PISjournal – ROBERT (BOB) CARR: POZVAN SAM U PEKING NA SPECIJALNU CEREMONIJU! EVO ZAŠTO SAM BIO POČAŠĆEN I ZAŠTO SAM SE ODAZVAO
Kad su građani Australije na svojim radio aparatima čuli za kinesku pobjedu nad Japanom 1945., znali su da je to trijumf saveznika. Drugi svjetski rat započeo je Masakrom u Nanjingu 1937. Dvadeset miliona Kineza poginulo je pružajući otpor japanskoj invaziji. Australci su također razumjeli korelaciju između kineskih žrtava i vlastite sigurnosti. Kineska vojska zadržala je milion japanskih vojnika koji bi u suprotnom bili poslani da okupiraju druge zemlje. Prema povjesničaru Johnu Hirstu, to je japansku mornaricu 1942. spriječilo da izvrši invaziju Australije. Imperijalna vojska Japana nije mogla priuštiti divizije za drudge operacije. Od moga oca koji je služio u ratu za Pacifik na strani saveznika i majke koja je također bila u vojsci, zajedno s tetkom i dva ujaka, kao dijete sam učio o kineskom ratištu. Zato sam prihvatio poziv kineskog generalnog konzula da prisustvujem 80. obljetnici njihove pobjede, putujući u Peking o vlastitom trošku.
Kinesko iskustvo dotiče se australske povijesti. Strahote rata, o kojima se opširno izvještavalo u Australiji, navele su radnike na obali Illawarre 1938 (industrijska regija južno od Sydneya) da bojkotuju utovar željezne rude na japanske brodove koje se koristilo za izradu bombi koje su korištene protiv kineskih civila. Bio je to herojski čin, posebno u vrijeme visoke stope nezaposlenost koja je bila na razini Velike depresije. Kada je Winston Churchill pokušao poslati australske trupe u Burmu, njegova namjera je bila da brane i drže otvorenim linije snabdjevanja u Kinu. I Churchill i Franklin Roosevelt bili su odlučni Kinu što duže zadržati u ratu sa Japanom. Kineska pobjeda bila je vitalni ratni cilj Saveznika.
Desničarski komentatori me kritiziraju što idem u Peking, tobože, jer će i ruski predsjednik Vladimir Putin tamo biti prisutan. Pomenute kritike dolaze iz istih onih DonalduTrumpu naklonjenih medija, koji se nisu usprotivili kada je Trump dočekivao Putina na američkom tlu, i to baš u momentu kada je Putin intenzivirao rat protiv Ukrajine. Bio je to diplomatski trijumf Rusije koji je premašio sva očekivanja Kremlja. Zašto bi Kina trebala isključiti Putina iz proslave kraja rata u kojem su ove dvije države iskrvarile daleko više od bilo koje druge zemlje. Kad je Trumpova administracija 2017. odlučila Kinu označiti kao svog protivnika umjesto kao konkurenta, morala je znati da time stvara uvjete za približavanje između Kine i Rusije, čiji su odnosi do tada bili daleko od bliskih, s obzirom na njihovo rivalstvo u Srednjoj Aziji kao i zbog povijesti graničnih napetosti između dvije sile.
Ono što me privuklo da odem na komemoraciju 80. Obljetnice kineske pobjede nad fašizmom nije bila moja želja i prilika da mogu izbliza gledati ruskog vođu sa svečanih tribina, već prisutnost velikih državnih delegacija iz devet zemalja jugoistočne Azije, uključujući Indoneziju, Maleziju i Singapur. Čini se da je svaka od njih došla do pragmatičnog stava da se s Kinom i danas može surađivati kao sa velikom silom na sičan način kao što što se stotinama godina nosilo sa imperijalnom Kinom u prošlosti. Prisustvo bivših premijera Novog Zelanda, Helen Clark i Johna Keya, pružilo mi je još jednu priliku da s njima razmjenim mišljenja o tome kako da se prilagodimo stvarnosti koju niko od nas ionako nema moć da zaustavi (rast Kine kao velike sile i potrebu izbjegavanja sukoba između nje i SAD-a).
Kada se budem obraćao prisutnim gostima na dva kineska instituta (centra) za vanjsku politiku, podsjetit ću ih na uspjeh nedavne posjete premijera Australije Anthony Albaneseija i želju Australaca za zdravim odnosom sa Kinom utemeljenim na nacionalnim interesima. Kineska diplomacija, reći ću im, može biti fleksibilnija. Posebno ću istaknuti da je Trumpova administracija kreirala okolnosti i šansu za Kinu, na primjer, da uspostavi bolje odnose s Indijom i Japanom. Japan će na Ceremoniji u Pekingu predstavljati bivši premijer Japana, Yukio Hatoyama, zagovornik japansko-kineskog prijateljstva, koji se ispričao Kini za japanske ratne zločine. Također ću im kazati da Kina nije ništa dobila asertivnim ponašanjem u svom pomorskom teritorijalnom sporu s Filipinima, osim što je pružila dodatne argumente svojim protivnicima (koji Kinu kritiziraju zbog agresivnog ponašanja).
Naravno, kinesko vodstvo će ovu proslavu iskoristiti i za svoju promociju i PR prednost. Vjerujem da je i Trump, prvi američki postdemokratski predsjednik, imao istu ideju, kada je dominirao Washingtonom na vojnoj paradi u povodu 250. obljetnice osnutka američke vojske. Nekada smo i mi davali pompezne najave o partnerstvu AUKUS, koje sve više gubi na značaju, slikajući se rame uz rame s političarima koji stoje pored nuklearnih podmornica klase Virginia. Velike sile imaju tendenciju hvaliti se vojnom moći, a to baš i ne izgleda lijepo. Zadatak diplomacije i jeste da pokušamo vojnu opremu zadržati samo na paradama a ne na bojnom polju.
Građani Australije bi 1945. godine kinesku pobjedu nad Japanom normalno posmatrali kao pobjedu za čovječanstvo i trijumf jednog napaćenog naroda, posebno porodica ratnih zarobljenika, koji su se vratili s bojišta. Vrijedi li to obilježiti? Ja mislim da da. To također treba iskoristiti kao osnovu za razgovor o budućnosti u miru bez ratova.
Objavljeno u The Sydney Morning Heraldu, 1. septembra, 2025.
Bob Carr je bivši premijer Novog Južnog Walesa u Australiji (1995. – 2005.). Bivši je ministar vanjiskih poslova Australije (2012. – 2013.) i bivši direktor Centra za odnose Australije i Kine na Sydneyskom univerzitetu za tehnologiju (UTS).
Preveo i priredio Osman Softić
