Naslovnica Blog

Američko napredovanje unazad

0
NEW YORK, NY - SEPTEMBER 24: U.S. President Donald Trump exits the stage after speaking at the United Nations General Assembly at UN headquarters on September 24, 2019 in New York City. World leaders from across the globe are gathered at the 74th session of the UN General Assembly, amid crises ranging from climate change to possible conflict between Iran and the United States. (Photo by Drew Angerer/Getty Images)

 

Zlatko Dizdarević

 

Sjedinjene Američke Države su pod Trumpom „uspjele“ da relativiziraju svoj utjecaj u svijetu na neprepoznatljiv način. Poseban problem za Ameriku na tragu dugoročnih interesa jeste uzdrmano partnerstvo ili poslušnost  mnogih kod kojih do sada nisu bile upitne ni interesna ni prosta podanička vjernost. Trumpov krajnje „živopisni“ način vođenja države u minulih godinu dana bio je dovoljan za  spektakularizaciju njegove životne priče, ali i za već sada izvjesne dugotrajne posljedice na stanje u  državi i na njenu poziciju u svijetu.

Ključne riječi: SAD, Trump, država, svjetska pozicija

 

Ni najveći pesimisti u Americi i svijetu – ma kako slutili iz raznih razloga da je Donald Trump krivo rješenje u Bijeloj kući – nisu mogli očekivati kako će za samo godinu dana on i njegova ekipa do te mjere urušiti međunarodni status prve sile svijeta i „lidera demokracije“ da će doista biti izuetno teško i mukotrpno zadugo poništiti plodove tog rada.

Na čelo zemlje Trump je došao na krilima optimistično agresivnog uzvika: „America first“. Realnost je za samo dvanaest mjeseci po Ameriku porazna. Decembar i januar posebno bolni kao nikada do sada. Uoči Nove godine povodom Jeruzalema, civilizacijski  grandiozne  teme, u UN-u su doživjeli potpuni poraz ujedinivši protiv sebe i one koji su im uvijek bili partneri, ovako ili onako.  Potom su, odmah iza Nove godine, u Vijeću sigurnosti UN-a doživjeli još teži debakl. Sami izazivajući sudbinu, zaslijepljeni nepriznavanjem svjetske realnosti sazvali su silom vanrednu sjednicu ovog tijela i tamo ostali potpuno poraženi. Nijedna članica Vijeća sigurnosti, stalna ili nestalna, nije ih podržala u pokušaju da uvuku svijet u američko-izraelsku priču povodom Irana.

Skandalozno arogantne prijetnje stalne predstavnice SAD u Ujedinjenim nacijama Nikki Halley nakon poraza u Generalnoj skupštini UN-a povodom Jeruzalema, svima koji su se drznuli da iznesu stav drugačiji od njihovog, bile su signal da je Trump sa izabranicima oko njega doista  izgubio osjećaj za zbilju. A prijetnje njegovog savjetnika za nacionalnu sigurnost, generala Herberta McMastera nakon debakla u Vijeću sigurnosti koji dan kasnije potvrđuju da je stanje u Bijeloj kući i dramatičnije nego što se moglo pretpostaviti. Kada general-savjetnik za nacionalnu sigurnost  izbezumljen od bijesa zaprijeti nekome poput Rusije kako će „platiti visoku cijenu za podršku Iranu…“, a onda ovu prijetnju podrže i visoki funkcioneri Bijele kuće, onda je to veliki problem i za Ameriku, ali i za sav normalni svijet.

Sjedinjene Američke Države su pod Trumpom „uspjele“ da relativiziraju svoj utjecaj u svijetu na neprepoznatljiv način. Na stranu što je pogaženo, ili najavljeno da će biti niz historijski značajnih multilateralnih sporazuma poput Pariškog o klimatskim promjenama i nuklearnog o Iranu, što je napustio PTTI, za Ameriku izrazito profitabilan trgovinski projekat sa Evropom, što je Amerika po prvi put izgubila ključnu ulogu presudnog medijatora u bliskoistočnom mirovnom procesu kao i kredibilitet svjetskog lidera finansijskim ucjenama  Ujedinjenih nacija jer „nisu na njegovoj strani“ (neke agencije i organizacije UN-a to već osjećaju) itd. Ono što je za Ameriku već sada poseban problem na tragu dugoročnih interesa jeste uzdrmano partnerstvo ili poslušnost  mnogih kod kojih do sada nisu bile upitne ni interesna ni prosta podanička vjernost. I u politici je kao i u životu – kada oko tebe zaključe da nisi što si nekada bio, nema više ni ljubavi ni respekta kao „onda“.

Tako je danas sa poslušnim američkim saveznicima na Bliskom istoku, posebno u Zaljevu. Trump je nedavno izjavio kako je lično „instalirao“ mlađanog princa prestolonasljednika  Muhammeda bin Salmana u vrh Saudijske Arabije kao jakog čovjeka preko kojeg će Amerika, valjda, obezbjeđivati svoje interese u toj zoni. I šta? Naivno uzaludno. Nastranu što „jaki čovjek“ u samo nekoliko sedmica dokazuje kako mu se sila topi u mnogim nezrelostima, ali čak i kao takav, za američkog predsjednika „jak“, nije ni uz oca kralja Salmana mogao utjecati na ostale u regiji, ni kroz Arapsku ligu, ni kroz Islamsku konferenciju da stanu uz Trumpa u najnovijim zbivanjima. Naprosto niko od njih nema nikakvih mogućnosti prisiliti ogromnu većinu Arapa da stanu uz Trumpa u slučaju Jeruzalma. Isto je i sa američkom podrškom Netanyahuu i cionistima u slijepoj ambiciji da anektiraju  ilegalna naselja na okupiranim teritorijama, ili čak prisvoje i svetu Al-Aksu. Da se i ne govori o tome koliko nasrtaji vladajuće ekipe u Izraelu na svaki pedalj palestinske zemlje u korist stvaranja mitskog „velikog Izraela“ – čemu se protivi i nemali broj Jevreja u Americi, ali i u Izraelu – udaljava mnoge stanovnike svijeta od svakoga ko pred tom ambicijom zatvara oči ili je čak i podržava.

Nije slučajno ni što je najnovija priča o Iranu, mimo Washingtona i Tel Aviva, u UN-u prošla porazno po ove dvije zemlje. Prvo, u pitanju je grubo zaobiđena činjenica da je u pitanju unutrašnja stvar suverene države, koliko i u nizu drugih situacija, a da se i ne govori da su demonstracije u Iranu, njihov obim, karakter i posljedice u mnogim elementima bile manje razorne od brojnih demonstracija po svijetu, uključujući i poznate u Americi. O uobičajenom medijskom sramnom  friziranju činjenica u vezi sa time, do upotrebe snimaka sa demonstracija u Bahreinu 2011. kao „scena iz Irana“, ili sramne zloupotrebe scena iz starog igranog filma(?!) kojim se prikazuje „brutalnost na ulicama u Iranu“ danas, malo je ko riječ napisao. Američke prijetnje u UN-u kako „svijet ne smije ostati hladan i miran spram iranskog  terora“ ostale su.

O tajnom sastanku visokih delegacija obavještajaca SAD i Izraela krajem novembra u Americi, također ni riječi. Timove su predvodili savjetnici za nacionalnu sigurnost Herbert McMaster i Meir Ben-Shabbat, a zaključci su sažeti u „Memorandumu o razumijevanju o iranskom pitanju“. Četiri su zadatka: Tajni rad u cilju ukidanja iranskog nuklearnog programa; Ograničavanje djelovanja Irana u regionu, a posebno u Siriji i Libanu; Ograničavanje balističkog programa Irana; Rad na eskalaciji sukoba u regiji u koje se može uključiti Iran… Jasno kao dan. Priču je otkrila izraelska tv mreža Channel Eser!

Sve ovo – porazi u UN-u i posebno realnost poraza od Rusije na Bliskom istoku i u Siriji, čine da frustracija i bijes već dominiraju politikom Amerike spram svijeta. To jeste razlog za ozbiljnu zabrinutost pa i zvono na uzbunu. Gubljenje kompasa Washingtona loša je vijest za sve.

Vidljivo je da utjecaj Amerike slabi i na do jučer neupitne partnere u Evropi, posebno one tradicionalne poput Njemačke i Francuske. Samo jedan put u novijoj historiji, povodom rata u Iraku 2003. god., zemlje EU nisu bile uz SAD, ali tada nisu imali snage da to potvrde i glasanjem u UN-u. Sada jesu, svi najjači i najvažniji u Uniji! Trump čak nije pozvan ni na nedavnu konferenciju o klimatskim promjenama u Parizu. „Kompenzacija“ koju Trump na ovom terenu ima zahvaljujući   većini poslušnih zemalja iz bivšeg Istočnog bloka, a danas članica EU, slaba je utjeha. I među nekima od njih vlastiti dugoročni interesi počinju nadvladavati stari animozitet prema Rusiji kao  osnov za prislanjanje Americi. Trump je i tu odigrao protiv sebe. Ovdašnji mediji ne žele spominjati ni sve jasniju tjeskobu u Japanu i Južnoj Koreji spram „nuklearnog udara“ na Sjevernu Koreju koji bi, naravno, donio pogubne posljedice i po njih. Problemi Trumpa sa Evroazijom su posebni i vidljivi, a Turska je vjerovatno i najbolnija tema. Zemlja od izuzetnog značaja za NATO, takozvani „čuvar južnog krila Alijanse“ počela se odmicati od Amerike i nešto prije Trumpa, ali u minulih godinu dana ta veza sa NATO-om bezmalo je postala samo formalna. Zato je „nova“ bliskost Erdogana sa Rusijom tolika da se u slobodnijem političkom žargonu danas kaže kako Turska kao NATO članica, čuva od NATO-a bezbjednost južnih, crnomorskih granica Rusije! Lijep „uspjeh“ za lidera Alijanse, nema šta.

U svemu ovome, Predsjednik vidno uživa u funkcionisanju izvan realnosti, blokiran  političkom klaustrofobijom i opsjednutošću sobom, zamjenivši za samo godinu dana ono „America first“ sa „Trump first“. Njegov tipičan odgovor ovih dana na razorne efekte knjige Vatra i gnjev – Unutar Trumpove Bijele kuće zato je sasvim očekivan: „Ja sam veoma stabilan genije…“.

Puno se toga desilo u minuloj godini na račun i preko leđa moćne Amerike, ne samo zaustavljajući je u liderstvu, već i ozbiljno vraćajući nazad. Igrači sa druge strane – Rusija i Kina (Trump ih je već svrstao u „prijetnju“) uz Evropsku uniju izvlače benefite iz ove situacije. Prijetnjama koje su izgovorili Trump, McMaster, Nikki Halley i ostali u administraciji, protivnicima se samo pomaže.

Naravno, teško je sve ovo što se dešava minulih godinu dana u Americi knjižiti isključivo na račun Trumpa kao „iznenađenja“ u tamošnjoj realnosti. Mentalni sklop tog društva i uvriježeni sistem vrijednosti od početka stvaranja države insistira na pobjedničkoj strasti po svaku cijenu. Nad svima i u svemu. Nije pravo legalnog nošenja oružja tek rezultat biznisa proizvođača oružja. To je kolektivna filozofija. Ni nerazumijevanje i neuvažavanje drugačijih interesa, kultura, navika i prava izvan sistema vrijednosti američkog Zapada nije slučajno. Puno je iskustava koja kazuju da prosječni Amerikanac naprosto ne shvata mnogo šta različito kod drugih. Njihovo je mjera za sve druge. Izuzetno rijetko problem vide kod sebe. Za posmatrača sa strane sasvim je nategnuta i teza o ogromnom iznenađenju što je ovaj i ovakav Trump došao u Bijelu kuću. Kao da ga je izabrao neko drugi, u zemlji na kraju svijeta. Sada je, eto, nepravedan elektronski izborni sistem doveo do toga! To što su temeljem istog sistema izabrani svi prethodni američki predsjednici u ovaj priči je zaboravljeno.

Ne smije se zaboraviti da je globalno, planetarno urušavanje mnogih vrijednosti, principa, sistema, međunarodnog prava uz promociju primarno interesa, sile i bezdušnosti, izrugivanje sa  pravom i pravdom, humanizmom i moralom – dodatno pomoglo trijumfu profila poput ovog Trumpovog. Ali, niko na svijetu nije ni približno toliko kriv za sve ovo što se Americi desilo sa njihovim „prvim čovjekom“ koliko oni sami. Zato će, dugoročno i bolno, oni sami to i plaćati. Izabrali su čovjeka koji im je udario na interese.

Nažalost, treba se plašiti i načina na koji ga se sada ruši. To kazuje da je riječ o istom mentalnom sklopu, istim vrijednostima i starim „čipovima“ što su duboko ugrađeni i u motive i način njegovog izbora. Obračun sa Trumpom u samoj Americi danas liči na ekskluzivni obračun dvije, u suštini i po temeljnim vrijednostima iste Amerike, samo interesno suprotstavljene. Jedne koja se preračunala u svojoj sili vjerujući da će dobiti, pa je izgubila. Nisu htjeli da prihvate postojanje i snagu „Trumpove Amerike“. Prethodno su gazili po svijetu u ime istih uvjerenja i silništva sve one male, slabe i podanički odane.

Intervencijama izvana i iznutra, naftom, „proljećima“, kreditima, talibanima ili raznim ISIL-ima kao partnerima… I sada iznenađeni Trumpom.

Izgubili su iz neopreznosti, bahatosti i uvjerenja da mogu sve što hoće. A svijet se promijenio. Zanimljivo je bilo kako u jesen i zimu 2016. godine ogromna većina američkih najmoćnijih medija nije davala Trumpu nikavu šansu spram „demokrate Hillary“. Logika je jednostavna: Ili su u medijskom zanatu pravili amatersku grešku ne vidjevši da im je pod nosom pola Amerike sklono lideru profila Trumpa, ili su bili kupljeni od unaprijed uvjerenih pobjednika da za njih navijaju, a protiv njega. Jadno.

U pomalo histeričnoj borbi za eliminaciju „predsjednika koji mentalno nije u stanju da to bude“ matrica za njegovo rušenje, zapravo, ista je. Ne ruši se kroz institucije onako kako bi i moglo temeljem zakona, već opet zavjerama, aferama, „kaubojski“ i Trumpovski, tipično američki. Prvo  „Russiagateom“ kroz uporno montiranu priču, bez opipljivog dokaza, na silu produžavanu. A ako je Putin doista toliko jak da može Americi namještati izbore, onda je priča o tome ko je „First“ a ko daleko od toga završena u tamošnjem poimanju svijeta. Ako je sve laž i montaža, onda opet ne govorimo o politici koja je uzor u svijetu demokracije i ljudskih prava.

Sada, kada priča o Rusima u Bijeloj blijedi napad interesnog carstva protiv Trumpa seli se na drugi kolosjek, opet tipično američki. Onaj medijski, internetski, globalno kontrolisani često do nipodaštavanja zdrave pameti, logike i argumenata. Umjesto Rusa, evo knjige izvjesnog novinara  Michaela Wolffa o Trumpovoj Bijeloj kući koju kompetentni ljudi hladne glave i bez ključalih strasti u Americi nazivaju „kolekcijom tabloidne političke fikcije“. Da se i ne spominju oni što brane Trumpa pa knjigu nazivaju tačno tako: „Trashy tabloid fiction“.

I evo, Amerika je povodom ove vrste štiva koje se čita na plaži i po vozovima, podignuta na noge. Uz svu neupitnu podršku „otkrićima“ od svih koji su minulih dvanaest mjeseci bili zgranuti Trumpovim životnim i političkim „trashom“ – mediji, Hollywood, neoliberali, fini svijet itd. Pritisak je strašan. Knjiga se isti dan nakon izlaska u Americi munjevito širi internetom po svijetu, preštampava i propagira. Liberali oduševljeni što im je neko to poslao pa se hard-diskovi i printeri usijavaju „skidanjam“ i printanjem. Da ste to uradili sa ma kojom drugom knjigom vjerovatno je da vam je ne bi isprintali ni u jednoj kopirnici, a i pitanje autorskih prava visilo bi nekome nad glavom… Amerika protiv Amerike. Trump je tu slabija strana jer se u svojoj „stabilnoj genijalnosti“ preračunao, pa je vlastitom zaslugom ostao bez mnogih partnera i poslušnika koje je danas mogao imati oko sebe. Ako ništa drugo – predsjednik je Amerike. Još jučer je to bilo neupitno golemo!

Trumpov krajnje „živopisni“ način vođenja države u minulih godinu dana bio je dovoljan za  spektakularizaciju njegove životne priče, ali i za već sada izvjesne dugotrajne posljedice na stanje u  državi i na njenu poziciju u svijetu. Kako će sve ići dalje, vidjet će se. Doduše, zahvaljujući njemu izvjesno je zaradio „showbiz“, značajna kuhinja na kojoj se hrani život u ovoj zemlji, ali i koji diktira mnoge standarde uspjeha i neuspjeha na javnoj sceni, uključujući i politiku.

U svijetu je, često ne bez ciničnog zadovoljstva, prihvaćena nova poštapalica: umjesto „America first“, sada važi „America alone“. Naravno, realnost je još daleko od toga, ali još je dalje od onoga što je bilo. Temeljem svakog novog poteza kojim Washingtona jača izolacionizam uz tezu „sa nama ili protiv nas“, takozvani neprijateljski redovi sve više će se zbijati a Amerika sve više odmicati od prošlosti u kojoj je bila perjanica i uzor u mnogo čemu.

Primjera je mnogo i to u sferi mnogo ozbiljnijoj i važnijoj za budućnost Amerike od onoga što otkrivaju skandali i tračevi koji iskaču iz nove knjige o Trumpu. Strateške mudrosti se čitaju u drugačijim  knjigama. Šta u međuvremenu rade „neprijatelji“.

Na svijetu je mnogo, na ovaj ili onaj način jakih država. Među njima, nekoliko je istinskih sila. To su Sjedinjene Američke Države i Evropska Unija na Zapadu. Kina i Rusija na Istoku. Svi sa svojim saveznicima. Politički stratezi znaju da je pobjednik među njima onaj ko ujedini vlastiti interes sa nekim drugim iz te četvorke. SAD i EU su se do nedavno, uz sve probleme i teškoće, mogli smatrati partnerom u „atlantskoj alijansi“. Rusija je dodatno aktuelnim povratkom na veliku scenu pobjedama na Bliskom istoku, pripadala suprotnom „kampu“. Kina je kao tiha voda što bregove valja polako dolazila na veliku scenu, više sama nego sa bilo kim iz ove četvorke. Daleko izvan svojih granica, prvo je oko bacila na Afriku. Ekonomski mudro. Evropa je počela da osjeća stezanje omče oko vrata od prekomorskog partnera, posebno otkako je Trump ušao u igru. Rusija je – što neko napisa ovih dana – čak otvarala i flaše šampanjca povodom njegove pobjede, tragom predizbornih izjava koje su davale razloga za to: Nema više ekspanzije po svijetu, zaludnog trošenja para za ratovanje, nema nepotrebnih vojnih baza, NATO će da plaćaju oni kome treba, Rusija je potencijalni partner a ne neprijatelj… Sada je jasno da su se oni šampanjci pili krivim povodom. Na pomolu su bolji razlozi. Trump ne samo da je odbio Putina pritisnuti iznutra, već je odmah po dolasku bombardovao bazu u Siriji, a sve drugo što je uradio u odnosu prema Moskvi do danas sažeto je u onoj kvalifikaciji od prije neki dan: „Platit će nam Rusija visoku cijenu…“.

Desilo se ono logično za svakoga osim za Trumpa: Evropa mu se izmakla, podjednako tako i Rusija koja se okrenula Kini i uzajamnom interesu i koristi. Decenijama duga nepovjerenja, razlazi i optužbe povodom toga „ko je napustio revolucionarni  put“, ustupili su mjesto pragmatizmu koji ima puni smisao: Poklopiti zajednički Aziju kao ekonomski prostor, zaštititi se od zakašnjelog i krivog ekspanzionizma Amerike, ali i stvoriti globalnu sigurnosnu alijansu koja potom može slobodnije da diše okrećući se i na način koji je Kina već „apsolvirala“ kroz novi put – do Evrope! Rusija je u ovu zajedničku priču već ušla kroz „Evroazijsku ekonomsku uniju“ (EEU), a Kina kroz još ambiciozniji projekat, „Inicijativu pojas i cesta“ (BRI). Jednostavnije „Novi put svile“. Iz arhiva su izvučeni neki stari zajednički sporazumi, kao i ne tako davno osvježeni „Sporazum o strateškom partnerstvu“.  Članice EEU su danas Rusija, Armenija, Bjelorusija, Kazahstan i Kirgistan uz još neke koji već zabacuju pogled na očigledno prosperitetnu zajednicu. Novi put svile je još ambiciozniji projekat za 21. stoljeće. Promovisao ga je kineski predsjednik Xi Jinping a cilj mu je da u konačnici cestama i morem uveže niz zemalja Evroazije. Jasno značenje ima podatak  da su sve zemlje Zapadne Evrope postale članice kineske „Azijske investicione infrastrukturne banke“ (AIIB) koja je okosnica projekta. Otud i odgovor na pitanje laika u nas: Otkud „odjednom“ Kinezi kod nas u svim ozbiljnijim razgovorima o cestovnoj infrastrukturi. Ništa sa Kinezima  nije „odjednom“.

Gdje su u svemu ovome zajednički interesi a gdje oni vječito konkurentni između Rusije i Kine, pitanje je na koje analitičari velikog približavanja imaju jasan odgovor: BRI i EEU su drugačiji  projekti i po strukturi i po ciljevima. Rusi su se sa EEU okrenuli prema „unutra“ kako bi se prije svega osigurala zaštita od penetracije moćnog Zapada na njihove prostore. Kinezi svoj projekat BRI okreću prema svijetu. Pouzdan je, usput, podatak koji mi je predočen nedavno u Damasku, da su Kinezi već dobili gro građevinskih poslova u budućoj obnovi Sirije. Nafta i gas su teren Rusije, a Iran je lider u izgradnji energetske infrastrukture… Ukratko, kineski projekat postaje „globalizacijski projekat“ formatiran, jasno, na kineskim karakteristikama…

Ako se iz ovoga ugla, suštinski važnijeg od priče o Trumpovim narcisoidnim egzibicijama i estradnim bavljenjima ljudima, a ne političkom zbiljom, posmatraju već sada vidljive dugoročne posljedice njegove vladavine ali i spektakularno-zavjereničkih načina obračuna sa njima sasvim u skladu sa američkim mentalitetom, onda su i šanse za zaustavljanje „slobodnog pada“ američkog utjecaja svakim danom sve manje. Politika koja se na taj način bavi ličnostima što su joj problem, teško i bez tih ličnosti može biti uspješnija od njih samih.

Godina američkog političkog sunovrata već je sada ostavila dovoljno razloga za brigu povodom naredne decenije. Najmanje. A to je samo prva u mandatu predsjednika, izabranog voljom naroda. Praviti se da je to „slučajna greška“ pa ga se može riješiti recimo jednom knjigom, filmski je promašaj. Ne radi njega koji može tako biti srušen, već radi onih koji ostaju vjerujući da su sve time riješili.

Nova američka administracija

0

PISjournalNovoizabrani američki predsjednik Donald Trump imenovao je u utorak Elona Muska i Viveka Ramaswamya vođama novostvorenog Odjela za učinkovitost vlade, čime je dao još više utjecaja najbogatijem čovjeku na svijetu.

Musk i bivši republikanski predsjednički kandidat Vivek Ramaswamy zajedno će voditi novostvoreni Odjel za učinkovitost vlade. On će “utrti put mojoj administraciji za demontiranje vladine birokracije, smanjenje suvišnih propisa, smanjenje rasipnih troškova i restrukturiranje saveznih agencija”, kazao je Trump.

Trump je rekao da će novi odjel ostvariti dugogodišnje republikanske snove i “pružati savjete i smjernice izvan vlade”, signalizirajući da će uloge Muska i Ramaswamyja biti neformalne, bez potrebe za odobrenjem Senata i omogućiti Musku da ostane na čelu kompanije za električne automobile Tesla, platforme društvenih medija X i raketne kompanije SpaceX.

Novi bi odjel sarađivao s Bijelom kućom i Uredom za upravljanje i budžet na “pokretanju strukturnih reformi velikih razmjera i stvaranju poduzetničkog pristupa” vladi kakav dosad nije viđen, rekao je Trump.

Musk, kojeg je Forbes rangirao kao najbogatijeg čovjeka na svijetu, već je imao koristi od Trumpove pobjede, a od poduzetnika milijardera se očekivalo da će imati izniman utjecaj kako bi pomogao svojim firmama i osigurao povoljan tretman vlade.

Trump je nastojanje za učinkovitost uporedio s projektom Manhattan, američkim poduhvatom izgradnje atomske bombe koja je pomogla okončanju Drugog svjetskog rata, dok je Musk obećao transparentnost. “Sve radnje Ministarstva za učinkovitost vlade bit će objavljene na internetu radi maksimalne transparentnosti”, rekao je Musk na X-u, pozivajući javnost da pruži savjete.

Akronim novog odjela – DOGE – također upućuje na naziv kriptovalute dogecoin koju Musk promovira. U augustu su Musk i Tesla dobili odbacivanje savezne tužbe koja ih je optuživala za prevaru ulagača oglašavanjem dogecoina i trgovanjem povlaštenim informacijama, uzrokujući milijarde dolara gubitaka.

Ramaswamy je osnivač farmaceutske kompanije koji se trkao za republikansku predsjedničku nominaciju protiv Trumpa, a zatim je podržao bivšeg predsjednika nakon što je odustao.

Novoizabrani američki predsjednik Donald Trump izjavio je u utorak da je za svog ministra odbrane odabrao Petea Hegsetha, komentatora Fox Newsa i veterana. Hegseth bi, ako ga potvrdi američki Senat, mogao ispuniti Trumpova predizborna obećanja da će osloboditi američku vojsku od generala koje optužuje za provođenje progresivne politike o raznolikosti .

Trump je, objavljujući svoju odluku, pohvalio 44-godišnjeg NATO-skeptika Hegsetha, koji je veteran Nacionalne garde. “S Peteom na čelu, američki neprijatelji su na oprezu – naša će vojska ponovno biti velika i Amerika se nikada neće povući.”

Iako je Hegseth u prošlosti artikulirao samo ograničena politička stajališta, kritizirao je NATO saveznike zbog slabosti i rekao da je Kina na rubu dominacije nad svojim susjedima. Hegseth je rekao da je napustio vojsku 2021. nakon što ga je vojska zanemarila zbog njegovih političkih i vjerskih stavova. “Osjećaj je bio obostran – ni ja više nisam želio ovu vojsku”, rekao je Hegseth u svojoj knjizi “Rat protiv ratnika: iza izdaje ljudi koji nas drže slobodnima”.

U Pentagonu već postoji zabrinutost da Trump namjerava iskorijeniti vojne oficire i službenike od karijere za koje smatra da su nelojalni.

Novoizabrani američki predsjednik Donald Trump u utorak je nominirao guvernerku Južne Dakote Kristi Noem za ministricu domovinske sigurnosti, odabravši vjernog saveznika koji ima malo iskustva na pozornici nacionalne sigurnosti.

Noem, koja se nekoć smatrala mogućim protukandidatom Trumpu, istakla se nakon što je odbila nametnuti nošenje maske u državi tokom pandemije COVID-a 19. “Kristi je bila vrlo jaka po pitanju granične sigurnosti. Bila je prva guvernerka koja je poslala vojnike Nacionalne garde da pomognu Teksasu u borbi protiv Bidenove granične krize, a poslani su ukupno osam puta”, rekao je Trump u izjavi.

Noem je proteklih godina nekoliko puta putovala do granice SAD-a i Meksika, koju je u januaru nazvala “ratnom zonom”. Kao guvernerka Južne Dakote, koja je bliža Kanadi nego Meksiku, Noem je posljednjih godina rasporedila desetke vojnika Nacionalne garde da pomognu državi Teksas koju predvode republikanci u sigurnosti granica.

Novoizabrani američki predsjednik Donald Trump izjavio je u utorak da je odabrao Williama McGinleya za svog savjetnika u Bijeloj kući. “Bill je pametan i uporan advokat koji će mi pomoći da unaprijedim našu agendu America First dok se borim za integritet izbora i protiv naoružavanja snaga za provođenje zakona”, rekao je Trump u izjavi.

McGinley je služio u Trumpovom prvom predsjedničkom mandatu kao sekretar kabineta Bijele kuće. Također, Trump je rekao u utorak da je odabrao bivšeg direktora Nacionalne obavještajne službe Johna Ratcliffea za direktora Centralne obavještajne agencije (CIA).

Istog dana Trump je izjavio da je na stratešku poziciju nacionalnog savjetnika za sigurnost izabrao Mikea Waltza, republikanca koji predstavlja Floridu u Zastupničkom domu, a za posebnog izaslanika za Bliski istok investitora u nekretnine i donatora kampanje Stevea Witkoffa.

Novoizabrani američki predsjednik Donald Trump rekao je u utorak da je odabrao investitora u nekretnine i donatora kampanje Stevea Witkoffa za svog posebnog izaslanika za Bliski istok.

Trump je rije toga u utorak objavio imenovanje Mikea Waltza, republikanca koji predstavlja Floridu u Zastupničkom domu, na stratešku poziciju nacionalnog savjetnika za sigurnost, a najavio je i novog ambasadora u Izraelu.

Izvor

 

Izraelska zaštićenost od pravde i odgovornosti

0

Omar Kush

Autor je pisac i istraživač iz Sirije rođen 1956. u Halepu. Živi u Damasku, a bavi se pitanjima iz oblasti kulture.

PISjournalMeđunarodna federacija novinara (IFJ) pozvala je zemlje širom svijeta da preuzmu svoju odgovornost za atentate na novinare, posebno u Palestini, Libanu, Izraelu i Siriji.

IFJ je optužio Izrael za kršenje rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a, posebno rezolucije br. 2222 iz 2015. i rezolucije 1738 iz 2006. godine, koje osuđuju napade na novinare i ostale medijske radnike tokom oružanih sukoba, te stavljaju pitanje zaštite novinara, medijskih radnika i pomoćnog osoblja unutar okvira međunarodnog humanitarnog prava, prema odredbama Četvrte ženevske konvencije.

IFJ je također oštro osudio izraelski stav prema medijima i njegovo kontinuirano ciljanje novinara od početka genocidnog rata koji već više od godinu dana vodi protiv Palestinaca u Pojasu Gaze. Taj rat je proširen i na članove i vođe libanskog Hezbollaha, uključujući područja na kojima su prisutni širom Libana.

Tužno je i zabrinjavajuće da je prošla još jedna godina, a da izraelski političari i generali nisu kažnjeni za ubistva i napade na novinare, kao i za napade na goloruke civile u Palestini, Libanu, Siriji i drugim mjestima. Nastavljaju to činiti iako bi novinari trebali biti zaštićeni tokom ratova i oružanih sukoba prema međunarodnom humanitarnom pravu, naročito Ženevskoj konvenciji iz 1949. i njenim Dopunskim protokolom, što znači da ih države moraju štititi od direktnih napada, kao i ostale civile.

Međunarodni zakonodavci i pravnici ulagali su ogromne napore, kroz dugi niz decenija, kako bi uspostavili pravila međunarodnog humanitarnog prava tokom ratova i sukoba, koja štite civile općenito. Međutim, većina država se nije pridržavala toga, što je potaklo Generalnu skupštinu UN-a da u decembru 2014. godine proglasi 2. novembar Međunarodnim danom borbe protiv nekažnjivosti za zločine protiv novinara.

Čini se da je nekažnjivost Izraela postala stvarnost, s obzirom na zaštitu i podršku koju dobija od čelnika Sjedinjenih Američkih Država, kao i većine čelnika evropskih zemalja i njima sličnih.

Prikrivanje istine i sakrivanje zločina

Od početka svog rata, Izrael je učinio sve što je u njegovoj moći da prikrije istinu i sakrije svoje brutalne zločine. Namjerno je ušutkivao glasove koji prenose istinu o onome što radi u Pojasu Gaze, svjesno ciljajući novinare i medijske radnike u svojim napadima.

Prolazak nekažnjeno naveo je Izrael da nastavi napade na novinare. Izvještaji Komiteta za zaštitu novinara (CPJ) ukazuju na to da je Izrael od 25. oktobra 2023. godine ubio najmanje 180 novinara i medijskih radnika u Pojasu Gaze, na Zapadnoj obali i u Libanu, otkako je počeo svoj rat protiv Gaze. Zbog toga se ovaj period može smatrati najkrvavijim za novinare otkako je CPJ počeo prikupljati podatke i statistike 1992. godine.

IFJ je također oštro osudio izraelski stav prema medijima i njegovo kontinuirano ciljanje novinara od početka genocidnog rata koji već više od godinu dana vodi protiv Palestinaca u Pojasu Gaze. Taj rat je proširen i na članove i vođe libanskog Hezbollaha, uključujući područja na kojima su prisutni širom Libana.

Čini se da je nekažnjivost Izraela postala stvarnost, s obzirom na zaštitu i podršku koju dobija od čelnika Sjedinjenih Američkih Država, kao i većine čelnika evropskih zemalja i njima sličnih.

 Izraelska beskrupuloznost dostigla je nivo direktnih napada na novinare, kada su izraelski borbeni avioni 25. oktobra gađali objekat u mjestu Hasbaya u južnom Libanu. U objektu je bilo smješteno 18 novinara iz sedam različitih medijskih institucija, lokalnih i arapskih, što je rezultiralo pogibijom troje novinara i ranjavanjem još troje.

Nije nikakva novost da Izrael napada novinare i medijske radnike u arapskim i međunarodnim medijima, jer je njegova prošlost ispunjena brojnim zločinima protiv novinara. Dokumentirale su to i sve relevantne međunarodne organizacije i tijela. I pored toga, niko nikada nije suočio ovu zemlju s odgovornošću i kaznio je za njene zločine. Svijet je postao gotovo bespomoćan pred odmetničkom državom koja čini sve ove užase i masakre, kršeći sve međunarodne konvencije i zakone.

Problem je u tome što međunarodna zajednica ima svezane ruke kada su u pitanju zločini Izraela nad novinarima, zbog blokade mehanizama za kažnjavanje Izraela za njegove zločine, te nemogućnosti usvajanja obavezujuće međunarodne konvencije UN-a koja bi garantirala sigurnost i nezavisnost novinara i drugih medijskih radnika.

Zbog toga su predstavnici IFJ-a i drugih novinarskih saveza prisiljeni da se ograniče na osude i kritike tokom prisustvovanja događajima koje organizira UN povodom Međunarodnog dana borbe protiv nekažnjivosti, koji će biti održani 6. i 7. novembra 2024. u Adis Abebi. Problem okončanja nekažnjivosti za zločine počinjene nad novinarima i dalje će biti jedan od najvažnijih i najsloženijih izazova u međunarodnom sistemu savremenog svijeta s kojim će se suočavati svjetski političari i čelnici. Bez obzira na to što rješavanje ovog pitanja predstavlja temeljni uvjet za osiguranje slobode izražavanja i prava svih ljudi da imaju pristup informacijama.

Ponavljajuća priroda izraelskih zločina protiv novinara

Jasno je da osuda i kritika izraelskih zločina protiv novinara i civila neće spriječiti Izrael da nastavi sa činjenjem novih ubistava i atentata na njih. Također, žalbe koje međunarodne organizacije podnose UN-u neće donijeti rezultate, jer je međunarodna organizacija “Reporteri bez granica” već podnijela tri žalbe u vezi s izraelskim zločinima protiv palestinskih novinara u Pojasu Gaze. Organizacija je zahtijevala da tužitelj Međunarodnog krivičnog suda pokrene istragu, jer obim, ozbiljnost i ponavljajuća priroda izraelskih zločina protiv novinara spadaju u kategoriju ratnih zločina.

Međutim, sud nije poduzeo nikakve mjere do danas, niti je izdao nalog za hapšenje koji je zatražio glavni tužitelj Karim Khan protiv izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i [donedavnog] ministra odbrane Yoava Gallanta, a sve zbog snažnih pritisaka Izraela i njegovih saveznika u Sjedinjenim Američkim Državama i zapadnim zemljama na sudije ovog suda.

Pitanje o razlozima zbog kojih Izrael uporno nastavlja provoditi svoje politike postavlja se sve snažnije, nakon što su napadi na novinare postali učestali. Izrael nije prestao napadati novinare i njihove porodice, bombardirajući njihove domove i radna mjesta. Štaviše, prijeti im i vrši hapšenja u Gazi i na Zapadnoj obali.

To nije sve, jer Izrael i dalje nameće ograničenja na ono što zapadni mediji mogu objavljivati, zahtijevajući da sve slike ili vijesti o događajima u njegovom ratu protiv Palestinaca podliježu njegovoj cenzuri. Osim toga, ne dopušta stranim novinarima ulazak u Pojas Gaze i zabranjuje im da izvještavaju o događajima u genocidnom ratu koji tamo vodi, kao i da otkrivaju izraelske prakse i akcije na Zapadnoj obali.

Nema sumnje da će izraelski političari nastaviti svoju politiku napada na novinare sve dok Međunarodni krivični sud ili druge relevantne organizacije UN-a ne pokrenu istragu o zločinima Izraela. Realnost na terenu otkriva da je uporno izbjegavanje kazne omogućilo Izraelu da ustraje u činjenju svojih zločina.

Činjenica da se Izrael nije suočio s bilo kakvim posljedicama ili kaznom za ubistvo dopisnice Al Jazeere Shireen Abu Akleh i drugih novinara može poslužiti kao dokaz da se ponaša kao da je iznad međunarodnog i humanitarnog prava, budući da je ubijanje postalo ključni elemenat njegovih praksi i metoda.

Ono što je ironično i vrijedno osude jeste slijepa pristrasnost većine zapadnih medija prema Izraelu u njegovom ratu protiv Gaze, te potpuno prihvatanje izraelskog narativa, bez ikakve provjere ili analize, što im je oduzelo profesionalnu nezavisnost i neutralnost.

Međunarodne rezolucije nisu spriječile Izrael da nastavi s napadima na medijske radnike, zbog čega njihova borba ostaje živa u ljudskoj svijesti i na čekanju u planovima međunarodne zajednice. Hoće li vlade i institucije poduzeti mjere kako žrtve novinara, koji su ubijeni, ranjeni ili su stradali članovi njihovih porodica, ne bi bile uzaludne? Do kada će zapadne države nastaviti štititi Izrael i sprječavati da odgovara za zločine protiv novinara i civila?

Izvor

Njemačka se suočava s iznenadnim previranjima nakon raspada vladajuće koalicije

0

PISjournal- Koalicija njemačke vlade raspala se na dramatičan način nakon što je kancelar Olaf Šolc smijenio ministra finansija Kristijana Lindnera iz pro-poslovne Slobodne demokratske stranke u kasnonoćnoj odluci, nakon maratona kriznih sastanaka.

Tri preostala ministra iz Slobodne demokratske stranke dali su ostavke kao odgovor, što je dovelo do pada vladine koalicije. Očekuje se da će Šolc voditi zemlju sa manjinskom vladom, ali opozicija poziva na hitno glasanje o nepovjerenju.

Međutim, u četvrtak ujutro, ministar za saobraćaj Volker Vising iz Slobodne demokratske stranke iznenada je povukao svoju sinoćnju ostavku i rekao novinarima da je, nakon razgovora sa Šolcom, odlučio da ostane na mjestu ministra i napusti stranku.

Lindner je u četvrtak popodne trebao primiti potvrdu o razrješenju od predsjednika Frank-Valtera Štajnmajera, a kako bi se osigurala glatka tranzicija, vjerovatno će odmah nakon toga biti imenovan njegov nasljednik. Njemačka novinska agencija dpa izvjestila je da će Jörg Kukies, ekonomski savjetnik Šolca, postati novi ministar finansija.

Prema izvještaju dpa, funkcije ministara za istraživanje i pravdu, koji su dali ostavke, također bi mogle biti popunjene u četvrtak.

Šolc je kasno u srijedu najavio da će 15. januara zatražiti glasanje o povjerenju, koje bi, kako je rekao, moglo dovesti do prijevremenih izbora već u martu — iako su oni inače bili planirani za sljedeći septembar.

Šolc je optužio Lindnera da je prekršio njegovo povjerenje i javno pozvao na drastičnu promjenu ekonomske politike, uključujući, kako je kancelar rekao, poreske olakšice u vrijednosti od milijardi eura za nekolicinu najplaćenijih, dok bi istovremeno smanjivao penzije za sve penzionere.

„To nije pristojno,“ rekao je Šolc.

Šolcovi lijevo orijentisani socijaldemokrati sada će učinkovito voditi manjinsku vladu s preostalim koalicionim partnerom, ekolozima Zelenima.

Kancelar Šolc je u srijedu kasno naveče najavio da će se obratiti lideru najveće opozicione stranke u parlamentu, Fridrihu Merceu iz centrističke desno orijentisane Hrišćansko-demokratske unije (CDU), kako bi razgovarao o mogućim načinima jačanja ekonomije i odbrane, kao i o donošenju važnih zakona kroz parlament.

Ali Merz je u četvrtak oštro odbacio Šolcov plan da odloži glasanje o povjerenju do januara.

„Koalicija više nema većinu u njemačkom Bundestagu, i stoga pozivamo kancelara (…) da odmah sazove glasanje o poverenju, ili najkasnije do početka naredne nedelje.“

„Jednostavno ne možemo da priuštimo da imamo vladu bez većine u Njemačkoj nekoliko mjeseci, a potom da vodimo kampanju još nekoliko mjeseci, i zatim možda da vodimo koalicione pregovore tokom nekoliko nedjelja“, dodao je Merz.

Rekao je da se planira sastati sa Šolcom kasnije u četvrtak kako bi se založio za brzo glasanje o povjerenju.

Budući da Šolcova vlada više nema većinu u parlamentu, on bi vjerovatno izgubio glas. U tom scenariju, njemački predsjednik mogao bi raspustiti parlament u roku od 21 dan, a prijevremeni izbori bi se tada mogli održati u januaru.

„Tokom ovih 21 dana, imaćemo dovoljno vremena da saznamo da li postoje neka pitanja o kojima ćemo možda morati da odlučujemo zajedno,“ rekao je Merz, nudeći saradnju svoje stranke manjinskoj vladi. „Naravno, spremni smo da vodimo razgovore (…) također smo spremni da preuzmemo odgovornost za našu zemlju.“

Zaista, donošenje novih zakona i zatvaranje gubitka od milijardu eura u budžetu za 2025. neće postati lakši za Šolcove socijaldemokrate i Zelene jer njihova vlada više nema većinu u parlamentu. Ali Šolc je rekao da je njegovoj vladi to vrijeme potrebno da donese važan zakon.

Akim Vambah iz Leibnicovog centra za evropska ekonomska istraživanja izrazio je sumnju da bi produženi period sa manjinskom vladom pomogao njemačkoj ekonomiji da se vrati na pravi put.

„Njemački problemi su preveliki da bi se tolerisala politička blokada,“ rekao je analitičar.

“Vlada je odlučila da uskladi transformaciju prema klimatskoj neutralnosti sa ekonomskim rastom i socijalnom sigurnošću”, navodi analitičar u izjavi. “Nije opravdao ovu tvrdnju. Ekonomija stagnira, a investicije se ne uspijevaju ostvariti.”

„Ovaj zastrašujući zadatak dodatno je otežan geoekonomskim tenzijama: ratovima u Evropi i na Bliskom istoku, kao i ekonomski štetnim intervencijama kroz tarife i politike nacionalnih subvencija“ dodao je. “Izbor Donalda Trampa je pogoršao ove probleme. Evropa mora učiniti više za svoju sigurnost i morat će računati na povećanje carina.”

Raspad koalicije uslijedio je nakon nedjelja sporenja među koalicionim partnerima o načinima za jačanje oslabljene ekonomije zemlje.

Lindnerova pro-poslovna Slobodna demokratska stranka odbila je povećanje poreza ili izmjene strogih samostalno nametnutih ograničenja Njemačke u vezi sa zaduživanjem. Šolcove Socijaldemokrate i Zeleni željeli su značajna državna ulaganja i odbili su prijedloge Slobodnih demokrata za smanjenje socijalnih programa.

Ekskluzivno PISjournal

Indija i Kina rade na rješavanju pograničnih sukoba

0

Amit Ranjan, Genevieve Donnellon-May

PISjournalNakon petogodišnje pauze, lideri Indije i Kine održali su bilateralne sastanke u Kazanju, u Rusiji, na marginama samita BRICS-a.

Premijer Narendra Modi i predsjednik Xi Jinping imali su malo direktnog kontakta od sukoba u pograničnom području Himalaja 2020. godine, ali su se u Kazanju dogovorili da će se specijalni predstavnici za pitanje granice Indije i Kine uskoro sastati kako bi stabilizirali veze.

Uoči samita BRICS-a, Indija i Kina su se složile oko sporazuma prema kojem će se obnoviti i koordinirati prava patroliranja u ravnici Depsang i Demchoku. Međutim, situacija u drugim tačkama sukoba – u dolini Galwan i Pangong Tso – ostala bi ista.

Dok su dvije strane u razgovorima o “područjima na čekanju”, indijski ministar vanjskih poslova Subrahmanyam Jaishankar istaknuo je da je “proces razdruživanja s Kinom završen”. Glasnogovornik kineskog ministarstva vanjskih poslova Lin Jian također je izjavio: “Kina i Indija su postigle rezolucije o pitanjima koja se tiču ​​pograničnog područja nakon bliske komunikacije diplomatskim i vojnim kanalima.” Kinesko ministarstvo odbrane proglasilo je “neki konsenzus s Indijom” prošlog mjeseca o povlačenju trupa sa tačaka trenja duž onoga što je poznato kao linija stvarne kontrole, ili LAC, u istočnom Ladakhu.

I Indija i Kina ovu liniju vide drugačije. Za New Delhi, LAC je dugačak 3.488 kilometara, dok za Peking iznosi samo 2.000 kilometara. U posljednje vrijeme dolazi do čestih sukoba između vojnika koji čuvaju granice. U junu 2020. došlo je do velikog sukoba između vojnika ove dvije zemlje u dolini Galwan, koji je doveo do smrti 20 indijskih i četiri kineska vojnika.

2023. godine, na samitu BRICS-a u Johanesburgu, Modi i Xi su imali kratku interakciju u kojoj su, prema tadašnjem indijskom ministru vanjskih poslova Vinay Kwatri, dvojica lidera “složili da upute svoje zvaničnike da intenziviraju napore za ekspeditivno povlačenje i deeskalaciju” na granicama. Nakon ponovnog izbora Modijeve vlade ove godine, za razliku od 2019., čestitku je poslao kineski premijer Li Qiang, a ne Xi. Međutim, u junu, na konferenciji povodom 70. godišnjice Pet principa mirnog suživota, Xi je održao pomirljiv govor o saradnji. Modi je odlučio da ne putuje u Kazahstan u julu kako bi prisustvovao sastanku Šangajske organizacije za saradnju, čiji je i Kina član, ali se sastao sa Xijem.

Zastoj nije imao očigledne posljedice na trgovinu između dvije zemlje. U 2022. trgovina Indije s Kinom porasla je za 8,4 posto, a ove godine Kina je pretekla Sjedinjene Države i postala glavni trgovinski partner Indije. Međutim, dvosmjerna trgovina u velikoj mjeri favorizuje Peking i zabrinjava New Delhi. Jaishankar je nedavno primijetio uočenu nepravednost, ističući da indijska roba nema isti pristup tržištu u Kini kao kineski proizvodi u Indiji. Poboljšani kinesko-indijski odnosi mogli bi rezultirati još jačom trgovinom i mogli bi pomoći New Delhiju u rješavanju trajne trgovinske neravnoteže.

Tri ključna faktora vjerovatno su dovela do novog sporazuma.

Prvo, u slučaju New Delhija, ekonomija je vodila politički reset s Pekingom. Nakon sukoba u Galwanu, Indija je postavila značajna ograničenja na kineska ulaganja i vize što je uticalo na indijsku poslovnu zajednicu.

Drugo, stav Zapada o diplomatskim problemima u odnosima Indije i Kanade zajedno sa optužbama u Sjedinjenim Državama protiv indijskog špijuna zbog navodne zavjere za ubistvo separatiste Sikha Gurpatwanta Singha Pannuna možda je dao određeni poticaj odluci New Delhija da poboljša odnose s Pekingom.

Treće, ponašanje Kine se promijenilo. U sklopu napora da održi svoje međunarodne ambicije, Peking nastoji da se predstavi kao odgovorniji i kooperativniji međunarodni igrač sa manje naglaska na takozvanoj diplomatiji „vukova ratnika“. Pakt o granici između Indije i Kine i sastanak između Modija i Xija pozitivni su znakovi, čak i ako postoje problemi  u vezi povjerenja.

Kinesko-indijski odnos pokazuje da međusobni interesi, preferencije i međuzavisnost vode politički kurs država. Zaista, ponekad je saradnja taktička, a ne strukturna promjena u percepciji zemlje i odnosu s drugima.

Usred kontinuiranog ciklusa saradnje i takmičenja između New Delhija i Pekinga, bilo bi prenagljeno donositi konkretne zaključke o putanji bilateralnih odnosa.

Izvor

Trumpova šok – terapija za EU

0

Nenad Radičević

Autor je vanjskopolitički komentator i dopisnik iz Njemačke za brojne medije na Balkanu.

PISjournal  –Uzalud je dobar dio evropskih vodećih medija, naročito na Zapadu Evrope, direktno ili indirektno uvjeravao Evropljane da će na američkim predsjedničkim izborima pobijediti Kamala Harris. Amerikanci su ubjedljivo izabrali Donalda Trumpa za 47. predsjednika SAD, ne mareći za to što bi oko dvije trećine građana Zapadne Evrope glasalo za njegovu protivkandidatkinju.

Isti oni evropski političari, analitičari i mediji koji su umanjivali Trumpove šanse za reizbor, sada saopštavaju da se ostvaruje „katastrofa“, „šok“ i „noćna mora“ za Evropu, da joj predstoji „Trumpova osveta“ i da će joj to biti „gorka i krvava lekcija“.

Očigledno svjesni Trumpove sujetne prirode, evropski lideri su se u srijedu ujutru bezmalo utrkivali ko će prije da mu čestita pobjedu. Među prvima je bio Trumpov dugogodišnji saveznik mađarski premijer Viktor Orban, ali nije mnogo zakasnio ni predsjednik Francuske Emmanuel Macron, italijanska premijerka Giorgia Meloni, niti njemački kancelar Olaf Scholz. Svi su isticali da su spremni ili da se raduju „saradnji kao što su to činili četiri godine (u prvom mandatu)“, očigledno pokušavajući da istaknu da ne žele sukobe.

Panika i uzaludne žrtve

Nije teško pretpostaviti dozu prikrivene panike koja vlada na samitima, prvo lidera Evropske političke zajednice, a potom samo lidera Evropske unije, koji se održavaju u Budimpešti. Većina tih lidera je protekle četiri godine potcjenjivala urgentnost da se EU pobrine oko svojih strateških interesa, uljuljkani u to što je nakon prvog Trumpovog mandata Joseph Biden ipak bar dijelom vratio višedecenijsku transatlantsku saradnju u američku spoljnu politiku. Ali, to što je Biden bio posljednji predsjednik posvećen transatlantizmu, bar u bezbjednosnom smislu kroz NATO i vojnu pomoć Ukrajini, zavaralo je mnoge evropske lidere po pitanju ekonomskih poteza Bidenove vlade, koji su dijelom slijedili Trumpovu izolacionističku politiku.

Pa su tako evropski lideri većinski slijedili poteze Bidenove administracije od odnosa prema Kini do rata u Gazi pa tako ne pretjeruju oni malobrojni komentatori koji smatraju da je Evropska unija danas u takvom politički, ekonomski i vojno vazalnom odnosu prema SAD kao nikad u proteklih 80 godina.

Proteklih godina, lideri EU su uz pojedine čisto retoričke izuzetke dosljedno cjelokupnu spoljnu politiku EU i samih država članica praktično potčinili ciljevima Vašingtona – od širenja NATO-a, preko ekonomskog odvajanja od Rusije do insistiranja da Ukrajina mora da pobijedi po svaku cijenu a da pobjeda znači isključivo Ukrajina u granicama prije 2014. i ruske ankesije Krima. Čak i to što su na američko-britansko insistiranje rastureni rusko-ukrajinski pregovori u Istanbulu 2022. godine, koji su mogli da dovedu bar do primirja, EU je ćutke prihvatila. Štaviše, svako ko je zapitao zašto su propali ti pregovori ili se javno založio za diplomatsko rješenje a ne rat, automatski je u medijima, od komentatora i političara proglašen da je „Putinov čovjek“, „ruski plaćenik“, ili u najboljem slučaju „Putinov korisni idiot“.

Takvu etiketu je dobijao i svako ko je američke prste vidio u uništenju gasovoda Sjeverni tok 1 i 2, ili je pak insistirao na tome da od odricanja Evrope, a naročito Njemačke, od ruskog gasa profitira samo Amerika, koja po visokim cijenama sada prodaje EU gas dobijen frekingom iz škriljaca. U javnom diskursu prokazan je svako ko se zapitao gdje su tu evropski interesi kada su sankcije i ekonomsko odvajanje od Rusije, ali i od Kine, doveli do kolapsa evropske industrije i inflacije koja je poprilično smanjila životni standard građana.

Svojevrsna omerta je vladala, jer je strah od eventualnog nuklearnog rata sa Rusijom toliko veliki da lideri EU su činili da i po cijenu američke hegemonije nad EU ne poremete transatlantski savez i američku nuklearni kišobran na Evropom. Pa čak ni Emmanuel Macron koji je jedini lider države članice EU koja ima nuklearno naoružanje. Lideri EU su od američkog nuklearnog kišobrana stvorili svojevrsni ideološki identitet EU zarad kojeg je ispravno sve uraditi.

Međutim, Trumpov povratak u Bijelu kuću bi, čini se sve ove žrtve na kraju učinio uzaludnim. Najprije često izgovoreni argument da je u svijetu u toku egzistencijalna borba između demokratskih i autoritarnih režima sa Trumpom poprilično pada u vodu. Potom se i činjenje svega zarad američkog nuklearnog štita čini besmislenim, jer je Trump javno dovodio u pitanje američku odbranu Evropljana u slučaju ruskog napada.

Šta očekivati od Trumpa?

Malo je vjerovatno da će Trump povući SAD iz NATO-a, ali je sasvim sigurno da će još više pojačati svoj nekadašnji pritisak na evropske članice alijanse da ispune cilj da za odbranu izdvajaju najmanje 2 odsto nacionalnog BDP-a. Uostalom, svi se vrlo dobro sjećaju njegove ovogodišnje prijetnje da kao predsjednik SAD možda neće zaštititi članice NATO-a ako ne „plate svoju odbranu“, te da bi čak mogao da podstakne Putina da ih napadne. Drugim riječima, povratak Trumpa u Bijelu kuću znači da što se tiče odbrane i bezbjednosti EU više ne može – ili bar u sadašnjim razmjerama – da se oslanja na SAD.

Evropljani strahuju i da će Trump naprečac da završi rat u Ukrajini i da suštinski legitimizuje to što Rusija sada drži pod kontrolom oko petine ukrajinske teritorije. Doduše, još veći strah im je da bi nova republikanska administracija mogla da prestane da isporučuje oružje Kijevu i time odbranu Ukrajine u potpunosti prepusti Ukrajincima i EU. To je, pak, malo vjerovatno, već je mnogo izglednije da će Trump tražiti od Evrope da plati ceh snabdijevanja Kijeva američkim naoružanjem. Da situacija bude komplikovanija, u Njemačkoj predsjednik Spoljnopolitičkog odbora Bundestaga Michael Roth predlaže da EU u potpunosti „otkupi“ američko naoružanje u Ukrajini i sama nastavi taj posrednički rat sa Rusijom.

Međutim, drugi Trumpov mandat će uticati na EU, ne samo u sferi odbrambene i bezbjednosne politike, već i po pitanju ekonomije, trgovine, energetskog snabdijevanja, borbe protiv klimatskih promjena i velikih visokotehnoloških giganata.

Povratak politike „Amerika na prvom mjestu“ ovog puta će mnogo teže pasti EU jer je Trump u predizbornoj kampanji obećao da će vratiti radna mjesta u SAD tako što će kazniti prijatelje i neprijatelje carinama od 10 do 20 odsto, a za robu koja dolazi iz Kine i do 60 odsto. Iako je sa Bajdenovom administracijom postojao svojevrsni detant u ratu carinama, Brisel to nije iskoristio da riješi sporove koje se tiču carina na aluminijum i čelik, niti spornih američkih subvencija za električne automobile proizvedene u SAD. Već u martu sljedeće godine se očekuje prvi takav sudar Trumpove administracije i Evropske komisije Ursule von de Leyen jer tada ističe zamrzavanje uzvratnih carina koje je EU uvela na američke proizvode. Ništa manji razdor se ne očekuje i po pitanju spora oko subvencija za proizvođače aviona Airbus i Boing.

Osim očekivanog Trumpovog ponovnog odbacivanje obaveza Amerike po pitanju borbe protiv klimatskih promena, EU bi moglo poprilično da zaboli i tema tehnologija i visokotehnoloških giganata, koji su dobrim dijelom u američkim rukama. Ne samo da se ne može očekivati da će postojati neka bliska evropsko-američka saradnja i koordinacija politika po pitanju standarda za vještačku inteligenciju i proizvodnji strateški važnih poluprovodnika, već je sasvim izvjesno očekuje veliki sukob, naročito ukoliko Brisel zbog kršenja pravila EU o moderiranju sadržaja kazni društvenu mrežu X, čiji vlasnik Elon Musk je postao veliki Trumpov pristalica. U slučaju kažnjavanja, odnos EU i SAD bi lako mogao da se svede na tvrdnju o tome da EU nastoji da „sruši velike američke tehnološke kompanije“.

Trumpova pobjeda će neminovno imati i politički uticaj na Evropu, jer će dati vjetar u leđa desničarskim liderima kao što su Orban i Meloni, naročito u situacijama gdje Macron i Sholz prolaze velike unutarpolitičke zemljotrese, dok su lideri Španije i Poljske ophrvani unutrašnjim problemima.

Prikrivena šansa?

Paradoksa li, upravo Trumpova pobjeda predstavlja svojevrsnu šansu za EU da iznova „pronađe svoju dušu“, to jest da pronađe put do zaštite svojih interesa. Proteklih godina su upravo krize na neki način kovale i jačale Uniju. Kriza evrozone je donela inovacije u finansijskoj arhitekturi EU, masivni priliv izbjeglica postepenu promjenu mehanizama za obezbjeđenje spoljnih granica i raspoređivanje azilanata Unije, dok je Bregzit odblokirao pregovore o politici odbrane. Pandemija je samo za nekoliko mjeseci dovela do proboja u postizanju finansijske solidarnosti među državama članicama tako što je formiran zajednički fond za oporavak, dok je ruska invazija na Ukrajinu dovela do masovne mobilizacije zajedničke spoljne politike EU uprkos međusobnim sporenjima i različitim interesima.

Nisu sve ove promjene bile u potpunosti uspješne i djelotvorne ali možda je zaista Trumpova „šok-terapija“ ono što je EU potrebno.

Trumpov izolacionizam mogao bi da da natjera lidere EU da se dogovore oko zajedničkog zaduživanja, kako bi osnažili svoje odbrambene kapacitete, a ujedno podstakli rast sopstvene odbrambene industrije a dijelom cjelokupne privrede. Francuska bi mogla da oživi razgovore o tome da njeni nuklearni kapaciteti budu zaslužni za nuklearnu odbranu EU, dok bi Brisel i London mogli da ubrzaju razgovore o sporazumu kojim bi ojačali odbrambenu i bezbjednosnu saradnju.

Čak i po pitanju Ukrajine, u pojedinim diplomatskim krugovima se govori o tome da je red da stane rat u Ukrajini, makar kroz svojevrsni sporazum Minsk 3 koji bi bar privremeno na neki način legitimizovao ruska osvajanja u Ukrajini.

Da bi Trumpova pobjeda mogla da bude i svojevrsni prikriveni blagoslov za Evropljane i na polju zelene tranzicije, čiji je Trump veliki protivnik pa postoji mogućnost da on ukine američki Zakon o smanjenju inflacije (IRA), kojim je Biden izdvojio 738 milijardi dolara za američke projekte poput čiste tehnologije, vodonika i obnovljive energije. Taj program je stvorio radna mjesta u Americi i odvukao investitore iz EU, dajući SAD prednost u odnosu na EU u sferi proizvodnje vjetroparkova, solarnih panela, alternativnih goriva i električnih vozila. Ako Trump bar dijelom ukine ovaj Bidenov zakon, to bi sa oduševljenjem bilo dočekano u EU.

Međutim, kada je riječ o onom što bi lideri EU mogli da urade i iskoriste svojevrsnu šansu po pitanju zaštite interesa EU, tu se ipak ne može zanemariti realna mogućnost da oni ne propuste priliku da propuste priliku. Konkretno, sasvim je izvjesno da će pojedine države-članice – a neke su to već i uradile – pokušati da kupe svojevrsnu „polisu osiguranja od Trumpa“ tako što će povećati kupovinu oružja proizvedenog u SAD, umjesto da kupuju od evropskih proizvođača.

Odnosi s Rusijom

Osim toga, vodeći evropski lideri zaziru od toga da preuzmu inicijativu po pitanju Ukrajine, ne samo zbog sumnje u svoje sopstvene odbrambene moći, već i zbog činjenice da su dvije i po godine brusili antiputinovski narativ pa je sada teško biračima objasniti zašto je sada opravdano pregovarati sa Putinom a nije bilo prije dvije godine. O obnavljanju ekonomskih veza sa Moskvom, može samo da se sanja, jer bi onda evropske elite morale da priznaju poraz u Ukrajini i poraz politike sankcija EU protiv Rusije. Osim toga, sklapanje mira sa Rusijom bi primoralo evropske lidere da konačno priznaju multipolarni poredak te da svjetski poredak ne mora da se sagledava u dihotomiji demokratije-autokratije već da su međunarodni odnosi mnogo komplikovaniji.

Pritom većina lidera EU jednostavno je previše vezana za transatlantizam — ideološki, materijalno i psihološki — tako da teško mogu da zamisle Evropu u potpunosti van američkog zagrljaja, bez obzira na to ko sjedi u Ovalnom kabinetu.

Ali, istini za volju, Trumpov izolacionizam i nezainteresovanost za interese Evrope ne znači da je on zaista spreman da tek tako pruži Evropi stratešku autonomiju i slobodnu ekonomsku saradnju sa ostatkom svijeta. On naprosto želi da Evropa plaća sopstvenu odbranu, ali ne i da bude geopolitički nezavisna već da kupuje američko oružje, energente i strateške sirovine i proizvode. Stoga će svaki korak ka većoj evropskoj strateškoj autonomiji biti praćen reakcijom u Vašingtonu.

Budući da je upadljiv manjak diplomatske veštine, strateške vizije i hrabrosti među evropskim liderima danas, znatno veća vjerovatnoća je da će oni pokušati da se prilagode Trumpovom predsjedavanju, nastojeći da u svojevrsnom slalomu izbjegnu nezgodne sukobe s njim i njegovom administracijom.

Iako bi na Trumpovu pobjedu moglo da se gleda i kao na priliku za EU a ne prijetnju, tako dramatične promjene se teško mogu dogoditi, bar u dogledno vrijeme. Evropsko potčinjavanje američkim interesima naprosto isuviše dugo traje.

Trumpova Trumpova Trumpova Trumpova Trumpova Trumpova Trumpova

Izvor

Neslaganja i razdori u izraelskom ratnom kabinetu

0

PISjournalKako rat u Gazi i Libanu nastavlja svoj tok,u izraelskom ratnom kabinetu javlja se sve veći razdor među članovima.Izraelski premijer Benjamin Netanyahu u utorak je smijenio svog ministra odbrane Yoava Gallanta.

Ovo nije prvi put da je Netanyahu smijenio Gallanta s mjesta ministra odbrane; već je to učinio u martu 2023. U to je vrijeme Gallant javno upozorio da su unutrašnje podjele u vezi sa pravosudnim reformama koje je predložila vlada toliko ozbiljne da bi mogle ohrabriti protivnike Izraela i ugroziti nacionalnu sigurnost. Te godine, iako je Netanyahu najavio Gallantovu smjenu, kasnije je poništio odluku nakon nekoliko javnih protesta.

Obojica pripadaju desničarskoj stranci Likud i mjesecima su u sukobu oko ciljeva izraelske trinaestomjesečne vojne ofanzive protiv Hamasa u Gazi i protiv Hezbollaha u Libanu. Ovaj put, Netanyahu je formalizirao Gallantovu smjenu službenim pismom. Ali zašto? Koji su razlozi otkaza?

Izraelski premijer je objasnio da je Gallanta smijenio zbog “krize povjerenja”. U podužem saopćenju kazao je da mu je povjerenje u njega posljednjih mjeseci “splasnulo”.

“Usred rata, više nego ikad, potrebno je puno povjerenje između premijera i ministra odbrane”, rekao je Netanyahu.

Izraelski čelnik rekao je da postoje “značajne praznine” između Gallanta i njega u upravljanju vojnom kampanjom u Gazi. Prema Netanyahuu, “te su praznine bile popraćene izjavama i radnjama koje su u suprotnosti s odlukama Vlade i odlukama kabineta”.

“Puno sam pokušavao zatvoriti te praznine, ali one su postajale sve veće. Došle su i do javnosti na neprihvatljiv način, a što je još gore, došle su do spoznaje neprijatelja – naši su neprijatelji uživali u tome i izvukli puno koristi od toga”, stoji u saopćenju iz Ureda premijera.

Gallant, penzionisani general s 35-godišnjom vojnom karijerom, bio je ključna kontaktna tačka za Sjedinjene Države tokom invazije na Gazu i rata protiv Hamasa. Bio je blizak sagovornik Washingtona i navodno svakodnevno razgovara s američkim ministrom odbrane Lloydom Austinom.

U televizijskoj izjavi, bivši ministar rekao je da je do njegove smjene došlo zbog neslaganja oko tri pitanja: pitanja vojne službe za ultraortodoksne Jevreje, napuštanja talaca u Gazi i potrebe za službenom istragom o napadu Hamasa 7. oktobra. Što se tiče talaca, Gallant tvrdi da je moguće vratiti preostale taoce u Gazi ako Izrael učini “bolne ustupke” koje “može podnijeti”, izvještava Jerusalem Post.

U stvarnosti, Netanyahu i Gallant nikada nisu imali srdačan odnos; često se nisu slagali, uključujući i stavove u vezi sa ratom a u Gazi, javlja CNN. U augustu je, prema izraelskim medijima, Gallant rekao na sastanku iza zatvorenih vrata da je premijerov cilj postizanja “apsolutne pobjede” u Gazi “glupost”. Netanyahu je odgovorio izdavanjem saopćenja za javnost optužujući Gallanta za usvajanje “anti-izraelskog narativa”.

Gallant je također oštro kritikovao Netanyahuovo insistiranje na kontroli granice Gaze i Egipta, poznatoj kao Filadelfijski koridor. Rekao je da je davanje prioriteta njegovoj kontroli nad prekidom vatre i dogovorom o taocima “moralna sramota”. U kabinetu je glasao protiv nastavka tamošnje okupacije. “Ako želimo taoce žive, nemamo vremena”, govorio je Gallant.

Sukob između Netanyahua i Gallanta odražava širu podjelu unutar izraelske desničarske koalicijske vlade i vojske, koja je dugo pozivala na dogovor o okončanju sukoba i vraćanju talaca koje drži Hamas. Gallant je 27. oktobra poslao pismo svim ministrima osim ministru nacionalne sigurnosti (ekstremisti Itamaru Ben Gviru). Prema informacijama koje su procurile u izraelske medije, u pismu se navodi da su izraelski ratni napori postali iskrivljeni i da koriste “zastarjeli kompas” temeljen na ciljevima koje je potrebno ponovno procijeniti.

U svojoj televizijskoj izjavi u utorak, Gallant se vratio na metaforu, rekavši da se “u doba tame kreće pomoću kompasa”, dodajući da Netanyahu to ne čini.

Izvor

Sudan – rat za zlato i more

0

PISjournalSjedinjene Države nisu u Sudanu. U toj se zemlji dešava brutalan rat a vodeće svjetske sile ne čine skoro ništa da ga zaustave. To je rat kojim se želi uspostaviti kontrola nad teritorijama i prirodnim resursima, posebno zlata, ali i plodne zemlje na obalama Nila. Sukob se odvija između Sudanaca, ali su upletene desetine drugih zemalja: Rusija, Iran, Emirati, Egipat, Saudijska Arabija itd.

Međutim,ne i Sjedinjene Države. Svjetski policajac, isti onaj koji oružjem opskrbljuje Izrael i Ukrajinu, nema stranu na koju bi stao u Sudanu i nema energije za pregovore o prekidu vatre kojim bi bilo spašeno stanovništvo. Glad pogađa trećinu od 48 miliona ljudi u Sudanu. Ujedinjeni narodi procjenjuju da je 230.000 njih pothranjeno i u opasnosti od smrti. Postoji više od deset miliona prognanika koji bježe od ratnih zločina koje su počinile protivničke snage: ubistva, silovanja, otmice i pljačke. Teško je procijeniti broj poginulih, ali radi se o desecima hiljada. Različiti izvori navode brojku od čak 150.000, od kojih su mnogi žrtve bolesti poput kolere i nedostatka hrane.

Rat je izbio 15. aprila 2023. godine, četiri godine nakon što je narodni ustanak okončao tri desetljeća vojne i islamističke diktature. Tranzicija u demokratiju počela je dobro, ali je ubrzo skrenula s tračnica. Vojska se odbila pokoriti civilnoj vlasti i izvela državni udar. General Abdel Fatah Al Buran, načelnik štaba, imao je pomoć kriminalca, Mohameda Hamdana Dagala, alias Hametija, vođe Janjaweeda, milicije koja je između 2003. i 2008. ubila 300.000 ljudi u Darfuru, što je genocid koji još uvijek ostaje nekažnjen.

Al Buran i Hameti podijelili su plijen zlata, glavnog bogatstva Sudana. Sporazum je također uključivao Janjaweede, preimenovane u Snage za brzu podršku, integrirane u vojsku. Al Buran bi bio predsjednik, a Hameti broj dva.

Suživot je bio težak jer Hameti nije želio biti drugi i u aprilu 2023. krenuo je u napad. Njegovi su ljudi zauzeli El Geziru, državu s najmoćnijom poljoprivredom, i velik dio glavnoga grada Kartuma. Počeli su masakri i pljačke, etničko čišćenje i šverc zlata. Rat ne vode samo vojska i pobunjenici. Postoje mnoge druge naoružane skupine, plemenske snage koje brane svoj prostor i, kao i svi drugi, prodaju se onome ko ponudi najviše. Ne manjka ponuda da se dokopate zlata, plijena koji žele sve strane.

U nesigurnim vremenima poput ovih, zlato je sigurna investicija. Cijena unce porasla je za 33% od 1. januara. Potražnja je veća od ponude jer centralne banke prave zalihe i jer je zlato važna komponenta u novim tehnologijama.

Tada u u igru ​​dolaze interesi mnogih zemalja, počevši od Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE), glavnog Hametijevog saveznika. Teretni avioni polijeću iz Dubaija noseći oružje i novac. Slijeću u Čad, u bazu Amdjaras, blizu granice sa Sudanom, i iskrcavaju oružje kamuflirano kao humanitarna pomoć. Vraćaju se natovareni zlatom.

Ujedinjeni Arapski Emirati također angažiraju plaćenike iz Hametija da se bore protiv Hutija u Jemenu, još jednom okrutnom ratu koji je u septembru napunio deset godina, a da se niko ne sjeća 400.000 mrtvih. Hutiji su dospjeli na naslovnice kada su napali trgovačke brodove u Crvenom moru i uzdrmali opskrbne lance.

Afričkog rata nema bez plaćenika, a Rusija koristi bivše plaćenike Wagnera. Isprva su podržavali Hametija, koji im je ponudio rudnike zlata u Darfuru, ali je Buran dao bolju ponudu: koncesiju nalazišta Al Ibediya sjeverno od Kartuma i tvornicu za preradu zlata. Kremlj, međutim, želi i pomorsku bazu u Crvenom moru, a isto traži i Iran u zamjenu za dronove i projektile. Al Buranova vojska kontroliše gotovo 750 kilometara sudanske obale okrenute prema ovoj važnoj pomorskoj ruti.

Buran je diktator kojeg Egipat i Saudijska Arabija žele kontrolirati u Sudanu što se ne sviđa SAD-u, koji je bliži Hametiju. A priori to nema smisla jer su Saudijska Arabija i SAD saveznici u mnogim stvarima, posebno u Jemenu. Hameti bi trebao biti zabrinut. Može izgubiti svog velikog saveznika, koji je već kupio vrlo plodnu zemlju sjeverno od Kartuma, u području pod kontrolom generala Al Burana.

Sudan je paradigma izvan Ukrajine i Palestine. Oružje, pohlepa boraca i šutnja Zapada desetkuju istu populaciju koja je 2019. svrgnula vojsku i islamiste s okom na liberalne demokratije. Sudan pokazuje da u današnjem svijetu nema mjesta za demokratski razvoj. Ni Sjedinjene Države ni Evropa, današnje protuimigracijske utvrde, ne pružaju ruku onima koji bi radije da ne emigriraju iz svojih zemalja.

zlato zlato zlato zlato

Izvor

Šta svijet može očekivati od Trumpa ?

0

MIchael Scollon

PISjournalTokom predsjedničke kampanje, Donald Trump davao je velika obećanja o tome šta se sprema ako se vrati u Bijelu kuću.

“Uz vašu podršku, vratićemo snagu, dominaciju, prosperitet i ponos našoj naciji”, rekao je Trump dvije nedjelje prije izbora. “Ovo će biti novo zlatno doba Amerike”.

Sada kada je  osvojio drugi predsjednički mandat, šta se može očekivati od nove administracije Donalda Trumpa?

Odgovor na to pitanje dosta zavisi od toga koga pitate. Trumpove pristalice vjeruju da će on “Učiniti Ameriku ponovo velikom” kako u zemlji, tako i inostranstvu. Njegovi kritičari su upozorili da će Trump potkopati demokratiju u Sjedinjenim Državama.

Vrijeme za osvetu

Trump je često napadao svoje političke protivnike, nazivajući ih “neprijateljima iznutra” i sugerisao da bi vojska mogla “veoma lako da se nosi sa njima” u slučaju postizbornog haosa.

Komentari su naveli odlazeću potpredsjednicu Kamalu Harris, koja se kandidovala i izgubila od Trumpa, da neposredno prije glasanja kaže da je Trump “opsjednut osvetom, opsjednut pritužbama i da traži nekontrolisanu moć”.

Američki pravosudni sistem je jedna od oblasti za koju se očekuje da će je Trump počistiti, velikim dijelom zbog više krivičnih slučajeva vezanih za njegov prvi mandat, uključujući slučaj u vezi sa navodnim miješanjem u izbore i pokušajima da poremeti prenos vlasti nakon njegovog gubitka na izborima 2020.

Trump je takođe rekao da će “apsolutno” pomilovati svoje pristalice zatvorene zbog uloge u napadu na američki Kapitol 6. januara, u neuspjelom pokušaju da se poremeti potvrda pobjede Joe Bidena.

U širem smislu, mnogi predviđaju da će Trump koristiti “Projekat 2025”, inicijativu koju je osmislio desničarski istraživački centar Heritage Foundation u Washingtonu, kako bi “uklonio duboku državu”, kao šablon za svoju politiku.

Tokom kampanje Trump se ogradio od “Projekta 2025” tvrdeći da ne zna ko stoji iza toga, ali su istrage otkrile da je umiješano najmanje 140 osoba koje su radile u ranijoj Trumpovoj administraciji.

“Trump voli da priča oštro, ali rijetko sprovodi riječi u djela”, rekao je Keith Naughton, suosnivač američke firme za odnose sa javnošću Silent Majority Strategies.

“Svaka kazna od osoblja će biti nasumična. Mislim da će biti mnogo promjena u Ministarstvu pravde.”

Rat i mir

Vjerovatno će se promijeniti i način na koji Sjedinjene Države vrše svoj uticaj širom svijeta.

Trump je rekao da bi mogao da okonča ruski rat u Ukrajini “za 24 sata”. Pošto je Izrael uključen u rat na dva fronta na Bliskom istoku protiv oružanih grupa koje podržava Iran, Trump je pozvao Izrael da “dovrši posao”.

Peter Skerry, profesor političkih nauka na Bostonskom koledžu, rekao je da očekuje da će Trump “pogurati neku vrstu nagodbe” između Moskve i Kijeva za koju je predvidio da će “značiti velike ustupke na strani Ukrajine”.

Šta će Trump uraditi u vezi sa Izraelom mnogo je manje jasno, rekao je Skerry, ali je rekao da će “biti izuzetna podrška Izraelu”, dok istovremeno pokušava da oživi Abrahamov sporazum koji ima za cilj arapsko-izraelsku normalizaciju.

Kina, sa kojom je Trump pokrenuo trgovinski rat tokom prvog mandata, je nepredvidiva. Trump je obećao da će uvesti veće carine na proizvode proizvedene u Kini ako Peking “uđe u Tajvan”. On je ranije rekao da neće morati da koristi američku vojnu silu da spriječi moguću kinesku blokadu Tajvana zbog njegovog odnosa sa kineskim predsednikom Xi Jinpingom.

Globalni otisak

Tokom četiri godine na mjestu predsjednika, Trump se zalagao da članice NATO-a ispune potrebne nivoe potrošnje na odbranu, cilj koji je većina od tada ispunila.

Trump je takođe nadgledao povlačenje SAD iz kulturnog tijela Ujedinjenih nacija UNESCO-a, Sporazuma o nuklearnim snagama srednjeg dometa (INF) sa Rusijom, iranskog nuklearnog sporazuma koji je bio postignut sa svjetskim silama, Pariskog sporazuma o ublažavanju posljedica klimatskih promjena i uskratio finansiranje za Svjetsku zdravstvenu organizaciju zbog odgovora na pandemiju COVID-19.

Odlazeća Bidenova administracija je krenula sa obnavljanjem uticaja SAD u takvim sporazumima i institucijama, ali sada mnogi predviđaju još jedan preokret pod Trampom.

Skerry je rekao da je Trump “sebični glumac sa jednim ciljem”, fokusiran na domaća pitanja. Ne bi bilo iznenađujuće da se Trump “vrati na put” ograničavanja uloge Washingtona u nekim globalnim institucijama, navodi Skerry.

Noton je rekao da će “Trump više željeti da radi stvari sam”. Ali on je dodao da je malo vjerovatno da će američki Kongres to podržati i da će pružiti otpor.

Trumpa Trumpa Trumpa Trumpa

Izvor

Pogled na Owen-Stoltenbergov plan

0

Admir Lisica

Autor je magistar historije, istraživač u oblasti regionalnih političkih odnosa, međunarodnih politika i dijaspornih zajednica. Doktorant je na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.

PISjournalPrema mišljenju većine savremenika ratnih događaja u Bosni i Hercegovini, 1993. godina smatra se najtežom godinom tokom cjelokupne srpsko-crnogorske agresije na Bosnu i Hercegovinu.plan

Ovaj stav definiran je prema tadašnjem opsegu neprijateljskih djelovanja na teritoriji Bosne i Hercegovine, usložnjavanjem bošnjačko-hrvatskih odnosa i početkom sukoba, kao i otvaranjem novog fronta za Armiju Republike Bosne i Hercegovinu u Krajini, gdje presuđeni ratni zločinac Fikret Abdić pokušao uspostaviti vlastitu paradržavicu uz podršku srpskih vojnih i paravojnih struktura.

Ljeto 1993. godine, stoga, nametalo se kao odlučujuće za opstanak Bosne i Hercegovine, ali i Bošnjaka. U izuzetno turbulentnom periodu bošnjački političari i cjelokupno bosanskohercegovačko političko vodstvo nalazilo se na prekretnici koja je nametala dva rješenja, prihvatanje još jednog u nizu mirovnih planova, koji su išli naruku isključivo srpskoj, odnosnoj hrvatskoj strani, ili nastaviti pružati časni otpor u cilju spašavanja države Bosne i Hercegovine.

Naime, prije više od tridest i jedne godine David Owen i Thorvald Stoltenberg kreirali su prijedlog “rješenja” za zaustavljanje rata u Bosni i Hercegovini. Pregovori na prijedlog pomenutog dvojca održavani su u više navrata u Ženevi, pa je Owen-Stoltenbergov plan poznat u javnosti i kao Ženevski. Bosanskohercegovačku i bošnjačku politiku tada je zastupao predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, odlučni lider čija je težnja bila zaustaviti rat, ali ne po svaku cijenu, posebno ne u eventualnoj kombinaciji koja je podrazumijevala budući raspad Republike Bosne i Hercegovine.

Izetbegović je sa svojim saradnicima odlazio na iscrpne pregovore s ciljem dogovaranja prekida ratnih dejstava, a pregovori su često zbog nepovoljne pozicije u kojoj se nalazila Republika Bosna i Hercegovina i Bošnjaci pozicionirali Izetbegovića na mjesto lidera koji mora popustiti. Uprkos tome, Izetbegović i ostatak tima bili su izuzetno čvrsti u svojim odlukama, te nisu padali pod pritiskom kreiranim od strane određenih međunarodnih krugova. Najbolja potvrda ove teze jeste nametanje Owen-Stoltenbergovog plana, koji je podrazumijevao da će buduće ustrojstvo Republike Bosne i Hercegovine biti etnički podijeljeno na tri republike, bošnjačku, srpsku i hrvatsku. Pomenuta labava Unija Republika nametala se ustvari kao privremeno rješenje, čiji je cilj zaustavljanje rata, a ne postizanje kompromisa između triju naroda. Ovo vidimo i iz ponuđene mogućnosti da nakon svega dvije godine funkcioniranja u labavoj Uniji tri republike imaju pravo na otcjepljenje.

U praksi, prihvatanje ovog plana značio bi obustavu rata, ali i definitivnu podjelu Republike Bosne i Hercegovine. Veliki pritisak međunarodne javnosti na zvaničnu bošnjačku politiku bio je sve veći, a sve u cilju nametanja ovog izuzetno nepovoljnog rješenja po Bošnjake i budućnost države Bosne i Hercegovine. Juli i august 1993. godine nametali su puno dilema, jer se tih ljetnih dana odlučivalo o budućnosti države i politički zrelog naroda, kojem je godinu dana ranije bio pripremljen nestanak. Uslijed svih izloženih činjenica, Bošnjacima je ostalo da se opredijele prema mirovnom planu, što su oni i učinili na Bošnjačkom saboru u opkoljenom Sarajevu.

Bošnjaci su, uprkos lažnim konstrukcijama i podmetanjima, odlučno rekli NE podjeli Bosne i Hercegovine i odbacili formiranje tzv. bošnjačke republike. U takvoj konstelaciji odnosa na terenu gdje Armija Republike Bosne i Hercegovine vodi borbu za opstanak na više frontova i protiv više agresorskih vojnih i paravojnih formacija očekivana je kapitulacija Bošnjaka i multietničke Bosne i Hercegovine za koju su se od referenduma kontinuirano borili. Uprkos tome, delegati na Bošnjačkom saboru odlučili su se odbiti ovaj plan, rizikujući tako da padnu u nemilost međunarodnih diplomatskih krugova u kojima se sve više zagovarala podjela Bosne i Hercegovine.

Bošnjačka politika u najtežim danima za bošnjački narod u novijoj historiji pokazala je svoju zrelost i snagu, te je pozicionirala državni interes ispred svih drugih mogućih interesa koji su se nametali. Bošnjaci su hrabrom i mudrom odlukom rekli definitivno NE destruktivnim i retrogradnim politikama u vremenu neizvjesnosti koje je ljeto 1993. godine uistinu i bilo.

Sama činjenica da se odlučno NE izgovara u momentu blokade i okupacije, potvršuje hrabrost i odlučnost tome da se ne pristane na podjelu Bosne i Hercegovine. Ove napomene i podsjećanja na ljeto 1993. godine vrijedna su spoznaja i uputa za današnje političko djelovanje, jer ukoliko se nije pristajalo na podjele tada u nemogućim uslovima, zašto bi se sada pokleklo i posustalo pred najezdom separatističkih težnji koje žele vidjeti podijeljenu Bosnu?

Bitno je kako čitamo historiju, te da li je koristimo kao pouku u aktuelnom momentu, ukoliko to prakticiramo, neće nam biti teško donijeti prave odluke u prijelomnim trenucima!

plan plan plan

Ekskluzivno PISjournal

Izrael zabranom UNRWA proširuje genocid u Gazi

0

Wesam Bahrani

PISjournal – Izraelski parlament, poznat i kao Kneset, zabranio je UNRWA, jedinu efikasnu humanitarnu agenciju koja je bila sposobna da distribuira pomoć koja je ulazila u potpuno blokirani pojas Gaze.

Taj potez znači da se Tel Aviv povlači iz sporazuma koji je uspostavila Generalna skupština UN-a 1967. kako bi se UNRWA, Agenciji Ujedinjenih naroda za pomoć i rad za palestinske izbjeglice, omogućilo djelovanje na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze.

Portparol UNRWA je u ponedeljak izjavio da će Tel Avivova zabrana rada ove agencije dovesti do „kolapsa“ humanitarnog rada u ratom pogođenom Pojasu Gaze.

„Ako se ovaj zakon sprovede, vjerovatno će dovesti do kolapsa međunarodne humanitarne operacije u Pojasu Gaze – operacije čija je UNRWA okosnica“, rekao je Džonatan Fauer za AFP.

Od 7. oktobra, izraelski režim targetira UNRWA, dok je istovremeno ubijao stotine od 13.000 pripadnika UN-a koji su djelovali u Gazi.

Tel Aviv je u januaru iskoristio lažni izgovor da je desetak radnika UNRWA-e bilo povezano s Hamasom i da stoje iza napada 7. oktobra.
Optužbe su bile dovoljno uvjerljive da navedu najodanije saveznike režima u zapadnom svijetu da prekinu veze sa ovom agencijom UN-a.

Ispostavilo se da su to bile lažne tvrdnje izmišljene od strane Izraela. Međutim, to nije spriječilo nanošenje štete ugledu UNRWA-e.

Kritičari kažu da se osnovni uzrok izraelskog protivljenja UNRWA svodi na činjenicu da režim vrši genocid u Gazi i da Agencija UN-a za palestinske izbjeglice stoji na putu provedbe ovog genocida.

Kao dio ovog genocida, režim je od prvog dana imao namjeru da sruši UNRWA i polako je izgrađivao lažnu optužbu kako bi uništio imidž ove ključne agencije.

Vlada fašističkog premijera Benjamina Netanyahua je to uspješno implementirala nakon više od godinu dana.
Pristalice Izraela tvrde da bi Tel Aviv, da je pokušao da izvrši genocid u Gazi, to već učinio.

Stručnjaci ističu da se u historiji ratovanja nije desilo da se za 24 sata uspije organizovati i sprovesti nijedno zvjerstvo, etničko čišćenje ili genocid.

Priprema za etničko čišćenje ili genocid je spora, užasna i zla.

Naprimjer, Izrael nije mogao odmah prvi dan bombardovati improvizovane šatore ispred bolnica u kojima su se nalazili ljudi na infuzijama i žive ih spaliti. Ili, odvojiti stotine hiljada muškaraca od žena i djece u Jabali, na sjeveru Gaze.

Ali vlada u Tel Avivu radi upravo to nakon godinu dana bombardovanja male palestinske teritorije od 360 kvadratnih kilometara. I to čini nekažnjeno.

Osim kampanje smrti i uništavanja zdravstvenog sektora u Gazi, koja je onemogućila Palestincima da dobiju osnovnu medicinsku pomoć, okupatorski režim također sprovodi kampanju izgladnjivanja.

To je najizraženije na sjeveru Gaze, gde hrana nije dopremljena više od mjesec dana.

Prošle nedjelje, generalni sekretar UN-a Antonio Guteres upozorio je da bi novi zakon koji je Izrael odobrio, a koji zabranjuje rad UNRWA, mogao dovesti do „razarajućih posljedica za palestinske izbjeglice na okupiranoj palestinskoj teritoriji, što je neprihvatljivo.“

„Sprovođenje ovih zakona štetno bi uticalo na rješavanje izraelsko-palestinskog konflikta, kao i na mir i sigurnost u regionu u cjelini“, rekao je on.

U četvrtak je agencija Ujedinjenih nacija za djecu, UNICEF, upozorila da će svaka odluka o zabrani UNRWA „biti smrtonosna“.

UNICEF je u saopćenju upozorio: “UNRWA je glavna agencija UN-a koja pruža osnovne usluge i zaštitu Palestincima na Zapadnoj obali, uključujući istočni Jerusalem, i predstavlja okosnicu humanitarnog odgovora u Gazi. Kao što je rekao generalni sekretar, ‘ne postoji alternativa UNRWA-i’”.

UNRWA je jedina agencija koja ima mandat Generalne skupštine UN-a za pružanje pomoći palestinskim izbjeglicama. UNRWA pruža različite socijalne usluge, sa više od 18.000 zaposlenih u Gazi i na Zapadnoj obali, uključujući Istočni Jerusalem (al-Kuds), pružajući zdravstvene, obrazovne i druge esencijalne usluge palestinskim izbjeglicama. Nijedna agencija UN-a ne može preuzeti ovu odgovornost.

UNRWA je neophodna za pružanje hitne, životno važne pomoći koju 2,2 miliona ljudi u Gazi trebaju što prije. S obzirom na to da se djeca u Gazi već suočavaju sa jednom od najtežih humanitarnih kriza u novijoj historiji, ako se ovaj zakon u potpunosti sprovede, biće smrtonosan.

Realnost je da će 2,3 miliona palestinskog stanovništva u Gazi, koje je već izgladnjelo i traumatizirano nakon što je u brojnim prilikama prisilno premješteno bez hrane i vode, dodatno patiti.

Uprkos ograničenim operacijama UNRWA u Gazi danas, poput nemogućnosti da dođu do sjevernog dijela Pojasa zbog straha od smrti usljed neselektivnih izraelskih napada, UNRWA više neće biti u mogućnosti da olakša ulazak malog broja kamiona sa pomoći u enklavu.

Izvor