Zlatko Dizdarević
Sjedinjene Američke Države su pod Trumpom „uspjele“ da relativiziraju svoj utjecaj u svijetu na neprepoznatljiv način. Poseban problem za Ameriku na tragu dugoročnih interesa jeste uzdrmano partnerstvo ili poslušnost mnogih kod kojih do sada nisu bile upitne ni interesna ni prosta podanička vjernost. Trumpov krajnje „živopisni“ način vođenja države u minulih godinu dana bio je dovoljan za spektakularizaciju njegove životne priče, ali i za već sada izvjesne dugotrajne posljedice na stanje u državi i na njenu poziciju u svijetu.
Ključne riječi: SAD, Trump, država, svjetska pozicija
Ni najveći pesimisti u Americi i svijetu – ma kako slutili iz raznih razloga da je Donald Trump krivo rješenje u Bijeloj kući – nisu mogli očekivati kako će za samo godinu dana on i njegova ekipa do te mjere urušiti međunarodni status prve sile svijeta i „lidera demokracije“ da će doista biti izuetno teško i mukotrpno zadugo poništiti plodove tog rada.
Na čelo zemlje Trump je došao na krilima optimistično agresivnog uzvika: „America first“. Realnost je za samo dvanaest mjeseci po Ameriku porazna. Decembar i januar posebno bolni kao nikada do sada. Uoči Nove godine povodom Jeruzalema, civilizacijski grandiozne teme, u UN-u su doživjeli potpuni poraz ujedinivši protiv sebe i one koji su im uvijek bili partneri, ovako ili onako. Potom su, odmah iza Nove godine, u Vijeću sigurnosti UN-a doživjeli još teži debakl. Sami izazivajući sudbinu, zaslijepljeni nepriznavanjem svjetske realnosti sazvali su silom vanrednu sjednicu ovog tijela i tamo ostali potpuno poraženi. Nijedna članica Vijeća sigurnosti, stalna ili nestalna, nije ih podržala u pokušaju da uvuku svijet u američko-izraelsku priču povodom Irana.
Skandalozno arogantne prijetnje stalne predstavnice SAD u Ujedinjenim nacijama Nikki Halley nakon poraza u Generalnoj skupštini UN-a povodom Jeruzalema, svima koji su se drznuli da iznesu stav drugačiji od njihovog, bile su signal da je Trump sa izabranicima oko njega doista izgubio osjećaj za zbilju. A prijetnje njegovog savjetnika za nacionalnu sigurnost, generala Herberta McMastera nakon debakla u Vijeću sigurnosti koji dan kasnije potvrđuju da je stanje u Bijeloj kući i dramatičnije nego što se moglo pretpostaviti. Kada general-savjetnik za nacionalnu sigurnost izbezumljen od bijesa zaprijeti nekome poput Rusije kako će „platiti visoku cijenu za podršku Iranu…“, a onda ovu prijetnju podrže i visoki funkcioneri Bijele kuće, onda je to veliki problem i za Ameriku, ali i za sav normalni svijet.
Sjedinjene Američke Države su pod Trumpom „uspjele“ da relativiziraju svoj utjecaj u svijetu na neprepoznatljiv način. Na stranu što je pogaženo, ili najavljeno da će biti niz historijski značajnih multilateralnih sporazuma poput Pariškog o klimatskim promjenama i nuklearnog o Iranu, što je napustio PTTI, za Ameriku izrazito profitabilan trgovinski projekat sa Evropom, što je Amerika po prvi put izgubila ključnu ulogu presudnog medijatora u bliskoistočnom mirovnom procesu kao i kredibilitet svjetskog lidera finansijskim ucjenama Ujedinjenih nacija jer „nisu na njegovoj strani“ (neke agencije i organizacije UN-a to već osjećaju) itd. Ono što je za Ameriku već sada poseban problem na tragu dugoročnih interesa jeste uzdrmano partnerstvo ili poslušnost mnogih kod kojih do sada nisu bile upitne ni interesna ni prosta podanička vjernost. I u politici je kao i u životu – kada oko tebe zaključe da nisi što si nekada bio, nema više ni ljubavi ni respekta kao „onda“.
Tako je danas sa poslušnim američkim saveznicima na Bliskom istoku, posebno u Zaljevu. Trump je nedavno izjavio kako je lično „instalirao“ mlađanog princa prestolonasljednika Muhammeda bin Salmana u vrh Saudijske Arabije kao jakog čovjeka preko kojeg će Amerika, valjda, obezbjeđivati svoje interese u toj zoni. I šta? Naivno uzaludno. Nastranu što „jaki čovjek“ u samo nekoliko sedmica dokazuje kako mu se sila topi u mnogim nezrelostima, ali čak i kao takav, za američkog predsjednika „jak“, nije ni uz oca kralja Salmana mogao utjecati na ostale u regiji, ni kroz Arapsku ligu, ni kroz Islamsku konferenciju da stanu uz Trumpa u najnovijim zbivanjima. Naprosto niko od njih nema nikakvih mogućnosti prisiliti ogromnu većinu Arapa da stanu uz Trumpa u slučaju Jeruzalma. Isto je i sa američkom podrškom Netanyahuu i cionistima u slijepoj ambiciji da anektiraju ilegalna naselja na okupiranim teritorijama, ili čak prisvoje i svetu Al-Aksu. Da se i ne govori o tome koliko nasrtaji vladajuće ekipe u Izraelu na svaki pedalj palestinske zemlje u korist stvaranja mitskog „velikog Izraela“ – čemu se protivi i nemali broj Jevreja u Americi, ali i u Izraelu – udaljava mnoge stanovnike svijeta od svakoga ko pred tom ambicijom zatvara oči ili je čak i podržava.
Nije slučajno ni što je najnovija priča o Iranu, mimo Washingtona i Tel Aviva, u UN-u prošla porazno po ove dvije zemlje. Prvo, u pitanju je grubo zaobiđena činjenica da je u pitanju unutrašnja stvar suverene države, koliko i u nizu drugih situacija, a da se i ne govori da su demonstracije u Iranu, njihov obim, karakter i posljedice u mnogim elementima bile manje razorne od brojnih demonstracija po svijetu, uključujući i poznate u Americi. O uobičajenom medijskom sramnom friziranju činjenica u vezi sa time, do upotrebe snimaka sa demonstracija u Bahreinu 2011. kao „scena iz Irana“, ili sramne zloupotrebe scena iz starog igranog filma(?!) kojim se prikazuje „brutalnost na ulicama u Iranu“ danas, malo je ko riječ napisao. Američke prijetnje u UN-u kako „svijet ne smije ostati hladan i miran spram iranskog terora“ ostale su.
O tajnom sastanku visokih delegacija obavještajaca SAD i Izraela krajem novembra u Americi, također ni riječi. Timove su predvodili savjetnici za nacionalnu sigurnost Herbert McMaster i Meir Ben-Shabbat, a zaključci su sažeti u „Memorandumu o razumijevanju o iranskom pitanju“. Četiri su zadatka: Tajni rad u cilju ukidanja iranskog nuklearnog programa; Ograničavanje djelovanja Irana u regionu, a posebno u Siriji i Libanu; Ograničavanje balističkog programa Irana; Rad na eskalaciji sukoba u regiji u koje se može uključiti Iran… Jasno kao dan. Priču je otkrila izraelska tv mreža Channel Eser!
Sve ovo – porazi u UN-u i posebno realnost poraza od Rusije na Bliskom istoku i u Siriji, čine da frustracija i bijes već dominiraju politikom Amerike spram svijeta. To jeste razlog za ozbiljnu zabrinutost pa i zvono na uzbunu. Gubljenje kompasa Washingtona loša je vijest za sve.
Vidljivo je da utjecaj Amerike slabi i na do jučer neupitne partnere u Evropi, posebno one tradicionalne poput Njemačke i Francuske. Samo jedan put u novijoj historiji, povodom rata u Iraku 2003. god., zemlje EU nisu bile uz SAD, ali tada nisu imali snage da to potvrde i glasanjem u UN-u. Sada jesu, svi najjači i najvažniji u Uniji! Trump čak nije pozvan ni na nedavnu konferenciju o klimatskim promjenama u Parizu. „Kompenzacija“ koju Trump na ovom terenu ima zahvaljujući većini poslušnih zemalja iz bivšeg Istočnog bloka, a danas članica EU, slaba je utjeha. I među nekima od njih vlastiti dugoročni interesi počinju nadvladavati stari animozitet prema Rusiji kao osnov za prislanjanje Americi. Trump je i tu odigrao protiv sebe. Ovdašnji mediji ne žele spominjati ni sve jasniju tjeskobu u Japanu i Južnoj Koreji spram „nuklearnog udara“ na Sjevernu Koreju koji bi, naravno, donio pogubne posljedice i po njih. Problemi Trumpa sa Evroazijom su posebni i vidljivi, a Turska je vjerovatno i najbolnija tema. Zemlja od izuzetnog značaja za NATO, takozvani „čuvar južnog krila Alijanse“ počela se odmicati od Amerike i nešto prije Trumpa, ali u minulih godinu dana ta veza sa NATO-om bezmalo je postala samo formalna. Zato je „nova“ bliskost Erdogana sa Rusijom tolika da se u slobodnijem političkom žargonu danas kaže kako Turska kao NATO članica, čuva od NATO-a bezbjednost južnih, crnomorskih granica Rusije! Lijep „uspjeh“ za lidera Alijanse, nema šta.
U svemu ovome, Predsjednik vidno uživa u funkcionisanju izvan realnosti, blokiran političkom klaustrofobijom i opsjednutošću sobom, zamjenivši za samo godinu dana ono „America first“ sa „Trump first“. Njegov tipičan odgovor ovih dana na razorne efekte knjige Vatra i gnjev – Unutar Trumpove Bijele kuće zato je sasvim očekivan: „Ja sam veoma stabilan genije…“.
Puno se toga desilo u minuloj godini na račun i preko leđa moćne Amerike, ne samo zaustavljajući je u liderstvu, već i ozbiljno vraćajući nazad. Igrači sa druge strane – Rusija i Kina (Trump ih je već svrstao u „prijetnju“) uz Evropsku uniju izvlače benefite iz ove situacije. Prijetnjama koje su izgovorili Trump, McMaster, Nikki Halley i ostali u administraciji, protivnicima se samo pomaže.
Naravno, teško je sve ovo što se dešava minulih godinu dana u Americi knjižiti isključivo na račun Trumpa kao „iznenađenja“ u tamošnjoj realnosti. Mentalni sklop tog društva i uvriježeni sistem vrijednosti od početka stvaranja države insistira na pobjedničkoj strasti po svaku cijenu. Nad svima i u svemu. Nije pravo legalnog nošenja oružja tek rezultat biznisa proizvođača oružja. To je kolektivna filozofija. Ni nerazumijevanje i neuvažavanje drugačijih interesa, kultura, navika i prava izvan sistema vrijednosti američkog Zapada nije slučajno. Puno je iskustava koja kazuju da prosječni Amerikanac naprosto ne shvata mnogo šta različito kod drugih. Njihovo je mjera za sve druge. Izuzetno rijetko problem vide kod sebe. Za posmatrača sa strane sasvim je nategnuta i teza o ogromnom iznenađenju što je ovaj i ovakav Trump došao u Bijelu kuću. Kao da ga je izabrao neko drugi, u zemlji na kraju svijeta. Sada je, eto, nepravedan elektronski izborni sistem doveo do toga! To što su temeljem istog sistema izabrani svi prethodni američki predsjednici u ovaj priči je zaboravljeno.
Ne smije se zaboraviti da je globalno, planetarno urušavanje mnogih vrijednosti, principa, sistema, međunarodnog prava uz promociju primarno interesa, sile i bezdušnosti, izrugivanje sa pravom i pravdom, humanizmom i moralom – dodatno pomoglo trijumfu profila poput ovog Trumpovog. Ali, niko na svijetu nije ni približno toliko kriv za sve ovo što se Americi desilo sa njihovim „prvim čovjekom“ koliko oni sami. Zato će, dugoročno i bolno, oni sami to i plaćati. Izabrali su čovjeka koji im je udario na interese.
Nažalost, treba se plašiti i načina na koji ga se sada ruši. To kazuje da je riječ o istom mentalnom sklopu, istim vrijednostima i starim „čipovima“ što su duboko ugrađeni i u motive i način njegovog izbora. Obračun sa Trumpom u samoj Americi danas liči na ekskluzivni obračun dvije, u suštini i po temeljnim vrijednostima iste Amerike, samo interesno suprotstavljene. Jedne koja se preračunala u svojoj sili vjerujući da će dobiti, pa je izgubila. Nisu htjeli da prihvate postojanje i snagu „Trumpove Amerike“. Prethodno su gazili po svijetu u ime istih uvjerenja i silništva sve one male, slabe i podanički odane.
Intervencijama izvana i iznutra, naftom, „proljećima“, kreditima, talibanima ili raznim ISIL-ima kao partnerima… I sada iznenađeni Trumpom.
Izgubili su iz neopreznosti, bahatosti i uvjerenja da mogu sve što hoće. A svijet se promijenio. Zanimljivo je bilo kako u jesen i zimu 2016. godine ogromna većina američkih najmoćnijih medija nije davala Trumpu nikavu šansu spram „demokrate Hillary“. Logika je jednostavna: Ili su u medijskom zanatu pravili amatersku grešku ne vidjevši da im je pod nosom pola Amerike sklono lideru profila Trumpa, ili su bili kupljeni od unaprijed uvjerenih pobjednika da za njih navijaju, a protiv njega. Jadno.
U pomalo histeričnoj borbi za eliminaciju „predsjednika koji mentalno nije u stanju da to bude“ matrica za njegovo rušenje, zapravo, ista je. Ne ruši se kroz institucije onako kako bi i moglo temeljem zakona, već opet zavjerama, aferama, „kaubojski“ i Trumpovski, tipično američki. Prvo „Russiagateom“ kroz uporno montiranu priču, bez opipljivog dokaza, na silu produžavanu. A ako je Putin doista toliko jak da može Americi namještati izbore, onda je priča o tome ko je „First“ a ko daleko od toga završena u tamošnjem poimanju svijeta. Ako je sve laž i montaža, onda opet ne govorimo o politici koja je uzor u svijetu demokracije i ljudskih prava.
Sada, kada priča o Rusima u Bijeloj blijedi napad interesnog carstva protiv Trumpa seli se na drugi kolosjek, opet tipično američki. Onaj medijski, internetski, globalno kontrolisani često do nipodaštavanja zdrave pameti, logike i argumenata. Umjesto Rusa, evo knjige izvjesnog novinara Michaela Wolffa o Trumpovoj Bijeloj kući koju kompetentni ljudi hladne glave i bez ključalih strasti u Americi nazivaju „kolekcijom tabloidne političke fikcije“. Da se i ne spominju oni što brane Trumpa pa knjigu nazivaju tačno tako: „Trashy tabloid fiction“.
I evo, Amerika je povodom ove vrste štiva koje se čita na plaži i po vozovima, podignuta na noge. Uz svu neupitnu podršku „otkrićima“ od svih koji su minulih dvanaest mjeseci bili zgranuti Trumpovim životnim i političkim „trashom“ – mediji, Hollywood, neoliberali, fini svijet itd. Pritisak je strašan. Knjiga se isti dan nakon izlaska u Americi munjevito širi internetom po svijetu, preštampava i propagira. Liberali oduševljeni što im je neko to poslao pa se hard-diskovi i printeri usijavaju „skidanjam“ i printanjem. Da ste to uradili sa ma kojom drugom knjigom vjerovatno je da vam je ne bi isprintali ni u jednoj kopirnici, a i pitanje autorskih prava visilo bi nekome nad glavom… Amerika protiv Amerike. Trump je tu slabija strana jer se u svojoj „stabilnoj genijalnosti“ preračunao, pa je vlastitom zaslugom ostao bez mnogih partnera i poslušnika koje je danas mogao imati oko sebe. Ako ništa drugo – predsjednik je Amerike. Još jučer je to bilo neupitno golemo!
Trumpov krajnje „živopisni“ način vođenja države u minulih godinu dana bio je dovoljan za spektakularizaciju njegove životne priče, ali i za već sada izvjesne dugotrajne posljedice na stanje u državi i na njenu poziciju u svijetu. Kako će sve ići dalje, vidjet će se. Doduše, zahvaljujući njemu izvjesno je zaradio „showbiz“, značajna kuhinja na kojoj se hrani život u ovoj zemlji, ali i koji diktira mnoge standarde uspjeha i neuspjeha na javnoj sceni, uključujući i politiku.
U svijetu je, često ne bez ciničnog zadovoljstva, prihvaćena nova poštapalica: umjesto „America first“, sada važi „America alone“. Naravno, realnost je još daleko od toga, ali još je dalje od onoga što je bilo. Temeljem svakog novog poteza kojim Washingtona jača izolacionizam uz tezu „sa nama ili protiv nas“, takozvani neprijateljski redovi sve više će se zbijati a Amerika sve više odmicati od prošlosti u kojoj je bila perjanica i uzor u mnogo čemu.
Primjera je mnogo i to u sferi mnogo ozbiljnijoj i važnijoj za budućnost Amerike od onoga što otkrivaju skandali i tračevi koji iskaču iz nove knjige o Trumpu. Strateške mudrosti se čitaju u drugačijim knjigama. Šta u međuvremenu rade „neprijatelji“.
Na svijetu je mnogo, na ovaj ili onaj način jakih država. Među njima, nekoliko je istinskih sila. To su Sjedinjene Američke Države i Evropska Unija na Zapadu. Kina i Rusija na Istoku. Svi sa svojim saveznicima. Politički stratezi znaju da je pobjednik među njima onaj ko ujedini vlastiti interes sa nekim drugim iz te četvorke. SAD i EU su se do nedavno, uz sve probleme i teškoće, mogli smatrati partnerom u „atlantskoj alijansi“. Rusija je dodatno aktuelnim povratkom na veliku scenu pobjedama na Bliskom istoku, pripadala suprotnom „kampu“. Kina je kao tiha voda što bregove valja polako dolazila na veliku scenu, više sama nego sa bilo kim iz ove četvorke. Daleko izvan svojih granica, prvo je oko bacila na Afriku. Ekonomski mudro. Evropa je počela da osjeća stezanje omče oko vrata od prekomorskog partnera, posebno otkako je Trump ušao u igru. Rusija je – što neko napisa ovih dana – čak otvarala i flaše šampanjca povodom njegove pobjede, tragom predizbornih izjava koje su davale razloga za to: Nema više ekspanzije po svijetu, zaludnog trošenja para za ratovanje, nema nepotrebnih vojnih baza, NATO će da plaćaju oni kome treba, Rusija je potencijalni partner a ne neprijatelj… Sada je jasno da su se oni šampanjci pili krivim povodom. Na pomolu su bolji razlozi. Trump ne samo da je odbio Putina pritisnuti iznutra, već je odmah po dolasku bombardovao bazu u Siriji, a sve drugo što je uradio u odnosu prema Moskvi do danas sažeto je u onoj kvalifikaciji od prije neki dan: „Platit će nam Rusija visoku cijenu…“.
Desilo se ono logično za svakoga osim za Trumpa: Evropa mu se izmakla, podjednako tako i Rusija koja se okrenula Kini i uzajamnom interesu i koristi. Decenijama duga nepovjerenja, razlazi i optužbe povodom toga „ko je napustio revolucionarni put“, ustupili su mjesto pragmatizmu koji ima puni smisao: Poklopiti zajednički Aziju kao ekonomski prostor, zaštititi se od zakašnjelog i krivog ekspanzionizma Amerike, ali i stvoriti globalnu sigurnosnu alijansu koja potom može slobodnije da diše okrećući se i na način koji je Kina već „apsolvirala“ kroz novi put – do Evrope! Rusija je u ovu zajedničku priču već ušla kroz „Evroazijsku ekonomsku uniju“ (EEU), a Kina kroz još ambiciozniji projekat, „Inicijativu pojas i cesta“ (BRI). Jednostavnije „Novi put svile“. Iz arhiva su izvučeni neki stari zajednički sporazumi, kao i ne tako davno osvježeni „Sporazum o strateškom partnerstvu“. Članice EEU su danas Rusija, Armenija, Bjelorusija, Kazahstan i Kirgistan uz još neke koji već zabacuju pogled na očigledno prosperitetnu zajednicu. Novi put svile je još ambiciozniji projekat za 21. stoljeće. Promovisao ga je kineski predsjednik Xi Jinping a cilj mu je da u konačnici cestama i morem uveže niz zemalja Evroazije. Jasno značenje ima podatak da su sve zemlje Zapadne Evrope postale članice kineske „Azijske investicione infrastrukturne banke“ (AIIB) koja je okosnica projekta. Otud i odgovor na pitanje laika u nas: Otkud „odjednom“ Kinezi kod nas u svim ozbiljnijim razgovorima o cestovnoj infrastrukturi. Ništa sa Kinezima nije „odjednom“.
Gdje su u svemu ovome zajednički interesi a gdje oni vječito konkurentni između Rusije i Kine, pitanje je na koje analitičari velikog približavanja imaju jasan odgovor: BRI i EEU su drugačiji projekti i po strukturi i po ciljevima. Rusi su se sa EEU okrenuli prema „unutra“ kako bi se prije svega osigurala zaštita od penetracije moćnog Zapada na njihove prostore. Kinezi svoj projekat BRI okreću prema svijetu. Pouzdan je, usput, podatak koji mi je predočen nedavno u Damasku, da su Kinezi već dobili gro građevinskih poslova u budućoj obnovi Sirije. Nafta i gas su teren Rusije, a Iran je lider u izgradnji energetske infrastrukture… Ukratko, kineski projekat postaje „globalizacijski projekat“ formatiran, jasno, na kineskim karakteristikama…
Ako se iz ovoga ugla, suštinski važnijeg od priče o Trumpovim narcisoidnim egzibicijama i estradnim bavljenjima ljudima, a ne političkom zbiljom, posmatraju već sada vidljive dugoročne posljedice njegove vladavine ali i spektakularno-zavjereničkih načina obračuna sa njima sasvim u skladu sa američkim mentalitetom, onda su i šanse za zaustavljanje „slobodnog pada“ američkog utjecaja svakim danom sve manje. Politika koja se na taj način bavi ličnostima što su joj problem, teško i bez tih ličnosti može biti uspješnija od njih samih.
Godina američkog političkog sunovrata već je sada ostavila dovoljno razloga za brigu povodom naredne decenije. Najmanje. A to je samo prva u mandatu predsjednika, izabranog voljom naroda. Praviti se da je to „slučajna greška“ pa ga se može riješiti recimo jednom knjigom, filmski je promašaj. Ne radi njega koji može tako biti srušen, već radi onih koji ostaju vjerujući da su sve time riješili.