napadima na Izrael, bez ikakve sumnje će mnogi izraelski gradovi i infrastruktura biti ranjivi na Ansarullahove bespilotne letjelice i projektile.

Usred rata u Gazi, graničnih napetosti na granicama između Sirije i Libana i sukoba na Zapadnoj obali s Izraelcima, otvaranje novog fronta protiv Izraela od strane Jemena može dovesti do opterećenja izraelskog odbrambenog i sigurnosnog sistema.

U ratu u Gazi, izraelska mnogo hvaljena protivvazdušna odbrana Iron Dome pokazala je neefikasnost u slučaju ispaljivanja velikog broja projektila. Stoga, ako Ansarallah krene u masovni napad, strah od neefikasnosti odbrambenih sistema će povećati psihološki pritisak na doseljenike što ih zauzvrat može natjerati da se vrate u svoje matične zemlje.

U tom cilju, kako bi spriječili povratak rata, vrše pritisak na Netanyahuovu vladu da što prije nastavi drugu rundu pregovora o prekidu vatre i otvori puteve pomoći prema Gazi.

Visoki ekonomski troškovi za Tel Aviv

Pored pogoršanja nesigurnosti, ispaljivanje projektila i bespilotnih letjelica na okupirane teritorije predstavljat će veliku ekonomsku cijenu za Izraelce.

Ansarallahovi ponovljeni napadi na izraelske brodove i druga plovila za Izrael u Crvenom moru uticali su na globalne trgovinske rute. Blokada morskih puteva od strane Ansarullaha dovela je do toga da velike brodarske kompanije pomjere svoje rute od Crvenog mora do Rta dobre nade, što je povećalo troškove transporta i podiglo cijenu robe u izraelskom entitetu. Ova situacija je povećala ekonomski pritisak na izraelski režim.

Izrael je u velikoj mjeri ovisan o morskim trgovačkim rutama, pri čemu se polovina njegove pomorske trgovine odvija kroz Crveno more, a Ansarallahova operacija bi presjekla komercijalnu arteriju režima.

U prošloj godini kada je Ansarallah plovidbu izraelskih brodova kroz Crveno more gurnuo na nulu, uvoz osnovnih dobara i industrijskih sirovina je kasnio, što je dovelo do smanjenja proizvodnje i povećanja inflacije na okupiranim teritorijama. Također, s povećanjem trgovinskih troškova, ekonomski rast Izraela u 2024. godini doživio je pad, a finansijski rejting režima je pao na najniži nivo u posljednjih nekoliko decenija.

Ranije je direktor luke Eilat najavio da će, ako se operacije Jemena nastave, oštetiti ekonomiju režima za milijarde dolara godišnje. Dakle, nastavak napada na Sanu će Izrael zarobiti u ekonomskom blatu od kojeg bi Izraelcima mogle trebati godine da se oporave.

S druge strane, strani investitori obično povlače svoj kapital iz rizičnih područja u vremenima nesigurnosti i ekonomske krize, a napadi Ansarallaha doveli su do toga da neke velike međunarodne kompanije smanje svoja ulaganja na okupiranim teritorijama i sve dok se ratni rizik ne umanji strani investitori neće biti voljni da nastave svoje poslovanje u Izraelu.

Uz to, Izrael najveći dio proizvedenog plina šalje na svjetska tržišta preko svojih luka. Ako Jemen proširi svoje udare opskrba gasom Evrope i Azije će pretrpjeti poremećaje i posljedično će cijene energije porasti na okupiranim teritorijama. Ako se napadi nastave, izraelska privreda će se suočiti s recesijom i finansijskom krizom, što će za očekivati da će uticati na političke i vojne odluke Tel Aviva.

Tok pregovora o prekidu vatre

Nema sumnje da će Ansarallahova upozorenja imati značajan uticaj na razvoj događaja u ratu u Gazi i proces pregovora o prekidu vatre. Iako tvrdolinijaški ministri u Tel Avivu žele nastaviti borbe u Gazi kako bi uništili Hamas i implementirali svoj okupacioni plan, oni se i dalje boje Ansarallahovog odgovora. SvjesNI ove opasne situacije, Netanyahuova vlada nevoljko je pristala na 50-dnevni prekid vatre o kojem su pregovarali Hamas i SAD. To pokazuje da su čelnici Tel Aviva zabrinuti zbog povratka jemenskih operacija.

Ako Ansarallah pojača napade na izraelski režim i njegove brodove, međunarodni pritisak na režim će se povećati da okonča borbe što je prije moguće. U ovoj situaciji, Hamas može imati bolju poziciju u pregovorima o prekidu vatre i dobiti više ustupaka od izraelske strane.

Neke arapske zemlje, poput Saudijske Arabije, pokušavaju spriječiti eskalaciju u regionu, ali ako Tel Aviv ponovo napadne Gazu i Jemen, vjerovatno će pregovori o normalizaciji između Rijada i Tel Aviva biti zaustavljeni. U ovom slučaju, Izrael će postati izoliraniji, a međunarodni pritisak da se zaustavi rat u Gazi će se nadovezati na vladu.

Imajući u vidu da je Trumpova administracija posljednjih dana pokazala da slijedi samo svoje interese i da ne želi svim silama podržati Tel Aviv, izraelski režim, pod međunarodnim pritiskom, može prihvatiti neke od Hamasovih uslova, poput potpunog prekida neprijateljstava ili oslobađanja istaknutih palestinskih zarobljenika. U ovom scenariju, Ansarallahovi napadi će koristiti Hamasu, a mogućnost prekida vatre će se povećati.

S druge strane, Ansarallah svojim ultimatumom namjerava upozoriti čelnike Bijele kuće, posebno Trumpa, da podrška Izraelu skupo košta. Ovo pitanje, u vrijeme kada je Trump stavio Ansarallah na crnu listu kao terorističku organizaciju, šalje poruku Washingtonu da je napad na američke brodove i interese u Crvenom moru ne predstavlja problem za Hutije i da će reagovati ako bude bilo potrebe.Što se na kraju i obistinilo.Naime,naredbom Donalda Trumpa,napadnut je Jemen.U napadu je brutalno ubijen veliki broj civila.

Zauzvrat,jemenske snage su napale američki nosač brodova “Harry Truman” i ostale brodove u blizini.

Ukoliko američka strana ne prekine sa napadima,to će samo produbiti krizu u koju će biti uvučen i Izrael. Nastavak rata u Gazi povećat će šanse za širi regionalni sukob i donijeti visoke rizike Tel Avivu i njegovim saveznicima.

Ansarullaha Ansarullaha Ansarullaha Ansarullaha Ansarullaha Ansarullaha Ansarullaha Ansarullaha Ansarullaha

Ekskluzivno PISjournal