Naslovnica Blog

Američko napredovanje unazad

0
NEW YORK, NY - SEPTEMBER 24: U.S. President Donald Trump exits the stage after speaking at the United Nations General Assembly at UN headquarters on September 24, 2019 in New York City. World leaders from across the globe are gathered at the 74th session of the UN General Assembly, amid crises ranging from climate change to possible conflict between Iran and the United States. (Photo by Drew Angerer/Getty Images)

 

Zlatko Dizdarević

 

Sjedinjene Američke Države su pod Trumpom „uspjele“ da relativiziraju svoj utjecaj u svijetu na neprepoznatljiv način. Poseban problem za Ameriku na tragu dugoročnih interesa jeste uzdrmano partnerstvo ili poslušnost  mnogih kod kojih do sada nisu bile upitne ni interesna ni prosta podanička vjernost. Trumpov krajnje „živopisni“ način vođenja države u minulih godinu dana bio je dovoljan za  spektakularizaciju njegove životne priče, ali i za već sada izvjesne dugotrajne posljedice na stanje u  državi i na njenu poziciju u svijetu.

Ključne riječi: SAD, Trump, država, svjetska pozicija

 

Ni najveći pesimisti u Americi i svijetu – ma kako slutili iz raznih razloga da je Donald Trump krivo rješenje u Bijeloj kući – nisu mogli očekivati kako će za samo godinu dana on i njegova ekipa do te mjere urušiti međunarodni status prve sile svijeta i „lidera demokracije“ da će doista biti izuetno teško i mukotrpno zadugo poništiti plodove tog rada.

Na čelo zemlje Trump je došao na krilima optimistično agresivnog uzvika: „America first“. Realnost je za samo dvanaest mjeseci po Ameriku porazna. Decembar i januar posebno bolni kao nikada do sada. Uoči Nove godine povodom Jeruzalema, civilizacijski  grandiozne  teme, u UN-u su doživjeli potpuni poraz ujedinivši protiv sebe i one koji su im uvijek bili partneri, ovako ili onako.  Potom su, odmah iza Nove godine, u Vijeću sigurnosti UN-a doživjeli još teži debakl. Sami izazivajući sudbinu, zaslijepljeni nepriznavanjem svjetske realnosti sazvali su silom vanrednu sjednicu ovog tijela i tamo ostali potpuno poraženi. Nijedna članica Vijeća sigurnosti, stalna ili nestalna, nije ih podržala u pokušaju da uvuku svijet u američko-izraelsku priču povodom Irana.

Skandalozno arogantne prijetnje stalne predstavnice SAD u Ujedinjenim nacijama Nikki Halley nakon poraza u Generalnoj skupštini UN-a povodom Jeruzalema, svima koji su se drznuli da iznesu stav drugačiji od njihovog, bile su signal da je Trump sa izabranicima oko njega doista  izgubio osjećaj za zbilju. A prijetnje njegovog savjetnika za nacionalnu sigurnost, generala Herberta McMastera nakon debakla u Vijeću sigurnosti koji dan kasnije potvrđuju da je stanje u Bijeloj kući i dramatičnije nego što se moglo pretpostaviti. Kada general-savjetnik za nacionalnu sigurnost  izbezumljen od bijesa zaprijeti nekome poput Rusije kako će „platiti visoku cijenu za podršku Iranu…“, a onda ovu prijetnju podrže i visoki funkcioneri Bijele kuće, onda je to veliki problem i za Ameriku, ali i za sav normalni svijet.

Sjedinjene Američke Države su pod Trumpom „uspjele“ da relativiziraju svoj utjecaj u svijetu na neprepoznatljiv način. Na stranu što je pogaženo, ili najavljeno da će biti niz historijski značajnih multilateralnih sporazuma poput Pariškog o klimatskim promjenama i nuklearnog o Iranu, što je napustio PTTI, za Ameriku izrazito profitabilan trgovinski projekat sa Evropom, što je Amerika po prvi put izgubila ključnu ulogu presudnog medijatora u bliskoistočnom mirovnom procesu kao i kredibilitet svjetskog lidera finansijskim ucjenama  Ujedinjenih nacija jer „nisu na njegovoj strani“ (neke agencije i organizacije UN-a to već osjećaju) itd. Ono što je za Ameriku već sada poseban problem na tragu dugoročnih interesa jeste uzdrmano partnerstvo ili poslušnost  mnogih kod kojih do sada nisu bile upitne ni interesna ni prosta podanička vjernost. I u politici je kao i u životu – kada oko tebe zaključe da nisi što si nekada bio, nema više ni ljubavi ni respekta kao „onda“.

Tako je danas sa poslušnim američkim saveznicima na Bliskom istoku, posebno u Zaljevu. Trump je nedavno izjavio kako je lično „instalirao“ mlađanog princa prestolonasljednika  Muhammeda bin Salmana u vrh Saudijske Arabije kao jakog čovjeka preko kojeg će Amerika, valjda, obezbjeđivati svoje interese u toj zoni. I šta? Naivno uzaludno. Nastranu što „jaki čovjek“ u samo nekoliko sedmica dokazuje kako mu se sila topi u mnogim nezrelostima, ali čak i kao takav, za američkog predsjednika „jak“, nije ni uz oca kralja Salmana mogao utjecati na ostale u regiji, ni kroz Arapsku ligu, ni kroz Islamsku konferenciju da stanu uz Trumpa u najnovijim zbivanjima. Naprosto niko od njih nema nikakvih mogućnosti prisiliti ogromnu većinu Arapa da stanu uz Trumpa u slučaju Jeruzalma. Isto je i sa američkom podrškom Netanyahuu i cionistima u slijepoj ambiciji da anektiraju  ilegalna naselja na okupiranim teritorijama, ili čak prisvoje i svetu Al-Aksu. Da se i ne govori o tome koliko nasrtaji vladajuće ekipe u Izraelu na svaki pedalj palestinske zemlje u korist stvaranja mitskog „velikog Izraela“ – čemu se protivi i nemali broj Jevreja u Americi, ali i u Izraelu – udaljava mnoge stanovnike svijeta od svakoga ko pred tom ambicijom zatvara oči ili je čak i podržava.

Nije slučajno ni što je najnovija priča o Iranu, mimo Washingtona i Tel Aviva, u UN-u prošla porazno po ove dvije zemlje. Prvo, u pitanju je grubo zaobiđena činjenica da je u pitanju unutrašnja stvar suverene države, koliko i u nizu drugih situacija, a da se i ne govori da su demonstracije u Iranu, njihov obim, karakter i posljedice u mnogim elementima bile manje razorne od brojnih demonstracija po svijetu, uključujući i poznate u Americi. O uobičajenom medijskom sramnom  friziranju činjenica u vezi sa time, do upotrebe snimaka sa demonstracija u Bahreinu 2011. kao „scena iz Irana“, ili sramne zloupotrebe scena iz starog igranog filma(?!) kojim se prikazuje „brutalnost na ulicama u Iranu“ danas, malo je ko riječ napisao. Američke prijetnje u UN-u kako „svijet ne smije ostati hladan i miran spram iranskog  terora“ ostale su.

O tajnom sastanku visokih delegacija obavještajaca SAD i Izraela krajem novembra u Americi, također ni riječi. Timove su predvodili savjetnici za nacionalnu sigurnost Herbert McMaster i Meir Ben-Shabbat, a zaključci su sažeti u „Memorandumu o razumijevanju o iranskom pitanju“. Četiri su zadatka: Tajni rad u cilju ukidanja iranskog nuklearnog programa; Ograničavanje djelovanja Irana u regionu, a posebno u Siriji i Libanu; Ograničavanje balističkog programa Irana; Rad na eskalaciji sukoba u regiji u koje se može uključiti Iran… Jasno kao dan. Priču je otkrila izraelska tv mreža Channel Eser!

Sve ovo – porazi u UN-u i posebno realnost poraza od Rusije na Bliskom istoku i u Siriji, čine da frustracija i bijes već dominiraju politikom Amerike spram svijeta. To jeste razlog za ozbiljnu zabrinutost pa i zvono na uzbunu. Gubljenje kompasa Washingtona loša je vijest za sve.

Vidljivo je da utjecaj Amerike slabi i na do jučer neupitne partnere u Evropi, posebno one tradicionalne poput Njemačke i Francuske. Samo jedan put u novijoj historiji, povodom rata u Iraku 2003. god., zemlje EU nisu bile uz SAD, ali tada nisu imali snage da to potvrde i glasanjem u UN-u. Sada jesu, svi najjači i najvažniji u Uniji! Trump čak nije pozvan ni na nedavnu konferenciju o klimatskim promjenama u Parizu. „Kompenzacija“ koju Trump na ovom terenu ima zahvaljujući   većini poslušnih zemalja iz bivšeg Istočnog bloka, a danas članica EU, slaba je utjeha. I među nekima od njih vlastiti dugoročni interesi počinju nadvladavati stari animozitet prema Rusiji kao  osnov za prislanjanje Americi. Trump je i tu odigrao protiv sebe. Ovdašnji mediji ne žele spominjati ni sve jasniju tjeskobu u Japanu i Južnoj Koreji spram „nuklearnog udara“ na Sjevernu Koreju koji bi, naravno, donio pogubne posljedice i po njih. Problemi Trumpa sa Evroazijom su posebni i vidljivi, a Turska je vjerovatno i najbolnija tema. Zemlja od izuzetnog značaja za NATO, takozvani „čuvar južnog krila Alijanse“ počela se odmicati od Amerike i nešto prije Trumpa, ali u minulih godinu dana ta veza sa NATO-om bezmalo je postala samo formalna. Zato je „nova“ bliskost Erdogana sa Rusijom tolika da se u slobodnijem političkom žargonu danas kaže kako Turska kao NATO članica, čuva od NATO-a bezbjednost južnih, crnomorskih granica Rusije! Lijep „uspjeh“ za lidera Alijanse, nema šta.

U svemu ovome, Predsjednik vidno uživa u funkcionisanju izvan realnosti, blokiran  političkom klaustrofobijom i opsjednutošću sobom, zamjenivši za samo godinu dana ono „America first“ sa „Trump first“. Njegov tipičan odgovor ovih dana na razorne efekte knjige Vatra i gnjev – Unutar Trumpove Bijele kuće zato je sasvim očekivan: „Ja sam veoma stabilan genije…“.

Puno se toga desilo u minuloj godini na račun i preko leđa moćne Amerike, ne samo zaustavljajući je u liderstvu, već i ozbiljno vraćajući nazad. Igrači sa druge strane – Rusija i Kina (Trump ih je već svrstao u „prijetnju“) uz Evropsku uniju izvlače benefite iz ove situacije. Prijetnjama koje su izgovorili Trump, McMaster, Nikki Halley i ostali u administraciji, protivnicima se samo pomaže.

Naravno, teško je sve ovo što se dešava minulih godinu dana u Americi knjižiti isključivo na račun Trumpa kao „iznenađenja“ u tamošnjoj realnosti. Mentalni sklop tog društva i uvriježeni sistem vrijednosti od početka stvaranja države insistira na pobjedničkoj strasti po svaku cijenu. Nad svima i u svemu. Nije pravo legalnog nošenja oružja tek rezultat biznisa proizvođača oružja. To je kolektivna filozofija. Ni nerazumijevanje i neuvažavanje drugačijih interesa, kultura, navika i prava izvan sistema vrijednosti američkog Zapada nije slučajno. Puno je iskustava koja kazuju da prosječni Amerikanac naprosto ne shvata mnogo šta različito kod drugih. Njihovo je mjera za sve druge. Izuzetno rijetko problem vide kod sebe. Za posmatrača sa strane sasvim je nategnuta i teza o ogromnom iznenađenju što je ovaj i ovakav Trump došao u Bijelu kuću. Kao da ga je izabrao neko drugi, u zemlji na kraju svijeta. Sada je, eto, nepravedan elektronski izborni sistem doveo do toga! To što su temeljem istog sistema izabrani svi prethodni američki predsjednici u ovaj priči je zaboravljeno.

Ne smije se zaboraviti da je globalno, planetarno urušavanje mnogih vrijednosti, principa, sistema, međunarodnog prava uz promociju primarno interesa, sile i bezdušnosti, izrugivanje sa  pravom i pravdom, humanizmom i moralom – dodatno pomoglo trijumfu profila poput ovog Trumpovog. Ali, niko na svijetu nije ni približno toliko kriv za sve ovo što se Americi desilo sa njihovim „prvim čovjekom“ koliko oni sami. Zato će, dugoročno i bolno, oni sami to i plaćati. Izabrali su čovjeka koji im je udario na interese.

Nažalost, treba se plašiti i načina na koji ga se sada ruši. To kazuje da je riječ o istom mentalnom sklopu, istim vrijednostima i starim „čipovima“ što su duboko ugrađeni i u motive i način njegovog izbora. Obračun sa Trumpom u samoj Americi danas liči na ekskluzivni obračun dvije, u suštini i po temeljnim vrijednostima iste Amerike, samo interesno suprotstavljene. Jedne koja se preračunala u svojoj sili vjerujući da će dobiti, pa je izgubila. Nisu htjeli da prihvate postojanje i snagu „Trumpove Amerike“. Prethodno su gazili po svijetu u ime istih uvjerenja i silništva sve one male, slabe i podanički odane.

Intervencijama izvana i iznutra, naftom, „proljećima“, kreditima, talibanima ili raznim ISIL-ima kao partnerima… I sada iznenađeni Trumpom.

Izgubili su iz neopreznosti, bahatosti i uvjerenja da mogu sve što hoće. A svijet se promijenio. Zanimljivo je bilo kako u jesen i zimu 2016. godine ogromna većina američkih najmoćnijih medija nije davala Trumpu nikavu šansu spram „demokrate Hillary“. Logika je jednostavna: Ili su u medijskom zanatu pravili amatersku grešku ne vidjevši da im je pod nosom pola Amerike sklono lideru profila Trumpa, ili su bili kupljeni od unaprijed uvjerenih pobjednika da za njih navijaju, a protiv njega. Jadno.

U pomalo histeričnoj borbi za eliminaciju „predsjednika koji mentalno nije u stanju da to bude“ matrica za njegovo rušenje, zapravo, ista je. Ne ruši se kroz institucije onako kako bi i moglo temeljem zakona, već opet zavjerama, aferama, „kaubojski“ i Trumpovski, tipično američki. Prvo  „Russiagateom“ kroz uporno montiranu priču, bez opipljivog dokaza, na silu produžavanu. A ako je Putin doista toliko jak da može Americi namještati izbore, onda je priča o tome ko je „First“ a ko daleko od toga završena u tamošnjem poimanju svijeta. Ako je sve laž i montaža, onda opet ne govorimo o politici koja je uzor u svijetu demokracije i ljudskih prava.

Sada, kada priča o Rusima u Bijeloj blijedi napad interesnog carstva protiv Trumpa seli se na drugi kolosjek, opet tipično američki. Onaj medijski, internetski, globalno kontrolisani često do nipodaštavanja zdrave pameti, logike i argumenata. Umjesto Rusa, evo knjige izvjesnog novinara  Michaela Wolffa o Trumpovoj Bijeloj kući koju kompetentni ljudi hladne glave i bez ključalih strasti u Americi nazivaju „kolekcijom tabloidne političke fikcije“. Da se i ne spominju oni što brane Trumpa pa knjigu nazivaju tačno tako: „Trashy tabloid fiction“.

I evo, Amerika je povodom ove vrste štiva koje se čita na plaži i po vozovima, podignuta na noge. Uz svu neupitnu podršku „otkrićima“ od svih koji su minulih dvanaest mjeseci bili zgranuti Trumpovim životnim i političkim „trashom“ – mediji, Hollywood, neoliberali, fini svijet itd. Pritisak je strašan. Knjiga se isti dan nakon izlaska u Americi munjevito širi internetom po svijetu, preštampava i propagira. Liberali oduševljeni što im je neko to poslao pa se hard-diskovi i printeri usijavaju „skidanjam“ i printanjem. Da ste to uradili sa ma kojom drugom knjigom vjerovatno je da vam je ne bi isprintali ni u jednoj kopirnici, a i pitanje autorskih prava visilo bi nekome nad glavom… Amerika protiv Amerike. Trump je tu slabija strana jer se u svojoj „stabilnoj genijalnosti“ preračunao, pa je vlastitom zaslugom ostao bez mnogih partnera i poslušnika koje je danas mogao imati oko sebe. Ako ništa drugo – predsjednik je Amerike. Još jučer je to bilo neupitno golemo!

Trumpov krajnje „živopisni“ način vođenja države u minulih godinu dana bio je dovoljan za  spektakularizaciju njegove životne priče, ali i za već sada izvjesne dugotrajne posljedice na stanje u  državi i na njenu poziciju u svijetu. Kako će sve ići dalje, vidjet će se. Doduše, zahvaljujući njemu izvjesno je zaradio „showbiz“, značajna kuhinja na kojoj se hrani život u ovoj zemlji, ali i koji diktira mnoge standarde uspjeha i neuspjeha na javnoj sceni, uključujući i politiku.

U svijetu je, često ne bez ciničnog zadovoljstva, prihvaćena nova poštapalica: umjesto „America first“, sada važi „America alone“. Naravno, realnost je još daleko od toga, ali još je dalje od onoga što je bilo. Temeljem svakog novog poteza kojim Washingtona jača izolacionizam uz tezu „sa nama ili protiv nas“, takozvani neprijateljski redovi sve više će se zbijati a Amerika sve više odmicati od prošlosti u kojoj je bila perjanica i uzor u mnogo čemu.

Primjera je mnogo i to u sferi mnogo ozbiljnijoj i važnijoj za budućnost Amerike od onoga što otkrivaju skandali i tračevi koji iskaču iz nove knjige o Trumpu. Strateške mudrosti se čitaju u drugačijim  knjigama. Šta u međuvremenu rade „neprijatelji“.

Na svijetu je mnogo, na ovaj ili onaj način jakih država. Među njima, nekoliko je istinskih sila. To su Sjedinjene Američke Države i Evropska Unija na Zapadu. Kina i Rusija na Istoku. Svi sa svojim saveznicima. Politički stratezi znaju da je pobjednik među njima onaj ko ujedini vlastiti interes sa nekim drugim iz te četvorke. SAD i EU su se do nedavno, uz sve probleme i teškoće, mogli smatrati partnerom u „atlantskoj alijansi“. Rusija je dodatno aktuelnim povratkom na veliku scenu pobjedama na Bliskom istoku, pripadala suprotnom „kampu“. Kina je kao tiha voda što bregove valja polako dolazila na veliku scenu, više sama nego sa bilo kim iz ove četvorke. Daleko izvan svojih granica, prvo je oko bacila na Afriku. Ekonomski mudro. Evropa je počela da osjeća stezanje omče oko vrata od prekomorskog partnera, posebno otkako je Trump ušao u igru. Rusija je – što neko napisa ovih dana – čak otvarala i flaše šampanjca povodom njegove pobjede, tragom predizbornih izjava koje su davale razloga za to: Nema više ekspanzije po svijetu, zaludnog trošenja para za ratovanje, nema nepotrebnih vojnih baza, NATO će da plaćaju oni kome treba, Rusija je potencijalni partner a ne neprijatelj… Sada je jasno da su se oni šampanjci pili krivim povodom. Na pomolu su bolji razlozi. Trump ne samo da je odbio Putina pritisnuti iznutra, već je odmah po dolasku bombardovao bazu u Siriji, a sve drugo što je uradio u odnosu prema Moskvi do danas sažeto je u onoj kvalifikaciji od prije neki dan: „Platit će nam Rusija visoku cijenu…“.

Desilo se ono logično za svakoga osim za Trumpa: Evropa mu se izmakla, podjednako tako i Rusija koja se okrenula Kini i uzajamnom interesu i koristi. Decenijama duga nepovjerenja, razlazi i optužbe povodom toga „ko je napustio revolucionarni  put“, ustupili su mjesto pragmatizmu koji ima puni smisao: Poklopiti zajednički Aziju kao ekonomski prostor, zaštititi se od zakašnjelog i krivog ekspanzionizma Amerike, ali i stvoriti globalnu sigurnosnu alijansu koja potom može slobodnije da diše okrećući se i na način koji je Kina već „apsolvirala“ kroz novi put – do Evrope! Rusija je u ovu zajedničku priču već ušla kroz „Evroazijsku ekonomsku uniju“ (EEU), a Kina kroz još ambiciozniji projekat, „Inicijativu pojas i cesta“ (BRI). Jednostavnije „Novi put svile“. Iz arhiva su izvučeni neki stari zajednički sporazumi, kao i ne tako davno osvježeni „Sporazum o strateškom partnerstvu“.  Članice EEU su danas Rusija, Armenija, Bjelorusija, Kazahstan i Kirgistan uz još neke koji već zabacuju pogled na očigledno prosperitetnu zajednicu. Novi put svile je još ambiciozniji projekat za 21. stoljeće. Promovisao ga je kineski predsjednik Xi Jinping a cilj mu je da u konačnici cestama i morem uveže niz zemalja Evroazije. Jasno značenje ima podatak  da su sve zemlje Zapadne Evrope postale članice kineske „Azijske investicione infrastrukturne banke“ (AIIB) koja je okosnica projekta. Otud i odgovor na pitanje laika u nas: Otkud „odjednom“ Kinezi kod nas u svim ozbiljnijim razgovorima o cestovnoj infrastrukturi. Ništa sa Kinezima  nije „odjednom“.

Gdje su u svemu ovome zajednički interesi a gdje oni vječito konkurentni između Rusije i Kine, pitanje je na koje analitičari velikog približavanja imaju jasan odgovor: BRI i EEU su drugačiji  projekti i po strukturi i po ciljevima. Rusi su se sa EEU okrenuli prema „unutra“ kako bi se prije svega osigurala zaštita od penetracije moćnog Zapada na njihove prostore. Kinezi svoj projekat BRI okreću prema svijetu. Pouzdan je, usput, podatak koji mi je predočen nedavno u Damasku, da su Kinezi već dobili gro građevinskih poslova u budućoj obnovi Sirije. Nafta i gas su teren Rusije, a Iran je lider u izgradnji energetske infrastrukture… Ukratko, kineski projekat postaje „globalizacijski projekat“ formatiran, jasno, na kineskim karakteristikama…

Ako se iz ovoga ugla, suštinski važnijeg od priče o Trumpovim narcisoidnim egzibicijama i estradnim bavljenjima ljudima, a ne političkom zbiljom, posmatraju već sada vidljive dugoročne posljedice njegove vladavine ali i spektakularno-zavjereničkih načina obračuna sa njima sasvim u skladu sa američkim mentalitetom, onda su i šanse za zaustavljanje „slobodnog pada“ američkog utjecaja svakim danom sve manje. Politika koja se na taj način bavi ličnostima što su joj problem, teško i bez tih ličnosti može biti uspješnija od njih samih.

Godina američkog političkog sunovrata već je sada ostavila dovoljno razloga za brigu povodom naredne decenije. Najmanje. A to je samo prva u mandatu predsjednika, izabranog voljom naroda. Praviti se da je to „slučajna greška“ pa ga se može riješiti recimo jednom knjigom, filmski je promašaj. Ne radi njega koji može tako biti srušen, već radi onih koji ostaju vjerujući da su sve time riješili.

Pojačani napadi na muslimane u Indiji

0

Rushda Fatima Khan

Autorica je nezavisna novinarka.U svojim radovima bavi se ljudskim pravima i vjerskim slobodama u Indiji

PISjournal-U gradu Ayodhya,u državi Utar Pradesh na sjeveru Indije,premijer Narendra Modi predvodio je 22. januara osveštavanje kontroverznog hinduističkog hrama na mjestu srušene džamije.

Ceremoniji osveštavanja hrama posvećenog bogu Ramu prisustvovali su poslovni tajkuni, bolivudske zvijezde i političke ličnosti iz Modijeve stranke Bharatiya Janata (BJP) i njenih saveznika.

Veliki broj Hindusa je prisustvovao događaju vidio je to kao kulminaciju njihove višedecenijske borbe za izgradnju hrama na tom mjestu, za koje vjeruju da je rodno mjesto hinduističkog božanstva Rama.

Ali izgradnju hrama pratile su godine političkih previranja i nasilja koji su razotkrili vjerske podjele u indijskom društvu.

Stvaranje hinduističke nacije
Godine 1992., gomila od preko 150.000 ljudi predvođena vođama hinduističkih nacionalističkih grupa, uključujući BJP i Rashtriya Swayamsevak Sangh (RSS), hinduistički nacionalistički volonterski pokret, spustila se u Ayodhyu i srušila džamiju Babri iz doba Mughala.

U novembru 2019. godine  Indijski Vrhovni sud presudio je u korist hinduističkih zahtjeva, otvarajući put za izgradnju hrama na mjestu srušene džamije.

Izgradnja hrama na mjestu nekadašnje džamije Babri bila je među ključnim izbornim obećanjima BJP-a, a druga dva su ukidanje poluautonomnog statusa Džamua i Kašmira 2019. i uspostavljanje jedinstvenog građanskog zakonika za lične zakone.

Ali za 200 miliona muslimana u zemlji, rušenje džamije i nedavno osveštavanje hrama izvor su dugotrajne boli.

“22. januar 2024. godine nije samo datum, već označava zoru nove ere”, rekao je Modi tokom ceremonije.

Izgradnja hrama je ohrabrila hinduističke nacionaliste, koji ga smatraju simbolom uspona hinduističke nadmoći pod Modijevim vodstvom.

Oni također pojačavaju svoje napore ka cilju da Indija postane hinduistička nacija.

Hinduistički hram i nova era Indije
Na dan posvećenja,podivljala masa ljudi marširala je po gradovima, maltretirajući muslimane i napadajući muslimanska groblja, kvartove i džamije.

Predstavnici zakona su također učestvovali u napadima, hapsili muslimane i demolirali nekoliko kuća i prodavnica u vlasništvu muslimana.

Ceremonija osveštavanja hrama strateški je organizovana samo nekoliko sedmica prije nacionalnih izbora i očekuje se da će poboljšati Modijeve izborne izglede tako što će rezonirati s vjerskim osjećajima hinduističke većine koja čini oko 80 % indijske populacije od 1,4 milijarde ljudi.

Pretvarajući događaj u proslavu širom zemlje, organizovane su projekcije uživo širom zemlje, a proglašeno je i poludnevno zatvaranje kancelarija.

Nekoliko država odredilo je taj dan kao državni praznik a ulice su ukrašavane šafranskim zastavama, koje simboliziraju hinduizam.

Kunal Purohit,novinar i pisac, rekao je da prilikom tog događaja uopšte nije bilo govora o rušenju džamije Babri 1992. godine ili smrti više od 2.000 ljudi, većinom muslimana, u nasilju koje je uslijedilo nakon rušenja.

“Stvaranjem kolektivne atmosfere histerije i euforije oko osveštavanja hrama, kontekst koji okružuje taj događaj potpuno je izbrisan iz javne svijesti”, rekao je Kunal.

Široko rasprostranjeno antimuslimansko raspoloženje

Usred ovih proslava, muslimani širom Indije prijavili su fizičke i verbalne napade hinduističkih nasilnika tokom protekle sedmice, što je unijelo nemire u strukture indijskog društva.

U južno-centralnoj indijskoj državi Telangana, hinduistički napadači ,mašući šafranskim zastavama maltretirali su muslimane plešući ispred džamije. Također su zapalili radnju jednog muslimana dok su skandirali “Jai Shri Ram” (slava bogu Ramu) i “muslimani idite u Pakistan”.

U Delhiju su se tokom skupova u glavnom gradu čuli antimuslimanski slogani, dok su zgrade u naseljenim mjestima s muslimanskom većinom vandalizirane. U Biharu, na sjeveroistoku Indije, učesnici skupa povodom osveštavanja hinduističkog hrama zapalili su muslimansko groblje.

Antimuslimanski napadi zabilježeni su i u Uttar Pradeshu, gdje su se trojica hindusa popela na krov džamije i zamijenili njenu zelenu zastavu šafranskom. U susjednoj državi Madhya Pradesh,napadač se popeo na vrh crkve i postavio hinduističku zastavu.

Najgori sukobi dogodili su se u predgrađima Mumbaija sa većinskim muslimanskim stanovništvom, gdje je rulja od preko 200-300 hindusa izašla ulice na biciklima i naoružana palicama i velikim kamenjem.

Muslimanke su također bile uznemiravane od strane hinduističke mase koja je uzvikivala “Jai Shri Ram.”Također su pretukli jednog muslimana i natjerali ga da uzvikuje hinduističke slogane.

Skupovi ljudi često prolaze kroz muslimanska naselja kako bi izazvali nevolje i provocirali muslimane kako bi onda mogli prikazati muslimane kao zlikovce i prodavati svoju propagandu u kojoj muslimanska manjina maltretira hinduse.

Sahela Badshaha, 18, napala je grupa hindusa dok se vraćao s molitve. Tukli su ga motkama nakon što su prepoznali da je musliman zbog odjeće koju je nosio. “Uspio sam brzo da pobjegnem, ali mnogi drugi muslimani su teško povrijeđeni”, rekao je Sahel novinarima.

Skupina hindusa je također vandalizirala prodavnicu odjeće u vlasništvu muslimana tako što su je gađali kamenjem, razbijajući stakla i uništavajući lutke. “Mi smo jedina muslimanska firma ovdje i samo je naša radnja bila meta. Sve ostale prodavnice su ostale netaknute”, rekao je Shamser Alam, vlasnik radnje.

Alisha Iqbal bila je među onima čiji su privatni biznisi uništeni. Buldožeri su bez prethodne najave srušili restoran i prodavnicu odjeće u njenom vlasništvu. “Atmosfera je neprijateljska i plašimo se čak i izaći iz svojih domova, a kamoli da radimo, rekla je Alisha.

Iako su lokalni mediji izvještavali o sukobima u malim gradovima i fakultetskim kampusima, policija rijetko hapsi ili podnosi slučajeve protiv hindusa, umjesto toga ciljajući na muslimane ili neistomišljenike.

Ohrabreni Modijevim osveštavanjem hrama na mjestu srušene džamije Babri, desničarske grupe i vjerske vođe počele su pozivati ​​na izgradnju hramova na mjestu džamija u gradovima Kashi i Mathura.

U srijedu je lokalni sud dozvolio hindusima da se mole u zatvorenom podrumu historijske džamije Gyanvapi, koju hinduistički nacionalisti godinama pokušavaju preuzeti i pretvoriti u hram.

Sudski nalog je praćen javnim objavljivanjem izvještaja o arheološkom istraživanju, gdje je advokat koji zastupa hinduističke stranke tvrdio da je džamija izgrađena nakon rušenja postojećeg hrama.

Trenutno postoje sudski sporovi za najmanje tri historijske džamije u sjevernoj Indiji, a hinduistički nacionalisti tvrde da su izgrađene oko ruševina hramova. Osim toga, hinduistički nacionalisti pokrenuli su pravne postupke na sudovima, tražeći vlasništvo nad brojnim mjestima gdje su izgrađene džamije.

Aktivisti su upozorili da će hinduistički nacionalisti, budući da je hram povezan s uništavanjem vjerskih objekata, sada biti dodatno ohrabreni da napadnu muslimanske i kršćanske strukture širom Indije – što je zabrinjavajuća vizija budućnosti Indije pod Modijem.

Izvor

Nasilje nad palestinskim ženama

0

PISjournal-Prošlo je skoro 140 dana od početka brutalnih napada cionističkog režima na Gazu.Do sada je,prema procjenama palestinskog ministarstva zdravlja i međunarodnih organizacija,ubijeno blizu 30.000 Palestinaca,od čega je 13.000 djece. Kuće,zgrade,bolnice,škole i putna infrastruktura su uništeni.

Dok Međunarodna zajednica pokušava zaustaviti sukobe,palestinski civili su izloženi gnusnim zločinima.Cionističke snage ih hapse i odvode u zatvore gdje se već nalazi veliki broj palestinskih zatvorenika prije početka sukoba 7.oktobra prošle godine.

U ovom članku o palestinskim zatvorenicima,donosimo vam priču o kakvim užasima i strahotama prolaze palestinske žene i djevojčice u izraelskim zatvorima.

Nedavni izvještaji stručnjaka Ujedinjenih naroda otkrili su “vjerodostojne i potkrijepljene” dokaze koji ukazuju na slučajeve seksualnog napada na palestinske žene i djevojke u izraelskim zatvorima. Oni su pozvali na sveobuhvatnu istragu kako bi se puni obim ovih zločina objelodanio pred svjetskom javnošću.

Kako izvještava The Guardian, istražni komitet UN-a otkrio je dokaze o najmanje dva incidenta seksualnog napada, zajedno sa drugim oblicima nasilja, seksualne degradacije i prijetnji.

Reem Alsalem, specijalni izvjestilac UN-a za nasilje nad ženama i djevojčicama, izrazila je zabrinutost da bi stvarna učestalost seksualnog nasilja mogla biti znatno veća. Napomenula je da će možda proći duže vrijeme prije nego što se utvrdi pravi broj žrtava.

U izvještaju kojeg su predstavili prošlog ponedjeljka, stručnjaci UN-a su izrazili svoju zabrinutost u vezi s informacijama o tome da su palestinske žene i djevojke u pritvoru bile podvrgnute različitim oblicima seksualnog napada, uključujući pretrese skidanja i tjelesne inspekcije od strane izraelskog vojnog osoblja.

Osim toga, brojne žene su pretrpjele nehuman i ponižavajući tretman, teške batine i nedostatak osnovnih higijenskih potrepština tokom menstruacije a također su im uskraćivani hrana i lijekovi.

U zajedničkoj izjavi,stručnjaci UN-a su rekli kako su bili šokirani kada su saznali da su palestinske žene i djeca ubijani u područjima koja su trebala biti tzv.sigurne zobe.Prema izvještajima,neki od ubijenih su nosili komade bijelog platna što označava predaju međutim izraelski vojnici su ih hladnokrvno ubili.

Jedan od novinara, govoreći za TV France 24 rekao je da su palestinske žene i djevojke u Gazi pogubljene pojedinačno ili kolektivno sa svojim porodicama. Ovi događaji su se desili u decembru 2023. i januaru 2024. godine.U izvještaju također stoji da su žene,na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze odvedene u pritvore  pod optužbom da sarađuju sa Hamasom,mada nikakvi konkretni dokazi nisu izneseni da potvrde te optužbe.Mnoge žene su uhapšene po noći,često samo u pidžamama i bez ličnih stvari.

Hamasov stav

Islamski pokret otpora Hamas je zauzvrat pozvao Ujedinjene nacije da pokrenu međunarodnu istragu.Zvaničnici Hamasa su u odgovoru na izvještaj Ujedinjenih naroda rekli da ono što se dogodilo potvrđuje dodatne dokaze o zločinima, genocidu i etničkom čišćenju koje čine okupatori. Netanyahu je ratni zločinac a vojska sprovodi njegove ludačke zamisli.

Pokret je, navodeći različite oblike kršenja koje je okupatorska vojska počinila nad palestinskim ženama, kao što su likvidacije,nasumična hapšenja, teška premlaćivanja, uskraćivanje hrane i lijekova tokom pritvora, pored prijetnji i ponižavanja tokom ispitivanja, pozvao na pokretanje međunarodne istrage o zločinima koje čini ovaj režim i pozivanje njegove lidere na odgovornost.

Mnoge palestinske žene i djevojke odlučuju da ne govore o silovanju javno zbog brige za svoje dostojanstvo i čast svoje porodice. Međutim, 2017. godine, Palestinka sa Zapadne obale izašla je u javnost s pričom o brutalnom tretmanu kojem su podvrgnute žene u izraelskim pritvornim centrima.

Nakon uznemirujućih otkrića ove žene o mučenju i seksualnom zlostavljanju od strane cionističkih vojnika u pritvoru,Amir Oren, istaknuti izraelski novinar lista Haaretz, objavio je 3. aprila 2016. izvještaj, pozivajući se na arhive vojnog tužioca izraelske vojske. U njemu su razotkriveni ratni zločini kao što su atentati, ubistva i napadi na palestinske zatvorenike. Slučaj ove Palestinke bio je samo jedan od mnogih sličnih incidenata.

Ovi dokumenti su uvjerljivo dočarali sistematsku pojavu seksualnog napada i maltretiranja žena, posebno Palestinki. Glavni rabin izraelske vojske čak je odobrio mučenje i zlostavljanje palestinskih žena, dok je drugi rabin Eyal Karim odobrio izraelskim vojnicima silovanje svih nejevrejki tokom rata.

Slučaj seksualnih napada na palestinske žene pred sudovima

Nedavni nalazi stručnjaka UN-a predstavljaju značajnu priliku i uvjerljive dokaze za pokretanje širih i detaljnijih međunarodnih istraga o zločinima koje je počinio cionistički režim tokom sukoba u Gazi.

Član 7 Statuta Međunarodnog krivičnog suda eksplicitno definiše seksualno nasilje kao zločine protiv čovječnosti, uključujući djela kao što su seksualni napad, seksualno ropstvo, prisilna prostitucija, prisilna trudnoća, prisilna sterilizacija i svaki drugi oblik seksualnog nasilja.

Nadalje, Četvrta Ženevska konvencija (1949) i njeni dodatni protokoli više puta su naglašavali osudu nasilnih djela nad ženama. Član 27. ovog međunarodnog sporazuma posebno se zalaže za zaštitu ženskog dostojanstva, osuđujući radnje poput silovanja, prinude na nepristojnost i svako kršenje čednosti.

Na međunarodnoj sceni, uloženi su zajednički napori da se pojača podrška pravima žena u vrijeme rata. I Bečka deklaracija i Program akcije, koje je objavila Svjetska konferencija o ljudskim pravima u junu 1993., i Pekinška deklaracija i Platforma za akciju, koju je objavila Četvrta svjetska konferencija o ženama u septembru 1995., naglašavaju imperativ borbe protiv seksualnog nasilja i ponižavanja žena.

Unatoč drskom zanemarivanju međunarodnih presuda, uključujući nedavnu presudu iz Haga, uz podršku SAD-a i drugih zapadnih zemalja, i besramnoj pripremi za daljnje napade na civile u Rafahu, intenziviranje istraga o kršenju međunarodnih zakona o ratu i ratnim zločinima će nesumnjivo igraju ključnu ulogu u razbijanju medijskog narativa režima, eskalaciji političkih posljedica za podršku nacijama i držanju čelnika Tel Aviva odgovornim za svoja djela.

Ekskluzivno PISjournal

Evropski strah od Rusije

0

Dr. sc. Tarik Kulenović   strah

PISjournalUmirovljeni njemački general i švedski admiral su putem medija odaslali zloguka upozorenja kako će Rusija napasti zemlje NATO pakta u roku od pet godina, te je vrijeme da se stanovnici naoružaju i pripreme za rat koji će sigurno doći za nekoliko, pet, a možda i manje, godina.

Rat, rat, rat. Rusi dolaze. Od ruske invazije na Ukrajinu prije sad već tri godine, europski mediji unisono opominju ljude o predstojećoj ruskoj invaziji Europe. Evo, samo što nisu. Sutra će, čudo što već nisu jučer. Strah i panika elementi su psihološkog ratovanja koju vojni odsjeci za psihološko ratovanje već desetljećima koriste. Nitko neće reči kako je Rusija zainteresirana primarno na dijelove bivšeg SSSR-a, Krim kao nepotopivi nosač aviona i Ukrajina kao ruski Teksas.

A onda je pala Avidovka. Ili je oslobođena. Ovisi kako promatrate, za koju stranu navijate, ako uopće za nekoga navijate. Glup rat, to je sigurno. U dvije godine poginulo je oko milijun ljudi, po oko 500 hiljada sa svake strane. Rusija je ostvarila svoj ratni cilj, zauzimanjem Avdivke osigurala je kopneni pristup Krimu i dodatno osigurala četiri rusofone pokrajine, potvrdivši njihovo odvajanje od Ukrajine. I što sad? Putin je dobio važnu vojnu pobjedu koja mu osigurave osvajanje skorih ruskih predsjedničkih izbora. SAD se polako povlače iz rata usporavajući daljnju vojnu pomoć do predsjedničkih izbora krajem ove godine. Opada i potpora američke javnosti ukrajinskom ratu.

Zašto trošiti novce negdje tamo daleko kad im je preko pola milijuna ilegalnih imigranata ušlo u zemlju a i dalje ulaze svaki dan?

Situacija u ratu u Ukrajini podsjeća na knjigu 1984. Georga Orwella u kojoj se spominje vječni rat na istoku Europe, rat u kojem sudjeluje i Pista 1, nekadašnja Velika Britanija glavnog junaka. Baš kao Istočni front u 2.svjetskom ratu, baš kao i današnji Ukrajinski rat. Zaglupljujuće svakodnevno pranje mozga, baš kao i danas, uz gomilu tv reklama, uspješno širi strah od najezde ruskih hordi sa istoka koje nezaustavljivo nadiru iako im ukrajinski hrabri ratnici pružaju natčovječanski otpor.

Povlače se jer su ostali bez metaka. Gdje je onda otišlo preko sto milijardi dolara pomoći EU, SAD i NATO? Gdje su pare? Postavite to u kontekst sa drugim vijestima iz Ukrajinskog rata i vidjeti ćete da nešto ne valja.

Rusija, iako ima i dalje velike zalihe ljudstva ipak nema više ljudi od EU, čijih je cc 300 miliona ljudi ipak veći bazen potencijalnih vojnika od cc 150 miliona Rusa. Namjerno se zaboravlja kako Rusija nije SSSR. Iako nasljednica, riječ je o zemlji manjoj teritorijem i ljudima od svoje prethodnice.

Svejedno, važno je širiti strah. Sad već zaboravljena doktrina šoka koju je vrlo dobro objasnila Naomi Klein uspješno je korištena od Prvog zaljevskog rata do danas. Američke i NATO vojske su uspješno demonstrirale svoju superiornost i tehnološku nadmoć u Iraku, Bosni i Siriji, dok nisu zapeli u u Afganistanu i Jemenu. Tamošnji borci kao da nisu ljudi. Ubija ih se na gomile, a oni i dalje ratuju. Treba im odati priznanje. Hrabri su, postojani i lome američku superiornost gdje se najmanje očekivalo.

Napadi jemenskih hutista na brodove koji voze robu za Izrael nastavljaju se, a do sada su uspjeli smanjiti plovidbu Sueskim kanalom za 42%. Uz američku i britansku ratnu mornaricu i neke europske zemlje šalju svoje ratne brodove, objašnjavajući kako je riječ o ugroženosti svjetske trgovine uporno odbijajući zaustavljanje izraelskog genocida u Gazi, osnovnog uzroka svih tih problema.

Nakon što je Saudijska Arabija kapitulirala pred izazovom iskušenja američkog novca i Diznilenda užitaka, nakon što je Egipat osvojen vojnim udarom i svrgnuta demokratski izabrana vlast sada već šehida, rahmetli predsjednika Muhammeda Mursija, očekivalo se kako će mučenički palestinski narod prekriti medijska tišina i zaborav, a SAD će, nakon što likvidiraju Asadovu vladu u Siriji, uspješno i od Bliskog istoka stvoriti još jednu franšizu Diznilenda. Uspjelo im je u Japanu, uspjelo im je u Europi, pa što ne bi i na Blliskom istoku? No, nisu uspjeli. Svojom arogancijom i bahatošću stvorili su samo otpor svojoj prizemnoj viziji svijeta. Nastao je novi svjetski poredak, multipolarni svijet, u kojem je Amerika, umjesto da bude predvodnik novog, ostala balast starog poretka kojeg se sve više ljudi želi osloboditi.

Podržavanjem izraelskog genocida u Gazi, Amerika tone sve dublje, pokazujući svoju nemoć i nevoljkost da obuzda svog najvažnijeg vazala i ostavlja nas zbunjene bez odgovora na pitanje tko je ustvari gospodar te bezbožničke koalicije? Amerika ili Izrael?

Hrvatska nema tih briga. Premijer Plenković je jasno izrazio kako vladajuća koalicija stoji uz Ameriku i okrenuo se domaćim problemima. Revolt zbog HDZ-ovog izbora Ivana Turudića za novog državnog odvjetnika, probudio je opoziciju i rezultirao prvim velikim političkim mitingom ove godine. Na zagrebačkom Markovom trgu, ispred Markove crkve, preko puta Sabora je okupio veliki broj opozicijskih stranaka, uglavnom lijeve provinijencije i stranke centra.

Skup je bio dobro organiziran, veliki broj sudionika nije doveo do nereda. Iako su se propagandisti vladajućeg HDZ trudili bilo šta iskopati jedino što su uspjeli bila je fotografija Sandre Benčić koja mota cigaretu poslije svog govora. Trolovi su postavili sumnju je li ona mota joint ili duhan. Da je u Hrvatskoj ostalo iole obrazovanijh psihijatara mogli su objasniti da je Sandra Benčić previše “nabrijan” lik da bi posezala za kanabisom. Kad bi to nekoga zanimalo.

No, ono što se iščitava je nervoza HDZ-a. Vladajuća stranka skače na prvu loptu tražeći najsitniji povod što je daleko od slike stabilne i sigurne vlasti koju ništa ne može poljuljati. Nastavak je uslijedio u Saboru raspravom o zahtjevu opozicije za raspuštanjem Sabora. Vladajući su odbili zahtjev no time se nije smirilo predizborno pripetavanje. Tako je u Zadru, jednoj od utvrda HDZ-a koji godinama suvereno vlada tim gradom, došlo do napada na predsjednika lokalnog SDP-a. Kampanja traje.

Premijer Plenković, uz kritike navodno radikalne lijeve oporbe, u svojim se istupima radije okreće pozitivnim rezultatima HDZ-ove vladavine, rastu BDP-a, povećanju primanja državnih službenika, liječnika i djelatnika u zdravstvu, umirovljenika i vojnika. Pogotovo je zanimljiva njegova briga za standard vojnika. Uz unisonu kuknjavu svih europskih čelnika kako vojsku treba plačati više, uz američke zahtjeve da europske članice NATO-a napokon plate dogovorene iznose za obranu, HDZ-ova iznenadna briga za Hrvatsku vojsku očito ima predizborni karakter.

Godinama zapuštena i zanemarivana HV je, uz nove zrakoplove, helikoptere i borbena vozila, te najavu uvođenja obaveznog vojnog roka, dobija povećana primanja i poboljšanje uvjeta rada i života profesionalnh vojnika. Istovremeno, ankete pokazuju mali interes mladih za vojni poziv kao i za služenje vojnog roka.

Takve male pukotine u naizgled solidnoj i nikad čvršćoj građevini HDZ-a, uz enormne pljačke u tvrtkama od državnog značaja za vrijeme vladavine HDZ-a nagovještavaju intenzivnu i bespoštednu borbu svih aktera u nastupajućoj predizbornoj utakmici. Dve suprotstavljene strane, dve Hrvatske, dobitnici i gubitnici osam godina HDZ-ove vlasti imaju se itekako za što boriti.

Vladajući da sačuvaju stečene pozicije i benefite koje im je vlast donijela, kao i opozicija da u praksi dokaže svoje tvrdnje o mračnim stranama tih godina. Hrvatska se strahovito promijenila, a izbori su vrijeme kada će se vidjeti koliko je ta promjena utjecala na sve nas.

Ekskluzivno PISjournal

Malcolm X u Palestini

0

Rayhan Uddin

Autor je novinar lista Middle East Eye. Ranije je pisao za The Guardian, The Spectator i New Statesman.

PISjournalIako je uglavnom poznat po svom zalaganju za građanska prava crnačkih zajednica u Sjedinjenim Državama, Malcolm X je proveo veći dio svog života na različite načine podržavajući borbu za slobodu mnogih naroda širom svijeta.

Naročito u posljednjim godinama svog života, nakon što se odvojio od crne nacionalističke i separatističke Nacije islama – Malcolm je počeo komunicirati s vođama i organizatorima otpora širom svijeta.

Tokom opsežnih putovanja po Africi i Bliskom istoku 1964. susreo je nekoliko postkolonijalnih panafričkih i panarapskih lidera, uključujući tadašnjeg egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nasera, premijera Gane Kwamea Nkrumaha i predsjednika Gvineje Ahmeda Sekoua Tourea.

Malcolm je,nakon što se vratio u Ameriku u decembru 1964. godine rekao: “Ja bih, na primjer, želio da prenesem poruku, posebno onima koji sebe nazivaju liderima, o važnosti ostvarivanja direktne veze između borbe Afroamerikanaca i borbe ljudi širom svijeta za slobodu.”

Među tim međunarodnim uzrocima bila je borba palestinskog naroda, o kojoj je borac za građanska prava bio najglasniji u posljednjih šest mjeseci svog života. U tom kontekstu je Malcolm dva puta posjetio Palestinu. Otišao je u Jerusalem 1959., a zatim u Gazu na dva dana u septembru 1964. godine. Malo se zna o ovom putovanju, međutim, njegovo vrijeme provedeno u Gazi je dobro dokumentovano.

Posjeta Gazi

Malcolm je putovao iz Egipta u Gazu 5. septembra 1964. U to vrijeme, pojas Gaze je bio pod kontrolom Egipta (koji je preuzeo enklavu 1948.) i stoga je putovanje između dvije teritorije bilo relativno jednostavno. Prema njegovim zapisima s puta, Malcolm je posjetio izbjeglički kamp Khan Younis, koji je nastao 1949. nakon Nakbe za smještaj ljudi raseljenih iz drugih dijelova Palestine. Također je posjetio lokalnu bolnicu i večerao s vjerskim vođama u Gazi.

Kasnije uveče, susreo se sa poznatim palestinskim pjesnikom Harunom Hashemom Rašidom, koji mu je opisao kako je za dlaku izbjegao masakr u Khan Younisu 1956. godine.

Tokom masakra, koji se dogodio u Sedmodnevnom ratu koji je postao poznat kao Suecka kriza, izraelske snage su išle od kuće do kuće i pogubili ukupno 275 Palestinaca od kojih su većina bili civili u južnoj Gazi.

Rašid je nastavio da recituje pjesmu o palestinskim izbjeglicama koje se vraćaju u svoju zemlju, koju je Malcolm prepisao u svoj dnevnik, prema radu Hamzaha Baiga o Malcolmu i Palestini iz 2019. godine.

Na kraju putovanja posjetio je zgradu Parlamenta u Gazi i održao konferenciju za novinare s raznim lokalnim ličnostima.

„Tamo su me obasipali poklonima“, napisao je Malcolm, uključujući i sliku Asuanske visoke brane skinute sa zida u zgradi parlamenta.

Napustio je Gazu 6. septembra u podne i vratio se u Kairo. Dana 15. septembra, u kairskom hotelu Shepheard’s, Malcolm se sastao sa članovima novoformirane Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO), uključujući Ahmada al-Shukeirija, prvog predsjednika organizacije.

Esej “Cionistička logika” 

Nekoliko dana nakon puta u Gazu, Malcolm je napisao svoj najopsežniji članak o palestinskoj borbi. Dana 17. septembra 1964. objavio je esej “Cionistička logika” u kairskim novinama, Egyptian Gazette. U tekstu, on opisuje cionizam kao “novi oblik kolonijalizma” koji se čini “dobronamjernim” i “filantropskim”. On je upozorio da Izrael iskorištava nove nezavisne afričke zemlje u ekonomskim poteškoćama kroz ekonomsku pomoć. On je takođe optužio Zapad da strateški pokušava da podjeli Afrikance i Azijate kroz stvaranje države Izrael.

„Evropski imperijalisti koji se stalno nameću mudro su smjestili Izrael tamo gdje je mogao geografski podijeliti arapski svijet, infiltrirati se i posijati sjeme razdora među afričkim vođama i također podijeliti Afrikance protiv Azijata. Nizak životni standard u arapskom svijetu vješto su iskoristili cionistički propagandisti kako bi Afrikancima ukazalo da arapski lideri nisu intelektualno ili tehnički osposobljeni za podizanje životnog standarda svog naroda. Na taj način, indirektno su podstakli Afrikance da se okrenu od Arapa prema Izraelcima radi podrške i tehničke pomoći,” napisao je X.

U završnom dijelu eseja doveo je u pitanje opravdanost Izraela kao države zasnovane na “obećanoj zemlji”.

“Ako je istinita “vjerska” tvrdnja cionista da ih je njihov Mesija trebao odvesti u obećanu zemlju, a sadašnja izraelska okupacija arapske Palestine je ispunjenje tog proročanstva: gdje je njihov Mesija?”, upitao je Malcolm.

Zatim je napravio poređenje s muslimanskom vladavinom nad Španijom i da li će taj period dati muslimanima pravo da napadnu Iberiju u današnje vrijeme.

“Prije samo hiljadu godina, Mauri su živjeli u Španiji. Da li bi ovo današnjim Maurima dalo zakonsko i moralno pravo da napadnu Iberijsko poluostrvo, protjeraju njegove špansko stanovništvo, a zatim uspostave novu marokansku naciju… gdje je Španija nekada, kao što su evropski cionisti učinili našoj arapskoj braći i sestrama u Palestini?”

On zaključuje da izraelski argument da opravda svoju “sadašnju okupaciju arapske Palestine nema inteligentnu ili pravnu osnovu u historiji”. Malcolm je ubijen 21. februara 1965. godine, nakon što je upucan više puta dok je držao govor u dvorani Audubon na Manhattanu.

Njegov propalestinski pristup kasnije su nastavili istaknuti afroamerički aktivisti, uključujući Stokleyja Carmichaela, Angelu Davis i druge ličnosti unutar pokreta Crni panter, uključujući Eldridgea Cleavera.

Godine 1969. Cleaver se sastao sa Jaserom Arafatom, vođom PLO-a, nakon čega se osniva međunarodna sekcija Panter partije u Alžiru.

Izvor

 

Američka demokratija u krizi uoči izbora

0

Uriel Araujo

Autor je istraživač s fokusom na međunarodne i etničke konflikte.

PISjournalDoktor Marty Makary, hirurg i profesor na Univerzitetu John Hopkins, izjavio je u intervjuu za Fox News da Biden doživljava pad kognitivnih sposobnosti upravo pred očima američke javnosti.

Kako dr. Makary kaže: “To je očito čak i advokatu koji je u suštini postavio dijagnozu predsjedniku u svom izvještaju. Razlika je primjetna u njegovim nastupima u odnosu na nastupe od prije pet godina i to je zaista tužno.”

Što je još važnije, Makary nije jedini koji je to rekao naglas.Naime,gore spomenuti advokat je Robert Hur, koji je 5. februara objavio izvještaj o Bidenovom kontroverznom slučaju (dok je bio potpredsjednik Baraka Obame) ilegalnog skladištenja i otkrivanja američkih povjerljivih dokumenata koji se odnose na američku vojnu i vanjsku politiku u Afganistanu i druga pitanja nacionalne sigurnosti .Dokumente su pronašli agenti FBI-a u Bidenovom domu u Delawareu i njegovim privatnim uredima.

Hur je radio na slučaju još od prošle godine o ovom navodnom pogrešnom rukovanju povjerljivim dokumentima i, u svom ranije pomenutom izvještaju,preporučio je da se Biden ne goni krivično uz obrazloženje da bi Biden pred porotom bio jedan simpatičan,dobronamjeran starac slabog pamćenja i da bi bilo teško osuditi ga za kriivčno djelo za čije je izvršenje potrebna mentalna prisebnost.

Prema istom dokumentu, američki predsjednik se nije mogao sjetiti kada mu je tačno jedan sin umro. Ronny Jackson, Bidenov bivši lični ljekar, također je izjavio da bi predsjednik trebao proći niz kognitivnih zdravstvenih pregleda prije nego što se kandiduje na sljedećim predsjedničkim izborima.

U onome što je izgledalo kao kolektivni slučaj “pluralističkog neznanja”, poznatog u socijalnoj psihologiji i kao kolektivna iluzija, neko vrijeme su svi zapravo mogli primijetiti da je predsjednik senilan iako su se ponašali kao da to niko ne zna uprkos tome što je Biden godinama bio tema mimova i tvitova zbog svojih propusta i često nekoherentnog govora vidljivog u isječcima koji se dijele na društvenim mrežama.

Prema anketi NBC-a, 76% američkih glasača sada smatra da je Biden fizički i psihički nesposoban za predsjednika. Manje od polovine birača imalo je sličnu zabrinutost za Trumpovo mentalno i fizičko zdravlje, što je, u svakom slučaju, još uvijek prilično velik broj. Za razliku od sadašnjeg predsjednika, Trump ne pokazuje očigledne znakove senilnosti, ali čovjek ipak ima 77 godina (Biden ima 81 godinu). Opet, prilično je zapanjujuće da politički sistem “prosperitetne” demokratske supersile, i u republikanskoj i u demokratskoj stranci, jednostavno ne može pronaći održive alternative ovim veoma starim političarima.

Demokrate moraju ići s Bidenom, bez obzira na to koliko je senilan ili koliko je njegova porodica upletena u ukrajinske kontroverze, a isto tako, Trump ostaje favorit republikanaca, čak i sa svim optužbama za pokušaj puča i nekoliko pravnih problema s kojima se trenutno suočava . Njegova nedavna hapšenja (marta 2023. u Njujorku i 24. avgusta u Džordžiji) se, u svakom slučaju, uglavnom smatraju politički motivisanim. Sve to svakako podriva kredibilitet američkih institucija. Stvari će se vjerovatno pogoršavati, kako se budu približavali izbori.

Američki novinar Lee Fang smatra da ukoliko Biden naglo izađe iz izborne utrke iz bilo ojeg razloga u narednih osam mjeseci,birači neće imati uticaja na to ko će ga zamijeniti jer u ovakvom slučaju zvaničnici Demokratskog nacionalnog komiteta (DNC) uključujući i lobističke kompanije poput Googla i UnitedHealtha  biraju novog kandidata stranke.

Daleko od toga da će to biti rješenje za krizu,štaviše,ovakav scenarijo bi mogao da izazove dalje komplikacije.To se dogodilo 1968. godine, kada su delegati konvencije (ne glasači) izabrali demokratskog predsjedničkog kandidata, koji je tada bio potpredsjednik Hubert Humphrey. Konvencija se suočila s protestima i neredima, dok je Humphrey pobijedio na nominaciji “a da se nije kandidirao ni na jednom predizboru”.

Ukupna politička kriza SAD-a je i kriza njenog federalizma: ne postoji jedinstveno nacionalno zakonodavstvo o izbornim procedurama, postoje različita pravila za svaku državu. Ovo je dovelo do haosa i neizvjesnosti nakon izbora 2000. godine, kada je nekoliko poslanika uložilo prigovore na izborne glasove na Floridi. U to vrijeme, George W. Bush, poput Donalda Trumpa 2016. godine (i kao 3 druga američka predsjednika prije njih) pobijedio je na izborima iako je zapravo izgubio glasove, zbog složenosti Izbornog koledža SAD.

Kao što sam napisao, Bidenova inauguracija, u januaru 2020., nije bila oslobođena zabrinutosti oko velike političke krize ili izbijanja državnog udara,pa je stoga Washington bio u visokoj pripravnosti nakon nereda 6. januara na Kapitolu . Tada je postojala velika politička „zavjera“ širom zemlje kako bi se spriječilo da Trump bude ponovo izabran, kao što je detaljno navedeno u članku časopisa Time iz 2021. godine, sa „borcima u sjenci“ koji su natjerali države „da promijene sistem glasanja i zakone“ i regrutovali „milione ljudi da prvi put glasaju putem pošte.” Stoga nije čudo da je do juna 2023. trećina Amerikanaca u SAD-u imala sumnje u sam izborni rezultat 2020. godine.

Američki predsjednički izbori 2020. godine bili su neobični i ne treba očekivati ​​da će i ovogodišnji izbori biti drugačiji. S obzirom na graničnu krizu u Teksasu, još jedan slučaj dovođenja u pitanje federalističkog “ugovora”, s pozivima na secesiju u porastu, ovogodišnji izbori bi zapravo trebali biti još “zanimljiviji” od prethodnih.Washington sebe smatra šampionom demokratije širom svijeta. Na domaćem planu, međutim, stvari ne idu glatko.

Izvor

Američki veto na ljudskost

0

Assal Rad

Autorica je istraživač na polju moderne historije Bliskog istoka.

PISjournalPo treći put u četiri mjeseca, Sjedinjene Američke Države su stavile veto na rezoluciju Ujedinjenih naroda koja poziva Izrael da uspostavi primirje u Gazi.

Ovaj potez dolazi dok je broj smrtnih slučajeva u Gazi prešao 29.000 ljudi – većinom žena i djece. Gotovo 70.000 ljudi je povrijeđeno, a hiljade se vode kao nestale pod ruševinama.

Svijet je svjedočio strahotama Gaze uživo tokom četiri mjeseca, dok ljudi širom svijeta protestuju i moli svoje vlade i međunarodne institucije da preduzmu mjere kako bi okončali tekući pokolj.

Činjenica da je još jedna rezolucija UN-a o primirju blokirana ukazuje na nesposobnost ovih institucija da održe međunarodni poredak koji je stvoren da zaštiti. Međutim, detaljniji uvid pokazuje da nisu te globalne organizacije one koje su propustile obaviti svoj posao.

To je najmoćnija nacija na svijetu – SAD, koji tvrdi da vodi ovaj takozvani red zasnovan na pravilima – koji je uvijek iznova dokazivao licemjerje vlastite retorike.

Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda (UNSC), Svjetska zdravstvena organizacija (SZO), UNICEF, Međunarodni sud pravde (ICJ) – gotovo svaka međunarodna organizacija je učinila tačno ono za šta su bile osmišljene.

U decembru je generalni sekretar UN-a Antonio Guterres pozvao na akciju kako bi se spriječila “humanitarna katastrofa” u Gazi, koristeći Član 99, najmoćnije sredstvo koje mu je na raspolaganju.

Vijeće sigurnosti i Generalna skupština su sastavili i pretežno glasali u korist rezolucija koje pozivaju na trenutno primirje u Gazi i oslobađanje svih taoca, samo da bi ih Sjedinjene Američke Države i njihovo pravo veta iznova i iznova osujetile.

U istom mjesecu, glasnogovornik UNICEF-a James Elder objavio je video svjedočenja iz Gaze moleći ljude da se brinu o djeci koja su ubijena. Ponovio je da nigdje nije sigurno i izjavio: “Nečinjenje, u svojoj srži, znači odobravanje ubijanja djece u Gazi.” Elder je nastavio pričati priče o brutalnostima koje je vidio u Gazi i utjecaju rata na nevina djeca.

U međuvremenu, Svjetska zdravstvena organizacija je više puta pozvala na primirje i potrebu za zaštitom pacijenata i zdravstvenih radnika. Ali Izrael je ignorirao te pozive, nastavljajući svoje napade na bolnice dok se zdravstveni sistem Gaze urušava u ruševinama.

Generalni direktor SZO-a Tedros Adhanom Ghebreyesus prošlog mjeseca je održao emocionalni apel za primirje, opisujući uslove u Gazi kao “paklene” i “neopisive”.

Možda je najutjecajnija, na međunarodnom planu, bila odluka ICJ-a da odbije zahtjev Izraela za odbacivanje genocidne tužbe Južne Afrike protiv njega, stavljajući Izrael na suđenje za genocid pred najvišim svjetskim sudom.

Uprkos značajnoj podršci primirju unutar vlastite stranke, snažnom međunarodnom konsenzusu za okončanje izraelskog rata protiv Gaze, i odluci najvišeg svjetskog suda da Izraelova djelovanja vjerovatno predstavljaju genocid, administracija Bidena je nedvosmisleno održala svoju podršku izraelskom ratu protiv Palestinaca.

Nakon što je već dva puta zaobišla Kongres kako bi poslala dodatno oružje Izraelu u posljednja četiri mjeseca, u izvještaju Wall Street Journala krajem prošle sedmice navodi se da administracija planira poslati još više oružja u Izrael.

Danima kasnije – a dan nakon što su stručnjaci UN-a za ljudska prava izrazili zabrinutost zbog toga što Izrael izlaže palestinske žene i djevojčice seksualnom nasilju – SAD je po treći put stavio veto na rezoluciju Ujedinjenih naroda koja poziva na primirje.

Nakon UN-ovog glasanja, izraelski premijer Netanyahu podijelio je objavu na društvenim mrežama gdje piše: “Nijedan pritisak nas neće zaustaviti”, sugerirajući da ga međunarodno pravo i pritisak neće spriječiti da nastavi ovim putem.

Ono što Netanyahua čini tako samouvjerenim jeste saznanje da ima punu podršku Sjedinjenih Američkih Država, bez koje ne bi bilo moguće trajno ubijanje Palestinaca – posebno djece – u Gazi.

Zapravo, strahote u Gazi su moguće samo zbog kontinuirane podrške Sjedinjenih Američkih Država oružjem i pomoći, kao i otvorenog odbijanja administracije Bidena da podrži napore međunarodne zajednice za okončanje rata.

Posljednji američki veto za primirje dolazi mjesec dana nakon odluke ICJ-a u kojem se navodi da su djelovanja Izraela vjerovatno genocidna. To znači da je SAD upravo odbio priliku da zaustavi genocid.

Izvor

Diplomatski sukob Etiopije i Somalije

0

Abdirashid Diriye Kalmoy   Etiopije

Autor je istraživač i profesor na odsjeku za sociologiju Univerziteta “Ibn Haldun” u Istanbulu.

PISjournalMemorandum od razumijevanju (MoR) kojeg su 1. januara potpisale Etiopija i Somaliland (otcijepljeni region na sjeveru Somalije) u Adis Abebi izazvao je diplomatske sukobe i rat riječi između Etiopije i Somalije.

Somalija je optužila Etiopiju da potkopava njen teritorijalni suverenitet, integritet i jedinstvo i da shodno tome ima planove za aneksiju somalijskih teritorija.

Navodno, ovaj potpisani sporazum o razumijevanju će dati Etiopiji koja nema izlaz na more 20 kilometara (12 milja) obalnog zemljišta za uspostavljanje vojne pomorske baze i pravo na izgradnju komercijalne luke. Zauzvrat, Etiopija bi priznala Somaliland kao nezavisnu državu – i bila bi prva koja bi to učinila.

Potpisivanje Memoranduma o razumijevanju sa otcijepljenim Somalilandom ponovo je pokrenulo historijska neprijateljstva i strepnje između Somalije i Etiopije. U govoru u parlamentu, somalijski predsjednik Hassan Sheikh Mohamud zakleo se da će somalijski narod braniti teritoriju i more svojim životima, upozoravajući Etiopiju da se povuče i poništi Memorandum o razumijevanju. S druge strane, Etiopija insistira na tome da je potpisani sporazum komercijalan, te da neće ugroziti suverenitet Somalije niti će dovesti do teritorijalne aneksije već da će stabilizirati i ekonomski ojačati i Somaliju i Etiopiju.

Memorandum o razumijevanju koji je Etiopija potpisala podigao je političke tenzije u regiji koja je vječno opterećena stalnim nasiljem, nestabilnošću, glađu i terorizmom; i prijeti da postane novi izvor nestabilnosti u regionu Roga Afrike. Ali zašto je Etiopija odlučila da potpiše vojni sporazum sa otcijepljenim regionom, zanemarujući pri tom legitimitet i suverenitet Savezne Republike Somalije?

Čin odvlačenja pažnje

Etiopija, država sa 120 miliona stanovnika, izgubila je pristup Crvenom moru kada je Eritreja stekla nezavisnost 1993. Prije 1. januara, etiopski premijer Abiy Ahmed koristio je opasnu retoriku da Etiopija ima “historijsko pravo” na pristup moru i da će to postići nasilnim vojnim sredstvima ako pregovori propadnu. Njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost Redwan Hussien pojasnio je da Etiopija ne može napredovati i razviti se u veliku silu bez izlaza na more.

Međutim, iza fasade projektovanja regionalne hegemonije i moći, Etiopija je zarobljena u međunacionalnom i pobunjeničkom nasilju koje velike dijelove zemlje čini nestabilnim. Otkako je Abiy Ahmed, dobitnik Nobelove nagrade za mir, došao na vlast 2018. godine, Etiopija je još više pala u kataklizmičko nasilje i ekonomske poteškoće. U Tigrayu je izbio genocidni građanski rat koji je doveo do smrti 2 miliona ljudi, a popraćen je pobunjeničkim nasiljem u regijama Amhara i Oromia.

Kako bi učvrstio svoju sve manju bazu nacionalističke podrške, Abiy Ahmed je pribjegao drevnim imperijalističkim fantazijama Etiopije o osvajanju i pristupu somalskoj obali i moru i mesijanskoj političkoj retorici da bude spasilac i preporoditelj “moćne” Etiopije. Memorandum o razumijevanju je mobilizirajući bubanj za fragmentiranu unutrašnju politiku Etiopije, ali i recept za destabilizaciju somalijskog poluotoka.

Drugi potpisnik ovog Memoranduma o razumijevanju, Somaliland, nije uspio dobiti nikakvo priznanje za svoju nezavisnost u posljednje tri decenije. Kao odcijepljena regija Somalije, Somaliland je slavljen kao politički stabilan i demokratski za razliku od ostatka Somalije i stoga je zaslužio da bude priznat kao nezavisna država. Međutim, nakon tri decenije „zamora od priznavanja“, stalno odgađanih izbora i nasilja u Las Anodu, priznanje Somalilanda, kojem se težilo, čini se propadajućim i nedostižnim.

Memorandum o razumijevanju s Etiopijom je spas za političke elite u Hargeisi, ali bi također mogao dovesti do nasilne fragmentacije Somalilanda kao političkog subjekta. Somaliland je već izgubio kontrolu nad svojim istočnim regionom zbog novoosnovane države SSC-Khatumo u Somaliji, a postoji i politički ustanak u regiji Awdal izazvan potpisivanjem Memoranduma o razumijevanju s Etiopijom.

Opasne posljedice

Memorandum o razumijevanju između Etiopije i Somalilanda je recept za nasilnu destabilizaciju Roga Afrike. Prvo, sporazum krši međunarodne zakone koji propisuju nepovredivost međunarodnih granica i nacionalni suverenitet svih zemalja. Stoga su Ujedinjeni narodi, Afrička unija, Arapska liga, Turska, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Države brzo odbacile sporazum i potvrdile teritorijalni integritet i jedinstvo Somalije.

Drugo, sporazum podriva dobitke postignute u naporima za izgradnju države i stabilizaciju Somalije. Zemlje poput Turske, SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva ulagale su i doprinosile izgradnji sigurnosti i vojnih kapaciteta Somalije i ratu protiv al-Shababa. Sporazum će se pohvaliti al-Shababovim strategijama regrutovanja i propagandom protiv somalijske vlade u Mogadišu.

Konačno, potpisivanjem sporazuma, Etiopija je oživjela svoje imperijalističke i hegemonističke ambicije u regiji, a to bi jednako dovelo do nasilnih i militarističkih kontranacionalističkih osjećaja i mobilizacija u Somaliji, Džibutiju i Eritreji. Abiy Ahmed je indirektno oživio inicijativu Velike Somalije (Soomaaliweyn), narativa i diskursa u političkoj, društvenoj i medijskoj sferi među Somalcima.

Historija se vratila u istočnu Afriku, da upotrijebim termin kanadske profesorice Dženifer Velš. Za regiju koja ima potencijal za mir, integraciju i ekonomski prosperitet, 1. januara uskrsnuli su latentni veliki narativi imperijalizma, osvajanja i pannacionalizma.

Moguć je miran suživot

Afrički rog je geostrateški značajan za globalnu ekonomiju. Njegova blizina Crvenom moru, Indijskom okeanu i tjesnacu Bab el-Mandeb čini ga značajnim za globalni protok robe. Nestabilnost u regionu će uticati na globalnu ekonomiju. Sve zemlje u regionu mogu iskoristiti ovaj geostrateški resurs i kolektivno ispravno.

Etiopija može imati slične komercijalne ugovore poput svojih aranžmana sa Džibutijem i Somalijom za pristup i korištenje brojnih luka. Ovo će poboljšati somalijsku infrastrukturu i otvoriti ogromno tržište Etiopije za somalijske trgovce i poduzetnike. Ovo će biti dobitna kombinacija za obje zemlje.

Međutim, ako glasovi razuma ne prevladaju u regiji, retorika i diskursi “imamo pravo na more” i druge hegemonističke ambicije će nažalost destabilizirati i nasiljem dodatno opteretiti Afrički rog.

Izvor

Evropska pomorska misija u Crvenom moru

0

Hannan Hussain

Autor je stručnjak za međunarodna pitanja. Bio je savjetnik Instituta New Lines za strategiju i politiku u Washingtonu. Njegovi radovi su objavljivani u Karnegijevom Endowment for International Peace,listovima Georgetown Journal of International Affairs i Express Tribunu – partneru International New York Times-a.

PISjournalOve sedmice, Evropska unija je pokrenula dugo očekivanu pomorsku misiju u Crvenom moru kako bi spriječila tekuće napade jemenskih Hutija i zaštitila teretne brodove.

Evropski ratni brodovi i vazdušni sistemi za rano upozoravanje na nadolazeće rakete poslani su u Crveno more, Adenski zaljev i susjedna mora u sklopu operacije Naval Force Aspides.

Predsjednica Evropske komisije, Ursula von der Leyen u svojoj izjavi na platformi X, pozdravila je taj potez kao “korak ka jačem evropskom prisustvu na moru” i suštinski odgovor na krizu.

Međutim, bliska vojna koordinacija Evrope sa Sjedinjenim Državama i njen legitimitet da uzvrati na napade Hutija mogli bi povećati tenzije u Crvenom moru, a ne umanjiti ih.

Brisel se suočava sa ogromnim pritiskom da zaštiti svoje ekonomske i trgovinske interese na strateški ključnom plovnom putu jer više od 90 posto sve robe u Evropu dolazi preko mora.

EU također želi otkloniti uska grla u opskrbi i spriječiti preusmjeravanje međunarodne rute u Crvenom moru. Preusmjeravanje ruta je povećalo troškove isporuke za gotovo 400 posto, pa čak i zaprijetilo nestašicom čaja u Velikoj Britaniji.

Ali, ova nova misija nadmašuje dosadašnje vojno učešće i rizikuje potencijalnu konfrontaciju s Hutima. 

Do sada nisu uspjeli da obuzdaju rastuće napade Hutija na komercijalno i vojno pomorstvo niti da uspostave bilo kakav oblik djelotvornog odvraćanja kako bi zaštitili globalnu trgovinu.

Brisel rizikuje da ponovi istu kontraproduktivnu logiku upućivanjem više ratnih brodova na more. Misija je opisana kao “dobro opremljena”, a njen cilj neće biti izvođenje napada na jemensko tlo već vršenje operacije zaštite brodova.

Ipak, Evropska unija nudi vrlo malo detalja u pogledu svoje stvarne snage za okončanje ovih napada. Slično tome, značajna dvosmislenost okružuje sposobnost EU da neutralizira ono što je Njemačka opisala kao “terorističke napade na slobodu pomorskih puteva”.

Nedavni događaji nude nam jasnu perspektivu u pomorska ograničenja EU. Čini se da Hutiji nisu raspoloženi da odustanu od svojih vojnih operacija u Crvenom moru, a evropska pomorska misija je najavljena istog dana kada je grupa preuzela odogovornost za veliki napad na brod u britanskom vlasništvu, MV Rubymar. Taj potez je bio znak nesputane agresije i prkosa prema pomorskim koalicijama u Crvenom moru.

Huti ovaj potez Evropske unije vide kao pravi razlog za nastavak napada, a povećali su interno regrutovanje i nabavku oružja usred prekida trgovine.

Iako je EU rekla da će se njena pomorska misija fokusirati posebno na presretanje napada i neće učestvovati ni u kakvim kopnenim napadima, “kontinuirana vojna” koordinacija sa SAD-om mogla bi pretvoriti evropske brodove u metu.

“Amerikanci, Britanci i oni koji su koordinirali s njima moraju shvatiti snagu suverene jemenske odluke da se nastave napadi i da oko toga nema rasprave ili spora”, zaprijetio je prošlog mjeseca komandant Hutija Mohamed al Atifi.

Brodovi operacije Aspides će također ući u vode u vrijeme kada Washington bude u ofanzivi protiv Hutija. Američke snage nedavno su pogodile podmorski dron u jednom od pet napada protiv jemenskih boraca.

Washington je također rasporedio mlazne avione i ispalio projektile kako bi pomogao sadašnjim i budućim napadima. Sve bi to moglo zakomplikovati nade EU da uspostavi poseban standard “evropske odbrane” koji ne uključuje nikakvo učešće u kopnenim udarima.

Stoga, jednogodišnja pomorska misija EU možda neće biti dovoljna da se smiri glavobolja unije u Crvenom moru. Poremećaji globalnog transporta će se vjerovatno intenzivirati sve dok američke snage, njihova pomorska koalicija i Hutiji budu i dalje bili uključeni u opsežnu agresiju.

U seriji nedavnih napada na protivbrodske krstareće rakete i plovila Hutija, američka centralna komanda je jasno stavila do znanja da djeluje protiv “neposredne” prijetnje Hutija za brodove američke mornarice i trgovačke brodove u regiji.

Sada se Hutiji suočavaju s novim pritiskom da odgovore, te su razvili metanarativ protiv Zapada kako bi mobilizirali i dalje konsolidirali svoju bazu boraca.

Ignorirajući ovu temeljnu dinamiku sukoba, pomorska misija EU se kocka sa odvraćanjem u Crvenom moru. Do sada, veća militarizacija globalne trgovinske arterije nije uspjela uvjeriti industriju međunarodnog brodarstva – što je kritični prioritet EU – da je izašla iz krize.

Da ne bude zabune: put za obnovu mira u Crvenom moru vodi kroz Gazu. Izraelski genocid nad Palestincima podstakao je Hutije da počnu napade na brodove, a otpor Zapada efikasnom prekidu vatre u Gazi održava ovaj problem do danas.

Jemenski borci, čiji je saveznik Iran, nastavit će sa napadima na brodove sve dok se izraelski napad na Gazu ne zaustavi a opkoljenim Palestincima dozvoli pristup humanitarnoj pomoći.

Za Evropsku uniju bi bilo bolje da iskoristi svoju finansijsku i diplomatsku polugu i utiče na Izrael da prekine vatru umjesto što pribjegava misiji zaštite pomorskih puteva.

Ali umjesto toga, nepokolebljive pristalice Izraela, poput Njemačke, sprječavaju EU da djeluje i zaustavi napade na Gazu, što je ustvari temeljni uzrok nestabilnosti u Crvenom moru.

Ako je pojačano vojno prisustvo na moru bilo garant stabilnosti i odvraćanja, mir je trebao zavladati prije nekoliko mjeseci. Ali nije.

Izvor

Izgradnja gasovoda između Irana i Pakistana

0

PISjournalGodine 1994. Iran i Pakistan su zajedno sa Indijom potpisali sporazum o izgradnju gasovoda koji bi isporučivao gas sa polja Južni Pars, preko Balučistana u Indiju.

Projekat je je popularno nazvan Gasovod mira. Međutim, do realizacije nije došlo jer je Indija našla alternativni izvor gasa a nije joj odgovarala saradnja sa Iranom, budući da je Islamska Republika pod velikim sankcijama koje joj nameće Amerika.

Odlaskom Indije, u projektu gasovoda su ostali Iran i Pakistan.Izgradnja je planirana za 2012. godinu međutim i tada je obustavljena jer Pakistan nije bio u mogućnosti da uradi svoj dio posla. Nakon toga i Pakistan je napustio ovaj projekat i okrenuo se uvozu gasa iz Katara.

I Indija i Pakistan su napustili projekat uglavnom zbog američkih sankcija Iranu. To je potvrdio i član iranskog parlamenta Ali Laridžani 2018. godine kada je okrivio SAD za obustavljanje projekta gasovoda.

Međutim, nakon dvije decenije od potpisivanja sporazuma, pojavljuju se znaci moguće revitalizacije iransko-pakistanskog sporazuma o gasovodu.

Naime, Pakistan se odlučio za završetak projekta gasovoda u dvije faze unutar svojih granica. Shodno tome, Specijalno vijeće za ulaganja (SIFC) u Pakistanu odobrilo je plan za izgradnju početnih 80 kilometara gasovoda kao jedan dio od njegove ukupne dužine za Pakistan u iznosu od 781 kilometar, koji će se na kraju povezati s Nawabshahom.

U tom kontekstu, Odjel za naftu u Pakistanu je spreman osigurati potrebna odobrenja od savezne vlade za izgradnju prvog dijela gasovoda, dok će Ministarstvo finansija osigurati potreban budžet od Odbora za porez za razvoj plinske infrastrukture (GIDC). 

Iran je Pakistanu dao ultimatum od 180 dana da se do septembra ove godine vrati svojim obavezama u sklopu projekta. Ukoliko Pakistan to ne učini,morao bi da plati kaznu Iranu u iznosu od 18 milijardi dolara.

Pored toga Iran je proširio svoju pravnu i tehničku pomoć Pakistanu kako bi zajedno osmislili obostrano korisnu strategiju prije isteka roka od 180 dana za otklanjanje ovog problema.

Odluka Irana da se pozove na klauzulu o kazni u ugovoru o kupovini gasa koji su obje zemlje potpisale 2009. godine izvršila je pritisak na pakistansku vladu, što je dovelo do slanja zvanične delegacije u Iran krajem prošle godine. Zvaničnici Islamabada naglasili su da je izgradnja ovog gasovoda od najveće važnosti za vladu i da se smatra jedinim rješenjem za ispunjavanje energetskih potreba nacije.

Peace Pipeline ili Gasovod mira je prema projektu trebao isporučivati gas po unaprijed određenoj cijeni u periodu od 25 godina i njegova ukupna dužina je 2.700 kilometara od čega je 1100 km u Iranu, 780 km u Pakistanu i 600 km u Indiji. 

Po završetku projekta, Iran je trebao izvoziti 150 miliona kubnih metara gasa dnevno u Indiju i Pakistan, pri čemu je 90 miliona kubnih metara predviđeno za Indiju i 60 miliona kubnih metara za Pakistan. Dok je početna procjena troškova za projekat bila 4,5 milijardi dolara, stručnjaci sada predviđaju da će iznositi oko 7 milijardi dolara.

Da li je odluka Pakistana strateška ili taktička?

Izgradnja ovog gasovoda i njegovo puštanje u promet promovisalo bi ekonomski rast, poboljšalo energetsku sigurnost i podstaklo prosperitet u regionu.

Dakle, uspjeh projekta zavisi od završetka njegove izgradnje u planiranom vremenskom roku i sposobnosti da se prevaziđu potencijalne prepreke kako bi se izbjegle buduće arbitraže i finansijske kazne. Nakon nedavne odluke Pakistana, Iran bi mogao odgoditi proces arbitraže u zavisnosti od napretka Pakistana. Međutim, ako Islamabad još jednom odgodi ispunjavanje svojih obaveza, Teheran bi mogao nametnuti veliku kaznu od 18 milijardi dolara,što ne bi bilo dobro za Pakistan budući da je pogođen ekonomskom krizom, 

S druge strane, uzimajući u obzir alternativne projekte poput plinovoda TAPI koji uključuje Turkmenistan, Afganistan, Pakistan i Indiju, Pakistan se mora pridržavati dogovora s Iranom, bez obzira na prednosti koje nude drugi energetski tranzitni putevi. Pakistan se 2017. godine suočio sa pritiskom Saudijske Arabije da suspenduje gasne sporazume sa Katarom, što ukazuje na potencijal spoljnih pritisaka i u projektu Gasovod mira.

Odluka o puštanju u rad projekta gasovoda označava fundamentalni pomak u bilateralnim odnosima, označavajući početak nove ere zajedničkih napora.

Značaj ovog gasovoda je ogroman. To nije samo kanal za protok prirodnog plina već je dugočekivani spas za Pakistance koji se bore sa energetskim deficitima. Luka Gwadar, strateški pozicionirana u Arapskom moru, služit će kao ulazna tačka za prijenos plina iz Irana, što predstavlja primjer zajedničkih napora obje nacije na rješavanju energetskih dispariteta udruživanjem resursa, stručnosti i dobre volje.

Prema Rizwan Shahu, pakistanskom analitičaru izgradnja ovog gasovoda signalizira početak ekonomskog oživljavanja u Pakistanu, gdje će domaćinstva imati koristi od prednosti lako pristupačne energije.

Dok projekat gasovoda Pakistan-Iran označava značajan napredak u rješavanju trenutnih energetskih potreba, on također podstiče na razmišljanje o važnosti razvoja lokalnih energetskih resursa. Korištenjem domaćih resursa i širenjem izvora energije, Pakistan može popločati put za budućnost koja se manje oslanja na inostranu energiju. Dakle, ovaj projekat nije samo za osiguranje energije iz Irana, već i za poticanje šireg diskursa o energetskoj autonomiji i održivosti.

Konkurencija s Indijom

Odluka Pakistana da finalizira projekat gasovoda ne proizlazi samo iz jačanja saradnje sa Islamskom Republikom, već i iz promjena u regionalnom pejzažu.

S obzirom da susjedne zemlje posljednjih godina prodiru na iransko tržište, osiguravajući trgovinske udjele putem poboljšanih ekonomskih obveznica, Pakistan daje prioritet razvijanju veza s Teheranom kako ne bi bio u zaostatku.

Pakistan shvaća da poboljšanje odnosa između Indije i Irana i njena značajna ulaganja u luku Chabahar i željezničke veze koje povezuju Indijski okean sa centralnom Azijom donose nove izazove.Prema sporazumu o gasovodu, gas se na kraju treba transportovati iz Pakistana u Indiju, što je navelo Islamabad da ubrza završetak projekta kako bi ostvario prihode ako gas nastavi da pristiže u Indiju.

Pakistan je zbog toga odlučio da počne sa ulaganjima u gasovod,kako Indija ne bi mogla da preusmjeri gas iz Irana nekom alternativnom rutom i tako liši Pakistan ekonomske dobiti. 

Ukratko, inicijativa za gasovod je dokaz da saradnja između Irana i Pakistana jača iz dana u dan. Obje nacije su čvrste u svojoj odluci da ovaj projekat uspije, jer će time svi njegovi članovi profitirati i utrti put za prosperitetnu,stabilnu i pouzdanu budućnost regiona.

Sa završetkom Gasovoda mira i aktiviranjem ekonomskih partnerstava, značajna transformacija energetskog pejzaža je neizbježna u godinama koje su pred nama, označavajući početak nove ere saradnje i ekonomskog napretka među nacijama.

Ekksluzivno PISjournal

Rast tenzija između Egipta i Izraela

0

PISjournalOtkako je Izrael započeo svoju brutalnu kampanju etničkog čišćenja u Gazi, odnosi između Egipta i režima u Tel Avivu su značajno narušeni. 

Nakon arapsko-izraelskih ratova, Egipat i Izrael su uspostavili diplomatske odnose 1980. godine, osnovali konzulate u glavnim gradovima i razmijenili ambasadore. Od tada, Egipat je postao bitan saradnik cionističkog režima. U januaru 2011. godine, Binyamin Ben-Eliezer, bivši ministar odbrane poznat po svojim bliskim vezama sa egipatskim zvaničnicima, izjavio je da Egipat nije samo izraelski najbliži prijatelj u regionu već da njihova saradnja prevazilazi stratešku.

Također, Egipat i Izrael su imali dobru saradnju na polju ekonomije i turizma. Prema podacima iz izraelskog Instituta za izvoz i međunarodnju saradnju, na teritoriji Izraela postojalo je 117 izvoznika robe u Egipat. A vrijednost egipatske robe izvezene u Izrael iznosila je oko 236 miliona dolara u 2011. godini. Također, Egipat i Izrael su povezani gasovodom. Naime, Egipat je potpisao sporazum s Izraelom o isporuci prirodnog gasa u roku od 20 godina.Egipatska javnost je bila protiv toga, ali izvoz je, uprkos protestu, otpočeo.

Međutim, 2012. godine, izvoz je obustavljen, zbog, kako je egipatska strana rekla, izraelskog nepridržavanja uslova dogovora i kasne isplate. Obje vlade su se složile da to nije nikakav uvod u političku krizu ili narušavanje mira između dvije zemlje, već stvar biznisa. Izvoz je nastavljen do 2014. godine.

Kada je Izrael kasnije otkrio zalihe prirodnog gasa u polju Tamar, stvari su se okrenule i sada Egipat uvozi gas od Izraela. Čak ni rat u Gazi nije obustavio isporuku. Egipatska javnost, kao i većina arapskog svijeta, gaji jaka antiizraelska osjećanja.

Prema istraživanju 2019-2020, 13% Egipćana podržava diplomatsko priznanje Izraela, dok se 85% protivi. Arapsko-izraelski sukob održavao je odnose hladnim, a antiizraelsko huškanje preovlađuje u egipatskim medijima.

Međutim, sada i egipatska vlada na čelu sa generalom El-Sisijem zateže odnose sa Tel Avivom. Posljednjih dana pojavili su se brojni izvještaji o vojnim i političkim prijetnjama iz Kaira kao odgovor na novu asertivnost Tel Aviva u Gazi. Netanyahuov kabinet želi napasti Rafah. To je podiglo egipatske zvaničnike na noge i pojačalo tenzije.

Kairo je posljednjih dana postavio najmanje 40 tenkova i oklopnih vozila duž granice. Pored vojnih upozorenja, bilo je u izobilju verbalnih prijetnji egipatskih zvaničnika. Ezzat Saad, bivši pomoćnik egipatskog ministra vanjskih poslova i član egipatskog vijeća za vanjske poslove, izjavio je prošle sedmice: “Prijetnja Egipta da će suspendovati mirovni sporazum je iskrena i ozbiljna.”

U intervjuu za Sputnjik, on je dalje ustvrdio: “Ako Izrael istraje u slabljenju suštine mirovnog sporazuma, egipatsko rukovodstvo je spremno da preduzme odlučne mjere.” Mohamed Razi, sekretar Odbora za nacionalnu odbranu i sigurnost u egipatskom Predstavničkom domu, ponovio je svoju izjavu u intervjuu za Sputnjik, ističući: „Dok egipatska vlada podržava mirovni sporazum s Izraelom, svako kršenje s druge strane predstavljalo bi kršenje međunarodnog sporazuma, ugrožavajući njegovu stabilnost.”

Husein Haridi, bivši pomoćnik egipatskog ministra vanjskih poslova, primijetio je: “Izjava egipatskog Ministarstva vanjskih poslova potvrđuje eksplicitne poruke Egipta Izraelu i zapadnim akterima,posebno američkim, signalizirajući da se interesi Egipta i njegova nacionalna sigurnost kada je u pitanju odnos s Tel Avivom približavaju kritičnoj granici. To implicira da će Izrael snositi odgovornost za potencijalne opasne ishode.

Prema izvorima na koje se poziva američka novinska agencija Associated Press, Kairo je također zaprijetio da će suspendovati mirovni sporazum iz Camp Davida ako izraelske snage budu raspoređene u Rafahu.

Također i New York Times i Wall Street Journal izvijestili su prošle subote da su egipatski zvaničnici upozorili Izrael na mogućnost suspenzije sporazuma ako izraelske snage napadnu Rafah.

S obzirom na čvrst stav cionističkih vlasti u vezi sa operacijama u Rafahu, ovo pitanje će bitno uticati na odnose između Kaira i Tel Aviva u budućnosti.

Ugovor između Egipta i Izraela

Proces ocrtavanja i podjele granica pojasa Gaze i Egipta započeo je nakon ratifikacije mirovnog sporazuma iz Camp Davida 1979. godine. Ovim dogovorom je uspostavljena “tampon zona” duž granice, poznata kao “Filadelfijski koridor” ili “Cesta Salah Al -Din”, koja se proteže 14 kilometara od Sredozemnog mora do prelaza Kerem Shalom u južnoj Gazi.

Egipat je jasno rekao da granicu smatra crvenom linijom i svaku akciju Tel Aviva vidi kao kršenje mirovnih sporazuma i sporazuma.

Prije početka operacije Oluja Al Aksa 7. oktobra, egipatske granične vlasti i Hamas nadgledali su Filadelfijski koridor. Međutim, posljednjih sedmica, mogućnost povratka izraelskih snaga na granicu izazvala je zabrinutost u Kairu.

Egipćani tvrde da trenutne akcije Izraela krše bilateralni mirovni sporazum iz 1979. i njegove anekse u Protokolu iz 2005. koji se odnose na Filadelfijski koridor.

Štaviše, sporazum je podijelio Sinajsko poluostrvo na tri zone, pri čemu su se obje strane dogovorile o specifičnim nivoima i tipovima vojnog naoružanja koje će biti stacionirano u svakoj zoni.

Zona A, smještena duž Sueskog kanala u zapadnom Sinaju, čini prvu zonu. Zona B je pozicionirana u centralnom Sinaju, dok se treća i posljednja zona, zona C, nalazi u istočnom Sinaju duž graničnog pojasa sa Gazom. Mirovni sporazum ograničio je egipatsko sigurnosno prisustvo u zoni C na pojedinačne policijske snage.

Osim toga, sporazum je dozvoljavao “ograničeno” prisustvo izraelskih policijskih snaga da nadgledaju granice u zoni D, unutar pojasa Gaze. Ovaj aranžman je trajao do 2005. godine, kada su se Izraelci povukli iz Gaze, preuzimajući kontrolu nad kopnenim prijelazom Rafah od palestinske strane do granice.

Ugovor o koridoru Filadelfija, prema Institutu za bliskoistočnu politiku u Washingtonu, pridržava se uslova Mirovnog ugovora iz 1979. bez izmjena ili revizije. Ipak, njegov četvrti član dozvoljava “dodatne sigurnosne mjere” s ciljem jačanja sigurnosnih aranžmana navedenih u sigurnosnom aneksu. Ove mjere dozvoljavaju raspoređivanje egipatskih graničnih snaga koje se sastoje od 750 vojnika opremljenih lakim naoružanjem duž osovine i graničnog područja. Oni su zaduženi za borbu protiv terorizma i operacije protiv krijumčarenja kako bi spriječili infiltraciju i aktivnosti krijumčarenja.

Nakon potpisivanja ugovora sa Egiptom, Izrael je imao za cilj osigurati sigurnost granica i spriječiti njegovu eksploataciju u vojne svrhe od strane palestinskih frakcija otpora.

Nakon ugovora o Filadelfijskom koridoru potpisan je i Sporazum o kretanju i pristupu, također poznat kao AMA, zaključen između samoupravnih entiteta i Egipta 15. novembra 2005. Ovim sporazumom je prenijeta kontrola nad kopnenim graničnim prijelazom Rafah na palestinske samoupravne entitete pod nadzorom Evropske unije.

Međutim, otprilike dva mjeseca nakon implementacije ugovora o Filadelfijskom koridoru, politički i sigurnosni krajolik u Pojasu Gaze doživio je transformaciju. Nakon pobjede Hamasa na parlamentarnim izborima 2006. godine, Rafah je u suštini pao pod kontrolu Hamasovih snaga.

Izraelski plan za prinudno raseljavanje Palestinaca

General-major Al-Sayed Al-Jabri, egipatski vojni stručnjak, tvrdi da Tel Aviv, na osnovu tri sporazuma s Egiptom, naime: Sporazumom iz Camp Davida,Mirovnim ugovorom  i Sporazumom o prolazu, nije ovlašten da poveća svoje vojno prisustvo na granici Rafah ili da preuzme kontrolu nad njom. Izrael je ograničen na raspoređivanje najviše 4000 izraelskih vojnika u zoni D, isključivo naoružanih lakim pješadijskim oružjem, bez oklopnih vozila, artiljerije ili zračnih operacija u tom području. 

Prema ovom vojnom analitičaru, uvođenje “oklopnih snaga, artiljerije ili aviona u region” predstavljalo bi očigledno kršenje Egipatsko-izraelskog mirovnog sporazuma, Sporazuma iz Camp Davida i Sporazuma o prolazu.

Ukoliko Izrael ne odustane od svojih planova,Egipat zadržava ovlaštenje da preduzme sve potrebne mjere kako bi zaštitio svoju nacionalnu sigurnost .

S druge strane, cionisti tvrde da, uprkos strogim mjerama sigurnosti i procedurama, Hamas i dalje koristi granicu Rafah kao svoju glavnu rutu za vanjski kontakt i nabavku vojnih zaliha i opreme.

Prema izraelskoj novinskoj kući I24, koja citira cionističke vojne analitičare, napredovanje cionističke vojske prema “Filadelfijskom koridoru” ima za cilj da odvoji pojas Gaze od egipatskog Sinaja.

Pored toga,izraelski vojni establišment je prošle sedmice objavio da će Tel Aviv postaviti vojne instalacije na toj lokaciji i da će u narednim godinama njegovo osoblje biti stacionirano uz egipatske snage duž koridora kako bi osigurali da Hamas u budućnosti ne koristi to područje za krijumčarenje opreme i oružja.

Međutim,Kairo ne vjeruje izraelskim tvrdnjama o rušenju Hamasovih tunela i sprečavanju krijumčarenja već smatra da Tel Aviv želi iskoristiti priliku  i prebaciti palestinske izbjeglice u Sinaj.Time bi etnički očistili Gazu i ne bi više morali da ubijaju civilno stanovništvo.

Događaj koji je nedavno privukao pažnju egipatskih vlasti u negativnom svjetlu je otkrivanje zvaničnog vladinog dokumenta od strane cionista, koji poziva na premještanje Palestinaca iz pojasa Gaze na egipatski Sinaj. Ovaj dokument, objavljen 31. oktobra 2023. godine, izazvao je značajne kontroverze a cionistčka vlada ga se na kraju odrekla.Bar u medijima.

Dokument, koji je objavilo Ministarstvo obavještajnih službi, predlaže preseljenje Palestinaca iz Gaze u Egipat kao jednu od tri opcije za rješavanje Pojasa Gaze nakon završetka rata.

Dokument od 13. oktobra 2023., na 10 stranica, nosi pečat izraelske obavještajne službe pod vodstvom Gile Gamliela, ministra povezanog s Likudom.

On promovira evakuaciju civila iz Gaze kao povoljan ishod rata.

Ovaj prinudni plan preseljenja prikazan je u više faza, pri čemu početna faza uključuje evakuaciju stanovnika Gaze na jug, dok se zračni udari fokusiraju na sjeverni dio Pojasa Gaze.

U drugoj fazi će početi kopnena invazija, praćena okupacijom sjever-jug i “čišćenjem podzemnih uporišta Hamasovih boraca”.

Ovaj list navodi da će oni koji žive u Pojasu Gaze biti preseljeni na egipatsku teritoriju istovremeno sa okupacijom Gaze i da im neće biti dozvoljeno da se tamo vrate.

Prema dokumentu, trebalo bi započeti kampanju kojom bi se Palestinci u Gazi primorali da prihvate ovaj plan i da se odreknu svoje zemlje.

Ovaj dokument poziva izraelsku vladu da pokrene kampanju odnosa s javnošću u zapadnom svijetu kako bi unaprijedila program “transfera” (protjerivanja) Palestinaca iz Gaze “na način koji da se Izrael predstavi u pozitivnom svjetlu.

Nekada je nacistički Berlin rješavao “jevrejsko pitanje” a sada Tel Aviv želi riješiti “palestinsko pitanje”.

Prema izraelskim vojnim izvještajima, Tel Aviv tek treba da finalizira odluku o evakuaciji stanovništva Gaze. Međutim, razmatraju se dvije opcije: jedna uključuje sjeverni dio Pojasa Gaze, dok druga podrazumijeva premještanje stanovnika iz Pojasa Gaze u Khan Yunis. Ova druga opcija se smatra praktičnijom zbog blizine Khan Yunisa Rafahu.

Ovo sugerira da cionistički režim ima za cilj da se pozabavi zabrinutošću i protivljenjem Egipta u vezi sa rizicima povezanim s raseljavanjem Palestinaca premještanjem civila iz Rafaha prije nego što započnu vojne operacije.

Ipak,s druge strane, cionistički režim treba da se zabrine oko potencijalnog povlačenja Kaira iz mirovnog sporazuma. Ako Izrael krene u realizaciju ovog plana, tenzije sa Egiptom će eskalirati i možda preći u oružani sukob. Cionisti to ne žele jer bi gubitkom Egipta kao važnog saradnika, izraelska južna granica bila ugrožena.

Izrael ne može u isto vrijeme da bije bitku na 3 fronta: Hamas u Gazi, Hezbollah u Libanu i Egipat na Sinaju. Pored toga, američko-britanska koalicija protiv Jemena ne donosi dobre rezultate  Izrael je dodatno ugrožen i od strane Ansarullaha. Također, ne smijemo isključiti i nezadovoljstvo naroda i sve masovnije proteste izraelskog stanovništva protiv Netanyahuove vlade.

U zaključku, Izrael se nalazi u teškoj situaciji. Rješavanje palestinskog pitanja prinudnim raseljavanjem može samo donijeti veću štetu Tel Avivu, više nego samim Palestincima. Sve se više čini da Izrael neće dočekati svoju 80. godišnjicu.

Ekskluzivno PISjournal