Naslovnica Blog

Američko napredovanje unazad

0
NEW YORK, NY - SEPTEMBER 24: U.S. President Donald Trump exits the stage after speaking at the United Nations General Assembly at UN headquarters on September 24, 2019 in New York City. World leaders from across the globe are gathered at the 74th session of the UN General Assembly, amid crises ranging from climate change to possible conflict between Iran and the United States. (Photo by Drew Angerer/Getty Images)

 

Zlatko Dizdarević

 

Sjedinjene Američke Države su pod Trumpom „uspjele“ da relativiziraju svoj utjecaj u svijetu na neprepoznatljiv način. Poseban problem za Ameriku na tragu dugoročnih interesa jeste uzdrmano partnerstvo ili poslušnost  mnogih kod kojih do sada nisu bile upitne ni interesna ni prosta podanička vjernost. Trumpov krajnje „živopisni“ način vođenja države u minulih godinu dana bio je dovoljan za  spektakularizaciju njegove životne priče, ali i za već sada izvjesne dugotrajne posljedice na stanje u  državi i na njenu poziciju u svijetu.

Ključne riječi: SAD, Trump, država, svjetska pozicija

 

Ni najveći pesimisti u Americi i svijetu – ma kako slutili iz raznih razloga da je Donald Trump krivo rješenje u Bijeloj kući – nisu mogli očekivati kako će za samo godinu dana on i njegova ekipa do te mjere urušiti međunarodni status prve sile svijeta i „lidera demokracije“ da će doista biti izuetno teško i mukotrpno zadugo poništiti plodove tog rada.

Na čelo zemlje Trump je došao na krilima optimistično agresivnog uzvika: „America first“. Realnost je za samo dvanaest mjeseci po Ameriku porazna. Decembar i januar posebno bolni kao nikada do sada. Uoči Nove godine povodom Jeruzalema, civilizacijski  grandiozne  teme, u UN-u su doživjeli potpuni poraz ujedinivši protiv sebe i one koji su im uvijek bili partneri, ovako ili onako.  Potom su, odmah iza Nove godine, u Vijeću sigurnosti UN-a doživjeli još teži debakl. Sami izazivajući sudbinu, zaslijepljeni nepriznavanjem svjetske realnosti sazvali su silom vanrednu sjednicu ovog tijela i tamo ostali potpuno poraženi. Nijedna članica Vijeća sigurnosti, stalna ili nestalna, nije ih podržala u pokušaju da uvuku svijet u američko-izraelsku priču povodom Irana.

Skandalozno arogantne prijetnje stalne predstavnice SAD u Ujedinjenim nacijama Nikki Halley nakon poraza u Generalnoj skupštini UN-a povodom Jeruzalema, svima koji su se drznuli da iznesu stav drugačiji od njihovog, bile su signal da je Trump sa izabranicima oko njega doista  izgubio osjećaj za zbilju. A prijetnje njegovog savjetnika za nacionalnu sigurnost, generala Herberta McMastera nakon debakla u Vijeću sigurnosti koji dan kasnije potvrđuju da je stanje u Bijeloj kući i dramatičnije nego što se moglo pretpostaviti. Kada general-savjetnik za nacionalnu sigurnost  izbezumljen od bijesa zaprijeti nekome poput Rusije kako će „platiti visoku cijenu za podršku Iranu…“, a onda ovu prijetnju podrže i visoki funkcioneri Bijele kuće, onda je to veliki problem i za Ameriku, ali i za sav normalni svijet.

Sjedinjene Američke Države su pod Trumpom „uspjele“ da relativiziraju svoj utjecaj u svijetu na neprepoznatljiv način. Na stranu što je pogaženo, ili najavljeno da će biti niz historijski značajnih multilateralnih sporazuma poput Pariškog o klimatskim promjenama i nuklearnog o Iranu, što je napustio PTTI, za Ameriku izrazito profitabilan trgovinski projekat sa Evropom, što je Amerika po prvi put izgubila ključnu ulogu presudnog medijatora u bliskoistočnom mirovnom procesu kao i kredibilitet svjetskog lidera finansijskim ucjenama  Ujedinjenih nacija jer „nisu na njegovoj strani“ (neke agencije i organizacije UN-a to već osjećaju) itd. Ono što je za Ameriku već sada poseban problem na tragu dugoročnih interesa jeste uzdrmano partnerstvo ili poslušnost  mnogih kod kojih do sada nisu bile upitne ni interesna ni prosta podanička vjernost. I u politici je kao i u životu – kada oko tebe zaključe da nisi što si nekada bio, nema više ni ljubavi ni respekta kao „onda“.

Tako je danas sa poslušnim američkim saveznicima na Bliskom istoku, posebno u Zaljevu. Trump je nedavno izjavio kako je lično „instalirao“ mlađanog princa prestolonasljednika  Muhammeda bin Salmana u vrh Saudijske Arabije kao jakog čovjeka preko kojeg će Amerika, valjda, obezbjeđivati svoje interese u toj zoni. I šta? Naivno uzaludno. Nastranu što „jaki čovjek“ u samo nekoliko sedmica dokazuje kako mu se sila topi u mnogim nezrelostima, ali čak i kao takav, za američkog predsjednika „jak“, nije ni uz oca kralja Salmana mogao utjecati na ostale u regiji, ni kroz Arapsku ligu, ni kroz Islamsku konferenciju da stanu uz Trumpa u najnovijim zbivanjima. Naprosto niko od njih nema nikakvih mogućnosti prisiliti ogromnu većinu Arapa da stanu uz Trumpa u slučaju Jeruzalma. Isto je i sa američkom podrškom Netanyahuu i cionistima u slijepoj ambiciji da anektiraju  ilegalna naselja na okupiranim teritorijama, ili čak prisvoje i svetu Al-Aksu. Da se i ne govori o tome koliko nasrtaji vladajuće ekipe u Izraelu na svaki pedalj palestinske zemlje u korist stvaranja mitskog „velikog Izraela“ – čemu se protivi i nemali broj Jevreja u Americi, ali i u Izraelu – udaljava mnoge stanovnike svijeta od svakoga ko pred tom ambicijom zatvara oči ili je čak i podržava.

Nije slučajno ni što je najnovija priča o Iranu, mimo Washingtona i Tel Aviva, u UN-u prošla porazno po ove dvije zemlje. Prvo, u pitanju je grubo zaobiđena činjenica da je u pitanju unutrašnja stvar suverene države, koliko i u nizu drugih situacija, a da se i ne govori da su demonstracije u Iranu, njihov obim, karakter i posljedice u mnogim elementima bile manje razorne od brojnih demonstracija po svijetu, uključujući i poznate u Americi. O uobičajenom medijskom sramnom  friziranju činjenica u vezi sa time, do upotrebe snimaka sa demonstracija u Bahreinu 2011. kao „scena iz Irana“, ili sramne zloupotrebe scena iz starog igranog filma(?!) kojim se prikazuje „brutalnost na ulicama u Iranu“ danas, malo je ko riječ napisao. Američke prijetnje u UN-u kako „svijet ne smije ostati hladan i miran spram iranskog  terora“ ostale su.

O tajnom sastanku visokih delegacija obavještajaca SAD i Izraela krajem novembra u Americi, također ni riječi. Timove su predvodili savjetnici za nacionalnu sigurnost Herbert McMaster i Meir Ben-Shabbat, a zaključci su sažeti u „Memorandumu o razumijevanju o iranskom pitanju“. Četiri su zadatka: Tajni rad u cilju ukidanja iranskog nuklearnog programa; Ograničavanje djelovanja Irana u regionu, a posebno u Siriji i Libanu; Ograničavanje balističkog programa Irana; Rad na eskalaciji sukoba u regiji u koje se može uključiti Iran… Jasno kao dan. Priču je otkrila izraelska tv mreža Channel Eser!

Sve ovo – porazi u UN-u i posebno realnost poraza od Rusije na Bliskom istoku i u Siriji, čine da frustracija i bijes već dominiraju politikom Amerike spram svijeta. To jeste razlog za ozbiljnu zabrinutost pa i zvono na uzbunu. Gubljenje kompasa Washingtona loša je vijest za sve.

Vidljivo je da utjecaj Amerike slabi i na do jučer neupitne partnere u Evropi, posebno one tradicionalne poput Njemačke i Francuske. Samo jedan put u novijoj historiji, povodom rata u Iraku 2003. god., zemlje EU nisu bile uz SAD, ali tada nisu imali snage da to potvrde i glasanjem u UN-u. Sada jesu, svi najjači i najvažniji u Uniji! Trump čak nije pozvan ni na nedavnu konferenciju o klimatskim promjenama u Parizu. „Kompenzacija“ koju Trump na ovom terenu ima zahvaljujući   većini poslušnih zemalja iz bivšeg Istočnog bloka, a danas članica EU, slaba je utjeha. I među nekima od njih vlastiti dugoročni interesi počinju nadvladavati stari animozitet prema Rusiji kao  osnov za prislanjanje Americi. Trump je i tu odigrao protiv sebe. Ovdašnji mediji ne žele spominjati ni sve jasniju tjeskobu u Japanu i Južnoj Koreji spram „nuklearnog udara“ na Sjevernu Koreju koji bi, naravno, donio pogubne posljedice i po njih. Problemi Trumpa sa Evroazijom su posebni i vidljivi, a Turska je vjerovatno i najbolnija tema. Zemlja od izuzetnog značaja za NATO, takozvani „čuvar južnog krila Alijanse“ počela se odmicati od Amerike i nešto prije Trumpa, ali u minulih godinu dana ta veza sa NATO-om bezmalo je postala samo formalna. Zato je „nova“ bliskost Erdogana sa Rusijom tolika da se u slobodnijem političkom žargonu danas kaže kako Turska kao NATO članica, čuva od NATO-a bezbjednost južnih, crnomorskih granica Rusije! Lijep „uspjeh“ za lidera Alijanse, nema šta.

U svemu ovome, Predsjednik vidno uživa u funkcionisanju izvan realnosti, blokiran  političkom klaustrofobijom i opsjednutošću sobom, zamjenivši za samo godinu dana ono „America first“ sa „Trump first“. Njegov tipičan odgovor ovih dana na razorne efekte knjige Vatra i gnjev – Unutar Trumpove Bijele kuće zato je sasvim očekivan: „Ja sam veoma stabilan genije…“.

Puno se toga desilo u minuloj godini na račun i preko leđa moćne Amerike, ne samo zaustavljajući je u liderstvu, već i ozbiljno vraćajući nazad. Igrači sa druge strane – Rusija i Kina (Trump ih je već svrstao u „prijetnju“) uz Evropsku uniju izvlače benefite iz ove situacije. Prijetnjama koje su izgovorili Trump, McMaster, Nikki Halley i ostali u administraciji, protivnicima se samo pomaže.

Naravno, teško je sve ovo što se dešava minulih godinu dana u Americi knjižiti isključivo na račun Trumpa kao „iznenađenja“ u tamošnjoj realnosti. Mentalni sklop tog društva i uvriježeni sistem vrijednosti od početka stvaranja države insistira na pobjedničkoj strasti po svaku cijenu. Nad svima i u svemu. Nije pravo legalnog nošenja oružja tek rezultat biznisa proizvođača oružja. To je kolektivna filozofija. Ni nerazumijevanje i neuvažavanje drugačijih interesa, kultura, navika i prava izvan sistema vrijednosti američkog Zapada nije slučajno. Puno je iskustava koja kazuju da prosječni Amerikanac naprosto ne shvata mnogo šta različito kod drugih. Njihovo je mjera za sve druge. Izuzetno rijetko problem vide kod sebe. Za posmatrača sa strane sasvim je nategnuta i teza o ogromnom iznenađenju što je ovaj i ovakav Trump došao u Bijelu kuću. Kao da ga je izabrao neko drugi, u zemlji na kraju svijeta. Sada je, eto, nepravedan elektronski izborni sistem doveo do toga! To što su temeljem istog sistema izabrani svi prethodni američki predsjednici u ovaj priči je zaboravljeno.

Ne smije se zaboraviti da je globalno, planetarno urušavanje mnogih vrijednosti, principa, sistema, međunarodnog prava uz promociju primarno interesa, sile i bezdušnosti, izrugivanje sa  pravom i pravdom, humanizmom i moralom – dodatno pomoglo trijumfu profila poput ovog Trumpovog. Ali, niko na svijetu nije ni približno toliko kriv za sve ovo što se Americi desilo sa njihovim „prvim čovjekom“ koliko oni sami. Zato će, dugoročno i bolno, oni sami to i plaćati. Izabrali su čovjeka koji im je udario na interese.

Nažalost, treba se plašiti i načina na koji ga se sada ruši. To kazuje da je riječ o istom mentalnom sklopu, istim vrijednostima i starim „čipovima“ što su duboko ugrađeni i u motive i način njegovog izbora. Obračun sa Trumpom u samoj Americi danas liči na ekskluzivni obračun dvije, u suštini i po temeljnim vrijednostima iste Amerike, samo interesno suprotstavljene. Jedne koja se preračunala u svojoj sili vjerujući da će dobiti, pa je izgubila. Nisu htjeli da prihvate postojanje i snagu „Trumpove Amerike“. Prethodno su gazili po svijetu u ime istih uvjerenja i silništva sve one male, slabe i podanički odane.

Intervencijama izvana i iznutra, naftom, „proljećima“, kreditima, talibanima ili raznim ISIL-ima kao partnerima… I sada iznenađeni Trumpom.

Izgubili su iz neopreznosti, bahatosti i uvjerenja da mogu sve što hoće. A svijet se promijenio. Zanimljivo je bilo kako u jesen i zimu 2016. godine ogromna većina američkih najmoćnijih medija nije davala Trumpu nikavu šansu spram „demokrate Hillary“. Logika je jednostavna: Ili su u medijskom zanatu pravili amatersku grešku ne vidjevši da im je pod nosom pola Amerike sklono lideru profila Trumpa, ili su bili kupljeni od unaprijed uvjerenih pobjednika da za njih navijaju, a protiv njega. Jadno.

U pomalo histeričnoj borbi za eliminaciju „predsjednika koji mentalno nije u stanju da to bude“ matrica za njegovo rušenje, zapravo, ista je. Ne ruši se kroz institucije onako kako bi i moglo temeljem zakona, već opet zavjerama, aferama, „kaubojski“ i Trumpovski, tipično američki. Prvo  „Russiagateom“ kroz uporno montiranu priču, bez opipljivog dokaza, na silu produžavanu. A ako je Putin doista toliko jak da može Americi namještati izbore, onda je priča o tome ko je „First“ a ko daleko od toga završena u tamošnjem poimanju svijeta. Ako je sve laž i montaža, onda opet ne govorimo o politici koja je uzor u svijetu demokracije i ljudskih prava.

Sada, kada priča o Rusima u Bijeloj blijedi napad interesnog carstva protiv Trumpa seli se na drugi kolosjek, opet tipično američki. Onaj medijski, internetski, globalno kontrolisani često do nipodaštavanja zdrave pameti, logike i argumenata. Umjesto Rusa, evo knjige izvjesnog novinara  Michaela Wolffa o Trumpovoj Bijeloj kući koju kompetentni ljudi hladne glave i bez ključalih strasti u Americi nazivaju „kolekcijom tabloidne političke fikcije“. Da se i ne spominju oni što brane Trumpa pa knjigu nazivaju tačno tako: „Trashy tabloid fiction“.

I evo, Amerika je povodom ove vrste štiva koje se čita na plaži i po vozovima, podignuta na noge. Uz svu neupitnu podršku „otkrićima“ od svih koji su minulih dvanaest mjeseci bili zgranuti Trumpovim životnim i političkim „trashom“ – mediji, Hollywood, neoliberali, fini svijet itd. Pritisak je strašan. Knjiga se isti dan nakon izlaska u Americi munjevito širi internetom po svijetu, preštampava i propagira. Liberali oduševljeni što im je neko to poslao pa se hard-diskovi i printeri usijavaju „skidanjam“ i printanjem. Da ste to uradili sa ma kojom drugom knjigom vjerovatno je da vam je ne bi isprintali ni u jednoj kopirnici, a i pitanje autorskih prava visilo bi nekome nad glavom… Amerika protiv Amerike. Trump je tu slabija strana jer se u svojoj „stabilnoj genijalnosti“ preračunao, pa je vlastitom zaslugom ostao bez mnogih partnera i poslušnika koje je danas mogao imati oko sebe. Ako ništa drugo – predsjednik je Amerike. Još jučer je to bilo neupitno golemo!

Trumpov krajnje „živopisni“ način vođenja države u minulih godinu dana bio je dovoljan za  spektakularizaciju njegove životne priče, ali i za već sada izvjesne dugotrajne posljedice na stanje u  državi i na njenu poziciju u svijetu. Kako će sve ići dalje, vidjet će se. Doduše, zahvaljujući njemu izvjesno je zaradio „showbiz“, značajna kuhinja na kojoj se hrani život u ovoj zemlji, ali i koji diktira mnoge standarde uspjeha i neuspjeha na javnoj sceni, uključujući i politiku.

U svijetu je, često ne bez ciničnog zadovoljstva, prihvaćena nova poštapalica: umjesto „America first“, sada važi „America alone“. Naravno, realnost je još daleko od toga, ali još je dalje od onoga što je bilo. Temeljem svakog novog poteza kojim Washingtona jača izolacionizam uz tezu „sa nama ili protiv nas“, takozvani neprijateljski redovi sve više će se zbijati a Amerika sve više odmicati od prošlosti u kojoj je bila perjanica i uzor u mnogo čemu.

Primjera je mnogo i to u sferi mnogo ozbiljnijoj i važnijoj za budućnost Amerike od onoga što otkrivaju skandali i tračevi koji iskaču iz nove knjige o Trumpu. Strateške mudrosti se čitaju u drugačijim  knjigama. Šta u međuvremenu rade „neprijatelji“.

Na svijetu je mnogo, na ovaj ili onaj način jakih država. Među njima, nekoliko je istinskih sila. To su Sjedinjene Američke Države i Evropska Unija na Zapadu. Kina i Rusija na Istoku. Svi sa svojim saveznicima. Politički stratezi znaju da je pobjednik među njima onaj ko ujedini vlastiti interes sa nekim drugim iz te četvorke. SAD i EU su se do nedavno, uz sve probleme i teškoće, mogli smatrati partnerom u „atlantskoj alijansi“. Rusija je dodatno aktuelnim povratkom na veliku scenu pobjedama na Bliskom istoku, pripadala suprotnom „kampu“. Kina je kao tiha voda što bregove valja polako dolazila na veliku scenu, više sama nego sa bilo kim iz ove četvorke. Daleko izvan svojih granica, prvo je oko bacila na Afriku. Ekonomski mudro. Evropa je počela da osjeća stezanje omče oko vrata od prekomorskog partnera, posebno otkako je Trump ušao u igru. Rusija je – što neko napisa ovih dana – čak otvarala i flaše šampanjca povodom njegove pobjede, tragom predizbornih izjava koje su davale razloga za to: Nema više ekspanzije po svijetu, zaludnog trošenja para za ratovanje, nema nepotrebnih vojnih baza, NATO će da plaćaju oni kome treba, Rusija je potencijalni partner a ne neprijatelj… Sada je jasno da su se oni šampanjci pili krivim povodom. Na pomolu su bolji razlozi. Trump ne samo da je odbio Putina pritisnuti iznutra, već je odmah po dolasku bombardovao bazu u Siriji, a sve drugo što je uradio u odnosu prema Moskvi do danas sažeto je u onoj kvalifikaciji od prije neki dan: „Platit će nam Rusija visoku cijenu…“.

Desilo se ono logično za svakoga osim za Trumpa: Evropa mu se izmakla, podjednako tako i Rusija koja se okrenula Kini i uzajamnom interesu i koristi. Decenijama duga nepovjerenja, razlazi i optužbe povodom toga „ko je napustio revolucionarni  put“, ustupili su mjesto pragmatizmu koji ima puni smisao: Poklopiti zajednički Aziju kao ekonomski prostor, zaštititi se od zakašnjelog i krivog ekspanzionizma Amerike, ali i stvoriti globalnu sigurnosnu alijansu koja potom može slobodnije da diše okrećući se i na način koji je Kina već „apsolvirala“ kroz novi put – do Evrope! Rusija je u ovu zajedničku priču već ušla kroz „Evroazijsku ekonomsku uniju“ (EEU), a Kina kroz još ambiciozniji projekat, „Inicijativu pojas i cesta“ (BRI). Jednostavnije „Novi put svile“. Iz arhiva su izvučeni neki stari zajednički sporazumi, kao i ne tako davno osvježeni „Sporazum o strateškom partnerstvu“.  Članice EEU su danas Rusija, Armenija, Bjelorusija, Kazahstan i Kirgistan uz još neke koji već zabacuju pogled na očigledno prosperitetnu zajednicu. Novi put svile je još ambiciozniji projekat za 21. stoljeće. Promovisao ga je kineski predsjednik Xi Jinping a cilj mu je da u konačnici cestama i morem uveže niz zemalja Evroazije. Jasno značenje ima podatak  da su sve zemlje Zapadne Evrope postale članice kineske „Azijske investicione infrastrukturne banke“ (AIIB) koja je okosnica projekta. Otud i odgovor na pitanje laika u nas: Otkud „odjednom“ Kinezi kod nas u svim ozbiljnijim razgovorima o cestovnoj infrastrukturi. Ništa sa Kinezima  nije „odjednom“.

Gdje su u svemu ovome zajednički interesi a gdje oni vječito konkurentni između Rusije i Kine, pitanje je na koje analitičari velikog približavanja imaju jasan odgovor: BRI i EEU su drugačiji  projekti i po strukturi i po ciljevima. Rusi su se sa EEU okrenuli prema „unutra“ kako bi se prije svega osigurala zaštita od penetracije moćnog Zapada na njihove prostore. Kinezi svoj projekat BRI okreću prema svijetu. Pouzdan je, usput, podatak koji mi je predočen nedavno u Damasku, da su Kinezi već dobili gro građevinskih poslova u budućoj obnovi Sirije. Nafta i gas su teren Rusije, a Iran je lider u izgradnji energetske infrastrukture… Ukratko, kineski projekat postaje „globalizacijski projekat“ formatiran, jasno, na kineskim karakteristikama…

Ako se iz ovoga ugla, suštinski važnijeg od priče o Trumpovim narcisoidnim egzibicijama i estradnim bavljenjima ljudima, a ne političkom zbiljom, posmatraju već sada vidljive dugoročne posljedice njegove vladavine ali i spektakularno-zavjereničkih načina obračuna sa njima sasvim u skladu sa američkim mentalitetom, onda su i šanse za zaustavljanje „slobodnog pada“ američkog utjecaja svakim danom sve manje. Politika koja se na taj način bavi ličnostima što su joj problem, teško i bez tih ličnosti može biti uspješnija od njih samih.

Godina američkog političkog sunovrata već je sada ostavila dovoljno razloga za brigu povodom naredne decenije. Najmanje. A to je samo prva u mandatu predsjednika, izabranog voljom naroda. Praviti se da je to „slučajna greška“ pa ga se može riješiti recimo jednom knjigom, filmski je promašaj. Ne radi njega koji može tako biti srušen, već radi onih koji ostaju vjerujući da su sve time riješili.

Ovogodišnja poruka ajatollaha Hameneija hadžijama

0
پیام به مناسبت کنگره عظیم حج

PISjournal-Nalazimo se u danima hadždža.Hadžije iz cijelog svijeta okupljaju se na jednom mjestu na Zemlji,kod Časne Kabe u Mekki kako bi obavili svetu dužnost.

Vrhovni vođa Islamske Republike Iran,ajatollah Ali Hamenei i ove godine uputio je poruku svim hadžijama.

U nastavku prenosimo njen sadržaj:

“U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog.

Hvala Bogu, Gospodaru svjetova, i neka je blagoslov i mir na najbolje stvorenje, našeg predvodnika Muhammeda (s.a.v.s.), Odabranog, njegovu dobru porodicu, njegove izabrane drugove i one koji ih slijede u pravednosti do Sudnjeg dana.

Prelijepi i blagi Ibrahimovski (a.s.) poziv koji se po Božijem fermanu/naredbi, svim ljudima i u svim vremenima, upućuje u danima hadždža da posjete Ka’bu, i ove godine, taj isti poziv je privukao i usmjerio srca velike grupe muslimana iz svih krajeva svijeta ka ovom mjestu monoteizma i jedinstva, i ova poruka je kreirala ovako masovan i impozantan skup različitih naroda, te sebi i drugima predstavio opseg ljudi i izvršne duhovne snage Islama.

Ovaj veliki skup i složeni obredi hadždža, kada god se posmatraju očima i iz ugla promišljenosti, za muslimane je donosio jačanje snage i samopouzdanja, te je izvorište sigurnosti i ubjeđenja, dok je za neprijatelje i zloćudne jačao strah i strahopoštovanje.

Ne treba se čuditi ako zloćudnici i neprijatelji islamskog ummeta za metu svojih destruktivnih napada i sumnje uzmu upravo ove dvije stroge obaveze hadždža; bilo to pokušajem preuveličavanja vjerskih, mezhebskih i političkih različitosti, ili putem umanjenja njegovih svetih i duhovnih vrijednosti dimenzija.

Kur’ani Kerim hadždž opisuje i predstavlja manifestacijom Bogu-robovanja, zikra/spominjanja i skrušenosti; manifestacijom ravnopravnog dostojanstva svih ljudi; manifestacijom oblikovanja i usklađivanja materijalnog i duhovnog života čovječanstva; manifestacijom blagoslovlja i upute; manifestacijom moralnog/etičkog smiraja i praktične koegzistencije/kompromisa među braćom; manifestacijom odbojnosti i snažne konfrontacije prema neprijateljima.
Pomno i duboko razmišljanje o ajetima koji se odnose na hadždž i ispravno razmišljanje i shvatanje farzova i obaveznih radnji tokom ovog strogo naređenog vjerskog obreda; sve to i tajne i kodovi poput njih, manifestovani i prezentovani su nam putem složenih hadžskih obaveza i obreda.
Vi, draga braćo i sestre hodočasnici, nalazite se na mjestu vježbe ovih istina i sadržane spoznaje. Svoje misli, razmišljanje i djelo približite što više tome. I svoj obnovljeni identitet prožet ovim uzvišenim učenjima vratite vlastitim domovima. To je najvrijedniji i istinski poklon vašeg ovogodišnjeg putovanja na hodočašće i hadždža.

Ove godine pitanje bera’ata/odricanja je mnogo izraženije nego ranijih godina. Katastrofe u Gazi, koje su nezabilježene u savremenoj historiji čovječanstva, i drskost nemilosrdnog cionističkog režima koji je manifestacija okrutnosti i bezobrazluka i koji je već suočen sa svojim slabljenjem i propasti; ne ostavljaju prostora nikakvom razmatranju i umirivanju za bilo kojeg pojedinca, stranku, grupaciju, vladu ili muslimansku skupinu. Ovogodišnji program bera’ata/odricanja mora biti znatno opširniji od lokacije i susreta na hadždžu; on se mora proširiti i nakon hadždža u sve zemlje i sve gradove sa muslimanskom populacijom – bilo gdje u svijetu, i mora se prenijeti svima širom svijeta a ne samo ovogodišnjim hadžijama.

Ovo odricanje od cionističkog režima i njegovih pomagača, posebno Sjedinjenih Američkih Država, mora se pokazati u riječima i djelima svih naroda i njihovih vlada i na taj način da suze prostor beskurpuloznim dželatima.

Čelični otpor Palestine; te strpljivi i napaćeni narod Gazze čiji su sabur, strpljenje i otpor pozitivno zaprepastili i iznenadili cijeli svijet, moraju biti pomognuti svim mogućim sredstvima i kapacitetima.

Svevišnjeg Stvoritelja molim i od Njega tražim da im dodijeli brzu i potpunu pobjedu a za vas uvažene hadžije molim da vam prihvati hadžsko hodočašće. Neka uz vas budu prihvaćene molbe i dove hazreti Bakijetullaha, neka je mir na njega.

Ves-selamu alejkum va rahmetullah”

Sejjid Ali Hamenei
4. zil-hadždže 1445. h.l.g.

Ekskluzivno PISjournal

Populistička ksenofobija u irskom društvu

0

Sean Golden

Autor je istraživač u Centru za međunarodne poslove u Barseloni.

PISjournal-Protesti protiv imigracije postali su sve veća briga u Irskoj. Ankete pokazuju da su uzroci rast cijena i dramatična stambena kriza, a ne antipatija prema imigraciji.

Tradicionalne ideologije nisu dobro evoluirale da bi se suočile sa složenim realnostima 21. stoljeća. Populizam nudi jednostavna i trenutna rješenja, ali ona neće uspjeti, pogoršavajući situaciju. Potrebne su inovativne strategije.

Irska bi trebala dočekati s radošću izbjeglice i ekonomske imigrante, jer Irci su iz oba razloga tokom mnogih generacija našli utočište u inostranstvu. Broj ljudi irskog porijekla u svijetu mogao bi biti veći od 80 miliona, ali irska vlada procjenjuje zvaničnu dijasporu ljudi rođenih u Irskoj i njihove djece na 3 miliona. Sadašnja populacija zemlje je 5,2 miliona (plus 1,9 miliona u Sjevernoj Irskoj), dok je početkom devetnaestog stoljeća broj stanovnika bio više od 8 miliona (u Engleskoj je bilo 10 miliona).

Nakon gladi 1840-ih, stanovništvo je palo na 6 miliona. Do 1900. godine populacija je dodatno pala na 4 miliona. Dakle, zemlja se još uvijek nije oporavila od svog demografskog gubitka (za razliku od toga, Engleska danas ima 56 miliona stanovnika.) Irska ima jednu od najnižih gustina naseljenosti u Evropi i jednu od najjačih ekonomija. Gotovo da nema nezaposlenosti i hitne potrebe za radnicima.

Dok je emigracija još uvijek konstanta u životu Iraca, prosperitet posljednjih godina doveo je do imigracije. Dvadeset posto ljudi koji sada žive u Irskoj nije rođeno na otoku, a taj duio je izraženiji kod radnika i kreće se oko 25 %. Osim toga, porastao je broj tražilaca azila i izbjeglica. Broj ukrajinskih izbjeglica u Irskoj se udvostručio od prvobitno dodijeljene kvotu i sada je premašio 100.000. Istovremeno, skoro polovina imigranata u Irskoj su Irski, Britanci ili državljani EU, koji svi imaju zakonsko pravo da tamo žive. Većina novopridošlih ima radne ili studijske vize i aktivno doprinose privredi. Stoga je iznenađujuće da su protesti protiv imigracije postali sve veća briga u Irskoj.

U septembru 2023. grupa tvrdokornih desničarskih agitatora otela je demonstracije ispred Dáila (irskog parlamenta), pribjegavajući nasilju i zastrašivanju izabranih predstavnika i radnika. Iznjeli su širok spektar zahtjeva i pritužbi, od kojih su neki bili kontradiktorni, od nedostatka smještaja do odbijanja izbjeglica. Postojao je opći osjećaj frustracije i ljutnje, bez određene mete. Za mnoge je to bio protest protiv “sistema”, ali manjina agitatora koji koriste društvene mreže preuzela je kontrolu i pretvorila to u bojkot. Sve je veći broj podmetanja požara na zgrade za koje se priča da su namijenjene za smještaj migranata. Prije ili kasnije, neko bi mogao biti ubijen. U novembru 2023., incident uboda nožem ispred škole u Dablinu, u kojem su djeca izboden od napadača kojeg su prolaznici bacili na zemlju, pretvoren je u najgore nerede u novijoj irskoj historiji od strane agitanata koji koriste društvene mreže kako bi ohrabrili ljude da dođu naoružani i spremni da naprave štetu. Nemiri su prerasli u pljačku i vandalizam. Ironično, djeca, napadač i prolaznici su i sami bili imigranti.

U decembru 2023. godine, neki susjedi iz sela u zapadnoj Irskoj postavili su blokade na putevima zbog glasina da vlada planira smjestiti 150 izbjeglica u grad, ali postoji i udruženje ljudi u istom selu posvećeno pomoći izbjeglicama. Demonstranti u gradu Roscrea kritizirali su planove vlade da tamošnji hotel u stečaju pretvori u smještajni centar. Na ulazu u selo stoji tabla „Roscrea je puna“. Desničarske društvene mreže, koje podržavaju istaknuti desničari u SAD-u, proglašavaju da je “Irska puna”. Sa objektivne tačke gledišta, ni Roscrea ni Irska nisu pune. Pa, zašto se takvi slogani šire?

Spoljašnje agitatore koji su pokušali da se infiltriraju na demonstracije u Roscrei protjerali su lokalni ljudi, koji su donosili i hranu i poklone za izbjeglice i igračke za njihovu djecu, insistirajući da se ne protive migrantima. Međutim, oni se protive vladinim procedurama, sažetim pod naslovom ‘nedostatak konsultacija’. U Irskoj ne postoji organizirana desničarska stranka, ali je jasno da postoji osjećaj nelagode i frustracije među ljudima koji nisu tvrdokorni desničari niti skloni nasilju. Ni vlada ni opozicione stranke nisu našle način da riješe ovu nevolju, ostavljajući teren otvorenim agitatorima da popune prazninu. Prošlog Božića spaljen je hotel u Galwayu. Ironično, lokalni političar je rekao: ‘nema mjesta u gostionici’. Mary Robinson, bivša predsjednica Irske, rekla je: ‘Irci misle da još ima mjesta u gostionici, ali ih je potrebno pravilno konsultovati’.

Jedan od načina da se irsko gostoprimstvo odupre populističkoj ksenofobiji bio bi dobar odgovor na poziv za konsultacije. Rast stanovništva i imigracija pogoršali su dramatičnu stambenu krizu. Mali gradovi su depopulacijski i ekonomski depresivni, a smještaj velikog broja izbjeglica u malim gradovima opterećuje njihove resurse i usluge. Hotel u Roscrei je, na primjer, bilo posljednje mjesto dostupno za vjenčanja i društvena okupljanja u okolini, a njegov gubitak bi uticao na cijelu zajednicu. Ozbiljan je supstrat društvenih problema koji već dugo traju.

Inovativni strateški pristup premošćivanju jaza između nacionalne i lokalne politike, razumijevanju i odgovaranju na nelagodu i brige običnih građana, mogao bi pobijediti populiste i agitatore. U kontekstu političkih odgovora na klimatsku krizu, Carles Riba, bivši gradonačelnik jednog katalonskog grada, iznio je niz principa koji bi mogli poslužiti kao polazna tačka za razvoj ‘podijeljenog upravljanja’. Bolje kolektivne odluke bi se mogle donijeti pregovorima i dogovorom između različitih nivoa vlasti, na osnovu četiri principa: a) princip gostoprimstva Zygmunta Baumana, moralna dužnost da se pomaže svim ljudima jednako, b) održivost, dimenzioniranje stanovništva i aktivnosti prema resursima svakog mjesta, c) supsidijarnost, donošenje odluka na nivoima najbližim građanima na koje one utiču, i d) nepovredivost, poštovanje lokalnih odluka, sve dok se u njima poštuju utvrđene norme. To bi zahtijevalo sisteme medijacije i arbitraže za rješavanje sukoba koji nastaju u oblastima izbornih procesa, fiskalnih resursa, medijacije i pravosudnih sistema, regulisanja medija i upotrebe snaga javnog reda.

Ankete pokazuju da se mnoge zabrinutosti odnose na usluge i kapacitete, posebno kada je riječ o stanovanju: 75 posto ljudi reklo je da je zabrinuto da bi „lokalne usluge kao što su zdravstvo i obrazovanje mogle biti pretrpane“. Antipatija prema imigraciji nije velika briga. Vlada sada planira da ojača resurse zajednice na koje utiče njena politika smještaja, ali struktura vlasti u Irskoj ostavlja niže nivoe lokalne uprave posebno slabim. Tradicionalne ideologije desnice i ljevice nisu dobro evoluirale da bi se suočile sa stvarnošću 21. stoljeća. Policija i administracija odozgo prema dolje ne mogu riješiti ovu krizu. Ne postoje lahka rješenja za složene probleme. Status quo ne reaguje dobro na nove složenosti. Populizam nudi atraktivno jednostavna i trenutna rješenja, ali ona neće uspjeti, pogoršavajući situaciju. Potrebne su nam inovativne strategije.

Izvor

Strateška saradnja Turske i Azerbejdžana u globalnim krizama

0

Ayaz Museyibov

Autor je savjetnik izvršnog direktora u azerbejdžanskom Centru za analizu ekonomskih reformi i komunikacija.

PISjournal-Nedavna posjeta azerbejdžanskog predsjednika Ilhama Aliyeva Turskoj i susret sa predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom 10. juna u glavnom gradu Ankari ima veliki značaj usred trenutne globalne krize.

Saradnja i partnerstvo između Azerbejdžana i Turske imaju potencijal da pozitivno utiču na rješavanje tekućih sukoba širom svijeta.

Prvo, Turska je izgradila imidž u Evroaziji u posljednjih 20 godina kao veliki regionalni i međunarodni akter. Azerbejdžan je posljednjih godina postao nova regionalna sila, posebno nakon što je povratio svoj teritorijalni integritet,postao predsjedavajuća zemlja u Pokretu nesvrstanih (NAM),dobio mjesto u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda (UNSC) i uspješno realizovao niz međunarodnih megaprojekata.

Dvojica lidera ponovo su istakli plodonosne savezničke, bratske i prijateljske odnose između Turske i Azerbejdžana. Na sastanku je razgovarano o proširenju saradnje u oblasti energetike, transporta, trgovine, privrede, odbrane i vojne industrije. Značaj rasta srednjeg koridora i proširenje željezničke pruge Baku-Tbilisi-Kars je posebno bio u fokusu.

S druge strane, međusobne posjete i komunikacija između dvije bratske zemlje odvijaju se na različitim nivoima. Na primjer, u nedavnom telefonskom razgovoru, ministri vanjskih poslova razgovarali su o pitanjima regionalnog i bilateralnog saveza. Zato što je jačanje odnosa između Azerbejdžana i Turske od vitalnog značaja ne samo za ove dvije zemlje, već i za regionalni mir, stabilnost i saradnju.

Svakako, rastući odnosi dvije zemlje imaju važne moralne, međunarodne, ekonomske i političke implikacije. Političke veze između Turske i Azerbejdžana razvile su se u strateški savez tokom prethodnih 25 godina. Kao potvrda tome je poslužila i zajednička deklaracija o formiranju Vijeća za stratešku saradnju na visokom nivou (HLSCC), koja je potpisana 15. septembra 2010. godine u Istanbulu. Česte sjednice HLSCC-a su ojačale i proširile odnose između dva naroda u svim oblastima. Pored toga, trilateralna saradnja Azerbejdžana i Turske sa Gruzijom, Pakistanom, Turkmenistanom i drugim zemljama doprinijela je regionalnoj stabilnosti i razvoju. Potpisivanje Deklaracije u Šuši 15. juna 2021. označilo je novu fazu u odnosima između dvije zemlje, formalizirajući početak ere strateškog saveza.

Pioniri u regionalnoj i globalnoj saradnji

Turska i Azerbejdžan su glavni igrači u važnim međunarodnim političkim i ekonomskim inicijativama. Postigli su uspješne rezultate kroz svoje koordinisane napore i recipročno pomaganje u međunarodnim i regionalnim organizacijama kao što su UN, Organizacija za ekonomsku saradnju (ECO), Organizacija islamske saradnje (OIC) i Organizacija turkijskih država (OTS).Dobri i jaki odnosi Turske i Azerbejdžana su od suštinskog značaja za sve turkijske države. Kolaborativni megaprojekti kao što su Transanadolijski gasovod (TANAP), Transjadranski gasovod (TAP) i željeznice Baku-Tbilisi-Kars, Baku-Tbilisi-Erzurum i Baku-Tbilisi-Ceyhan ne služe samo Turskoj i Azerbejdžanu već će uključiti i nekoliko regionalnih i globalnih sudionika. Brojne značajne regionalne inicijative omogućene su aktivnim učešćem Azerbejdžana u transregionalnim infrastrukturnim projektima i regionalnom ekonomskom saradnjom u sredini Evroazije.

Istovremeno, ekonomski odnos između dvije zemlje se uspješno širi, s ciljem dostizanja trgovačkog prometa od 15 milijardi dolara (485,50 milijardi turskih lira). Postizanje ove prekretnice je glavni cilj i predstavlja značajan napredak u bilateralnim odnosima između dva naroda. Ovaj cilj naglašava posvećenost produbljivanju ekonomskih veza i podsticanju međusobnog rasta i saradnje. Preko 20 turskih preduzeća radi na oko 50 projekata vrijednih oko 4 milijarde dolara i intenzivno su uključeni u velike radove na rehabilitaciji oslobođenih teritorija Azerbejdžana. Azerbejdžanski preduzetnici koji ulažu u Tursku vode i po broju firmi i po obimu investicija među zemljama Centralne Azije i Kavkaza.

Značajno je da je Rafinerija STAR SOCAR Türkiye rangirana na trećem mjestu po ukupnoj vrijednosti izvoza proizvoda u Tursku i na prvom u kategoriji “hemikalije i proizvodi” na listi šampiona izvoza za 2023. godinu. Osim toga, nedavno su različite ugovore koji se odnose na nabavku, tranzit i transport prirodnog gasa potpisali turska državna kompanija za naftovode (BOTAŞ) i Državna naftna kompanija Republike Azerbejdžan (SOCAR) prema sporazumu o saradnji u polju prirodnog gasa, koje su dvije zemlje potpisale 14. maja. Sporazumi uključuju odredbe da SOCAR snabdijeva prirodnim gasom Tursku, isporučuje azerbejdžanski gas na bugarsko tržište preko turske teritorije, sarađuje na snabdijevanju Nahčivana gasom i transportuje turkmenski gas do Turske preko Azerbejdžana i trećih zemalja. Time je otvorena nova stranica u oblasti saradnje u energetskom transportu između dvije zemlje koja obuhvata različite interese zainteresovanih strana sa evropskih i azijskih tržišta.

Stoga, Azerbejdžan i Turska imaju čvrsto i strateško partnerstvo koje je posebno ključno u vrijeme svjetskih kriza. Kombinirana strategija između dvije nacije i inicijative za saradnju naglašavaju njihovu važnu ulogu u globalnim političkim i ekonomskim arenama. Čvrsto savezništvo dvije zemlje naglašeno je njihovom međusobnom podrškom u teškim vremenima.Zbog toga je ova posjeta važnija u ovim vremenima globalne krize. Konkretno, odlučan i dosljedan stav obje zemlje u rješavanju sukoba na Bliskom istoku i u evroazijskom regionu, donijelo im je posebno i duboko poštovanje na međunarodnom nivou u proteklom periodu.

Osim toga, kao što je već spomenuto, realizacija brojnih megastrateških regionalnih i globalnih projekata pod rukovodstvom obje zemlje, ojačala je pozitivna očekivanja zemalja iz regiona prema tursko-azerbejdžanskoj saradnji. Stoga je ova posjeta potvrdila da Turska i Azerbejdžan jačaju svoj strateški napredak u okviru OTS-a, razvijajući velike projekte poput Južnog plinskog koridora i Srednjeg koridora, jačajući svoje ekonomske veze i učvršćujući svoju poziciju jedne od dominantnih sila u regionalnoj politici. Svakako, nova politička i ekonomska agenda koja služi regionalnom razvoju je osmišljena pod vođstvom obje zemlje,na obostrano zadovoljstvo.

Izvor

BRICS u suočavanju sa globalnim izazovima

0

PISjournal-Posljednjih godina, geopolitičke tenzije, nesposobnost međunarodnog sistema upravljanja da riješi regionalne i međunarodne krize, te instrumentalno korištenje monetarnih i trgovinskih mehanizama u geopolitičkim i političkim nadmetanjima od strane svjetskih sila, doveli su u pitanje globalnu ekonomsku stabilnost, posebno u zemljama u razvoju i Globalnom jugu.

Da bi se pobijedili ovi izazovi,mnogi stručnjaci se slažu da postoji potreba za restartovanjem u globalnim ekonomskim blokovima.

Nakon decenija snažnog ekonomskog rasta, tržišta u razvoju spremna su da igraju veću ulogu u svjetskom poretku u okviru BRICS-a, ulogu koja bi bolje odražavala njihove interese. S tim u vezi, kako se sve više zemalja pridružuje bloku, sastanci za koordinaciju planova dobijaju na zamahu.Ministri vanjskih poslova zemalja BRICS-a okupili su se u ponedjeljak i utorak  ove sedmice  u Rusiji kako bi razgovarali o raznim međunarodnim pitanjima.

Prema riječima zamjenika ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Rjabkova, ovaj događaj se održao u širokom formatu zahvaljujući učešću partnera koji nisu u BRICS-u. Pored 10 zemalja članica BRICS-a, na ovaj sastanak su pozvani Alžir, Bahrein, Bjelorusija, Kuba, Bangladeš, Indonezija, Kazahstan, Laos, Mauritanija, Nigerija, Šri Lanka, Tajland, Turska, Venecuela i Vijetnam.

Prije sastanka ministara vanjskih poslova, specijalni izaslanici članica BRICS-a sastali su se 7. juna u ruskom gradu Nižni Novogord.Na tom sastanku razgovaralo se o izjavama ministara zemalja članica BRICS-a kao i o kriterijima,standardima i modelima kada su u pitanju partneri ovog bloka.

Prvog dana održan je specijalni sastanak ministara vanjskih poslova zemalja članica BRICS-a,a tema prvog dana samita bila je je saradnja u okviru BRICS-a i regionalnih i globalnih pitanja.

Drugog dana samita sastanku su se pridružili ministri vanjskih poslova zemalja koje se prijavljuju za članstvo u bloku.

Glasnogovornica ruskog ministarstva vanjskih poslova Marija Zakharova rekla je: „Na sastanku BRICS-a sve strane namjeravaju razgovarati o aktuelnim pitanjima međunarodnih odnosa, međunarodnoj agendi, poboljšanju globalnog sistema upravljanja s naglaskom na jačanju uloge zemalja u razvoju, rješavanju sukoba i interakciji na vodećim multilateralnim platformama.”

Ruski predsjednik Vladimir Putin rekao je 8. juna na generalnoj skupštini Međunarodnog ekonomskog foruma u Sankt Peterburgu da BRICS ima veliki kapacitet da primi nove zemlje kao članice. On je dodao da Rusija pozdravlja njihovo pristupanje i da će to podržati na svaki mogući način.

Vršilac dužnosti iranskog ministra vanjskih poslova Ali Bagheri Kani, koji je otputovao u Rusiju radi učešća na samitu ministara vanjskih poslova BRICS-a, rekao je po dolasku da je “ovo prvi sastanak na nivou ministara vanjskih poslova BRICS-a nakon zvaničnog pristupanja Irana. BRICS je najveća međunarodna trgovačko-ekonomska organizacija izvan okvira zapadnog unilateralizma koja igra ulogu uz prisustvo važnih zemalja.”

On je rekao da prisustvo Irana ukazuje na poziciju i značaj Islamske Republike u multilateralnom sistemu u nastajanju. Iran je, kao jedna od vodećih zemalja u oblasti multilateralizma, ulaskom u BRICS od samog početka uložio ozbiljan napor da ova organizacija bude efektivna u globalnim ekonomskim i trgovačkim mehanizmima.

Visoki iranski diplomata je istakao da je članstvo Irana u ovom bloku “naslijeđe predsjednika Sejjida Ibrahima Raisija i Husseina Amir-Abdollahiana”. Što se tiče dnevnog reda samita i njegovih sastanaka, Bagheri Kani je rekao: „Ulažemo ozbiljne napore da aktivno učestvujemo u sastancima koji se održavaju, kao i da razgovaramo o regionalnim i međunarodnim bilateralnim pitanjima sa raznim zemljama članicama BRICS-a na bilateralnim sastancima koji se održavaju na marginama samita.”

BRICS, koji je osnovan 2009. uz prisustvo Brazila, Rusije, Indije, Kine, razvio je svoje aktivnosti nakon što mu se pridružila Južna Afrika, a u posljednje dvije godine pod vodstvom Kine i Rusije mnoge zemlje su izrazile želju da se pridruže i time ovaj blok postaje moćna međunarodna unija.

Prvo zvanično prisustvo Irana u BRICS-u

Za Islamsku Republiku Iran ovo je bio prvi sastanak od kako je zvanično postala član ove organizacije.Ovo okupljanje ekonomskih partnera Iranu može donijeti velika dostignuća u budućnosti. Strategija “Pogledaj na istok” administracije predsjednika Sejjida Ibrahima Raisija u posljednje tri godine pokazala je da se uprkos okrutnim sankcijama Zapada, ekonomski problemi i izazovi mogu pobijediti novim ekonomskim inicijativama i interakcijom sa drugim zemljama. Stoga ovaj diplomatski uspjeh na polju vanjske politike Raisijeve administracije treba staviti na listu prioriteta za narednu iransku administraciju kako bi zemlja snažnije krenula tim putem.

Budući da članice BRICS-a traže odbacivanje dolara u bilateralnim i multilateralnim interakcijama unutar bloka, u slučaju ekspanzije trgovačkih interakcija između ovih zemalja, pritisak SAD-a i Zapada će se smanjiti, a zemlje u razvoju poslovat će bez straha od zapadnih sankcija. Dakle, ovo je dobra prilika za Iran da zaobiđe sankcije i dedolarizuje svoje inostrano poslovanje kako bi ubrizgao svježu krv u svoju ekonomiju u procvatu.

Prema objavljenim statistikama, skoro 40 % iranskog izvoza u 2022. godini bilo je u 5 glavnih zemalja članica BRICS-a, a 35 % odnosilo se na uvoz iz ovih 5 zemalja, što pokazuje značajnu ulogu ovog bloka u iranskoj trgovini. Budući da je Iran sada član ove ekonomske grupe, poslovanje će se širiti u budućnosti, a sa smanjenjem carina, trgovina će dalje napredovati.

Još jedna prednost iranskog članstva u BRICS-u je privlačenje stranih investicija. Očekuje se da će zemlje članice više ulagati u Iran, a posljednjih godina Rusija i Kina su potpisale dugoročne sporazume s Teheranom o ulaganju u energetiku i druge infrastrukturne sektore.

Također, osnivanjem novih banaka u okviru BRICS-a, Iran može iskoristiti prednosti ovih finansijskih institucija za apliciranje za kredite za razvoj domaće infrastrukture,što je ranije bilo teže napraviit zbog uticaja SAD-a na Svjetsku banku i Međunarodni monetarni fond.

Uloga BRICS-a u promjeni globalnog upravljanja

Iako je BRICS inicijalno uspostavljen iz ekonomskih razloga,vidljiv pad američke i zapadne dominacije u međunarodnom razvoju i ubrzanje tranzicije prema multipolarnom međunarodnom svjetskom poretku praktično je udvostručio važnost BRICS-a izvan ekonomskih okvira. Shodno tome, članice BRICS-a su shvatile sve veća očekivanja od ovog bloka i dale su prioritet njegovoj ulozi u globalnoj igri. Izlazak iz svjetske trgovine kojom je dominirao američki dolar jedan je od najvažnijih pokazatelja uspjeha BRICS-a, koji pokazuje da nove ekonomske sile sve više dobijaju uticaj na svjetska ekonomska pitanja i da postaju neovisnije u odnosu na Zapad.

Članice BRICS-a su počele da vjeruju da je svjetski poredak izgrađen na Zapadu posle nekoliko decenija dokazao svoju neefikasnost i umjesto da rješava globalne izazove, namjerno ih je pogoršao.

Budući da je za globalnu trgovinu potrebna stabilnost i sigurnost zemalja, velike sile u BRICS-u nastoje da osiguraju platforme za prosperitet trgovine među članicama bloka pružajući alternativna rješenja za promjenu upravljanja svijetom.

Nekoliko zemalja u razvoju koje nisu članice NATO-a oduprlo se pritiscima Zapada da se povinuju zapadnim antiruskim sankcijama kao odgovor na rat u Ukrajini. Također, neke zemlje su se žalile da inicijative zemalja G7 za borbu protiv klimatskih promjena i pandemije koronavirusa nisu uzele u obzir njihove potrebe. Stoga se strukture BRICS-a polako razvijaju kroz redovne sastanke, zajedničke inicijative i formalne institucije za stvaranje novog poretka i razbijanje dominacije Zapada nad globalnim institucijama.

Iako razvijene zemlje Grupe 7 drže skoro polovinu svjetskog bruto domaćeg proizvoda, zemlje u razvoju u BRICS-u također imaju mnogo kapaciteta koji im mogu pomoći da se suprotstave Zapadu.

S tim u vezi, pristupanjem Irana, Saudijske Arabije i UAE, zemlje BRICS-a imaju udjela u oko 32 % svjetske proizvodnje prirodnog plina i 43 % sirove nafte.

Na zemlje BRICS-a otpada i 38 % globalnog uvoza nafte, na prvom mjestu su Kina i Indija, a ako se prihvate svi novi kandidati, taj iznos će se povećati na 55 %. U vremenima fluktuacija na energetskim tržištima, posjedovanje mnogih najvećih kupaca i prodavaca energije u jednoj grupi može stvoriti paralelni sistem trgovanja energijom, omogućavajući trgovinu među ekonomijama BRICS-a van finansijskog sistema predvođenog Zapadom i mogućih budućih programa sankcija. To bi im možda dalo mogućnost da utiču na cijene nafte.

Promovišući svoju viziju modernog svijeta, BRICS traži promjenu globalnog centra moći iz evroatlantskog regiona u pragmatični multilateralizam. Kineski projekat Novi put svile, službeno nazvan Inicijativa put i pojas (RBI), jedna je od inicijativa koja služi ovom cilju i ima potencijal da okupi članice BRICS-a i dovede ih na svjetska tržišta.

Suprotno zapadnjačkom modelu upravljanja u svijetu, BRICS teži globalnom multilateralizmu koji počiva na zajedničkim naporima, kulturi dijaloga zasnovanoj na ravnopravnosti, poštovanju individualnog puta razvoja država, uvažavanju glavnih interesa država i traženju zajedničkih tačaka.Stoga i ne čudi njegova privlačnost mnogim državama koje mu žele pristupiti.

Ekskluzivno PISjournal

Kineski san – vizija nacionalnog preporoda i prosperiteta

0

Matija Šerić

Autor je publicista i pisac.Piše vijesti,članke i analize na polju vanjske politike.

PISjournal-„Kineski san“ je koncept kojeg je prvi službeno predstavio Xi Jinping, predsjednik Narodne Republike Kine, tokom svoga govora u Muzeju kineske povijesti u novembru 2012. ubrzo nakon što je došao postao generalni sekretar Komunističke partije Kine.

Novi predsjednik je istaknuo temu pomlađivanja Kine, nazivajući taj koncept „najvećim snom kineske nacije u savremenoj povijesti“.

Pojam kineski san obuhvaća viziju kineskog nacionalnog preporoda i prosperiteta, a cilj mu je motivirati više od milijardu Kineza da zajedničkim snagama ostvare ogromni napredak. Kina želi postati najmoćnija država svijeta i supersila u svakom pogledu – političkom, ekonomskom, vojnom, kulturnom. Kineski san nije samo promidžbeni slogan, ustvari se radi o kompleksnom konceptu koji obuhvaća politički, ekonomski i društveni napredak kineske države i kineskog naroda u cjelini.

Povijesni kontekst

Koncept je nadahnut bogatom poviješću jedinstvene kineske civilizacije. Kina je kroz povijest doživjela mnoge uspone i padove, od zlatnog doba dinastija Tang i Ming do razdoblja „Stoljeća poniženja“ (kasno 19. i početak 20. st.) tokom kojeg su se dogodili Opijumski ratovi, Bokserski ustanak i zapadni kolonijalizam.

Kineska civilizacija je u svojih pet hiljada godina dala trajan doprinos svijetu u mnogim područjima. Kinezi su svijetu u polju tehnologije podarili papir, tiskarski stroj, barut, kompas. Filozofije koje su se razvile u Kini proširile su se svijetom: taoizam, konfucijanizam i budizam. Kineska kaligrafija, arhitektura i keramika (porculan) zadivile su svijet, slično kao i tradicionalna kineska medicina. Kina je bila jedna od prvih civilizacija koje su poznavale astronomiju i kalendare.

Koncept kineskog sna pokazatelj je težnje Kineza za povratkom na nekadašnje pozicije moći na globalnoj sceni. Ova težnja za obnovom nacionalnog ponosa igra ključnu ulogu u oblikovanju savremene kineske politike.

Ključne sastavnice koncepta

Od kraja 2012. kineski san se često koristi kada se govori o sveukupnoj političkoj ideologiji i strategiji Xi Jinpinga. On je prvi kineski vođa od Mao Tse-tunga koji je iznio detaljno razrađene ideje o viziji kineske države i o njenoj globalnoj ulozi.

Kineski predsjednik bi povremeno objašnjavao što je to kineski san. Kazao je da bi se mladi trebali „usuditi sanjati, marljivo raditi na ispunjenju snova i pridonijeti revitalizaciji nacije“. Nadalje je izjavio: „Odabir puta pitanje je života ili smrti za budućnost Komunističke partije. Trebali bismo nepokolebljivo podržavati socijalizam s kineskim karakteristikama… superiornost našeg sustava u potpunosti će se pokazati kroz svjetliju budućnost.”

Xi je tako naglasio važnost partije kao glavnog nositelja plana i kako se Kina ne namjerava pluralizirati, barem ne po zapadnim mjerilima. Xi je bio pažljiv kako bi razlikovao kineski od američkog sna. Za razliku od američkog, koji se temelji na individualizmu, kineski san temelji se na zajedničkim vrijednostima. Xi je to uvijek neizravno naglašavao kad bi govorio o „snu cijele nacije kao i svakog pojedinca“.

Dvije ključne točke koncepta su stogodišnjica osnutka Komunističke partije 2021. i stota godišnjica uspostave NR Kine 2049. Xijev kratkoročni cilj bio je postići „umjereno prosperitetno društvo” do 2021. On je uključivao udvostručenje BDP-a po glavi stanovnika od 2010. do 2020., poboljšanje životnog standarda i iskorjenjivanje siromaštva. Taj cilj je većinom ostvaren.

Razvoj gradova, sela, bolje obrazovanje i inovacije
Kineski san nastoji osigurati održiv urbani i ruralni razvoj. Milioni se sele iz ruralnih u urbana područja u potrazi za boljim ekonomskim prilikama. Taj proces stvara izazove u smislu osiguravanja adekvatne infrastrukture, stanovanja i socijalnih usluga u gradovima.

Istovremeno, kineska vlada nastoji modernizirati ruralna područja kroz razvoj poljoprivrede, izgradnju infrastrukture i poboljšanje životnog standarda kako bi smanjila pritisak na gradove i uravnotežila regionalni razvoj.

Kineski san naglašava važnost obrazovanja i inovacija kao temelja budućeg razvoja. Kina je uložila značajna sredstva u obrazovni sistem, posebno u područjima nauke, tehnologije, inženjeringa i matematike (STEM). Cilj je stvoriti visokoobrazovanu radnu snagu koja će moći konkurirati na globalnoj razini i poticati tehnološke inovacije. Kineski istraživački instituti i sveučilišta sve više surađuju s međunarodnim partnerima kako bi unaprijedili istraživanje i razvoj.

Održivi razvoj

Sukladno kineskom snu, kineska vlada prepoznaje važnost održivog razvoja i zaštite okoliša. Ciljevi kineskog sna su i smanjenje zagađenja, povećanje energetske učinkovitosti i promicanje korištenja obnovljivih izvora energije. Kina je postala vodeći proizvođač solarnih panela i vjetroturbina te je uložila velika sredstva u istraživanje i razvoj zelenih tehnologija. Inicijative za smanjenje emisija stakleničkih plinova i borbu protiv klimatskih promjena postale su ključne komponente kineske ekonomske strategije.

Vraćanje kontrole nad svim kineskim zemljama

Kineski san podrazumijeva širenje teritorija pod kontrolom Narodne Republike Kine na područja koja se smatraju neotuđivim dijelovima kineske nacije, a vlada ih trenutno ne kontrolira. Radi se o spornim teritorijima duž kopnene granice s Indijom i Butanom, otoke Senkaku (koje Kinezi nazivaju Diaoyu) pod upravom Japan u Istočnom kineskom moru, kao i veći dio Južnog kineskog mora gdje se kineski zahtjevi za suverenitetom sudaraju sa zahtjevima Vijetnama, Filipina, Malezije, Indonezije, Bruneja i drugih država.

Iznad svega, za Kinu je najvažnije ujedinjenje s Tajvanom. Peking nije isključio upotrebu sile za realizaciju politike „Jedne Kine“. Upravo zbog ideje kineskog sna, kineska mornarica smatra da posjeduje pravo izvoditi vojno-pomorske vježbe u blizini Tajvana i u Južnom kineskom moru. Kineske vlasti tvrde kako one ne krše međunarodno pravo, nego provode mjere koje pokazuju težnju za ostvarivanjem suvereniteta nad vlastitim teritorijima na koje polažu pravo.

Kina – globalni lider svijeta

U 21. stoljeću Peking teži statusu u međunarodnoj zajednici koji odgovara njegovom položaju trenutno druge najmoćnije ekonomske sile svijeta. Kina je duboko integrirana u svjetsku ekonomiju i bez kineskih proizvoda svijet je nezamisliv.

Kineska proizvodnja čini otprilike 30% svjetske industrijske proizvodnje. Kina je najveći trgovinski partner više od 120 država. Davno su prošla vremena kada je Kina bila izolirana država čiji su vladari bili nevažni promatrači svjetskih događaja. Očekuje se da će do kraja decenije kineska ekonomija preteći američku. Kako bi Kina ojačala svoj međunarodni položaj pokrenute su brojne globalne inicijative i projekti.

Tri globalne kineske inicijative

Globalna razvojna inicijativa (GDI) predstavljena je u septembru 2021. na zasjedanju Opće skupštine UN-a. Xi je predstavio inicijativu pod nazivom „Jačanje povjerenja i zajedničko prevladavanje poteškoća za izgradnju boljeg svijeta“. Njena temeljna načela su: razvoj kao prioritet (utemeljen na inovacije), orijentacija prema ljudima, ostvarivanje koristi za sve, sklad između čovjeka i prirode i ostvarivanje rezultata.

Prioritetna područja inicijative su: smanjenje siromaštva, osiguranje prehrambene sigurnosti, okončanje pandemije koronavirusa, osiguranje financija za ekonomski razvoj, borba protiv klimatskih promjena i zeleni razvoj, industrijalizacija, digitalna ekonomija. Više od 100 zemalja i međunarodnih organizacija izrazilo je podršku inicijativi.

U aprilu 2022. na godišnjem Boao forumu koji okuplja azijske države i Australiju (azijski pandan Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu), Xi je svijetu predstavio Globalnu sigurnosnu inicijativu (GSI). Službeno inicijativa ima za cilj „podržati načelo nedjeljive sigurnosti, izgraditi uravnoteženu, učinkovitu i održivu sigurnosnu arhitekturu i suprotstaviti se izgradnji nacionalne sigurnosti na temelju nesigurnosti u drugim zemljama.“

GSI ističe šest obveza: 1. zajednička, sveobuhvatna, kooperativna i održiva sigurnost; 2. poštivanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta svih država; 3. poštivanje Povelje UN-a; 4. ozbiljno shvaćanje sigurnosnih problema svih država; 5. mirno rješavanje sporova među državama kroz dijalog; 6. održavanje sigurnosti u tradicionalnim i netradicionalnim područjima.

U martu 2023. Xi je predstavio Globalnu civilizacijsku inicijativu (GCI). Istaknuo je kako inicijativa podrazumijeva poštivanje različitosti civilizacija, zajedničkih vrijednosti čovječanstva, važnost nasljeđa i inovacija civilizacija, kao i čvrstu međunarodnu razmjenu i saradnju među ljudima.

Za razliku od zapadnih tvrdnji o „superiornosti određenih civilizacija i sukobu civilizacija“, Kina je pozvala na poštivanje načela jednakosti, uzajamnog učenja i dijaloga među civilizacijama. Inicijativa uvažava razlike između zemalja, uz istovremeno priznanje da one dijele zajedničke ciljeve u polju sigurnosti, mira i razvoja.

Kineski san za svijet pod vodstvom Pekinga

Tri kineske inicijative koje je osmislio osobno Xi Jinping uz svoje suradnike uvelike su zadobila simpatije svjetske javnosti i aktivnu potporu mnogih država.

Kritičari navode inicijative kao aureolu kojom Kina prikriva svoje ciljeve za globalnom dominacijom, poglavito u Africi i Aziji.

Einar Tangen, viši suradnik Taihe instituta izvrsno tumači zašto to nije istina: „U prošlom unipolarnom svijetu trebali ste poznavati samo svoju zemlju, susjede i dominantne sile. Danas, u multipolarnom svijetu gdje globalni opskrbni lanci dotiču sve, postoji potreba da svaka zemlja, svaki narod, proučava, razumije i poštuje svaki aspekt politike, ekonomije, zakona, jezika, književnosti svake druge zemlje… Samo kroz međusobno razumijevanje i poštovanje, ljudi i zemlje mogu prepoznati i razumjeti međusobne razlike, zatim ih prihvatiti i egzistirati u harmoniji.“

Inicijative su integralni dio koncepta kineskog sna i vizija su kako bi međunarodni poredak trebao izgledati prema Xiju. Tu treba dodati i ambiciozni trgovinski projekt Novi put svile koji je pokrenut 2013. i industrijski plan Made in China 2025 pokrenut 2015.

Utjecajne moćne financijske organizacije kao što su Međubankarski konzorcij Šangajske organizacije za suradnju (SCO), Nova razvojna banka BRICS-a, Azijska infrastrukturna investicijska banka (AIIB) i Fond Novog puta svile imaju sjedište u Kini i smatraju se alternativama globalnim institucijama poput UN-a, Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda (MMF-a).

Prema Xiju svijet bi trebao biti multipolaran i u takvom svijetu Kina ne bi bila jedina dominantna ili hegemonistička globalna sila nego jedna od velikih sila (supersila) koja se uvažava u međunarodnoj zajednici i kojoj druge države ne sabotiraju njen neizbježni uspon. Iako možda ne bi bila hegemon, Kina bi do sredine 21. stoljeća definitivno postala predvodnik svijeta kao uvjerljivo ekonomski vodeća država svijeta. Vojni, tehnološki i drugi napredak također bi Kinu svrstao u najmoćnije države svijeta.

Kina – pronositelj mira u svijetu

U oktobru 2021. u govoru na konferenciji Ujedinjenih naroda održanoj povodom obilježavanja 50. godišnjice pridruživanja NR Kine UN-u, Xi se osvrnuo na kineski diplomatski uspon i govorio o predanosti Pekinga svjetskom poretku koji se temelji na miru, demokraciji i ljudskim pravima. Ujedno je odbacio unilateralizam, strano uplitanje u pitanja drugih država i politike moći.

Peking se želi postaviti kao pomiritelj zaraćenih strana.

Kineska diplomacija odigrala je važna ulogu u pomirbi Irana i Saudijske Arabije prošle godine, a nešto slično je pokušala učiniti s Ukrajinom i Rusijom. Poznati su kineski napori se da završi rat u Siriji i Jemenu. Peking se spominje kao potencijalni medijator u zaustavljanju krvavog rata u Sudanu.

Kina želi biti čimbenik mira i sigurnosti u svijetu, a ne čimbenik koji potiče ratove. Iako se kinesko vodstvo, sukladno idejama kineskog sna, redovito protivi nametanju zapadnih vrijednosti, to ne znači da Peking želi ukinuti demokratiju i ljudska prava u drugim državama. Takvo gledište je u više navrata potvrdila i sama kineska vlada.

Kinesko shvaćanje demokratije i ljudskih prava

Na domaćem planu Kinezi specifično tumače te pojmove. Xi tvrdi da je Kina demokratska jer Komunistička partija i država predstavljaju narod i vode zemlju u ime naroda. Kineski državni mediji inzistiraju na tome da liberalne demokratije zanemaruju potrebe ljudi mjereći stupanj demokratije samo na temelju održanih izbora.

Iz kineske vlade poručuju kako su privrženi ljudskim pravima što su pokazali nemilosrdnom borbom protiv pandemije, siromaštva i korupcije. Kineska vlada kvalitetnije se od većine svijeta oduprla koronavirusu tako što je uvela stroge karantene (uključujući grad Wuhan gdje se pandemija pojavila prvi put), ubrzano je gradila specijalne bolnice, uvela masovno testiranje, temeljito pratila kontakte zaraženih osoba, brzo razvila cjepivo, što je omogućilo dosta brzu stabilizaciju.

Kina je postigla izvanredan uspjeh izvukavši oko 800 miliona ljudi iz pakla siromaštva u posljednjih otprilike pet decenija. Ovaj uspjeh rezultat je kombinacije ekonomskih reformi koje su pokrenute kasnih 1970-ih, industrijalizacije, urbanizacije, ulaganja u prometnu infrastrukturu i velikodušnih socijalnih programa.

Zaključak

Kineski san predstavlja ambicioznu viziju kineskog nacionalnog razvoja koja obuhvaća politički, ekonomski, društveni i održivi razvoj. Iako se suočava s brojnim izazovima, kineski san ostaje ključni vodič kineske političke strategije u 21. stoljeću.

Ostvarenje ove vizije zahtijevat će koordinirane napore vlade, javnog i privatnog sektora, kao i prilagodbu globalnim promjenama i izazovima. Uspjeh ili neuspjeh kineskog sna imat će značajne posljedice ne samo za Kinu, već i za cijeli svijet – odredit će budućnost geopolitike i svjetske ekonomije.

Izvor

Godina velikih izbora – šta očekuje evropsku i američku politiku?

0

PISjournal-Moglo bi se reći da je ovo godina velikih izbora koji će bitno uticati na geopolitičku scenu u budućnosti.

U jeku rata u Gazi,rata u Ukrajini,zamjene unipolarnog svijeta multipolarnim,sve veće migracije iz Afrike,Bliskog istoka i daleke Azije,u Evropi su održani izbori koji su doveli desnicu na vladajuće mjesto,dok Sjedinjene Države tek očekuju okršaj Bidena i Trumpa na izborima u novembru.

Da li pobjeda desnice u Evropi nužno znači i pobjedu Donalda Trumpa u Americi?

Komentar Stephena Collinsona,reportera CNN-a koji se u svom radu bavi američkom i svjetskom politikom,mogla bi dati odgovor na to pitanje.

“U junu 2016. Britanija je glasala za izlazak iz Evropske unije u populističkoj pobuni koja je nagovijestila šokantnu pobjedu Donalda Trumpa na američkim izborima nekoliko mjeseci kasnije.

Sada, u junu 2024., kandidati krajnje desnice, od kojih mnogi dijele Trumpov populistički nacionalizam, gaje neprijateljstvo prema migrantima,kritikuju ekonomiju i imaju prezir prema vladajućim elitama i globalističkim institucijama, ostvarili su odličan rezultat na izborima za institucije u Evropskoj uniji.

Američki birači ne primaju smjernice od stranaca, a američki predsjednički izbori,daleko su drugačiji od onih u Evropskoj uniji. Osim toga, Trumpova pobjeda prije osam godina imala je više veze s nedostacima kampanje demokrate Hillary Clinton nego sa Brexitom.

Ipak, predsjednik Joe Biden bi trebao biti zabrinut. Najnovija kampanja u Evropi uspješno je testirala poruku koja miješa moćan politički koktel – bijes javnosti zbog toga što smatraju da je problem s migrantima izvan kontrole,zabrinutost birača koji se bore sa visokim cijenama i borba sa klimatskim promjenama koja iziskuje velike troškove. Trump obilato koristi ove teme u onim saveznim državama koje će odlučivati u utrci za Bijelu kuću.

Još jedna pouka evropskih izbora je da su u doba inflacije aktuelne vlasti ranjive zbog nezadovoljnog biračkog tijela. Kada Biden ove sedmice stigne na samit G7 u Italiji, pridružit će se kvartetu od četiri druga politički oslabljena zapadna lidera. Francuski predsjednik Emmanuel Macron i njemački kancelar Olaf Scholz nezadovoljni su zbog loših rezultata na evropskim izborima, u kojima su glasači nagradili krajnje desničarske stranke koje odražavaju mračnu prošlost kontinenta.

Nizak rejting kanadskog premijera Justina Trudeaua znači da on možda neće ni voditi svoju Liberalnu stranku na izbore do kraja sljedeće godine. Očekuje se da će britanski premijer Rishi Sunak biti poražen na općim izborima sljedećeg mjeseca nakon 14 godina vladavine konzervativaca u Britaniji.

Ironično, najsigurniji evropski lider u G7 bit će Giorgia Meloni, desničarska premijerka Italije, zemlje koja je poznata po tome što se užurbanom brzinom odvaja od lidera. Melonina partija je ostvarila veliku pobjedu tokom vikenda, što ju je učinilo jednom od najmoćnijih vođa s druge strane Atlantika.

Bidenova nada leži u tome što ovi američki izbori ne predstavljaju tradicionalno sučeljavanje između pobunjenog autsajdera i nepopularnog aktuelnog predsjednika. Trumpov teret je kontroverzno naslijeđe Bijele kuće i on nosi težak politički prtljag jer je dva puta opozvan i osuđivani bivši predsjednik. A populistički nacionalizam nije svuda u porastu. Biden je vodio iznenađujuće uspješnu predizbornu kampanju na međuizborima 2022. godine.

Očekivani povratak na vlast Laburističke partije u Britaniji sljedećeg mjeseca zaustavio bi trend uzdižućih desnih stranaka. A Poljska je upravo odbacila osam godina populističke vladavine koja je crpila inspiraciju od Trumpa.

Macron je reagirao na nalet krajnje desničarske stranke Nacionalni skup Marine Le Pen hrabrim potezom koji je zaprepastio komentatore koji su gledali njegov postizborni govor na televizijskim nastupima. Raspustio je parlament i raspisao nove izbore. Nacionalni skup je evolucija ultradesničarskog antiimigrantskog Nacionalnog fronta, koji nikada nije uspio proći kroz dvokružni izborni sistem u zemlji kako bi osvojio predsjedništvo. Le Pen je sada moderirala neke politike kako bi privukla širu grupu birača.

Macron, koji je na čelu centrističke stranke koja je poražena na evropskim izborima, možda očekuje da bi veća izlaznost na parlamentarnim izborima mogla preokrenuti trend. U parlamentu bi se mogla pojaviti i postizborna koalicija protiv krajnje desnice. Ali ako Nacionalni skup pobijedi na izborima koji će se održati sedmicama prije Olimpijskih igara u Parizu, Macron bi mogao biti primoran da imenuje 28-godišnju zvijezdu krajnje desnice Jordana Bardellu za premijera u nezgodnom sporazumu o kohabitaciji.

Cinici se pitaju da li se Macron potajno nada da bi vlada krajnje desnice mogla biti toliko katastrofalna da bi mogla pokvariti Le Penine nade da će ga naslijediti 2027. godine?

Macron je biračima rekao da je njegovo „kockanje zasnovano na povjerenju u sposobnost francuskog naroda da napravi najpravedniji izbor za sebe i za buduće generacije“. On implicitno moli glasače koji su malodušni zbog ekonomije da spase temeljne vrijednosti svoje zemlje, objašnjavajući svoje postupke kao čin “povjerenja u francusku demokratiju”. To je prilično slično upozorenju da je američka demokratija u dubokoj opasnosti i da je moraju spasiti birači, što je Biden izrekao prošle sedmice tokom obilježavanja 80. godišnjice iskrcavanja u Normandiji na dan D.

Zato će Bijela kuća pratiti rezultate izbora u Francuskoj 7. jula čak i pažljivije nego nedjeljne izbore za Evropski parlament.”

Izvor

Vanjska politika Srbije prema Bosni i Hercegovini: Nečasni kontinuitet

0

Admir Lisica

Autor je magistar historije, istraživač u oblasti regionalnih političkih odnosa, međunarodnih politika i dijaspornih zajednica. Doktorant je na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.

PISjournal-Vanjska politika Srbije prema susjednim državama od devedesetih do danas može se okarakterisati kao politika nečasnog kontinuiteta, uz manje zanemarive oscilacije.

Posebno se to može spoznati na primjeru odnosa ove države usmjerenog ka državi Bosni i Hercegovinu, prema kojoj se Srbija nastoji odnositi superiorno, bez uvažavanja i uz minimiziranje njene državnosti. Dvije države su diplomatske odnose faktički uspostavile tek 3. oktobra 1996. godine između tadašnjeg predsjednika SR Jugoslavije Slobodana Miloševića i predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića. Zajednička izjava lidera potpisana u Parizu sadržala je određene elemente, među kojima je posebno interesantan član IV potonjeg dokumenta, u kojem se između ostalog navodi kako će “Savezna Republika Jugoslavija će poštovati integritet Bosne i Hercegovine, u skladu sa Daytonskim sporazumom, kojim je afirmisan kontinuitet različitih oblika državnosti Bosne i Hercegovine koje su narodi BiH imali u toku svoje historije.”

Izjava je potpisana pred francuskim predsjednikom Jacquesom Chiracom. Da zvanični Beograd ne namjerava iskreno krenuti put normalizacije diplomatskih odnosa sa nezavisnom i suverenom državom Bosnom i Hercegovinom bilo je jasno u predstojećem periodu, kada je Miloševićem režim dugo kalkulirao sa otvorenjem ambasada, te drugim vidovima jačanja diplomatske komunikacije. U godinama koje su uslijedile, Srbija nije iskazala spremnost za katarzu, te jačanje odnosa sa Bosnom i Hercegovinom, ali jeste usmjerila svoje kapacitete na prisne odnose sa bh. entitetom Rs. Uz svako podupiranje separatističkih aktivnosti režima u Banja Luci, indirektnim perfidnim djelovanjem, Srbija je narušavala odnose sa Bosnom i Hercegovinom i njenim zvaničnim institucijama.

Možda je jedan od eklatantnih primjera odnosa Srbije prema Bosni i Hercegovini, kontinuirano privođenje građana Bosne i Hercegovine na graničnim prijelazima pod neutemeljenim optužbama za počinjene ratne zločine tokom rata protiv Bosne i Hercegovine. Dio vanjskopolitičke strategije Srbije prema Bosni i Hercegovini jeste da kroz vlastite kapacitete, ali i posredstvom režima u Banja Luci, nastoje minimizirati i negirati sve što ima državni bosanskohercegovački prefiks, kao dio jasnog negiranja državnosti Bosne i Hercegovine, iako se Srbija kao pravna nasljednica SR Jugoslavije još u vrijeme režima Slobodana Miloševića obavezala da će poštovati historijski kontinuitet Bosne i Hercegovine. Na tragu hegemonističkog odnosa prema Bosni i Hercegovini jeste i održani “Svesrpski sabor” prije nekoliko dana, na kojem su vlasti u Beogradu i Banja Luci još jednom potvrdile da njeguju retrogradnu doktrinu Slobodana Miloševića, sada nešto modificiranim metodama, ali uz jasan cilj objedinjenja “svih Srba”.

Epilog sabora sadržan je u četredest devet tačaka, koje nam ne donose ništa novo i iznenađujuće, već nam potvrđuje da režim Aleksandra Vučića želi ohrabriti Milorada Dodika i njegove političke poslušnike da nastave provoditi ustaljene aktivnosti. Reklo bi se da jednim modifikovanim, i “soft” tonom, srpsko političko vodstvo poručuje kako nema odstupanja od velikosrpskih ciljeva, samo je rok njihovog izvršenja odgođen. Sporno je puno toga u famoznoj deklaraciji, koj ne štiti interese Srba, već poprilično zanemaruje i negira sve što nije srpsko, srpska ili Srbija. Lahko je takvo nešto zaključiti jer se namjerno u određenim članovima propušta spomenuti država Bosna i Hercegovina, te se ističe samo jedan od njenih entiteta Federacija Bosne i Hercegovine. Spominje se u deklaraciji narušenost Daytona, ali se ne dijagnosticira da Dayton uzurpira i ruši secesionistička vlast u Banja Luci.

Pogrešni navodi da entitet Rs odlučuje o određenim pitanjima, a ne država Bosna i Hercegovina, posebno o vojnoj neutralnosti ili pristupanju NATO savezu, te da Bosna i Hercegovina nije “jedna” (član 21), izuzetno su opasno zadiranje u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine, te dokazuje da Beograd ne može da se pomiri sa činjenicom da je Bosna i Hercegovina nezavisna, jedna, te da se o njenim vanjskopolitičkim potezima odlučuje unutar njenih zvaničnih državnih institucija u glavnom gradu Sarajevu. Jedan skoro pa u javnosti zanemaren član deklaracije (član 10) između ostalog navodi da: “Svesrpski sabor prepoznaje Srpsku pravoslavnu crkvu kao jednog od stubova nacionalnog, kulturnog i duhovnog identiteta srpskog naroda”… ovaj član potvrđuje ulogu svetosavlja u političkom životu Srbije, te tendencije vladajućih elita da bh. eniteta i Srbiju urede prema teokratskom principu.

Znajući koliko Srpska pravoslavna crkva ima utjecaj na političku svakodnevnicu Srba, jasno je kako će njena važnost u predstojećem periodu još više potencirana. Zamislite samo da Bošnjaci Bosne i Hercegovine i Sandžaka u nekoj nacionalnoj programskoj deklaraciji apostrofiraju bilo kakvu važnost Islamske zajednice Bosne i Hercegovine na svakodnevne političke procese, na ovaj način? Sigurno je da bi režimski beogradski mediji naslovnice ispunili sa mitovima o nekakvoj “zelenoj transferzali”. “Svesrpski sabor” i “svesrpska deklaracija”, nisu nam ponudili ništa što već ne znamo i ne očekujemo od srpskih nacionalističkih režima u Beogradu i Banja Luci, osim očigledne potvrde da i u 21. stoljeću velikosrspka ideja ili rearanžirana ideja “srpskog sveta”, neće promijeniti svoj kurs. Srbija zanemarivanjem drugih u svom bliskom okruženju, u ovom slučaju konkretno Bošnjaka, ali i Albanaca, ne iskazuje spremnost za regionalnu saradnju na principu uzajamne saradnje i poštovanja, što bi trebalo da bude očekivana norma diplomatskog ponašanja u vremenu neoliberalizma i globalizacije.

Srbija se radije okreće retrogradnim desnim politikama, uzdajući se u rast desnog populizma. Aktuelno stoljeće iz vizure autora Nijaza Ibrulja koje potencira u djelu “Rearanžiranje identiteta”, jeste stoljeće nanoznanja, nanotehnologije i rearanžiranja identiteta, te općenito napretka i spajanja. U slučaju Srbije, ovi procesi će biti po strani, sve do trenutka kada u Banja Luci i Beogradu budu vladale demokratske političke elite, a ne one autoritarne retrogradne, koje svoje programe zasnivaju na svetosavskim stavovima.

Ekskluzivno PISjournal

Politička kriza u kabinetu Benjamina Netanyahua

0

PISjournal-Izraelska politička garnitura je u sve većoj krizi.Uz duboke podjele unutar izraelskog društva i vojske sada se javljaju i politički rascjepi unutar vlade.

Itamar Ben-Gvir,izraelski ministar nacionalne sigurnosti sebe smatra spasiteljem izraelskog naroda.

Međutim,u stvarnosti,njegovo prisustvo u Netanyahuovom kabinetu donijelo je samo probleme i pogoršalo krizu u Izraelu.

Visoki politički i vojni zvaničnici počeli su davati ostavke koje su se pokazale pogubnim za Netanyahua koji istovremeno vodi rat u Gazi i pokušava ostati na vlasti i spasiti se odgovornosti pred međunarodnom zajednicom. 

Trenutno je pažnja izraelskog režima razvučena na frontove u Gazi i na granici sa Libanom.Pored toga,izraelske ulice su preplavljene demonstrantima koji već mjesecima traže povratak talaca i ostavku Netanyahua.

Lančane ostavke

Manje od 48 sati nakon što je Netanyahu rekao da je izraelska vojska uspjela osloboditi 4 taoca koje drži Hamas i proslavio ovu,blago rečeno,Pirovu pobjedu, njegove kolege i članovi vlade dali su ostavke,što je izraelskom premijeru nanijelo nekoliko političkih šamara u nizu.

Benny Gantz, bivši ministar odbrane i ministar koji se pridružio koalicionoj vladi nakon početka rata u Gazi, službeno je najavio odlazak iz vlade, navodeći poraz u ratu protiv Hamasa kao glavni razolog svoje odluke. Gadi Eizenkot je donio sličnu odluku.

Yedioth Ahronoth je citirao Gantza koji je rekao: “Izvinjavam se porodicama svih talaca. Pokušali smo, ali nismo uspjeli položiti ovaj test. Nismo uspjeli vratiti mnoge od njih. Dio ove odgovornosti pada i na mene.”

Ali ostavka Gantza i Eizenkota nije bila jedina ostavka u Netanyahuovoj vladi u roku od 24 sata, jer je i brigadni general Avy Rosenfield, komandant operacija u Gazi, u pismu višim ratnim komandantima najavio svoju ostavku.

„Sedmog oktobra nisam uspio u svojoj životnoj misiji da osiguram ova područja (oko Gaze). Bio sam zadužen za ovu diviziju i u sklopu preuzimanja odgovornosti za poraz kao njen komandant odlučio sam da dam ostavku na ovu poziciju u izraelskim odbrambenim snagama nakon 30 godina”, citiraju ga izraelski mediji.

Netanyahuova vlada sada je više desničarska

Analitičari kažu da Gantzov odlazak iz vlade neće uzrokovati pad Netanyahuovog kabineta u bliskoj budućnosti ali bez Gantza, Netanyahu će sada više ovisiti o svojim ekstremno desničarskim partnerima. Ankete su pokazale da Gantz može pobijediti Netanyahua na izborima. U ovoj fazi, čini se da Gantz pokušava srušiti Netanyahua svojom ostavkom i osvojiti vlast na izborima. U ovom slučaju, ako Gantz svojom ostavkom može uvjeriti nezadovoljne ministre da izađu iz koalicije, Netanyahuov politički kraj će biti sve bliži.

Zapravo, povlačenje Gantza i Eizenkota iz kabineta dalo je radikalnim strankama predvođenim Itmarom Ben-Gvirom i ministrom finansija Bezalelom Smotrichem priliku da ostvare veći uticaj na odluke ratne vlade. Ova dvojica radikala stalno su se žalila da se većina ratnih odluka donosi bez konsultacija sa njima iako obojica nepokolebljivih zagovornika nastavka rata u Gazi, Ben-Gvir i Smotrich, nisu dio ratnog kabineta.

Dok je Smotrich opisao ostavku Gantza i Eizenkota kao “neodgovornu” odluku, Ben-Gvir je iskoristio priliku da zamoli Netanyahua da ga primi u ratnu vladu.

“Poslao sam zahtjev premijeru tražeći od njega da se pridružim ratnom vijeću jer je došlo  vrijeme da donesemo hrabre odluke, postignemo stvarno odvraćanje i potpunu sigurnost na granicama sa Gazom i na granicama Libana i Izraela”,izjavio je Gvir.

Međutim, Ana Barsky, analitičarka lista Maariv, citirala je izvore bliske Netanyahuu koji kažu da će ostavka Gantza i Eizenkota dovesti do kolapsa vlade.

Rastuće nezadovoljstvo

Pored svega ovoga, Gantzova ostavka je pokazala da je Netanyahuov kabinet opterećen krizom i unutrašnjim neslaganjima.Također treba uzeti u obzir da je Gantzova ostavka posljednji znak intenziviranja unutrašnjeg nezadovoljstva zbog Netanyahuovog upravljanja ratom, a ovo je prvi politički udarac premijeru u toku rata.

Gantz se pridružio Netanyahuovom kabinetu na početku rata u Gazi u oktobru i bio je u najužem krugu tijela za donošenje odluka o ratu, ali optužuje Netanyahua da je nemoćan prihvatiti sporazum o prekidu vatre kojim bi se okončao rat i garantovalo oslobađanje talaca jer njegovi krajnje desničarski partneri sada kontrolišu vladu, a oni ne žele da se rat u Gazi završi.

Gantz je izuzetno nezadovoljan ljudima poput Ben-Gvira i Smotricha koji su dio kruga donošenja ratnih odluka. Gantz smatra da sadašnja vlada nema plan i strategiju za okončanje rata, pa čak i za poslijeratnu Gazu, a ovo stanje konfuzije dovelo je do toga da Tel Aviv krene u dalju izolaciju na međunarodnoj sceni. Daniel Stein, američki politički analitičar, rekao je za NPR da Gantzova ostavka odražava rastuće razočarenje velikog dijela izraelskog društva okolnostima izazvanim ratom.

Ekskluzivno PISjournal

Posthladnoratovska paradigma

0

Hamza Memišević  paradigma

Autor je magistar političkih nauka, trenutno pohađa doktorske studije na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.

PISjournalIshodišna tačka podrobnijeg fenomenološkog razumijevanja posthladnoratovske politike jeste recepcija i periodizacija triju izama, odnosno doktrine liberalizma, nacionalizma i realizma.

Valjana prosudba reperkusija i dosega djelovanja posthladnoratovske politike, nije moguća bez teoretske rekapitulacije spomenutih doktrina. Okončanjem hladnog rata i dominantne političke bipolarnosti u okviru međunarodnih odnosa, aktualizirani su teorijski konstrukti o vječnom miru. Američki politolog i teoretičar države Francis Fukuyama iznio je prediktivnu tezu o kraju povijesti kojom implicira trenutak (nakon hladnog rata), u kojem će doći do univerzalizacije zapadne liberalne demokracije, kao najboljeg oblika ljudske vladavine. Konvencionalni oblik ratovanja i konfrontacija velikih sila neće biti dominantna tema, a uzrok mogućih prijepora bit će politička monotonija, smatrao je Fukuyama.

Pobjedom zapadnog bloka u hladnom ratu označena je nadmoć liberalnih ideja, a unipolarnost na američki način postala je ključna komponenta novog poretka. Disolucija SSSR-a privremeno je označila kraj ideoloških sukoba i ukazala na superiornost zapada, odnosno SAD-a. Obzirom na to da su Sjedinjene Američke Države predstavljale jedinu dominantnu silu, odsustvo rivaliteta u međunarodnom poretku pružilo im je šansu za provedbu liberalne hegemonije, a imperativ takve politike bilo je podčinjavanje međunarodnog poretka američkim nacionalnim interesima.

Ipak, unutar samih zagovornika liberalnog međunarodnog poretka postojala su različita viđenja u pogledu vođenja vanjske politike. Rascjep na pobornike progresivnog liberalizma i pristalice modus vivendi liberalizma bio je očigledan. Šta je bila namjera jednih, a šta drugih? Modus vivendi liberalizam nije intervencionistički usmjeren u pogledu vanjske politike, odnosno primarni fokus stavlja na unutarnju politiku, što podrazumijeva laissez fair pristup i omogućavanje maksimalne slobode vlastitim građanima. Oprečno tome, progresivni liberalizam nedvojbeno je moćniji oblik liberalizma, supstancijalno usmjeren intervencionistički prema vanjskoj, ali i unutarnjoj politici, čime postaje poluga za provedbu liberalne hegemonije.

Nametanje liberalnih vrijednosti i obračun sa nekooperativnim režimima najvažnije su značajke progresivističke liberalne politike. Dvije glavne struje liberalizma imaju spor oko uloge države u promoviranju prava pojedinca. “Modus vivendi liberali” (John Locke, Friedrich von Hayek, John Gray, Steven Holmes) smatraju da miješanje države krši individualna prava, dok „progresivni liberali“ (Ronald Dworkin, Francis Fukuyama, John Rawls) smatraju da je intervencija države neophodna da bi se osigurao određeni stupanj individualnih prava. Ovakvi pristupi predstavljaju pokušaj da se svijet načini po ugledu na Ameriku i sastoji se od nekoliko važnih komponenti i ciljeva: širenje liberalne demokratije širom planete, integraciju više zemalja u otvorenu međunarodnu ekonomiju i međunarodne institucije. U teoriji, ovo bi bilo izuzetno korisno, jer bi eliminiralo značajna kršenja ljudskih prava i omogućilo bi miran svijet (slijedeći teoriju demokratskog mira).

Američki teoretičar međunarodnih odnosa i predstavnik škole ofanzivnog realizma John Mearsheimer, pojašnjava da je srž liberalizma involviranje u unutarnje poslove drugih država. Konzekventno, takva povreda suvereniteta daje impuls iredentističkim pokretima. Liberalizam je determiniran univerzalizmom, dok je nacionalizam determiniran partikularizmom.

Prema Mearsheimeru, ključne komponente liberalizma su radikalni individualizam i nemogućnost pružanja uvjerljive argumentacije o tome što je dobar život. Takve konfliktne situacije koje podrazumijevaju različite poglede na krupna pitanja mogu se odvijati na sljedeće načine: uvjerenje da svaki pojedinac posjeduje neotuđiva prava, tolerancija prema drugima da definiraju svoj vlastiti život i državu koja može spriječiti sukobe.

Nasuprot liberalizmu, prema Mearsheimeru, stoji nacionalizam. Ključne razlike između liberalizma i nacionalizma su nacionalističko odbacivanje individualizma i isticanje teritorijalnog suvereniteta. Usprkos naglašavanju ovih razlika, Mearsheimer naglašava da je “liberalizam bez nacionalizma nemoguć” , jer liberalna “bezdušna država” ne ispiriše osjećaj zajedništva među raštrkanim pojedincima. Nacionalisti i progresivni liberali dijele snažna uvjerenja u uspjeh državne intervencije ili socijalnog inženjeringa.

Prema Mearsheimeru, nacionalizam ima svoje osnovne pretpostavke: prvo, ljudi su prirodno politička bića (političke životinje); drugo, grupna lojalnost je važnija od individualizma, i treće, osim porodice, najvažnija grupa je nacija. Zatim nastavlja da nacije žele svoje vlastite države. Mearsheimer smatra da nacionalizam pobjeđuje liberalizam jer su ljudska bića prvenstveno politička bića (političke životinje). Da bi to pokazao, on podsjeća da je cijela planeta prekrivena nacionalnim državama, a liberalne demokratije ne čine ni 50% tih nacionalnih država.

Posljednja ključna karakteristika nacionalizma je samoopredjeljenje nacije, što znači da nacija ima impuls za vođenje sopstvenih poslova u posebnom stanju. Ova specifičnost razlikuje naciju od predmodernih kolektiva. Mearsheimer navodi da je liberalizam prethodio nacionalizmu skoro jedno stoljeće, što implicira da je ideja jednakosti i ideja o neotuđivim pravima utjecala na nacionalističku ideju „osjećaja jedinstva“. Osjećaj jedinstva služi kao code prepoznavanja unutar jedne nacije. Ipak, samoopredjeljenje znači da nacije mogu zasnivati svoj osjećaj jedinstva na različitim idejama, zavisno od njihove kulture i povijesti.
Slijedom toga, partikularni interesi uvijek imaju primat spram univerzalnih, što potvrđuje teorija realizama.

Unipolarni svijet okončan je deficitom suglasja između liberalizma i nacionalizma, čime je na međunarodnu geopolitičku pozornicu stupio multipolarni poredak. Liberalna hegemonija nije arhivirana u ropotarnicu propalih političkih strategija, no suočena je s novim, suvremenim izazovima i vrijednostima. Nacionalni i kulturni identiteti, kao i civilizacijska pripadnost, obilježja su multipolarnog svijeta. Politička je paradigma nakon hladnog rata odisala euforičnim, liberalnim predviđanjima, ali i realističnim opservacijama zasnovanim na empirijskom iskustvu. Međunarodna je suvremena politika nepobitno dominantno omeđena nihilističkim karakterom suvremenog društva u gospodarskom simulakrumu bezkulturalnog identiteta i stvarnoga razumijevanja vlastite tradicije.

Razlog je taj što moć nacionalizma u kombinaciji sa teorijom realizma uvijek odnose pobjedu u sukobu sa liberalizmom; riječima Mearsheimera: „ideja da SAD mogu obići svijet pokušavajući uspostaviti demokraciju i obavljajući društveni inženjering je recept za nevolje“. Zemlje će se oduprijeti vanjskom uplitanju. Također, u velikim dijelovima svijeta ljudi preferiraju sigurnost prije liberalne demokracije, čak i ako tu sigurnost može pružiti samo sustav mekog autoritarizma. Važno je ne gubiti iz vida činjenicu, da kao što se neke države odupiru intervencionizmu Sjedinjenih Američkih Država, isto tako popriličan broj država u međunarodnom sustavu oslanja se na intervencionizam i pomoć Sjedinjenih Američkih Država u cilju ostvarivanja svojih nacionalnih i strateških interesa.

Liberalna hegemonija suočava se sa ozbiljnim poteškoćama, jer svijet više nije dominantno unipolarno mjesto. U suvremenom međunarodnom sustavu Sjedinjene Američke Države prilikom rekonfiguracije određenih geopolitičkih žarišta primorane su uzeti u obzir i kalkulacije i interese drugih sila u međunarodnoj političkoj areni.

Zweigov “Jučerašnji svijet”, svakako može poslužiti kao literarni uzor kratkom XX stoljeću, kakvim ga je označio Eric Hobsbawm. Mnoge su nade i perspektive stvorene, ali i trajno uklonjene. Liberalni ideali utjelovljeni u suvremenim dostignućima i modernizacijskim procesima doživjeli su epohalni poraz od tradicionalnih ideja, a kraj bipolarnosti na velika je vrata najavio povratak nacionalizma i religije.

Ekskluzivno PISjournal

 

Rješavanje ekonomske, političke i sigurnosne krize u Afganistanu

0

PISjournalTri godine nakon što su talibani preuzeli vlast u Afganistanu, ekonomska, politička i sigurnosna situacija u ovoj zemlji je daleko od zadovoljavajuće.  rješavanje

Unutrašnja kriza u Afganistanu već duže vrijeme ima uticaj na zemlje u okruženju te je stoga na različite načine dovodila u pitanje interese susjednih država. Nastojeći da pronađu trajno i sveobuhvatno rješenje afganistanskih problema, predstavnici susjednih država su u toku ove tri godine održavali niz sastanaka.

U tom cilju, jedna od političkih inicijativa susjednih zemalja bila je i osnivanje “Regionalne kontakt grupe” koja je u subotu održala drugi sastanak u Teheranu uz prisustvo predstavnika Irana, Kine, Rusije i Pakistana.

Sastanku su prisustvovali Hassan Kazemi Qomi, Yue Xiaoyong, Zamir Kabulov i Asif Durrani, odnosno specijalni izaslanici Irana, Kine, Rusije i Pakistana u Afganistanu.

Prethodno je zamjenik iranskog ministra vanjskih poslova i direktor Ureda za južnu Aziju pri iranskom ministarstvu vanjskih poslova Sejjid Rasul Mousavi prokomentarisao ciljeve samita, rekavši: „Konsultacije specijalnih predstavnika Irana, Pakistana, Kine i Rusije u vezi sa budućnošću Afganistana je na dnevnom redu ovog sastanka. Samit u Teheranu nosi poruku mira, stabilnosti i razvoja za Afganistan i region u svjetlu regionalne saradnje i integracije.”

Prva runda ovog sastanka održana je u januaru u Kabulu na prijedlog Irana. Sastanku su prisustvovali predstavnici i izaslanici zemalja regiona.

Prošlosedmični sastanak u Teheranu je nastavak sastanaka u moskovskom formatu koji su održani proteklih godina. Posljednji sastanak takvog formata održan je 29. septembra 2023. godine, a na njegovom dnevnom redu je bilo formiranje inkluzivne vlade, osiguranje prava žena i borba protiv terorizma u Afganistanu. Učesnici su priznali nedostatak napretka u izgradnji istinski inkluzivne vlade u Afganistanu. Također su zatražili od sadašnjih afganistanskih vlasti da obezbjede neophodne uslove za poboljšanje kvaliteta života naroda, spriječe dalje migracije, te obezbjede uslove za povratak migranata.

Inkluzivna vlada je zahtjev međunarodne zajednice ali talibanske vlasti ne pokazuju spremnost da dopuste drugim etničkim grupama da učestvuju u privremenoj vladi čime znatno usporavaju proces političkog napretka.

Načini saradnje sa talibanima

Jedna od ključnih potreba na regionalnim i međunarodnim sastancima vezanim za Afganistan, koja je, čini se, bila posebno u fokusu Regionalne kontakt grupe, jeste postizanje mehanizama saradnje sa novom vladom u Kabulu kako bi se uspješnije nosili s tekućim izazovima.

S obzirom na složene sigurnosne uslove i terorističke aktivnosti u Afganistanu, kao i izazove koji proizilaze iz proizvodnje droge, regionalna koordinacija i zajednički napori država u regionu u borbi protiv terorizma i droge su od velikog značaja. Dakle, dominantno gledište u Regionalnoj kontakt grupi je da rješavanje ovih kriza i izazova zahtijeva interakciju s talibanskom vladom. Grupa smatra da se povratak migranata u Afganistan iz Irana i Pakistana treba odvijati u koordinaciji s talibanskom vladom.

Sa sastanka je poslana jednoglasna poruka a to je da ako se želi riješiti problem Afganistana, nivo političke i ekonomske saradnje sa privremenom vladom ove zemlje također treba biti prioritet vlada regionalnih država.

Nedavno je Rusija rekla da razmišlja o uklanjanju talibana sa svoje crne liste i da podržava članstvo Afganistana u Šangajskoj organizaciji za saradnju (SCO). Afganistan je trenutno u ulozi posmatrača i njegovo puno pristupanje će omogućiti interakciju s drugim članicama.Ukoliko susjedne zemlje povećaju svoje trgovinske i poslovne interakcije s Afganistanom, to će više moći pratiti njegov unutrašnji razvoj.

Zbog strateškog položaja, Afganistan može igrati važnu ulogu u regionalnoj trgovini. Njegova lokacija na putu Kineske inicijative za put i pojas (RBI), ili Novi put svile, koji povezuje Zapad i Istok, može olakšati regionalnu trgovinu ako se uslovi u Afganistanu poprave.

Posljednjih godina Iran je pokušao proširiti trgovinsku infrastrukturu s Afganistanom, a dovršavanjem željezničke pruge Khaf-Herat i razvojem luke Chabahar pomogao je Afganistanu da lakše pristupi regionalnim tržištima. Kina je, sa svoje strane, poduzela velike korake da poveže Afganistan sa svjetskim tržištima ulažući u njegove energetske resurse i rudnike.

Država koja nema izlaz na more jedan je od pokretača radikalizma i terorizma u Afganistanu. Zemlje u regionu su zabrinute zbog prelivanja nesigurnosti iz Afganistana, pa pokušavaju da ga povežu sa međunarodnim rutama i otvorenim morem i razvijaju njegovu infrastrukturu i izvoz kako bi eliminisali siromaštvo u ovoj zemlji. Luka Chabahar i iranska željeznička mreža su jedan od načina pomoći i rješenja afganistanskog pitanja.

Samit u Dohi

Jedno od važnih pitanja u ispitivanju prirode ciljeva,planova i sprovedbe istih sa sastanaka Regionalne kontakt grupe je procjena ove regionalne inicijative u poređenju sa međunarodnom inicijativom o Afganistanu nazvanom Samit u Dohi koja je rivalski format koji radi na preuzimanju upravljanja rješavanja krize u Afganistanu.

Iako se samit u Dohi održava pod pokroviteljstvom UN-a, njegov glavni moderator je Zapad, uglavnom SAD. Iako se povukao iz Afganistana nakon dvadeset godina okupacije, Washington i dalje želi upravljati razvojem događaja u Afganistanu u skladu sa vlastitim interesima.

Zajednički napori četiri učesnika samita u Teheranu su postizanje minimalnog nivoa dogovora s obzirom na njihove sigurnosne zabrinutosti u vezi s Afganistanom. Iran, Rusija, Kina i Pakistan veoma su zabrinuti zbog političke nestabilnosti u Afganistanu i širenja ekstremizma iz ove zemlje u region, a u protekle tri godine pokušali su kroz nekoliko sastanaka da riješe te probleme i povedu region ka stabilnosti.

Općenito treba reći da iako talibani do sada nisu ispunili zahtjeve međunarodne zajednice za inkluzivnom vladom, sigurnosne i političke prilike u Afganistanu na neki način pozivaju na međunarodnu saradnju u ovoj zemlji.

Zapadne zemlje na čelu sa SAD-om pokazale su da im nestabilnost u Afganistanu nije bitna, a zamrzavanje preko 7 milijardi dolara afganistanske imovine u zapadnim bankama svjedoči o tome. Dakle, ne treba se polagati nade u pomoć SAD i njenih saveznika koji su hiljadama kilometara udaljeni od Afganistana.

S druge strane, iako su pružale ograničenu finansijsku pomoć, UN pod uticajem američke politike nije preduzeo efikasne mjere za ublažavanje krize u Afganistanu. Stoga bi zemlje u regionu koje su najjače osjetile posljedice krize u Afganistanu trebale pojačati saradnju sa Islamskim emiratom Afganistana kako bi spasile zemlju i osigurale pristojan život svakom njenom stanovniku.

Ekskluzivno PISjournal