Naslovnica Blog

Američko napredovanje unazad

0
NEW YORK, NY - SEPTEMBER 24: U.S. President Donald Trump exits the stage after speaking at the United Nations General Assembly at UN headquarters on September 24, 2019 in New York City. World leaders from across the globe are gathered at the 74th session of the UN General Assembly, amid crises ranging from climate change to possible conflict between Iran and the United States. (Photo by Drew Angerer/Getty Images)

 

Zlatko Dizdarević

 

Sjedinjene Američke Države su pod Trumpom „uspjele“ da relativiziraju svoj utjecaj u svijetu na neprepoznatljiv način. Poseban problem za Ameriku na tragu dugoročnih interesa jeste uzdrmano partnerstvo ili poslušnost  mnogih kod kojih do sada nisu bile upitne ni interesna ni prosta podanička vjernost. Trumpov krajnje „živopisni“ način vođenja države u minulih godinu dana bio je dovoljan za  spektakularizaciju njegove životne priče, ali i za već sada izvjesne dugotrajne posljedice na stanje u  državi i na njenu poziciju u svijetu.

Ključne riječi: SAD, Trump, država, svjetska pozicija

 

Ni najveći pesimisti u Americi i svijetu – ma kako slutili iz raznih razloga da je Donald Trump krivo rješenje u Bijeloj kući – nisu mogli očekivati kako će za samo godinu dana on i njegova ekipa do te mjere urušiti međunarodni status prve sile svijeta i „lidera demokracije“ da će doista biti izuetno teško i mukotrpno zadugo poništiti plodove tog rada.

Na čelo zemlje Trump je došao na krilima optimistično agresivnog uzvika: „America first“. Realnost je za samo dvanaest mjeseci po Ameriku porazna. Decembar i januar posebno bolni kao nikada do sada. Uoči Nove godine povodom Jeruzalema, civilizacijski  grandiozne  teme, u UN-u su doživjeli potpuni poraz ujedinivši protiv sebe i one koji su im uvijek bili partneri, ovako ili onako.  Potom su, odmah iza Nove godine, u Vijeću sigurnosti UN-a doživjeli još teži debakl. Sami izazivajući sudbinu, zaslijepljeni nepriznavanjem svjetske realnosti sazvali su silom vanrednu sjednicu ovog tijela i tamo ostali potpuno poraženi. Nijedna članica Vijeća sigurnosti, stalna ili nestalna, nije ih podržala u pokušaju da uvuku svijet u američko-izraelsku priču povodom Irana.

Skandalozno arogantne prijetnje stalne predstavnice SAD u Ujedinjenim nacijama Nikki Halley nakon poraza u Generalnoj skupštini UN-a povodom Jeruzalema, svima koji su se drznuli da iznesu stav drugačiji od njihovog, bile su signal da je Trump sa izabranicima oko njega doista  izgubio osjećaj za zbilju. A prijetnje njegovog savjetnika za nacionalnu sigurnost, generala Herberta McMastera nakon debakla u Vijeću sigurnosti koji dan kasnije potvrđuju da je stanje u Bijeloj kući i dramatičnije nego što se moglo pretpostaviti. Kada general-savjetnik za nacionalnu sigurnost  izbezumljen od bijesa zaprijeti nekome poput Rusije kako će „platiti visoku cijenu za podršku Iranu…“, a onda ovu prijetnju podrže i visoki funkcioneri Bijele kuće, onda je to veliki problem i za Ameriku, ali i za sav normalni svijet.

Sjedinjene Američke Države su pod Trumpom „uspjele“ da relativiziraju svoj utjecaj u svijetu na neprepoznatljiv način. Na stranu što je pogaženo, ili najavljeno da će biti niz historijski značajnih multilateralnih sporazuma poput Pariškog o klimatskim promjenama i nuklearnog o Iranu, što je napustio PTTI, za Ameriku izrazito profitabilan trgovinski projekat sa Evropom, što je Amerika po prvi put izgubila ključnu ulogu presudnog medijatora u bliskoistočnom mirovnom procesu kao i kredibilitet svjetskog lidera finansijskim ucjenama  Ujedinjenih nacija jer „nisu na njegovoj strani“ (neke agencije i organizacije UN-a to već osjećaju) itd. Ono što je za Ameriku već sada poseban problem na tragu dugoročnih interesa jeste uzdrmano partnerstvo ili poslušnost  mnogih kod kojih do sada nisu bile upitne ni interesna ni prosta podanička vjernost. I u politici je kao i u životu – kada oko tebe zaključe da nisi što si nekada bio, nema više ni ljubavi ni respekta kao „onda“.

Tako je danas sa poslušnim američkim saveznicima na Bliskom istoku, posebno u Zaljevu. Trump je nedavno izjavio kako je lično „instalirao“ mlađanog princa prestolonasljednika  Muhammeda bin Salmana u vrh Saudijske Arabije kao jakog čovjeka preko kojeg će Amerika, valjda, obezbjeđivati svoje interese u toj zoni. I šta? Naivno uzaludno. Nastranu što „jaki čovjek“ u samo nekoliko sedmica dokazuje kako mu se sila topi u mnogim nezrelostima, ali čak i kao takav, za američkog predsjednika „jak“, nije ni uz oca kralja Salmana mogao utjecati na ostale u regiji, ni kroz Arapsku ligu, ni kroz Islamsku konferenciju da stanu uz Trumpa u najnovijim zbivanjima. Naprosto niko od njih nema nikakvih mogućnosti prisiliti ogromnu većinu Arapa da stanu uz Trumpa u slučaju Jeruzalma. Isto je i sa američkom podrškom Netanyahuu i cionistima u slijepoj ambiciji da anektiraju  ilegalna naselja na okupiranim teritorijama, ili čak prisvoje i svetu Al-Aksu. Da se i ne govori o tome koliko nasrtaji vladajuće ekipe u Izraelu na svaki pedalj palestinske zemlje u korist stvaranja mitskog „velikog Izraela“ – čemu se protivi i nemali broj Jevreja u Americi, ali i u Izraelu – udaljava mnoge stanovnike svijeta od svakoga ko pred tom ambicijom zatvara oči ili je čak i podržava.

Nije slučajno ni što je najnovija priča o Iranu, mimo Washingtona i Tel Aviva, u UN-u prošla porazno po ove dvije zemlje. Prvo, u pitanju je grubo zaobiđena činjenica da je u pitanju unutrašnja stvar suverene države, koliko i u nizu drugih situacija, a da se i ne govori da su demonstracije u Iranu, njihov obim, karakter i posljedice u mnogim elementima bile manje razorne od brojnih demonstracija po svijetu, uključujući i poznate u Americi. O uobičajenom medijskom sramnom  friziranju činjenica u vezi sa time, do upotrebe snimaka sa demonstracija u Bahreinu 2011. kao „scena iz Irana“, ili sramne zloupotrebe scena iz starog igranog filma(?!) kojim se prikazuje „brutalnost na ulicama u Iranu“ danas, malo je ko riječ napisao. Američke prijetnje u UN-u kako „svijet ne smije ostati hladan i miran spram iranskog  terora“ ostale su.

O tajnom sastanku visokih delegacija obavještajaca SAD i Izraela krajem novembra u Americi, također ni riječi. Timove su predvodili savjetnici za nacionalnu sigurnost Herbert McMaster i Meir Ben-Shabbat, a zaključci su sažeti u „Memorandumu o razumijevanju o iranskom pitanju“. Četiri su zadatka: Tajni rad u cilju ukidanja iranskog nuklearnog programa; Ograničavanje djelovanja Irana u regionu, a posebno u Siriji i Libanu; Ograničavanje balističkog programa Irana; Rad na eskalaciji sukoba u regiji u koje se može uključiti Iran… Jasno kao dan. Priču je otkrila izraelska tv mreža Channel Eser!

Sve ovo – porazi u UN-u i posebno realnost poraza od Rusije na Bliskom istoku i u Siriji, čine da frustracija i bijes već dominiraju politikom Amerike spram svijeta. To jeste razlog za ozbiljnu zabrinutost pa i zvono na uzbunu. Gubljenje kompasa Washingtona loša je vijest za sve.

Vidljivo je da utjecaj Amerike slabi i na do jučer neupitne partnere u Evropi, posebno one tradicionalne poput Njemačke i Francuske. Samo jedan put u novijoj historiji, povodom rata u Iraku 2003. god., zemlje EU nisu bile uz SAD, ali tada nisu imali snage da to potvrde i glasanjem u UN-u. Sada jesu, svi najjači i najvažniji u Uniji! Trump čak nije pozvan ni na nedavnu konferenciju o klimatskim promjenama u Parizu. „Kompenzacija“ koju Trump na ovom terenu ima zahvaljujući   većini poslušnih zemalja iz bivšeg Istočnog bloka, a danas članica EU, slaba je utjeha. I među nekima od njih vlastiti dugoročni interesi počinju nadvladavati stari animozitet prema Rusiji kao  osnov za prislanjanje Americi. Trump je i tu odigrao protiv sebe. Ovdašnji mediji ne žele spominjati ni sve jasniju tjeskobu u Japanu i Južnoj Koreji spram „nuklearnog udara“ na Sjevernu Koreju koji bi, naravno, donio pogubne posljedice i po njih. Problemi Trumpa sa Evroazijom su posebni i vidljivi, a Turska je vjerovatno i najbolnija tema. Zemlja od izuzetnog značaja za NATO, takozvani „čuvar južnog krila Alijanse“ počela se odmicati od Amerike i nešto prije Trumpa, ali u minulih godinu dana ta veza sa NATO-om bezmalo je postala samo formalna. Zato je „nova“ bliskost Erdogana sa Rusijom tolika da se u slobodnijem političkom žargonu danas kaže kako Turska kao NATO članica, čuva od NATO-a bezbjednost južnih, crnomorskih granica Rusije! Lijep „uspjeh“ za lidera Alijanse, nema šta.

U svemu ovome, Predsjednik vidno uživa u funkcionisanju izvan realnosti, blokiran  političkom klaustrofobijom i opsjednutošću sobom, zamjenivši za samo godinu dana ono „America first“ sa „Trump first“. Njegov tipičan odgovor ovih dana na razorne efekte knjige Vatra i gnjev – Unutar Trumpove Bijele kuće zato je sasvim očekivan: „Ja sam veoma stabilan genije…“.

Puno se toga desilo u minuloj godini na račun i preko leđa moćne Amerike, ne samo zaustavljajući je u liderstvu, već i ozbiljno vraćajući nazad. Igrači sa druge strane – Rusija i Kina (Trump ih je već svrstao u „prijetnju“) uz Evropsku uniju izvlače benefite iz ove situacije. Prijetnjama koje su izgovorili Trump, McMaster, Nikki Halley i ostali u administraciji, protivnicima se samo pomaže.

Naravno, teško je sve ovo što se dešava minulih godinu dana u Americi knjižiti isključivo na račun Trumpa kao „iznenađenja“ u tamošnjoj realnosti. Mentalni sklop tog društva i uvriježeni sistem vrijednosti od početka stvaranja države insistira na pobjedničkoj strasti po svaku cijenu. Nad svima i u svemu. Nije pravo legalnog nošenja oružja tek rezultat biznisa proizvođača oružja. To je kolektivna filozofija. Ni nerazumijevanje i neuvažavanje drugačijih interesa, kultura, navika i prava izvan sistema vrijednosti američkog Zapada nije slučajno. Puno je iskustava koja kazuju da prosječni Amerikanac naprosto ne shvata mnogo šta različito kod drugih. Njihovo je mjera za sve druge. Izuzetno rijetko problem vide kod sebe. Za posmatrača sa strane sasvim je nategnuta i teza o ogromnom iznenađenju što je ovaj i ovakav Trump došao u Bijelu kuću. Kao da ga je izabrao neko drugi, u zemlji na kraju svijeta. Sada je, eto, nepravedan elektronski izborni sistem doveo do toga! To što su temeljem istog sistema izabrani svi prethodni američki predsjednici u ovaj priči je zaboravljeno.

Ne smije se zaboraviti da je globalno, planetarno urušavanje mnogih vrijednosti, principa, sistema, međunarodnog prava uz promociju primarno interesa, sile i bezdušnosti, izrugivanje sa  pravom i pravdom, humanizmom i moralom – dodatno pomoglo trijumfu profila poput ovog Trumpovog. Ali, niko na svijetu nije ni približno toliko kriv za sve ovo što se Americi desilo sa njihovim „prvim čovjekom“ koliko oni sami. Zato će, dugoročno i bolno, oni sami to i plaćati. Izabrali su čovjeka koji im je udario na interese.

Nažalost, treba se plašiti i načina na koji ga se sada ruši. To kazuje da je riječ o istom mentalnom sklopu, istim vrijednostima i starim „čipovima“ što su duboko ugrađeni i u motive i način njegovog izbora. Obračun sa Trumpom u samoj Americi danas liči na ekskluzivni obračun dvije, u suštini i po temeljnim vrijednostima iste Amerike, samo interesno suprotstavljene. Jedne koja se preračunala u svojoj sili vjerujući da će dobiti, pa je izgubila. Nisu htjeli da prihvate postojanje i snagu „Trumpove Amerike“. Prethodno su gazili po svijetu u ime istih uvjerenja i silništva sve one male, slabe i podanički odane.

Intervencijama izvana i iznutra, naftom, „proljećima“, kreditima, talibanima ili raznim ISIL-ima kao partnerima… I sada iznenađeni Trumpom.

Izgubili su iz neopreznosti, bahatosti i uvjerenja da mogu sve što hoće. A svijet se promijenio. Zanimljivo je bilo kako u jesen i zimu 2016. godine ogromna većina američkih najmoćnijih medija nije davala Trumpu nikavu šansu spram „demokrate Hillary“. Logika je jednostavna: Ili su u medijskom zanatu pravili amatersku grešku ne vidjevši da im je pod nosom pola Amerike sklono lideru profila Trumpa, ili su bili kupljeni od unaprijed uvjerenih pobjednika da za njih navijaju, a protiv njega. Jadno.

U pomalo histeričnoj borbi za eliminaciju „predsjednika koji mentalno nije u stanju da to bude“ matrica za njegovo rušenje, zapravo, ista je. Ne ruši se kroz institucije onako kako bi i moglo temeljem zakona, već opet zavjerama, aferama, „kaubojski“ i Trumpovski, tipično američki. Prvo  „Russiagateom“ kroz uporno montiranu priču, bez opipljivog dokaza, na silu produžavanu. A ako je Putin doista toliko jak da može Americi namještati izbore, onda je priča o tome ko je „First“ a ko daleko od toga završena u tamošnjem poimanju svijeta. Ako je sve laž i montaža, onda opet ne govorimo o politici koja je uzor u svijetu demokracije i ljudskih prava.

Sada, kada priča o Rusima u Bijeloj blijedi napad interesnog carstva protiv Trumpa seli se na drugi kolosjek, opet tipično američki. Onaj medijski, internetski, globalno kontrolisani često do nipodaštavanja zdrave pameti, logike i argumenata. Umjesto Rusa, evo knjige izvjesnog novinara  Michaela Wolffa o Trumpovoj Bijeloj kući koju kompetentni ljudi hladne glave i bez ključalih strasti u Americi nazivaju „kolekcijom tabloidne političke fikcije“. Da se i ne spominju oni što brane Trumpa pa knjigu nazivaju tačno tako: „Trashy tabloid fiction“.

I evo, Amerika je povodom ove vrste štiva koje se čita na plaži i po vozovima, podignuta na noge. Uz svu neupitnu podršku „otkrićima“ od svih koji su minulih dvanaest mjeseci bili zgranuti Trumpovim životnim i političkim „trashom“ – mediji, Hollywood, neoliberali, fini svijet itd. Pritisak je strašan. Knjiga se isti dan nakon izlaska u Americi munjevito širi internetom po svijetu, preštampava i propagira. Liberali oduševljeni što im je neko to poslao pa se hard-diskovi i printeri usijavaju „skidanjam“ i printanjem. Da ste to uradili sa ma kojom drugom knjigom vjerovatno je da vam je ne bi isprintali ni u jednoj kopirnici, a i pitanje autorskih prava visilo bi nekome nad glavom… Amerika protiv Amerike. Trump je tu slabija strana jer se u svojoj „stabilnoj genijalnosti“ preračunao, pa je vlastitom zaslugom ostao bez mnogih partnera i poslušnika koje je danas mogao imati oko sebe. Ako ništa drugo – predsjednik je Amerike. Još jučer je to bilo neupitno golemo!

Trumpov krajnje „živopisni“ način vođenja države u minulih godinu dana bio je dovoljan za  spektakularizaciju njegove životne priče, ali i za već sada izvjesne dugotrajne posljedice na stanje u  državi i na njenu poziciju u svijetu. Kako će sve ići dalje, vidjet će se. Doduše, zahvaljujući njemu izvjesno je zaradio „showbiz“, značajna kuhinja na kojoj se hrani život u ovoj zemlji, ali i koji diktira mnoge standarde uspjeha i neuspjeha na javnoj sceni, uključujući i politiku.

U svijetu je, često ne bez ciničnog zadovoljstva, prihvaćena nova poštapalica: umjesto „America first“, sada važi „America alone“. Naravno, realnost je još daleko od toga, ali još je dalje od onoga što je bilo. Temeljem svakog novog poteza kojim Washingtona jača izolacionizam uz tezu „sa nama ili protiv nas“, takozvani neprijateljski redovi sve više će se zbijati a Amerika sve više odmicati od prošlosti u kojoj je bila perjanica i uzor u mnogo čemu.

Primjera je mnogo i to u sferi mnogo ozbiljnijoj i važnijoj za budućnost Amerike od onoga što otkrivaju skandali i tračevi koji iskaču iz nove knjige o Trumpu. Strateške mudrosti se čitaju u drugačijim  knjigama. Šta u međuvremenu rade „neprijatelji“.

Na svijetu je mnogo, na ovaj ili onaj način jakih država. Među njima, nekoliko je istinskih sila. To su Sjedinjene Američke Države i Evropska Unija na Zapadu. Kina i Rusija na Istoku. Svi sa svojim saveznicima. Politički stratezi znaju da je pobjednik među njima onaj ko ujedini vlastiti interes sa nekim drugim iz te četvorke. SAD i EU su se do nedavno, uz sve probleme i teškoće, mogli smatrati partnerom u „atlantskoj alijansi“. Rusija je dodatno aktuelnim povratkom na veliku scenu pobjedama na Bliskom istoku, pripadala suprotnom „kampu“. Kina je kao tiha voda što bregove valja polako dolazila na veliku scenu, više sama nego sa bilo kim iz ove četvorke. Daleko izvan svojih granica, prvo je oko bacila na Afriku. Ekonomski mudro. Evropa je počela da osjeća stezanje omče oko vrata od prekomorskog partnera, posebno otkako je Trump ušao u igru. Rusija je – što neko napisa ovih dana – čak otvarala i flaše šampanjca povodom njegove pobjede, tragom predizbornih izjava koje su davale razloga za to: Nema više ekspanzije po svijetu, zaludnog trošenja para za ratovanje, nema nepotrebnih vojnih baza, NATO će da plaćaju oni kome treba, Rusija je potencijalni partner a ne neprijatelj… Sada je jasno da su se oni šampanjci pili krivim povodom. Na pomolu su bolji razlozi. Trump ne samo da je odbio Putina pritisnuti iznutra, već je odmah po dolasku bombardovao bazu u Siriji, a sve drugo što je uradio u odnosu prema Moskvi do danas sažeto je u onoj kvalifikaciji od prije neki dan: „Platit će nam Rusija visoku cijenu…“.

Desilo se ono logično za svakoga osim za Trumpa: Evropa mu se izmakla, podjednako tako i Rusija koja se okrenula Kini i uzajamnom interesu i koristi. Decenijama duga nepovjerenja, razlazi i optužbe povodom toga „ko je napustio revolucionarni  put“, ustupili su mjesto pragmatizmu koji ima puni smisao: Poklopiti zajednički Aziju kao ekonomski prostor, zaštititi se od zakašnjelog i krivog ekspanzionizma Amerike, ali i stvoriti globalnu sigurnosnu alijansu koja potom može slobodnije da diše okrećući se i na način koji je Kina već „apsolvirala“ kroz novi put – do Evrope! Rusija je u ovu zajedničku priču već ušla kroz „Evroazijsku ekonomsku uniju“ (EEU), a Kina kroz još ambiciozniji projekat, „Inicijativu pojas i cesta“ (BRI). Jednostavnije „Novi put svile“. Iz arhiva su izvučeni neki stari zajednički sporazumi, kao i ne tako davno osvježeni „Sporazum o strateškom partnerstvu“.  Članice EEU su danas Rusija, Armenija, Bjelorusija, Kazahstan i Kirgistan uz još neke koji već zabacuju pogled na očigledno prosperitetnu zajednicu. Novi put svile je još ambiciozniji projekat za 21. stoljeće. Promovisao ga je kineski predsjednik Xi Jinping a cilj mu je da u konačnici cestama i morem uveže niz zemalja Evroazije. Jasno značenje ima podatak  da su sve zemlje Zapadne Evrope postale članice kineske „Azijske investicione infrastrukturne banke“ (AIIB) koja je okosnica projekta. Otud i odgovor na pitanje laika u nas: Otkud „odjednom“ Kinezi kod nas u svim ozbiljnijim razgovorima o cestovnoj infrastrukturi. Ništa sa Kinezima  nije „odjednom“.

Gdje su u svemu ovome zajednički interesi a gdje oni vječito konkurentni između Rusije i Kine, pitanje je na koje analitičari velikog približavanja imaju jasan odgovor: BRI i EEU su drugačiji  projekti i po strukturi i po ciljevima. Rusi su se sa EEU okrenuli prema „unutra“ kako bi se prije svega osigurala zaštita od penetracije moćnog Zapada na njihove prostore. Kinezi svoj projekat BRI okreću prema svijetu. Pouzdan je, usput, podatak koji mi je predočen nedavno u Damasku, da su Kinezi već dobili gro građevinskih poslova u budućoj obnovi Sirije. Nafta i gas su teren Rusije, a Iran je lider u izgradnji energetske infrastrukture… Ukratko, kineski projekat postaje „globalizacijski projekat“ formatiran, jasno, na kineskim karakteristikama…

Ako se iz ovoga ugla, suštinski važnijeg od priče o Trumpovim narcisoidnim egzibicijama i estradnim bavljenjima ljudima, a ne političkom zbiljom, posmatraju već sada vidljive dugoročne posljedice njegove vladavine ali i spektakularno-zavjereničkih načina obračuna sa njima sasvim u skladu sa američkim mentalitetom, onda su i šanse za zaustavljanje „slobodnog pada“ američkog utjecaja svakim danom sve manje. Politika koja se na taj način bavi ličnostima što su joj problem, teško i bez tih ličnosti može biti uspješnija od njih samih.

Godina američkog političkog sunovrata već je sada ostavila dovoljno razloga za brigu povodom naredne decenije. Najmanje. A to je samo prva u mandatu predsjednika, izabranog voljom naroda. Praviti se da je to „slučajna greška“ pa ga se može riješiti recimo jednom knjigom, filmski je promašaj. Ne radi njega koji može tako biti srušen, već radi onih koji ostaju vjerujući da su sve time riješili.

Koliko je sigurna Centralna Azija?

0

PISjournal – Brz rast tenzija između Afganistana i Tadžikistana ponovo je u prvi plan doveo ionako krhku sigurnosnu strukturu Centralne Azije.

Napadi usmjereni na kineske radnike u Badakhšanu, povećana aktivnost mreža za trgovinu drogom i krijumčarenje, te prekogranične akcije radikalnih grupa, podigli su sigurnosne zabrinutosti Dušanbea na najviši nivo.

Kontakti Tadžikistana s Moskvom u vezi s nastavkom graničnih patrola, planiranjem operacija uz podršku helikoptera i intenziviranjem vojne koordinacije duž granice jasno pokazuju da ovo pitanje nije bilateralni sigurnosni problem.

Problem je sada što je vakuum moći na sjeveru Afganistana dobio potencijal da se proširi na cijelu regiju, što je potaknulo regionalne aktere da se prepozicioniraju kako bi popunili tu prazninu.

Regionalne posljedice napetosti između Afganistana i Tadžikistana

Posljednjih sedmica, uzastopni napadi iz afganistanske sjeverne regije Badakhshan na Tadžikistan (koji su rezultirali smrću više kineskih građana i brojnim povredama u dva odvojena incidenta) pokazuju brzu eroziju sigurnosti duž najosjetljivije geopolitičke granice Centralne Azije.

Pojava napada na presjeku organiziranih radikalnih elemenata, mreža za trgovinu drogom i prekograničnih kriminalnih mreža otkriva da sigurnosni kapaciteti Tadžikistana ne mogu izdržati trenutni pritisak. Sazivanje hitnog sastanka sigurnosnih agencija od strane predsjednika Emomalija Rahmona jasno pokazuje da Dušanbe više ne smatra ovu prijetnju rješivom.

Ciljanje kineskih građana u napadima ukazuje na to da je regionalna dinamika potisnuta u mnogo šire područje nestabilnosti. Činjenica da rudarske, infrastrukturne i energetske projekte koji se odvijaju u Tadžikistanu vode kineski radnici čini ove grupe lakim metama za radikalne elemente, dok upozorenja Pekinga da povuče svoje građane iz pogranične regije otkrivaju da se sigurnost centralnoazijskog dijela inicijative „Pojas i put“ sada ozbiljno dovodi u pitanje.

Činjenica da su kineske investicije postale jedna od glavnih pokretačkih snaga regionalne ekonomije u posljednjoj deceniji pokazuje da nestabilnost sa središtem u Badakhshanu ne samo da stvara sigurnosne rizike, već i negativno utiče na procese ekonomske integracije. Stoga svaki napad u Tadžikistanu predstavlja faktor pritiska koji direktno utiče na održivost regionalne strategije Pekinga.

Ovo krhko okruženje također povećava mobilnost radikalnih grupa prema sjeveru. Posebno, sve veći znaci prisustva organizacija poput Islamske stranke Turkistana na sjeveru Afganistana pokazuju koliko se lako sigurnosna arhitektura Tadžikistana može probiti.

Zajedničke vježbe specijalnih snaga koje su izvele zemlje regije u Urumqiju pokazuju da se ova prijetnja sada proteže i izvan Tadžikistana, formirajući prioritetnu sigurnosnu agendu za sve regionalne i međunarodne aktere.

Izvor

 

 

Izrael još uvijek osjeća posljedice iranskih udara

0

PISjournal – Pet mjeseci nakon žestokog iranskog raketnog odgovora na izraelsku agresiju, mnoge zgrade i područja oštećena u iranskim napadima još uvijek nisu obnovljena, a neke zgrade su napuštene u određenim naseljima.

Izraelski mediji objavili su izvještaje o nezadovoljstvu velikog broja ljudi čiji su domovi oštećeni iranskim raketnim napadima, a mnogi kažu da su lokalne vlasti u Tel Avivu ravnodušne prema razaranju i obnovi tih područja u glavnom gradu.

Yedioth Ahronoth je u izvještaju ukazao na zaustavljanje procesa obnove hiljada kuća u Izraelu uništenih iranskim raketama, dodajući da su tragovi ovih napada vidljivi nakon pet mjeseci i da hiljade porodica čekaju da vlada obnovi njihove domove. U izvještajima se dalje dodaje da su zbog odugovlačenja poreskih vlasti i nedostatka radne snage, mnogi izvođači radova morali napustiti projekte popravke zbog pritiska na poslu.

Otkriven izraelski ljudski štit

Sada kada Izraelci tvrde da mnoga stambena područja nakon iranskih raketnih napada još nisu obnovljena, nešto otkriva jednu činjenicu: Izrael je rasporedio svoje vojne sisteme i protivvazdušnu odbranu u stambenim područjima. Ranije je web stranica Grey Zone u istraživanju otkrila postojanje vojnog skloništa ispod stambene kule u Tel Avivu. Vjeruje se da je sklonište bilo jedna od meta iranskih napada u operaciji 13. juna.

Prema istrazi, Siva zona je identificirala lokaciju vojne instalacije poznate kao „Lokacija 81“, zajedničkog američko-izraelskog obavještajnog komandnog i kontrolnog centra. Izgrađena je ispod stambenog kompleksa „Da Vinci“ u gusto naseljenom centralnom naselju Tel Aviva.

Procurili dokumenti, e-mailovi i izraelski izvještaji pokazuju da je objekat elektromagnetski zaštićen, pod jakim obezbjeđenjem i da je izgrađen uz podršku SAD-a kao dio razvojnog projekta koji obuhvata približno 6.000 kvadratnih metara. Grey Zone je dodao da su izraelske vlasti odmah nakon iranskih napada uvele sigurnosni kordon, sprječavajući novinare da pristupe ili dokumentuju štetu u tom području, posebno u blizini sjedišta ministarstva odbrane i obližnjeg kompleksa Azrieli.

Na web stranici je također navedeno da je Lokacija 81 vjerovatno direktno povezana sa starijim komandnim centrom pod nazivom „Jama“, koji je kasnije proširen u još jedan podzemni objekat poznat kao „Sionska tvrđava“.

Ova otkrića dolaze usred ponovljenih optužbi da izraelski režim smješta vojne objekte unutar civilnih zona, dok sam optužuje druge za korištenje „ljudskih štitova“, što je kršenje međunarodnog humanitarnog prava.

Drugi dostupni izvještaji dodatno ukazuju na to da su mnoge lokacije prikazane kao stambena područja pogođena iranskim raketama zapravo bile stambeni kompleksi za izraelsko vojno osoblje, uključujući oficire zračnih snaga.

Koliku je štetu pretrpio Tel Aviv?

Prvi izvještaji ukazuju na to da je u Tel Avivu oštećeno 480 zgrada na pet lokacija. U Ramat Ganu u istočnom Tel Avivu uništeno je 237 zgrada, od kojih je 10 pretrpjelo veliku štetu. U Bat Jamu, južno od Tel Aviva, 78 zgrada je oštećeno raketama IRGC-a.

Haaretz izvještava da je izraelska poreska uprava primila zahtjeve za finansiranje obnove oko 33.000 oštećenih zgrada. Nadalje, otvoreno je 4.450 slučajeva za naknadu štete nanesene kućanskim aparatima i uređajima, te 4.119 slučajeva za naknadu štete na automobilima.

Pozivajući se na lokalne vlasti, list Times of Israel je izvijestio da je preko 11.000 ljudi tokom rata s Iranom evakuiralo svoje domove zbog direktne i indirektne štete od iranskih raketnih napada, a trenutno se preko 7.000 još uvijek ne može vratiti svojim domovima.

Izraelci razočarani poboljšanjem situacije napuštaju domove

Neuspjeh u rješavanju pritužbi onih čiji su domovi oštećeni u ratu izazvao je bijes među Izraelcima. Stanovnik Haife čiji je dom pogođen iranskom raketom rekao je za Calcalist, web stranicu za ekonomske vijesti, da obnova do sada nije napredovala i da se „pljačka nastavlja“. „Šteta od iranskih raketnih napada na Tel Aviv se nastavlja.“

Izvještaj Middle East Eye otkriva da je izraelskoj poreskoj upravi za imovinu podneseno otprilike 50.000 zahtjeva za naknadu štete, od čega se 39.000 odnosi na štetu na stambenim objektima.

Procjene koje su kružile u izraelskim medijima pokazuju da su iranski raketni napadi nanijeli izraelskom režimu ukupne gubitke od oko 5 milijardi šekela (približno 1,53 milijarde dolara).

Surovi uslovi na okupiranim teritorijama i spor tempo obnove u ratom oštećenim područjima podstiču talas emigracije iz Izraela. Samo u protekloj godini, okupirane teritorije napustilo je skoro 900 ljekara, preko 19.000 osoba sa akademskim titulama i više od 3.000 inženjera. Prema izvještaju, 75 posto svih emigranata bilo je mlađe od 40 godina. Izvještaj upozorava da bi, ako se trenutni teški uslovi u Izraelu nastave, režim mogao suočiti sa „teškim makroekonomskim posljedicama zbog gubitka esencijalnog ljudskog kapitala“.

U posebnom izvještaju o izraelskom visokotehnološkom sektoru izvještava se o velikom valu migracije ljudskih resursa s okupiranih teritorija. Izvještaji sugeriraju da je samo u prošloj godini Izrael napustilo preko 8.000 zaposlenika u tehnološkom sektoru. Ala Aqbariyeh, arapski istraživač i analitičar, rekao je za Al Jazeeru da val obrnute migracije proizlazi iz neviđene krize povjerenja između građana i vlade u Izraelu koja obuhvata gotovo sve društvene slojeve. Dodao je da je ovaj fenomen izazvao politički šok u Izraelu i otkrio krhkost domaće sigurnosti i stabilnosti te da će se njegovi uticaji dugoročno pokazati na izraelskom režimu.

Ekskluzivno PISjournal

 

Hoće li tenzije između Kine i Japana alarmirati međunarodnu zajednicu?

0

PISjournal – Rastući diplomatski spor između Kine i Japana nakon nedavnih izjava japanske premijerke Sanae Takaichi o Tajvanu više je od bilateralnog pitanja.

On odražava dublje geopolitičke promjene u Indo-Pacifičkoj regiji, gdje promjene u ravnoteži snaga, historijske pritužbe i rastući nacionalizam guraju regiju prema novom periodu neizvjesnosti.

Sukob je započeo nakon što je Takaichi sugerisala da bi hipotetički kineski napad na Tajvan mogao predstavljati egzistencijalnu prijetnju Japanu, potencijalno omogućavajući Tokiju da koristi „kolektivnu samoodbranu“. Njene komentare je odmah odbacio Peking, koji Tajvan smatra unutrašnjim pitanjem, a strano miješanje direktnim izazovom kineskom suverenitetu.

Tri sedmice kasnije, spor se i dalje intenzivira umjesto da se smanjuje.Kineski odgovor bio je oštar. Ministar vanjskih poslova Wang Yi optužio je Japan da je „prešao crvenu liniju“ i upozorio da bi postupci Tokija mogli prisiliti međunarodnu zajednicu da „preispita historijske zločine Japana“. Takve reference nisu slučajne. Sjećanja na japansku ratnu okupaciju ostaju duboko osjetljiva u Kini, a politički lideri ih često prizivaju kada tenzije porastu.

Japanska politička klima se također mijenja. Takaichijina podrška javnosti porasla je na gotovo 70%, a javna podrška za jači odbrambeni stav raste. Njena konzervativna pozadina, u kombinaciji s japanskom sigurnosnom strategijom koja se stalno razvija, signalizira namjeran potez prema odlučnijoj vanjskoj politici.

Tokio je već potvrdio planove za raspoređivanje novih raketnih sistema u blizini Tajvana, naglašavajući ozbiljnost svoje strateške reevaluacije.

Prelazak s dugogodišnje politike

Jedno od centralnih pitanja koje podstiče današnje tenzije je očigledna promjena politike Japana prema Tajvanu.Kina je dosljedno naglašavala jedan od osnovnih stubova svoje vanjske politike, princip „Jedne Kine“, koji tvrdi da je Tajvan neodvojivi dio kineske teritorije. Od prijema Pekinga u Ujedinjene nacije 1971. godine, ovaj stav je više puta i čvrsto naglašavan na svim međunarodnim platformama.

Japan se također dugo pridržavao ove politike. Nakon uspostavljanja diplomatskih odnosa i potpisivanja ugovora o prijateljstvu između Kine i Japana 1970-ih, Tokio je formalno priznao princip „Jedne Kine“ i održavao taj stav decenijama.

U ovakvoj situaciji, nedavne izjave japanske premijerke nemaju diplomatsko utemeljenje i označavaju primjetno odstupanje od dugogodišnjih obaveza Japana. Nije iznenađujuće da je Kina intenzivirala svoje diplomatske napore u Ujedinjenim nacijama, insistirajući na jasnoći stava Japana i nastojeći spriječiti bilo kakvo ponovno tumačenje principa koji su obje strane prethodno smatrale riješenim.

Ovaj kontekst je ključan za razumijevanje zašto Peking smatra izjave Tokija ne samo provokativnim, već i nekonzistentnim s japanskim vlastitim historijskim obećanjima.

Ekonomska poluga, rastući rizici

Peking je odgovorio kombinacijom diplomatskog pritiska i ekonomskih alata. Kina je izdala savjetodavno upozorenje za putovanja u kojem upozorava svoje građane da ne posjećuju Japan, što je odmah uticalo na japansko turističko i maloprodajno tržište.

S obzirom na to da je preko 7,5 miliona kineskih turista posjetilo Japan u prvih osam mjeseci 2025. godine i više od 120.000 kineskih studenata koji tamo studiraju, svaki poremećaj nosi velike ekonomske posljedice. Nedavna studija sugeriše da bi japanska ekonomija mogla izgubiti oko 9,59 milijardi dolara tokom sljedeće godine ako kineski turisti nastave izbjegavati Japan.

Kina ostaje drugo najveće izvozno tržište Japana, nakon Sjedinjenih Američkih Država, godišnje apsorbirajući japansku robu u vrijednosti od oko 125 milijardi dolara. Štaviše, japanske visokotehnološke industrije, uključujući električna vozila, elektroniku i odbrambene komponente, uveliko zavise od rijetkih zemnih elemata pod kontrolom Kine.

Iako je Japan smanjio svoju ovisnost sa 90% u 2010. godini na oko 60%, kineska dominacija u lancu snabdijevanja i dalje pruža značajnu prednost.Ova ekonomska dimenzija je ključna. U eri međusobno povezanih tržišta, geopolitičko trenje više nije ograničeno na političke izjave – ono se odmah prelijeva na trgovinski, investicijski i tehnološki sektor.

Američka strategija oblikovala je tačku paljenja

Kriza se također odvija usred rekalibracije američke strategije u Aziji. Iako su izvještaji tvrdili da je američki predsjednik Donald Trump privatno pozvao Takaichi da ublaži svoju retoriku, Tokio je to negirao. Bez obzira na tačnost, epizoda naglašava delikatno balansiranje Washingtona: podrška Japanu kao ključnom savezniku, a istovremeno izbjegavanje eskalacije s Pekingom.

Nakon kontroverze, Takaichi je održala telefonski razgovor s Trumpom kako bi naglasila „blisku saradnju“ između Tokija i Washingtona. To pokazuje da svaka kriza koja uključuje Tajvan neminovno povlači za sobom i SAD, s obzirom na njegovo opsežno vojno prisustvo u Japanu i njegove obaveze prema američko-japanskom sigurnosnom savezu.Za regionalne aktere, ovo stvara trougaonu dinamiku gdje čak i manji pogrešni koraci mogu imati velike posljedice.

Rizik od pogrešne procjene

Iako ni Kina ni Japan ne žele direktan vojni sukob, rizik od pogrešne procjene postaje sve ozbiljniji. Česte vojne i obalske operacije oko ostrva Senkaku/Diaoyu i vazdušnog prostora Tajvana povećavaju šanse za nenamjerne incidente. U prošlosti su mali sukobi brzo obuzdavani; danas domaći nacionalizam i pojačano strateško rivalstvo otežavaju deeskalaciju.

Obje vlade suočavaju se s unutrašnjim pritiscima koji ograničavaju njihov prostor za kompromis. Kineski lideri ne mogu izgledati slabo prema Tajvanu, dok japanski lideri sve više smatraju sigurnost Tajvana direktno povezanom sa svojom vlastitom. Ova kombinacija stvara plodno tlo za diplomatske pogrešne korake.

Mogu li Turska i međunarodna zajednica stišati buru?

Za Tursku, zemlju koja održava snažna ekonomska partnerstva i diplomatske kanale s Kinom i Japanom, stabilnost u Istočnoj Aziji je od suštinskog značaja. Svaki poremećaj u globalnim lancima snabdijevanja, bilo da se odnosi na rijetke zemne elemente, poluprovodnike ili pomorske trgovinske rute, direktno utiče na tursku ekonomiju i njene strateške interese.

Uravnotežena vanjska politika Ankare prema azijskim silama omogućava joj da igra konstruktivnu ulogu kao zagovornik dijaloga, umjerenosti i poštovanja međunarodnog prava. Kako se konkurencija u Indo-Pacifičkoj regiji intenzivira, diplomatski pristup Turske, usmjeren na saradnju, a ne na konfrontaciju, postaje sve relevantniji.

Spor koji je započeo komentarima u Tokiju sada se razvio u širi test regionalne stabilnosti. On ističe koliko su isprepleteni historija, domaća politika i strateška konkurencija u današnjoj Aziji. Bez ograničenja, rizik od pogrešnih procjena će nastaviti rasti.

Vrijedi podsjetiti da se japanska ratna historija proteže daleko izvan Kine. Tokom Drugog svjetskog rata, carski Japan je izvršio invaziju i okupirao velike dijelove azijsko-pacifičke regije, uključujući Koreju, Indoneziju, Filipine, Maleziju, Singapur, Mjanmar, Papuu Novu Gvineju i brojna pacifička ostrva. Sjećanja na ove okupacije ostaju živa širom regije.Ako se japanska vanjska i sigurnosna politika nastavi kretati u asertivnijem i militariziranijem smjeru, malo je vjerovatno da će samo Kina reagovati sa zabrinutošću.

Mnoge azijsko-pacifičke zemlje, oblikovane vlastitim historijskim iskustvima s japanskom agresijom, takvu promjenu bi doživjele s dubokom nelagodom. Ova šira regionalna osjetljivost dodaje još jedan sloj rizika promjenjivom strateškom stavu Tokija.

U ovom kontekstu, odgovorna diplomatija nije samo poželjna; ona je neophodna. Kina, Japan i šira međunarodna zajednica, uključujući Tursku, imaju zajednički interes da osiguraju da Istočno kinesko more ne postane sljedeće veliko žarište u globalnoj politici.

Izvor 

Duboki korijeni desnice na kontinentu ranjenom diktaturom

0

PISjournal – U martu 2020. francuski časopis Le Monde Diplomatique najavio je da se desni blok u Latinskoj Americi našao u slijepoj ulici, gubi svoju popularnost i suočava se s krizom iz koje se neće moći skoro izvući.

U to vrijeme, položaj konzervativaca u Argentini, Ekvadoru, Čileu, Kolumbiji i Boliviji, nedugo nakon što su preuzeli vlast, bio je ugrožen od strane urbane srednje klase, suočavao se s krizama i zauzvrat posezao za represijom protiv protivnika. Činilo se da će zvijezda ovih lidera uskoro početi blijedjeti; međutim, ova se predviđanja nisu obistinila, te se pet godina kasnije situacija razvila tako da su se ljevičari, koji su sebe smatrali pokretačima napretka u Latinskoj Americi, pred konzervativcima i povremeno ekstremnom desnicom našli u poziciji predaje.

Historijski korijeni

Skretanje prema desnici, pa čak i ekstremnoj desnici, u Latinskoj Americi ima duboke historijske korijene. Između 1810. i 1825. godine, u razdoblju nakon sticanja nezavisnosti, gotovo sve zemlje ovog područja bile su pod uticajem konzervativaca – zemljoposjednika bliskih Katoličkoj crkvi. Nasuprot njima stajali su liberali koji su zagovarali slobodno tržište, odvajanje države od Crkve i smanjenje moći vojske, ali su patili od nedostatka šire podrške. Nakon kratkog razdoblja procvata republikanaca, od 1930. do sredine 1980-ih, desničarski vojni diktatori preuzeli su gotovo potpunu vlast u većini latinoameričkih zemalja.

Latinska Amerika je tako više od 55 godina proživljavala svoje najkrvavije i najorganiziranije razdoblje pod vlašću desničara. Ovo razdoblje započelo je državnim udarom Getúlija Vargasa u Brazilu i raspuštanjem Kongresa. On je, oslanjajući se na Crkvu, započeo borbu protiv ljevice, zabranio političke stranke i osnovao tajnu policiju za progon, represiju i torturu protivnika – što dotad u Brazilu nije postojalo. Istovremeno, u Argentini je general José Félix Uriburu svrgnuo demokratsku vladu državnim udarom i otvorio razdoblje koje je kasnije nazvano „sramotno desetljeće“. Gušenje stranaka i opozicije, stalna hapšenja i progon kritičara te uspostava kvazi-fašističkog režima po uzoru na Benita Mussolinija bili su među potezima Uriburua.

Između 1931. i 1944. u Salvadoru, Maximiliano Hernández Martínez, nakon masakra nad 30.000 domorodaca, ponosno je izjavio da je „ubiti komunista vrijednije nego ubiti muhu“. U drugom valu pojave desničarskih diktatora, koji je započeo u Boliviji i Brazilu, Čile i Argentina posebno su se istaknule. U Čileu je vojni puč protiv ljevičara Salvadora Allendea, izveden uz podršku SAD-a 11. septembra 1973., doveo do diktature Augusta Pinocheta, koja je rezultirala smrću i nestankom hiljada ljudi. Puč, koji je započeo granatiranjem Allendeove rezidencije, završio je ubistvom ili nestankom između tri i četiri hiljade ljudi, torturom više od 40.000 osoba i egzilom više od 200.000. U Argentini, između 1976. i 1983., nestalo je oko 30.000 ljudi, a zločini tog relativno kratkog razdoblja i dalje su svježi u kolektivnom sjećanju.

Ekonomski i kulturni korijeni

Od kraja 2022. pojavili su se znakovi novog zaokreta stanovništva latinoameričkih zemalja prema konzervativcima. U zemljama poput Argentine, Ekvadora i Bolivije, reakcija na dugotrajnu recesiju, rastuću inflaciju, povećanu nejednakost i neučinkovitost politika raspodjele bogatstva manifestirala se kao pomak s ljevice prema desnici. Ekonomski neuspjesi u državama poput Brazila ili Meksika (koji je danas pogođen nemirima) naveli su pojedine ljevičarske lidere da pokažu sklonost fiskalnoj stezi i udaljavanje od početnih ideala; ali u drugim slučajevima takva tendencija nije postojala.

Novi i relativno mladi lideri Latinske Amerike, skloni desnici, oslanjaju se na tradicionalne vrijednosti. Suprotstavljaju se zahtjevima ljevice u pitanjima poput priznavanja prava na pobačaj, prava seksualnih manjina i ravnopravnosti žena, tvrdeći da su ti zahtjevi u suprotnosti s interesima porodice i građana. Istovremeno se predstavljaju kao borci protiv kriminala koji pogađa mnoge zemlje ovog područja.

Nedavni primjeri

Nova desnica Latinske Amerike ne želi zaostajati za Donaldom Trumpom, predsjednikom SAD-a. U pravljenju buke, bombastičnim sloganima, potrebi za medijskom vidljivošću te stavovima prema migrantima, ženama i pravima manjina, oni oponašaju Trumpa. Prema Economistu, novi val desničarskog uspona započeo je iznenađujućom pobjedom Bolsonara u Brazilu 2018., a zatim Bukelea 2019.

U Čileu je Kast, osnivač nove republikanske desničarske stranke, osvojio 44 posto glasova na predsjedničkim izborima 2021., njegova je stranka pobijedila na izborima za Ustavno vijeće 2023., a na izborima 2025. desnica je bila rame uz rame s ljevicom, pa su izbori otišli u drugi krug. Glavni simboli novog vala desnice u Latinskoj Americi su Nayib Bukele, 44-godišnji salvadorski predsjednik palestinskog porijekla i saveznik Donalda Trumpa, te Javier Milei, 55-godišnji predsjednik Argentine.

Bukele, koji je dramatično smanjio stopu kriminala u Salvadoru, doveo je stanje do toga da je dvoje od svakih sto građana završilo u zatvoru. Optužuje ga se da krši ustav, uskraćuje društvene slobode stanovnicima Salvadora te ne sprječava mučenje i druge oblike zlostavljanja zatvorenika. Bolsonaro, uz podršku Marca Rubija, godinama predsjednik Brazila, odlazi u zatvor pod optužbom za pokušaj planiranja i izvođenja državnog udara, iako je bio jedan od prvih novih desničarskih političara koji je privukao snažnu medijsku pažnju.

Nakon njega, Bukele, zaljubljenik u selfije, gel za kosu i rat protiv kriminalaca, te Javier Milei s motornom pilom u ruci, postali su najistaknutije figure Latinske Amerike. Iako su postigli određene uspjehe u poboljšanju ekonomije ili borbi protiv kriminala, opsjednuti su kamerama, saradnjom s Donaldom Trumpom i društvenim mrežama, te se ne ustručavaju od zatvaranja prostora slobode i suprotstavljanja ravnopravnosti.

Ekskluzivno PISjournal

 

Eksplozija islamofobije u SAD-u: Mržnja bukti od Michigana do Floride

0

Belmin Herić

PISjournal – U posljednjih nekoliko mjeseci u Sjedinjenim Državama zabilježeni su brojni antimuslimanski incidenti, što ukazuje na snažno povećanje islamofobije u društvu. Primjeri uključuju proteste u Dearbornu, Michiganu i uznemiravanje muslimanskih studenata na Floridi, kao i upotrebu mrzilačkih slogana u političkoj retorici.

Jake Lang, republikanski kandidat za Senat iz Floride, pokušao je spaliti primjerak Kur’ana tokom antiislamskog protesta. Dok je Lang bacao svetu islamsku knjigu na tlo i držao kanister s lako zapaljivom tečnošću, kontraprotester mu je uskočio i oteo Kur’an, uzvikujući: „Nemoj to paliti“. Nakon toga Lang je udario Kur’an pakovanjem slanine, postupak koji su prisutni nazvali „nepoštovanjem“.

Lang je potom otišao na sjednicu Gradskog vijeća Dearborna, gdje je otvoreno izrekao antimuslimanske izjave („Vi ne živite kao mi… ne želimo vas u našoj zemlji… dođete ovdje, oženite četiri ili pet žena i nadmašite nas u broju“).

Ovi ispadi odražavaju teoriju zavjere „velike zamjene“, prema kojoj, bez osnova, bijelo stanovništvo u zapadnim društvima biva „zamijenjeno“ migrantima. Napad na Kur’an i uvrede izazvali su opštu osudu javnosti. Predsjednik Michigan Demokratske stranke Curtis Hertel nazvao je pokušaj paljenja Kur’ana „neprihvatljivim činom mržnje“ i istakao da je Dearborn „multikulturalni grad s desetinama hiljada muslimana koji su naši prijatelji i susjedi“.

U Dearbornu je u isto vrijeme najavljen i marš protiv, kako je najavljeno, „šerijatskog prava“. Republikanski kandidat za guvernera Michigan Anthony Hudson objavio je da će doći u Dearborn „da zaštiti Amerikance od šerijatskog zakona“, pozivajući Nacionalnu gardu i marince na svoj pohod. Lokalni vođe muslimana i Arapa pozvali su sugrađane da ignoriraju ovu „provokaciju“, ističući kako je Dearborn grad s najvećim postotkom arapskog stanovništva u SAD-u i da ga politički oportunisti koriste da dobiju pažnju medija. Hudson je pod pritiskom medija i lokalnih lidera naknadno posjetio nekoliko džamija u gradu, priznao da su priče o „šerijatu“ u Dearbornu pogrešne i založio se protiv dolaska „vanjskih ekstremista“ s namjerom paljenja Kur’ana.

Zlostavljanje muslimanskih studenata na Floridi

U isto vrijeme, na Univerzitetu Južne Floride (USF) u Tampi dogodio se šokantan napad na muslimanske studente. Policija USF-a identifikovala je trojicu muškaraca, Christophera Svochaka, Richarda Penkoskog i Ricarda Yepeza, koji su 18. novembra upali na parking univerziteta, gdje je grupa studenata održavala sabah-namaz. Sumnjiče ih za kažnjivo djelo uznemiravanja škole ili vjerskog okupljanja, podignuto na nivo zločina iz mržnje u Floridi. Takođe su optuženi za remećenje javnog reda i zakonskih okupljanja. Policija je izdala naloge o zabrani prilaska kampusu za sve trojicu.

Video-snimci incidenta jasno pokazuju kako napadači prilaze studentima koji su obavljali molitvu vrijeđajući ih. Jedan od muškaraca viče: „Vi ćete gorjeti u paklu, samo se poklonite Gospodinu Isusu Kristu“, dok drugi provocira: „Gdje ti je bomba? Imaš li bombe?“. Tokom uznemiravanja, muškarac u bijeloj togi s natpisom „Jesus is God“ prijeti studentima, a drugi nosi kutiju sa natpisom „Kaaba 2.0: Jesus is Lord“. Pritom, u znak uvrede, u jednom trenutku pokušavaju im utrpati slaninu pod nos, namjerno ignorišući činjenicu o zabrani te vrste hrane muslimanima.

Abu Tahir, student koji je bio na mjestu događaja, izjavio je da su napadači bili užasno blizu njihovih glava dok su klečali: „Prolazili su toliko blizu da smo se iskreno uplašili da će nam nagaziti glave. Pitali smo se hoćemo li prekinuti molitvu ili nastaviti dalje“. Nakon molitve, nastavili su s izrugivanjem, zanemarujući molitvu ponovo pokazujući slaninu.

Ovaj incident nije prošao nezapaženo. Univerzitetska policija je brzo reagovala i najavila da će optužnice protiv počinilaca uključivati kvalifikaciju zločina iz mržnje. Kao što je saopšteno, USF ima stroga pravila protiv „uznemiravanja ili diskriminacije zasnovane na religiji ili porijeklu“, pri čemu se „izričito zabranjuje islamofobija“. Kampus je povećao policijske patrole i obećao bolju zaštitu učenika svih vjera nakon ovog događaja. Međutim, neki studenti kritikuju upravu što ranije nije obezbijedila zadovoljavajući odgovor.

Predsjednica Udruženja muslimanskih studenata na USF-u, Malak Albustami, na konferenciji je poručila: „USF administracijo, stanite uz nas. Pokažite da smo vam važni. Kada smo trebali zaštitu, osjećali smo se nevidljivima“.

U Tampa Bay islamskom centru lokalni zvaničnici su se sastali kako bi osudili napad. Šef policije Hillsborough okruga i komesar Harry Cohen istakli su da „niko u Americi ne bi smio biti napadnut dok prakticira svoja ustavom zagarantovana prava“. Komesarica Gwen Myers također je poručila da je „muslimanska zajednica dio naših građana“ i da „ne možemo dozvoliti ovakve stvari da se događaju“.

Aktivisti su upozorili da ovaj incident odražava širi trend, da islamofobija u Americi rapidno raste, pogotovo od eskalacije sukoba između Izraela i Palestine krajem 2023. godine. Prema izvještaju Centra za američko-islamske odnose (CAIR), 2024. je zabilježen rekordan broj od 8.658 prijava antimuslimanske diskriminacije širom zemlje, što je porast od 7,4% u odnosu na 2023. godinu.

Ostali događaji i politička retorika

Skorašnji incidenti ne dešavaju se u vakuumu, oni su dio šire slike porasta antimuslimanskih ispada. Politika i mediji doprinose jačanju ovih tenzija. Primjerice, u New Yorku je povodom izbora za gradonačelnika Demokrata Zohrana Mamdanija, koji je prvi musliman dobio nominaciju za tu poziciju, bilo talasa optužbi motiviranih islamofobijom.

Republikanski kandidat Curtis Sliwa tvrdio je da Mamdani podržava „globalni džihad“, a bivši guverner Andrew Cuomo u isti mah ponavljao poruke o „još jednom 11. septembru“ ako musliman dođe na vlast. To ilustruje kako se antimuslimanski narativi koriste u političkim kampanjama: stručnjaci ističu da islamofobija cvjeta upravo tokom izborne trke, kada protivnici zloupotrebljavaju strahove birača da bi dobili političke poene.

Trenutna istraživanja potvrđuju ovaj porast netrpeljivosti. Institut za društvenu politiku i razumevanje (ISPU) objavio je nedavno anketu, prema kojoj je Islamofobija u opštoj populaciji SAD porasla u posljednje tri godine na skoro rekordni nivo. Indeks islamofobije, na skali od 1 do 100, skočio je sa 25 u 2022. godini na 33 u 2025. godini. Najveći porast zabilježen je među bijelim evangelicima (s indeksa 30 na 45) i katolicima (28 na 40). Drugim riječima, stereotipi o muslimanima, da su svi potencijalni ekstremisti ili da prijete zapadnim vrijednostima, sve su rašireniji u američkom društvu.

Državni i lokalni zvaničnici sve više osmišljavaju način da odgovore na taj porast. Neki predlažu strožije zakone o govorima mržnje, dok drugi zagovaraju veću javnu edukaciju. Muslimanska zajednica i njeni saveznici zahtijevaju da vlasti brzo i dosljedno procesuiraju zločine iz mržnje. Kao što je kazao Ahmed Bedier iz Islamskog društva Tampa Beja, ovi incidenti pokazuju “rastuće tenzije” i “agende raznih grupa da podstaknu podjele i strah… da Muslimane predstave kao prijetnju”. Pozvao je na zajedništvo i međusobno poštovanje, naglašavajući da nasilje nad vjernicima samo podriva snagu demokratije i vladavinu prava.Nedavni incidenti u Dearbornu i Tampi samo su najprovokativniji primjeri šireg vala antimuslimanskih ispada u SAD-u.

Podaci pokazuju da su prijave islamofobnih napada na najvišem nivou od Drugog svjetskog rata. Lokalne i državne vlasti, kao i nevladine organizacije, uputile su apel da se ovi slučajevi ne dozvole i da se zajednice zaštite. Upravo zbog porasta ovakvih incidenata sve više Amerikanaca shvata važnost građanskog dijaloga i suživota. Kako je za medije poručio guverner Michigena Jocelyn Benson, pokušaji da se društvo uplaši islamofobnim propagandom nisu uspjeli, već su „umjesto toga zajednicu još više zbližili“.

Javnost će i dalje pomno pratiti kako će se vlasti nositi s tom „eksplozijom“ mržnje, ali je jasno da većina građana smatra neophodnim jasno osuditi i spriječiti nasilje usmjereno na bilo koju vjersku zajednicu.

Ekskluzivno PISjournal

Uloga Abu Dhabija u potkopavanju demokratskih tranzicija i destabilizaciji arapskog prostora

0

Ibrahim Salihović

Autor je diplomirani inžinjer mašinstva.Apsolvent arapskog i francuskog jezika i književnosti na Univerzitetu u Sarajevu.Trenutno je na master studijama politologije,međunarodnih odnosa i diplomatije

PISjournal – Arapsko proljeće, val narodnih mobilizacija koji je započeo krajem 2010. godine u Tunisu, predstavlja jednu od najznačajnijih političkih prekretnica u savremenoj historiji Bliskog istoka i Sjeverne Afrike (MENA).

Ovi pokreti, koji su donijeli zahtjeve za demokratskim reformama, socijalnom pravdom i transformacijom autoritarnih režima, brzo su otvorili prostor za nove političke aktere, među kojima su stranke povezane s Muslimanskim bratstvom i političkim islamskim pokretima stekle značajan uticaj. Za zaljevske države, a posebno za Ujedinjene Arapske Emirate (UAE), ova dinamika predstavljala je egzistencijalnu prijetnju, i ideološki i sigurnosno, jer su islamistički pokreti pokazali sposobnost mobilizacije stanovništva i sticanja političke moći kroz demokratske izbore.

U ovom regionalnom kontekstu Arapsko proljeće je dodatno produbilo rivalstva između ključnih centara moći. Turska, pod vodstvom Recepa Tayyipa Erdoğana, pružala je ideološku i političku podršku političkim islamskim pokretima, dok je Katar osiguravao finansijsku i medijsku podršku akterima povezanim s Muslimanskim bratstvom. Iran je, sa svoje strane, nastojao proširiti svoj uticaj kroz šiitske mreže u Iraku, Siriji, Libanu i Jemenu, koristeći regionalnu nestabilnost kako bi učvrstio svoju stratešku poziciju. Suočeni s ovim dinamikama, UAE su se pozicionirali kao jedan od stubova kontrarevolucionarnog fronta, artikulirajući svoju politiku oko borbe protiv islamističkih pokreta, očuvanja autoritarnih režima i konsolidacije strateške ose sa Saudijskom Arabijom, Egiptom i, u novije vrijeme, cionističkim entitetom.

Ova studija detaljno ispituje ulogu UAE u periodu nakon Arapskog proljeća, s fokusom na njihove geopolitičke motive, strategije meke i tvrde moći, kao i mehanizme uticaja u odnosu na politički islam i ključne regionalne rivale poput Turske, Katara i Irana. Kroz analizu konkretnih slučajeva Tunisa, Egipta, Libije, Sudana, Jemena, Somalije i Sirije, ovo istraživanje rasvjetljava kako UAE koriste finansijske instrumente, obavještajne mreže, medijske kampanje i vojna partnerstva kako bi usmjerili postrevolucionarne procese u korist autoritarnog modela stabilnosti. Ova analiza tako pruža uvid u šire implikacije politike UAE na regionalnu sigurnost, ravnotežu snaga i izglede za demokratizaciju u MENA regiji.

Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE) su se tokom protekle decenije etablirali kao jedna od najuticajnijih regionalnih sila u postrevolucionarnoj političkoj konfiguraciji Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, naročito nakon ustanka Arapskog proljeća 2011. godine. Uprkos maloj demografskoj osnovi, UAE su razvili ambicioznu regionalnu strategiju zasnovanu na kombinaciji geopolitičkih, sigurnosnih i ekonomskih interesa. Za emiratske lidere, arapske revolucije predstavljale su egzistencijalnu prijetnju zaljevskim monarhijama, jer su rizikovale širenje demokratskih pokreta, jačanje društvenog nezadovoljstva i slabljenje autoritarnih struktura na kojima počiva njihova unutrašnja stabilnost. U tom kontekstu, UAE su usvojili doktrinu aktivne kontrarevolucije, usmjerenu na očuvanje autoritarnog poretka, obuzdavanje političkog islama i projiciranje vlastitog uticaja izvan tradicionalnog geografskog prostora.

Emiratska strategija može se podijeliti na tri glavne dimenzije. Prvo, UAE nastoje održati autoritarni status quo u regionu, koji smatraju najboljom garancijom protiv nestabilnosti i uspona islamističkog populizma, posebno onog povezanog s Muslimanskim bratstvom. Drugo, Abu Dhabi teži sticanju statusa regionalne i globalne sile, koristeći proaktivnu diplomatiju, relativnu vojnu nadmoć i izuzetne finansijske kapacitete. Treće, cilj je i ekonomski: riječ je o osiguravanju širenja emiratskih kompanija, kontroli energetskih koridora, luka i strateških resursa u Africi i na Bliskom istoku. Kako bi to postigli, UAE mobiliziraju širok spektar instrumenata, kako meke tako i tvrde moći.

Mehanizmi uticaja: meka moć, mediji, investicije i humanitarna diplomatija

UAE koriste medijske mreže poput Sky News Arabia i Al-Arabiya za oblikovanje političkih narativa u regiji, posebno u borbi protiv islamizma i u legitimizaciji autoritarnih režima. Na ekonomskom planu, suvereni fondovi bogatstva poput Mubadale, ADQ-a i Abu Dhabi Development Fund-a funkcionišu ne samo kao investicioni motori, već i kao instrumenti vanjske politike. „Humanitarna pomoć“, koja je naročito vidljiva u Jemenu i Istočnoj Africi, često se koristi za legitimizaciju prisustva Emirata na terenu, dok se istovremeno konsoliduju strateški savezi. Ova sofisticirana kombinacija medijskog uticaja, ekonomskih ulaganja i humanitarnih raspoređivanja omogućava UAE da prošire svoj uticaj bez sistematskog pribjegavanja vojnoj sili.

Tunis: Neutralizacija demokratskog eksperimenta i suprotstavljanje političkom islamu

U Tunisu, UAE provode aktivnu politiku usmjerenu na suzbijanje uticaja Ennahde, koja se smatra tuniskom granom Muslimanske braće. Za Abu Dhabi, postrevolucionarni Tunis predstavljao je najopasniji scenarij: uspješna demokratska tranzicija, predvođena partijom inspirisanom islamizmom, mogla je postati regionalni model. UAE su stoga pribjegli diplomatskom pritisku, mrežama uticaja i medijskim kampanjama kako bi oslabili islamističke snage. Nekoliko izvještaja također ukazuje na tajno finansiranje antiislamističkih aktera, stvarajući klimu sve veće polarizacije. Uspon predsjednika Kaisa Saieda, koji je nakon 2021. konsolidovao hiper-predsjedničku moć, odvijao se u povoljnom regionalnom kontekstu, posebno zahvaljujući diskretnoj, ali stvarnoj podršci emiratskih i saudijskih mreža, koje su imale cilj jednom zauvijek zakopati tuniski demokratski eksperiment.

Egipat: Kamen temeljac arapske kontrarevolucije

Egipat je vjerovatno najemblematičniji primjer kontrarevolucionarnog intervencionizma UAE. Nakon pobjede Mohameda Morsija na izborima 2012. godine, simbola demokratskog uspona Muslimanskog bratstva na vlast, UAE su prepoznale veliki rizik: mogućnost da veća arapska zemlja postane regionalna platforma za širenje političkog islama. Od tada, Abu Dhabi podržava egipatsku vojsku i generala Abdela Fattaha al-Sisija u svrgavanju islamističke vlade 2013. godine. UAE su osigurale desetine milijardi dolara finansijske pomoći, investicija i ekonomske saradnje. Istovremeno, vođena je intenzivna regionalna medijska kampanja s ciljem kriminalizacije Bratstva i legitimizacije novog vojnog režima. Ova intervencija duboko je promijenila egipatski politički pejzaž, okončavši demokratski proces i vraćajući autoritarizam, koji je danas čak rigidniji nego prije 2011. godine.

Libija: direktna vojna podrška i geostrateška projekcija

U Libiji su UAE igrale direktnu vojnu ulogu, podržavajući feldmaršala Khalifu Haftara i njegovu Libijsku nacionalnu armiju (LNA) na istoku zemlje. Uprkos embargu Ujedinjenih nacija na oružje, Abu Dhabi je isporučivao vojnu opremu, raspoređivao bespilotne letjelice, izgradio vojne baze i finansirao naoružane grupe, uključujući i strane plaćenike. Cilj je bio dvostruk: eliminisati revolucionarne i islamističke frakcije te nametnuti autoritarni režim u Kirenaici u skladu sa interesima Emirata. Ova strategija istovremeno je bila dio ideološkog i geopolitičkog sukoba s Turskom, koja je podržavala vladu u Tripoliju i revolucionarne milicije, pretvarajući Libiju u svojevrsno pozorište posredničke konfrontacije.

Sudan: Suprotstavljanje civilnoj tranziciji i podrška vojno-komercijalnim elitama

U Sudanu su UAE pružile podršku Mohamedu Hamdanu Dagalu, poznatom kao „Hemeti“, šefu Snaga za brzu podršku (RSF), ključnom akteru uključenom u političku tranziciju nakon svrgavanja Omara al-Bašira. Podržavajući Hemetija putem finansiranja, isporuke oružja i političke podrške, Abu Dhabi je doprinio slabljenju civilne tranzicije i jačanju uticaja vojno-trgovačkih mreža unutar sudanske države. Trenutna konfrontacija između vojske i RSF-a ilustrira dubinu političke fragmentacije koju su djelimično podstakla rivalstva sponzorisana od strane regionalnih sila.

Jemen: militarizirana intervencija, kontrola luka i redefinisanje pomorskih ravnoteža

Intervencija UAE u Jemenu bila je jedna od najintenzivnijih i najvidljivijih u regiji. Iako formalno član koalicije predvođene Saudijskom Arabijom, UAE je razvio autonomnu strategiju, fokusiranu na jug zemlje. Emirati su pružali podršku separatističkim snagama Južnog prelaznog vijeća, kontrolisali ključne luke poput Adena i Mukalle, kao i strateško ostrvo Socotra, te organizovali mrežu lokalnih milicija koja im je omogućavala dominaciju nad pomorskim putevima koji povezuju Crveno more, Indijski okean i Adenski zaliv. Njihov cilj bio je jasan: osigurati trajni uticaj u jednom od najvažnijih pomorskih koridora na svijetu.

Somalija: rivalstvo sa Katarom i izgradnja paralelne infrastrukture

U Somaliji, UAE je podržavao federativne entitete, uključujući Somaliland i Puntland, razvijajući luke, finansirajući lokalne sigurnosne snage i uspostavljajući tokove ekonomskog i političkog uticaja. Ova strategija dodatno je produbila fragmentaciju zemlje i pojačala rivalstvo s Katarom, koji pruža podršku vladi u Mogadišu. UAE je stoga nastojao zaobići centralnu somalijsku vlast kako bi učvrstio svoje prisustvo na ključnim pomorskim rutama Roga Afrike.

Sirija: normalizacija s Assadom i redefinisanje saveza

Od 2018. godine, UAE je ponovno uspostavio diplomatske odnose sa Sirijom pod vodstvom Bašara al-Asada, slijedeći pragmatičnu logiku: reintegrirati Damask u arapski diplomatski okvir kako bi oslabio uticaj Turske i Irana, istovremeno se pozicionirajući za buduće projekte poslijeratne obnove i ekonomske revitalizacije zemlje.

Geopolitička rivalstva: Iran, Turska, Katar

Odnosi između UAE i Irana osciliraju između ekonomske saradnje i strateškog rivalstva. Iako Dubai ostaje ključni trgovački centar u odnosima s Iranom, Abu Dhabi čvrsto odbacuje iransku ekspanziju u Jemen, Irak i Siriju. Sukob s Turskom dijelom je vođen ideološkom logikom: Erdoğan podržava politički islam, koji UAE doživljava kao direktnu prijetnju svom modelu stabilnog autoritarizma. Konačno, kriza u Zaljevu (2017–2021), tokom koje su UAE zajedno sa Saudijskom Arabijom nametnuli blokadu Katara, simbolizirala je intenzivne unutarzaljevske podjele oko podrške političkom islamu, medijske politike i regionalnih savezništava.

Zaključak

Ujedinjeni Arapski Emirati istakli su se kao jedan od najodlučnijih aktera u preoblikovanju postrevolucionarnog poretka na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi. Kroz mobilizaciju sofisticiranog arsenala koji kombinuje finansijsku moć, uticaj medija, političko lobiranje i selektivnu vojnu projekciju, Abu Dhabi je uspio usmjeriti, pa često i redefinisati unutrašnje političke tokove u mnogim državama regiona. Emirati se pritom predstavljaju kao centralni stub kontrarevolucionarnog bloka, čvrsto posvećen očuvanju modela autoritarne stabilnosti, marginalizaciji islamističkih pokreta i zaštiti svojih strateških geoekonomskih interesa.

Ipak, ova regionalna inženjerska strategija nosi duboke posljedice. Umjesto da podstakne nastanak stabilnijeg, inkluzivnijeg ili demokratskog političkog poretka, ona je u mnogim kontekstima doprinijela stagnaciji tranzicija, produbljivanju dugotrajnih sukoba, trajnom slabljenju državnih institucija i eroziji nacionalnog suvereniteta. Rivalstva koja UAE podstiče, posebno s Turskom, Iranom i Katarom, dodatno fragmentiraju geopolitički pejzaž i intenziviraju hibridne sukobe i borbe za uticaj.

U svjetlu ovih dinamika, analiza uloge Ujedinjenih Arapskih Emirata postaje ključna za razumijevanje novih obrazaca moći u multipolarnom Bliskom istoku. Borbe za uticaj, kontrolu resursa i definisanje političke budućnosti arapskog svijeta odvijaju se kroz kombinaciju ekonomskih, sigurnosnih i informativnih strategija, pri čemu UAE predstavljaju jedan od najsposobnijih, ali i najdvosmislenijih aktera. Iako njihova akcija doprinosi stabilizaciji određenih režima, istovremeno stvara zone duboke nesigurnosti, jasno ističući paradokse regionalnog poretka u toku njegove preporodbe.

Ekskluzivno PISjournal

Da li je proces pomirenja Turske i PKK u stagnaciji?

0

PISjournal – Mirovni proces između turske vlade i Radničke partije Kurdistana (PKK), koji je nakon godina zastoja pokazao znakove oživljavanja, sada se ponovo suočava s dubokim pitanjima i izazovima.

Objava o raspuštanju PKK od strane njenog zatvorenog vođe Abdullaha Ocalana, a zatim prihvatanje obustave oružane borbe, obećali su novo poglavlje u složenim odnosima Ankare i ove terorističke grupe. Ali čini se da teška sjena prošlosti i pogrešna logika konfrontacije onemogućavaju nesmetan napredak ka miru.

U najnovijem i možda najozbiljnijem upozorenju, visoki komandanti PKK-a su u neviđenoj rezoluciji vezali svaku interakciju radi pregovora za dva osnovna uslova: bezuslovnu slobodu Ocalana i priznavanje identiteta i političkih prava Kurda u turskom ustavu.

U rovu u planinama Kandil na sjeveru Iraka, komandant koji se predstavlja kao „Malazgirt“ rekao je u subotu za AFP da je njegova grupa završila sve korake koje je naveo zatvoreni vođa PKK-a, Abdullah Ocalan, i da s njihove strane neće biti poduzete daljnje akcije.

„Mjere koje je postavio vođa Apo (Ocalan) su sve ispunjene“, rekao je komandant. „Sada je na Turskoj red da djeluje.“

Komandant je iznio dva osnovna zahtjeva za napredak mirovnog procesa: bezuslovno oslobađanje Ocalana i ustavno priznavanje prava kurdskog naroda u Turskoj.

Još jedan visoki komandant, Serdar Mazlum Gbar, potvrdio je ovaj stav, izjavivši da „dok god je naš vođa u zatvoru, kurdski narod ne može biti slobodan, a mi kao gerilci se nećemo osjećati slobodnima. Naš put do slobode prolazi kroz slobodu našeg vođe.“

Ove izjave predstavljaju više od pukog pregovaranja, one predstavljaju ultimatum koji prijeti da poremeti krhki mirovni proces, potencijalno ga potpuno zaustavi ili čak ponovo pokrene ciklus nasilja.

Pregovori o mirovnom procesu na rubu propasti

Ankara je kasnije prošle godine započela indirektne pregovore s PKK-om. Ocalan je potom u februaru u saopštenju pozvao militante da polože oružje i započnu demokratske procese kako bi unaprijedili težnje Kurda. Odgovarajući 76-godišnjem vođi, grupa je u maju zvanično objavila svoju oružanu borbu protiv Turske, a zatim postepeno povukla snage s turskog tla na sjever Iraka. Na simboličnoj ceremoniji, 30 boraca PKK-a na sjeveru Iraka zapalilo je svoje oružje u znak svoje posvećenosti mirovnom procesu.

Ovaj brzi napredak naglo je zaustavljen posljednjih sedmica, što je navelo turske zvaničnike na akciju spašavanja sporazuma, s obzirom na gorko iskustvo neuspjelih mirovnih napora s PKK-om, a posljednji od njih je bio nasilni raspad primirja iz 2015. godine.

Kao odgovor na to, ranije ove sedmice, članovi posebnog turskog parlamentarnog odbora zaduženog za nadgledanje mirovnog procesa posjetili su Ocalana u njegovom ostrvskom zatvoru na Imraliju, u blizini Istanbula. Međustranačka komisija osnovana je kako bi se postavili temelji za mir i izradio pravni okvir za političku integraciju PKK-a i njenih boraca.

U saopštenju objavljenom u ponedjeljak navodi se da je petosatni sastanak završen „pozitivnim rezultatima u pogledu jačanja društvene kohezije, bratstva i unapređenja mirovnog procesa iz regionalne perspektive“. Napominje se da je delegacija tokom razgovora dobila „detaljne izjave“ od Ocalana.

Iako se predsjednik Turske Recep Tayyip Erdogan nada da će novi mirovni put ostati otvoren s Ocalanovim novim stavovima i njegovim političkim savjetima kurdskim milicijama, te da će ostatak ovog puta imati manje izazova do kraja oružane pobune PKK-a, stvarnost je da zahtjevi kurdskih lidera nisu samo Ocalanova sloboda, već govore i o oživljavanju kurdskih prava u Turskoj, nešto što, po njihovom mišljenju, zahtijeva reforme ustava i fundamentalne političke promjene.

Zaista, u srži mirovnog procesa leži nerazrješiv čvor, gdje su identitet, kulturna prava i zahtjevi manjina (kao što je jezik) neraskidivo isprepleteni sa problemima nacionalne sigurnosti (kao što je borba protiv terorizma). Fundamentalni i neriješeni izazov ostaje pronalaženje ravnoteže između kurdskih zahtjeva za većim pravima i turskog insistiranja na teritorijalnom suverenitetu.

Sukob s PKK-om ukorijenjen je u duboko ukorijenjenim historijskim napetostima između turske države i njene kurdske manjine, dinamici koja se proteže stoljećima unazad, sve do statusa Kurda pod Osmanskim carstvom i modernom Republikom Turskom.

Nade za kurdsku autonomiju nakratko su se rasplamsale nakon Prvog svjetskog rata porazom Osmanskog carstva i Sporazumom iz Sevresa (1920). Sporazumom, postignutim uz posredovanje savezničkih sila, obećana je nezavisna kurdska država koja bi obuhvatala dijelove jugoistočne Turske, Sirije, Iraka i Irana. Međutim, ovo obećanje nikada nije ostvareno. Nacionalističke snage Mustafe Kemala Atatürka uspješno su odbile strani uticaj u Turskom ratu za nezavisnost, a njihova konačna pobjeda zapečaćena je Sporazumom iz Lozane u julu 1923. Ovaj sporazum ne samo da je učvrstio teritorijalni suverenitet Turske, već je i ugasio san o nezavisnoj kurdskoj državi.

Atatürkovo vodstvo u osiguravanju nezavisnosti Turske dalo mu je ovlaštenje da provodi politiku „turkifikacije“, usmjerenu na kulturnu asimilaciju etničkih manjina, uključujući Kurde. Prema toj politici, turski jezik je uspostavljen kao jedini službeni jezik u obrazovanju, javnom životu i državnim institucijama, dok je upotreba kurdskog jezika bila strogo ograničena. Ova ograničenja kulturnog izražavanja podstakla su duboko kurdsko ogorčenje i ljutnju, što je dovelo do ponovljenih ustanaka protiv centralne vlade.

Ove sistematske politike su na kraju doprinijele pojavi različitih pokreta otpora. Nakon vojnog udara 1971. godine, postavljeni su temelji za uspostavljanje Radničke partije Kurdistana (PKK) kao radikalne snage. Abdullah Ocalan, studentski aktivista, formalno je osnovao PKK 1978. godine, utemeljujući svoju ideologiju na marksizmu-lenjinizmu i predstavljajući svoju borbu kao antikolonijalnu borbu protiv onoga što su nazvali „turskom državnom opresijom“.

PKK je brzo proširio svoj uticaj, mobilizirajući značajnu podršku ističući uočene nepravde. Vremenom se grupa sve više okretala nasilnim i terorističkim taktikama kako bi unaprijedila svoje ciljeve, predstavljajući ozbiljnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti Turske. Njene aktivnosti su se intenzivirale nakon 1984. godine, obuhvatajući oružane napade, bombaške napade i učešće u trgovini drogom radi finansiranja njenih operacija.

Tokom ovog perioda, dogodili su se krvavi sukobi između turske vojske i milicija PKK-a. Jedna od najvećih vojnih operacija Turske protiv PKK-a, nazvana Operacija Čekić, izvedena je 1997. godine. U ovoj operaciji, Turska je rasporedila desetine hiljada vojnika na sjeveru Iraka, što je dovelo do hapšenja preko 3.000 militanata i ubistva oko 4.000. Još jedna prekretnica bilo je hapšenje Ocalana 1999. godine u Keniji od strane turskih specijalnih snaga. Iako je njegovo hapšenje dovelo do primirja, oružana borba PKK-a nije prestala.

Neuspjeh Erdoganove mirovne inicijative

Historija je prepuna prekršenih obećanja, propalih pregovora i ciklusa nasilja, koji su povjerenje između dvije strane sveli na minimum.

Početkom 21. stoljeća, uprkos povremenim prekidima vatre, sukobi su se nastavili. Uspon Stranke pravde i razvoja (AKP) koju je predvodio Erdogan na vlast u Turskoj u početku je najavio novi pristup kurdskom pitanju. Njegova vlada je započela reforme ublažavajući neka ograničenja kurdske kulture i jezika i provodila novi mirovni proces između 2012. i 2015. godine.

Vrhunac ovih napora dogodio se 2013. godine. Nakon šest mjeseci tajnih pregovora, Erdogan se lično sastao s Ocalanom u zatvoru. To je dovelo do objavljivanja historijske izjave zatvorenog vođe PKK-a, u kojoj je pozvao na prekid vatre i povlačenje. U aprilu 2013. godine, PKK je počeo povlačiti svoje borce s turske teritorije u sjeverni Irak.

Međutim, i ova mirovna inicijativa pokazala se neodrživom. Do 2015. godine, oružani sukob se nastavio s većim intenzitetom. Između augusta 2015. i marta 2016. godine, masovna turska vojna operacija odnijela je živote najmanje 4.000 militanata PKK-a. Sukob je poprimio prekograničnu dimenziju, proširio se na Irak i Siriju i isprepleo se sa širim regionalnim ciljevima Turske u tim zemljama, faktor koji i danas komplikuje put ka mirovnim pregovorima.

Složene i prekogranične dimenzije sukoba

Ključna stvar u vezi s trenutnim izazovima mirovnog procesa su njegovi prekogranični aspekti. PKK više nije domaći akter i stoga njegove veze s drugim kurdskim grupama u Iraku i Siriji povezuju svaki napredak u mirovnom procesu s političkom i sigurnosnom dinamikom u tim zemljama, što ne samo da ne pomaže napretku mira, već i doprinosi njegovoj složenosti.

Turska finansira sirijski ogranak PKK-a, Jedinice narodne zaštite (YPG), koje čine okosnicu Sirijskih demokratskih snaga (SDF) kao nastavak ideologije PKK-a. Nakon što je Ocalan u maju pozvao na razoružanje, turski zvaničnici su tvrdili da se to odnosi i na SDF. Međutim, komandant SDF-a Mazloum Abdi odbacio je ovaj zahtjev, tvrdeći da se „ovaj sporazum ne tiče nas u Siriji“.

Tokom ovog perioda, Turska se nadala da će promjena režima u Siriji i uspon oružanih grupa koje podržava Ankara, poput Hayat Tahrir al-Shama (kojeg predvodi Abu Mohammad al-Jolani) u Damasku, izvršiti pritisak na sirijske Kurde da raspuste svoje vojne formacije i integrišu se u novu sirijsku vojsku. Cilj je bio neutralizirati prijetnju sirijskih Kurda, čak i ako ostanu ravnodušni prema mirovnom procesu između PKK-a i Ankare.

Erdoganove pristalice izgleda imaju dvostruku težnju: osigurati kurdsku podršku za njegov dugoročni predsjednički mandat i postići razoružanje i raspuštanje kurdskih autonomnih struktura (i u Turskoj i u Siriji), prisiljavajući ih da se pridržavaju unitarne, nefederalne prirode obje države. Međutim, čak ni sporazum koji su SAD postigle između Mazlouma Abdija i privremenog sirijskog predsjednika Abu Mohammada al-Jolanija, službeno Ahmada al-Sharaa, ranije ove godine nije uspio u potpunosti ublažiti duboko ukorijenjene sigurnosne probleme Turske.

Sada, nekoliko mjeseci nakon što je 10. marta potpisan sporazum između sirijske vlade i SDF-a o rješavanju sukoba na sjeveru Sirije, njegova provedba je uglavnom zastala. Samo tri dana nakon potpisivanja, kurdski zvaničnici u Autonomnoj upravi sjeverne i istočne Sirije (AANES, ili Rojava) u potpunosti su odbacili nacrt privremenog ustava koji je predstavila sirijska vlada. Osudili su ga kao reprodukciju ba’athističkog mentaliteta, suprotan sirijskoj revoluciji i zanemarujući sirijske demokratske ideale i društvenu raznolikost. Ovaj oštar otpor razbio je početne nade Ankare i njenih saveznika.

Kao odgovor, osvrćući se na ubistva druzske manjine u Siriji od strane Al-Jolanijevih lojalista, turski ministar vanjskih poslova Fidan upozorio je da Kurdi ne bi trebali smatrati da im je sigurnost zagarantovana. Međutim, ovo upozorenje se pokazalo kao protivusluga i sirijski Kurdi su pokazali jaču volju da održe svoju odbranu kada su vidjeli sudbinu druzske manjine.

U ovakvoj klimi, pitanje hoće li se ključni zahtjevi PKK-a, autonomija, jezička i kulturna prava, te šira, neetnička redefinicija nacionalnog identiteta u Turskoj i Siriji, zaista naći na dnevnom redu, ostaje glavna tema nagađanja u Turskoj i u međunarodnim medijima. Sama ta nagađanja naglašavaju trajnu složenost i uporne prepreke postizanju sveobuhvatnog i trajnog rješenja ovog dugotrajnog sukoba.

Ekskluzivno PISjournal

Velika evroazijska nagodba: Sukob SAD-a, Rusije i obruča oko Kine

0

PISjournal – Najnovije analize pokazuju da se odlučnost Sjedinjenih Država za povratak u Srednju Aziju – preko Kavkaza, Centralne Azije, Bliskog istoka, a zatim i Evrope – oblikuje ozbiljnije nego ikada prije.

U središtu ove nove geopolitičke konfiguracije, Afganistan, kao crna rupa sigurnosti nastala uslijed vladavine talibana, pretvorio se u simbol slijepe ulice u odnosima između Zapada i Istoka, a njegova uloga u globalnim geopolitičkim proračunima danas je izraženija nego ikada. Prema analizama, šire američko prisustvo u regiji ovisit će o postizanju odlučujućeg dogovora s Moskvom; dogovora koji bi, ako se ostvari, mogao pripremiti teren za sljedeći strateški udar na Kinu.

Kineski logistički koridori posljednjih su godina bili blokirani na više tačaka: od Malajskog tjesnaca i krize u Indijskom okeanu, preko luke Gwadar i krize u južnoj Aziji, pa sve do afganistanske rute. Sada je novi američki plan preusmjeren na osovinu Srednje Azije – osovinu koja se, u skladu s koridorom Zangezur, Abrahamovim sporazumima i politikama zemalja Centralne Azije, namjenski aktivira radi okruživanja Kine i Irana. Ovaj plan bit će potpun tek kada Rusi budu spremni na veliki geopolitički sporazum; sporazum koji bi uklonio strukturalne prepreke američkim ciljevima.

U tom okviru, pitanje Ukrajine predstavlja posljednji zid slijepe ulice u odnosima između Moskve i Washingtona i sada ulazi u završnu fazu. Analize pokazuju da bi okončanje ovog sukoba, ukoliko dovede do bilateralnog dogovora, moglo rezultirati relativno povoljnijim ishodima za Rusiju nego ranije. Evropa, u međuvremenu, zbog političke fragmentiranosti, velike ovisnosti o vanjskoj energiji, strukturalne nesposobnosti da stvori samostalnu vojsku i brojnih unutarnjih problema, ostaje slab i disfunkcionalan akter bez kapaciteta za stratešku intervenciju u ovom velikom nadmetanju.

Međutim, u Centralnoj Aziji, ukoliko se postigne dogovor između Rusije i SAD-a, napravio bi se veliki korak ka okruživanju Kine. Ostvarenje ovog sporazuma zahtijeva razrješenje nekoliko ključnih pitanja: stabilizaciju strateškog zastoja prema Kini, okončanje ukrajinske krize kroz podjelu teritorija i uloga između SAD-a i Rusije u formatu nalik poretku nakon Drugog svjetskog rata, te razrješenje pitanja Afganistana pod talibanskom vlašću, koji se pretvorio u poligon za djelovanje brojnih sila.

U takvom okviru, formiranje participativne vlade u Afganistanu – sastavljene od talibana, dijela elemenata bivše Republike te političara u egzilu – postaje izgledan scenarij; struktura u kojoj bi se uklanjanjem radikalnih talibanskih elemenata stvorila prihvatljiva slika za globalno javno mnijenje i ponudila kao dio velikog sporazuma između Washingtona i Moskve.

U ovoj jednačini, Pakistan, Indija i Kina spuštaju se s pozicije donosilaca odluka na poziciju „aktivnih, ali podređenih komponenti“ – aktera koji nemaju ulogu u velikom strateškom dizajnu, već djeluju samo na marginama jedne široke međunarodne arhitekture. Posebno Kina, koja nije uspjela neutralizirati pritiske u Južnoj i Centralnoj Aziji, te Pakistan, čiji tradicionalni uticaj u Kabulu više nema presudan značaj.

Nasuprot tome, SAD, s ciljem povratka u ključne geostrateške tačke regije, nastoji ponovo preuzeti bazu Bagram – nešto što je moguće jedino kroz veliki dogovor s Rusijom. U tom scenariju, Washington bi Moskvi prepustio sigurnosne i geopolitičke ustupke u istočnoj Evropi, a zauzvrat povratio strateški prostor za djelovanje u Afganistanu i regiji. Upravo ta tačka predstavlja trenutak koji bi mogao redefinirati budući sigurnosni poredak Evroazije.

Suprotno tome, ukoliko dogovor ne bude postignut, Rusija će se vrlo vjerovatno, oslanjajući se na talibane i druge grupe, okrenuti pokretanju snažnog rata u Afganistanu – rata koji bi zauvijek zatvorio svaki put do dogovora. U tom međuprostoru, uloga brojnih aktera u Afganistanu – od otvorenog nezadovoljstva Pakistana i značajne šutnje Irana, Rusije, Kine i Indije, pa sve do usmjerenih intervencija Arapa, Turaka i Amerikanaca – stvorila je višeslojnu i kontradiktornu strukturu koja, širenjem, sve više otežava donošenje odluka o ovom osjetljivom žarištu.

Globalna percepcija talibana miješa „kontrolisanu prijetnju“ za Zapad i „prijetnju pogodnu za trgovinu“ za Istok. Talibani su sigurnosni subjekt: zabrinjavajuća opasnost koja bi bez nadzora postala nekontrolirana prijetnja. Oni su remetilačka sila koju nikada ne treba pustiti da samostalno određuje vlastiti put.

Dolazak talibana na vlast i povlačenje američke vojske iz regije bili su dio jednog međunarodnog razumijevanja. Washington je zaključio da je direktno vojno prisustvo preskupo i da „američki mir“ treba ustupiti mjesto doktrini „ponovnog balansiranja“, čiji je cilj upravljanje američkim odbrambenim i ofanzivnim kapacitetima prema novim silama u usponu. Talibani su, kao rezultat tog dogovora, od rasute grupe postali kontrolisana remetilačka sila. Danas bi svaki poremećaj u položaju talibana bio skup za Istok, jer je prirodna alternativa talibanima – ISIS, sila bez ikakvog kapaciteta za dijalog ili pregovore, koja bi u potpunosti prepisala svaku postojeću jednačinu.

Ulazak ISIS-a nametnuo bi nove aktere, nove sukobljene interese i potpuno decentralizirao proces donošenja odluka.U novoj regionalnoj dinamici, pred regijom stoje dva osnovna scenarija: ili će proces dovesti do promjene imidža talibana i njihovog pretvaranja u manje konfliktan centar moći, ili će – u slučaju nepostizanja američko-ruskog sporazuma – američki planovi u više pravaca završiti u slijepoj ulici. Ako dođe do zastoja, Rusija će uz punu podršku talibanima i uz pomoć Irana i Kine pokrenuti proces „de-amerikanizacije“ regije.

U tom slučaju, Turska, arapske zemlje, Pakistan i Indija bit će potisnuti u stranu, a Afganistan će se ponovo pretvoriti u poprište dugotrajnog sukoba sličnog onom iz doba Crvene armije. Ovoga puta, međutim, Rusija neće intervenirati kroz vojnu okupaciju, već kroz regionalni multilateralni sporazum radi čišćenja svog uticajnog područja od američkih saveznika i formiranja novog istočnog bloka suprotstavljenog Zapadu. No, ako se prvi scenarij ostvari, regija i Afganistan ući će u period mirnih i dubinskih transformacija – period u kojem će političko vodstvo imati glavnu ulogu, a ne rat i sukob.

Ekskluzivno PISjournal

 

 

Evropski put Bosne i Hercegovine: Prividni napredak ili realna stagnacija?

0

Admir Lisica

Autor je magistar historije, istraživač u oblasti regionalnih političkih odnosa, međunarodnih politika i dijaspornih zajednica. Doktorant je na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.

PISjournal – Kada je riječ o evropskom putu Bosne i Hercegovine u aktuelnom trenutku, ništa se značajnije ne događa, iako vlasti predstavljaju to drugačije.

Dobro je da idemo naprijed, barem deklarativno, da imamo neku podršku i da ljudi iz EU pozitivno ocjenjuju ono što se radi, ako se uopće radi. Ili je to njihova dobra volja, više bih rekao u ovom trenutku. Ako pogledamo dinamiku procesa pregovaranja zemalja u susjedstvu, kako su one otvarale poglavlja, vidimo da smo u velikom zaostatku.

Ako dovedemo BiH u ravan s Crnom Gorom ili Albanijom, koje se takmiče ko će prije ući u EU, a mi još nismo otvorili poglavlja, onda ne bih slavljenički posmatrao trenutni proces. Požurivao bih vlasti da se posvete procesu koji bi nas trebao dovesti do otvaranja pregovora, pa onda i klastera. Još smo daleko od toga. Samo nas geopolitička odluka može ubrzati. Do tada ćemo gledati šta rade Albanija i Crna Gora i možda učiti iz njihovih primjera.

Od uspostavljanja Dejtonskog mira pa do danas, vidimo političke trakavice i traženje ustupaka. Srpska politička strana je uvijek tražila ustupke za nešto što je zajedničko dobro – evropski i NATO put. Uvijek se tražila odluka više ili popuštanje od bošnjačkog elementa vlasti, odnosno Trojke. Sve što jedna strana vidi kao svoju korist postaje problem u pregovorima, pa tako i pregovarački status. Glavni pregovarač je tehničko pitanje, ali srpska strana istrajava da to bude Srbin. Pitanje je ko je njima poželjan da ide u Brisel.

Međunarodni faktor neće potvrditi nikoga ko bi opstruirao procese. Nadam se da će doći do dogovora jer bi to bila pobjeda BiH, ne bilo kojeg naroda. Međutim, sve ide sporo. Dok nas međunarodni faktor ne ubrza, a posebno oni koji opstruiraju, mi nećemo naprijed. EU i NATO ne žele nestabilnu zemlju. Morat ćemo dosta toga posložiti ili se nadati da će se progledati kroz prste, kao Rumuniji i Bugarskoj. U prošlosti je RS negodovala zbog odluka državnog suda i preispitivala ih. Sada ta ista ekipa treba podržati reformu i davanje većih nadležnosti. Ne očekujem da će to ići lako.

U kontekstu Milorada Dodika, kojem su ukinute sankcije, pitanje je je li to dio većeg paketa i hoće li on pristati na reforme “za dobrobit građana”. Ne vjerujem da će to biti jednostavno. Ta dva zakona su suštinska. EU ima svoje module. Više puta su nam gledali kroz prste. Mislim da bi trebali imati više razumijevanja za naše ustrojstvo, koje nismo sami kreirali. Dayton je rezultat američke politike. Međutim, to ustrojstvo sada otežava funkcioniranje države i usvajanje zakona. Nekad se čini da EU želi da se mi dogovorimo oko nečega za šta znaju da se sami ne možemo dogovoriti, pa onda intervenišu u “sudijskoj nadoknadi”.

Ako pogledamo region, gdje su drugi odmah riješili, jasno je da je i u našem i u interesu EU da se to realizira. Presudna će biti politička volja Brisela. Mislim da će situacija sada biti drugačija jer se daje zeleno svjetlo za neke stvari, uz uslovnu podršku. Ne mogu tvrditi da ćemo dobiti puni iznos, ali vjerujem da će ovaj put biti uspješniji kako bi naši političari mogli reći da su nešto uradili. Sve je prividno. Pravog evropskog puta trenutno nema! Ako želimo vidjeti pravi evropski put, dovoljno je otići prema Albaniji i Crnoj Gori. Znamo da su kočničari bili političari iz RS-a koji su opstruirali sve što je zajedničko dobro.

Nadam se da ćemo više gledati primjere CG i Albanije, a da će EU vršiti pritisak i sankcionirati one koji koče procese. Ovako nećemo ući u EU ni za 50 godina. To bi bila želja naših političara – “hajmo mi ući pa ćemo se dogovarati”. Ali pitanje je kako Brisel procjenjuje naše političare. Rumuniji i Bugarskoj se mnogo toga progledalo kroz prste, pa zašto ne i nama? Sve je podložno promjenama, pa i stav EU prema BiH. Ne vidim ozbiljniji zamah, nego samo deklarativnu podršku.

Vidim stagnaciju evropskog puta, a o NATO putu da i ne govorimo. Summit NATO-a 2026. se približava, a niko o tome ne govori. Sve međunarodne aktivnosti vlasti djeluju aljkavo i to može mnogo bolje. Sigurno bi EU bila razočarana novim opstrukcijama. Ne bih se iznenadio ako u narednom periodu opet budemo imali trakavice, možda da se nešto ne uvrsti u dnevni red ili da se sjednica odgodi, onda kada bi trebalo, a u interesu svih građana. To gledamo od 1996. do danas.

Ne predviđam da će ovo ići lahko. Volio bih da griješim, ali mislim da će trakavica potrajati i da ćemo tek krajem godine imati bolje rezultate. U konačnici, vraćam se na geopolitičke odluke koje su u prošlosti pogodovale nekim članicama EU, te postavljam pitanje, da li Bosna i Hercegovina sa preko 50% Bošnjaka muslimana izgleda “atraktivno” trenutno desno usmjerenoj kršćanskoj Evropi? Ako konsultiramo slučaj Turske, onda je odgovor jasan.

Ekskluzivno PISjournal

UN dokumentira izraelsko mučenje, ali svijet šuti

0

PISjournal – Čitanje odlomaka iz najnovijeg izvještaja UN-ovog komiteta stručnjaka o mučenju, koji se fokusira na izraelske prakse protiv palestinskih pritvorenika, najblaže rečeno, mučno je, uznemirujuće i šokantno.

Izvještaj dokumentuje teška kršenja Konvencije UN-a protiv mučenja iz 1984. godine, koju je Izrael potpisao, i zaključuje da Tel Aviv ima „de facto državnu politiku organizovanog i široko rasprostranjenog mučenja“. Izvještaj obuhvata posljednje dvije godine, od 7. oktobra 2023. godine, i navodi uznemirujuće primjere onoga čemu su palestinski pritvorenici izloženi u izraelskim pritvorskim centrima.

Komitet je izrazio „duboku zabrinutost zbog navoda o ponovljenim teškim premlaćivanjima, napadima pasa, elektrokucijama, waterboardingu (oblik mučenja koji simulira utapanje), korištenju produženih stresnih položaja (i) seksualnom nasilju“. Dodao je da su palestinski pritvorenici ponižavani „tako što su prisiljavani da se ponašaju kao životinje ili da se mokri po njima“. Također im je sistematski uskraćivana medicinska njega i podvrgavani su prekomjernoj upotrebi vezivanja, „što je u nekim slučajevima rezultiralo amputacijom“.

Izrazio je zabrinutost zbog onoga što je opisao kao masovnu upotrebu takozvanog Zakona o nezakonitim borcima kako bi se opravdao produženi pritvor bez suđenja hiljada palestinskih muškaraca, žena i djece. Prema izraelskoj grupi za ljudska prava B’Tselem, Izraelska zatvorska služba je od septembra držala 3.474 Palestinca u „administrativnom pritvoru“ bez suđenja. Odbor je ukazao na visok udio djece koja su trenutno pritvorena bez optužbe ili u istražnom zatvoru, napominjući da je dobna granica krivične odgovornosti koju je nametnuo Izrael 12 godina i da su pritvorena i djeca mlađa od te dobi.

Odbor je također napomenuo da je 75 Palestinaca umrlo u pritvoru tokom rata u Gazi, tokom kojeg su uslovi pritvora za Palestince pretrpjeli „značajno pogoršanje“. Izraelski rasistički ministar nacionalne sigurnosti Itamar Ben-Gvir, zadužen za zatvorsku službu, otvoreno je preuzeo odgovornost za takvo pogoršanje obećavajući da će okončati ono što je nazvao uslovima „ljetnih kampova“ za palestinske pritvorenike, zalažući se za maksimalna ograničenja i poniženje. Grupe za ljudska prava i pravni stručnjaci tvrde da se njegova ideološka agenda – gledanje na palestinske pritvorenike prvenstveno kao neprijatelje koje treba kazniti i spriječiti – pretvorila u institucionalizirano zlostavljanje kroz formalne direktive i političko pokriće za snage sigurnosti.

Ben-Gvirove kolektivne i nehumane kazne palestinskih pritvorenika uključuju: oduzimanje prethodno stečenih „privilegija“, zatvaranje kantina, oduzimanje ličnih stvari i električnih uređaja, stroga ograničenja vremena provedenog u dvorištu i kupanja, te isključenje struje tokom većeg dijela dana u nekim ustanovama. Samica ključnih palestinskih pritvorenika je uobičajena praksa, uključujući paradiranje, vezanih ruku na leđima i ležanje na podu satima, pred medijima.

Nijednom krajnje desničarska izraelska vlada, na čijem je čelu Benjamin Netanjahu, nije kritikovala niti opomenula Ben-Gvira. Njegova najnovija mjera je ograničavanje pristupa pritvorenicima za advokate, rodbinu i Međunarodni komitet Crvenog krsta.

Svjedočenja nekoliko puštenih pritvorenika i detaljni izvještaji nevladinih organizacija opisuju obrazac teške prenatrpanosti, nedostatka kreveta i ćelija koje su prljave i zaražene, u kombinaciji s drastičnim smanjenjem obroka hrane i vode, što dovodi do pothranjenosti i gladi. Dokumentovana su i rutinska premlaćivanja, upotreba specijalnih jedinica za suzbijanje nereda, biber spreja i šok bombi, uz pretrese do gole kože, ponižavanje, produženo zatvaranje u samice i psihološki teror, uključujući prijetnje ubistvom i odmazdom protiv porodica.

Ali najgori tretman je rezervisan za hiljade palestinskih pritvorenika iz Gaze, uključujući civile i medicinsko osoblje, koji su držani u izolaciji u vojnim ili ad hoc objektima poput Sde Teiman, često bez optužbi, pristupa advokatima ili kontakta s porodicom. Interni izvještaji povezani s UN-om i UNRWA-om, plus svjedočenja bivših pritvorenika, opisuju prostore za zadržavanje nalik kavezima, produženo vezivanje i povezivanje očiju, napade pasa, stresne položaje, waterboarding, seksualno i rodno zasnovano nasilje, te uskraćivanje hrane, sna i toaleta. Prijavljena su i ubistva po kratkom postupku i prikrivanje.

Pored osuđujućeg izvještaja UN-a, Palestinska uprava za pitanja zatvorenika i Palestinski klub zatvorenika izdali su u nedjelju brifing, predstavljajući opsežne izvještaje svjedoka pritvorenika u nekoliko izraelskih zatvora i logora tokom novembra. Brifing je bio u skladu s izvještajem UN-a, otkrivajući izuzetno teške uslove pritvora, uključujući sistematsko mučenje, izgladnjivanje i ponižavajući tretman.

Jedno svjedočenje iz ozloglašenog zatvora Ofer navodi da je jedan pritvorenik podvrgnut strujnom udaru nakon što su ga stražari vidjeli kako predvodi druge pritvorenike u molitvi. Drugi su izvijestili da su podvrgnuti strujnom udaru „zato što su stajali na željeznim prozorima unutar ćelija pokušavajući udahnuti svježeg zraka“, opisujući to kao „jednu od najokrutnijih i najtežih metoda“.

Jedan odvratan incident odnosio se na određeni video koji se pojavio iz pritvorskog centra Sde Teiman na jugu Izraela, a koji prikazuje izraelske vojnike kako seksualno zlostavljaju palestinskog pritvorenika sa povezom na očima i vezanog. Snimak prikazuje vojnike koji koriste štitove kako bi prikrili svoj identitet dok seksualno zlostavljaju zatvorenika. Ovaj pritvorenik je kasnije hospitaliziran s teškim povredama, uključujući puknuće crijeva, oštećenje pluća i slomljena rebra. Neki krajnje desničarski Izraelci žestoko su branili vojnike optužene za silovanje, čak su pokušali upasti u vojne objekte kako bi protestovali protiv njihovog pritvora.

Prema međunarodnom pravu, ovo se smatra ratnim zločinima. Palestinci uhapšeni na Zapadnoj obali, u Gazi i Istočnom Jerusalemu se, sa pravnog stanovišta, smatraju civilima pod okupacijom i stoga „zaštićenim osobama“ prema Četvrtoj Ženevskoj konvenciji. Držanje zaštićenih osoba bez pravičnog postupka, prvenstveno putem administrativnog pritvora na neodređeno vrijeme na osnovu tajnih dokaza, tijela UN-a i nevladine organizacije široko opisuju kao proizvoljno pritvaranje. Prema riječima stručnjaka, to može predstavljati ratni zločin nezakonitog zatvaranja, a u nekim okolnostima i zločin protiv čovječnosti.

Ipak, flagrantno zlostavljanje palestinskih pritvorenika od strane Izraela, za koje UN sada potvrđuje da je de facto državna politika, nije izvedeno pred međunarodne sudove. Komitet UN-a je također izrazio zabrinutost zbog nekažnjivosti izraelskih sigurnosnih snaga za ratne zločine.

Procijenjeno je da je ukupan broj Palestinaca u izraelskim zatvorima od oktobra premašio 11.100, što je najveća brojka od Druge intifade 2000. godine. Ovaj broj uključuje približno 49 žena i 400 djece i isključuje hiljade stanovnika Gaze koji se drže u vojnim kampovima bez pristupa pravnoj pomoći.

Posljednjih mjeseci, Izrael je intenzivirao svoje vojne racije na Zapadnoj obali, hapseći stotine Palestinaca, uglavnom bez podizanja optužnice. U stvarnosti, većina pritvorenika u izraelskim zatvorima i pritvorskim logorima su taoci koje Izrael koristi kao pregovarački adut.

Izvještaj UN-a trebao je izazvati potres širom svijeta. Svjedočenja pritvorenika opisuju prakse iz srednjeg vijeka, a ne iz zemlje koju Zapad hvali kao demokratsku i liberalnu. Ono što se dešava palestinskim pritvorenicima je sramota i mrlja na licu čovječanstva.

Izvor

123...348Stranica 1 of 348

Odgovornost za objavljeni sadržaj preuzimaju autori, te nužno ne predstavljaju stavove Naučnoistraživačkog instituta "Ibn Sina".

PISjournal - Časopis za politiku i međunarodne studije
Journal of politics and international relations

Izdavač
Naučnoistraživački institut "IBN SINA"

Contact us: pisjournal.net@gmail.com

PISjournal © 2022 | Sva prava zadržana.