Tvrtko Maras
PISjournal – Iz dugih razgovora i snimanih intervjua s istaknutim makroekonomistom Stipanom Bilićem, saznao sam nešto o njegovom stažu u tzv. Hrvatskoj gospodarskoj komori, preimenovanoj iz Privredne komore zato što se i jezičnim izrazima željelo naglasiti da je njena misija zaštita gospodara, a ne razvoj privrede.
Radi se o Bilićevom stažu s početka olovnih vremena Tuđmanove kamarile, dakle iz ranih
devedesetih. Kao vrstan stručnjak i makroekonomski analitičar, Bilić je dobio zadatak izrade
studije o utjecaju eventualnog dozvoljavanja stranim distributerima da u Hrvatskoj otvaraju ili preuzimaju trgovačke lance. Suhom ekonomskom logikom i besprijekornom računicom, Bilić je izračunao očekivane posljedice koje su se do danas i dogodile, tvrdeći da je dozvoljavanje ulaska stranim trgovačkim lancima potez u korist najveće moguće štete domaćim proizvođačima i potrošačima. Nakon takvog teksta, za Bilića u Komori više nikada nije bilo nikakvih zadataka.
Njegova je analiza trebala postati potvrda već donijete odluke o tome da svoje trgovačke resurse izručimo stranim gospodarima, a kako je Bilić umjesto izdajničkog laganja odradio pošten posao, postao je smetnja.Godinama kasnije, saznao sam od Bilića, naš veliki konditor “Kraš” je u jedan strani trgovački lanac poslao svog direktora prodaje, da pregovara o uvjetima suradnje. Da bi mu pokazao važnost Kraša u svom poslovanju, trgovački lanac je na sastanak kao pregovarača poslao nekog trgovačkog putnika bez rukovodnih ovlasti, na razini opskrbe par malih dućana koji bi između dva dolaska tog trgovačkog putnika prodali po desetak čokolada i dvije – tri bonbonijere.
Dakle 24. siječnja 2025. godine, u Hrvatskoj je organiziran tzv. bojkot trgovaca, s pozivom potrošačima da na taj dan ne kupuju ništa osim najnužnijih potrepština, i pokažu trgovcima da im je dosta neopravdanog podizanja cijena. Za marketing tog događanja, danima su mediji trošili svoj prostor i vrijeme iznoseći navodne pozitivne primjere iz prošlosti, poput talijanskog odustajanja od dućanskih tjestenina zbog naglog povećanja cijena, nakon čega su se cijene, navodno, vratile u normalu.
Organizator bojkota, Josip Kelemen, razotkriven je u medijima kao bivši novinar proustaškog “Slobodnog tjednika”, čiji su tekstovi, navode se izjave novinara Drage Hedla, zračili mržnjom i predstavljali liste za odstrel. Udruga koju vodi Kelemen i koja organizira bojkot financirana je, na primjer, od strane naftne kompanije “INA”. Zašto INA ima interes biti pokrovitelj udruge koja organizira bojkot benzinskih pumpi?
Da cirkus bude veći brine sam Kelemen, u medijima se javljajući konfuznim pozivima građanima, pozivima nabijenim emocijama i šupljim mobilizacijskim porukama.
S druge strane, na neka logična i osnovna pitanja nitko se u medijima nije ni osvrnuo, ili su
spomenuta u kontekstu koji garantira da problem zbog kojeg se bojkot navodno odvija, sigurno neće biti riješen.
– Po kojem se kriteriju može odrediti da li su cijene previsoke ili nisu? Da li je u pitanju mogućnost građana da si nešto priušte, ili pretjerano zarađivanje trgovaca? Što bi si građani trebali moći priuštiti, i kolika se zarada trgovaca može smatrati normalnom, a kolika pretjeranom?
– U medijima često spominjana razlika cijena u susjednim državama i Hrvatskoj bila je neizravno određen kriterij: ako je tamo jeftinije, trebalo bi biti i kod nas. No zašto su cijene ipak toliko različite, zašto su trgovci odlučili da baš u Hrvatskoj znatno podignu cijene?
– Ako se borimo da Hrvatska ne bude diskriminirana u evropskim relacijama, i ako građani
protestima natjeraju trgovce da ujednače cijene unutar EU, kako ćemo znati da trgovci neće uvesti kartelsku praksu na razini cijele EU, pa nepošteno poslovati u svim državama?
– Koliko je realna mogućnost da potrošači općim bojkotom poput onoga 24. siječnja, natjeraju trgovce na promjenu trgovačke logike? Znamo da trgovce godinama nije bilo briga gdje ćemo kupovati. Legendarni, masovni odlasci u Austriju i Mađarsku devedesetih i BiH devedesetih i kasnije, gdje se trošak goriva isplatio kupovinom par kobasica i margarina, uopće nisu ugrozili poslovanje trgovačkih tajkuna. Zašto bi sada bilo drugačije, zašto bi ovakvi bojkoti imali neki utjecaj?
– Zašto velike profite trgovaca ne nivelira “nevidljiva ruka tržišta”, navodni kapitalistički recept za sve? Ako nepošteni trgovci previše zarađuju, zašto Hrvatska nije puna poštenih trgovaca koji su svojim radom već preuzeli tržište i iskorijenili nepoštene trgovačke prakse?
– Što znači jedan dan s manje prometa? Hoće li u mjesecu bojkota građani unijeti toliko manje kalorija, proteina i minerala, kupiti toliko manje cipela, čarapa i automobila, ili će jednostavno potrebne i željene kupovine prebaciti na ostale dane?
– Ako građani doista zbog bojkota odustanu od nekih potrepština, da li je više stradao trgovac ili društvo u cjelini, koje se zbog bojkota vraća na nižu civilizacijsku razinu: slabiju ishranu, lošiju odjeću, niži standard stanovanja?
– Da li će manji promet u trgovačkom poslovanju dovesti do lošijeg života vlasnika trgovačkih firmi, ili će oni i dalje ostati bogati, povećavajući klasne razlike u odnosu na ostatak stanovništva?
Postavljena pitanja, kao i odgovori na njih, mogu biti potpuno besmisleni. Mediji su se trudili da ih takvima učine. Ako ne razumijemo opći kontekst u kojem se odvija maloprodajno poslovanje i općenito, kako su formirani lanci nabave i proizvodnje, ne možemo razumjeti ni razloge ovakve politike cijena. Mediji su se trudili da te razloge sakriju.
Trgovački lanci, poljoprivredna proizvodnja, uvozna i izvozna politika i preraspodjela vlasništva stvaraju se na duži rok, ne preko noći. Strategija stvaranja ekonomskog poretka, pa time i raspodjela moći u trgovini, poljoprivredi, industrijskoj proizvodnji i drugim ključnim granama privrede kod nas su od 1990. u funkciji povećanja klasnih razlika, pljačke i otimačine, odnosno, u funkciji ostvarivanja geopolitičkih ciljeva angloameričkog imperijalizma. Na operativnijoj, političkoj razini, naše stanje posljedica je početaka “demokratizacije”, provedene uz tzv. “Domovinski rat”, dogovoren i organiziran među političarima zbog razvlašćivanja i etničkog čišćenja Južnih Slavena. Poslovni su tajkuni u okviru Tuđmanove banditske družine stvarani kreditima bez pokrića, švercom oružja i nafte (svim zaraćenim stranama! – nisu to bili patrioti) ili na temelju veza iz osamdesetih, koje je CIA stvarala sa socijalističkim “tehnomenadžerima”, ustaškom emigrantskom bandom, operativcima jugoslavenskih tajnih službi i s običnim kriminalcima.
Kada se dijelilo poslove, Gucići su dobili veliki trgovački lanac, Kutle je dobio ogroman broj firmi da ih uništi a dobio je i dugogodišnji, strateški utjecaj na medije, Petrač je bio zastupnik kompanije Volvo (mislite li da strani menadžeri koji su mu dali franšizu nisu znali njegovu biografiju?) dok je civilizirana ekipa poput Tedeschija i Roglića zadužena da formira stabilnije lance poslovanja, i tako zaštiti strane interese na dugoročan način, vezujući našu privredu u ovisnost o inozemnoj.
Pri podjeli poslova, osim na zaštitu interesa angloameričkog imperijalizma, pazilo se da kadrovske strukture vlasnika i kadrovske strukture političkog rukovodstva imaju snažan poriv povećanja klasnih razlika. Zato su ponekad poslovne sustave dobivali drumski razbojnici, ponekat napuhani i bahati patološki tipovi. Najmanje loši među njima bili su indoktrinirani potomci umočenih u politiku i privredni kriminal još iz SFRJ, koji smatraju da rade ispravan posao i istovremeno duboko preziru vlastiti narod, čime čuvaju svoje samopoštovanje i sami sebi opravdavaju svoje nezasluženo bogatstvo.
U takvim uvjetima, šuplji bojkoti u organizaciji šovinističkog novinara nemaju baš nikakvog smisla, jer ne mijenjaju privredna kretanja i ne povećavaju svijest građana o pravim uzrocima inflatornog smanjenja standarda.
Koji su dakle pravi uzroci inflacije?
To je nemoguće jednoznačno odrediti, jer se radi o strateškoj odluci, sasvim sigurno donijetoj iz više razloga, i jednako sigurno, odluci koja ima određenu kaotičnu devijantnost u praksi. Evo nekoliko objašnjenja.
Prvo je povezano s ratom u Ukrajini. Na strateškoj razini, veliki rat u Evropi dio je dugoročnijeg razvoja sukoba između uglavnom zaustavljenog angloameričkog imperijalizma, i istoka koji pokušava izgraditi multipolarni svijet. Hitler je na istok krenuo s oko 3,8 milijuna ljudi. U Ukrajini je u posljednjih 3 godine izbačeno iz stroja bar milijun Ukrajinaca i njihovih pomagača, u desecima tisuća prisutnih kroz plaćeničke i paravojne strukture sastavljene od Poljaka, Amerikanaca, Britanaca, bivših terorista ISIL-a i ostalih. Prema dostupnim izvorima, još je oko milijun ljudi na ukrajinskoj strani uključeno u vojne, paravojne i obavještajne aktivnosti povezane s ratom. S tih dva milijuna ljudi već imamo preko polovice ljudskih efektiva koje je Hitler aktivirao u operaciji napada na Sovjetski Savez, nazvanoj “Barbarossa”. Iz toga vidimo da se danas u Ukrajini radi o ozbiljnom ratu, pravoj predigri svjetskog rata. Takav rat zahtijeva mnogo resursa i mobilizaciju stanovništva.
Poskupljenjima i inflacijom, od nekih ekonomista nazivanima “porezom na siromaštvo”, smanjuje se dostupnost realnih resursa populaciji Hrvatske, čime se ti resursi oslobađaju za usmjeravanje prema ratnim naporima. Poskupljenja su dakle dio velikih ratnih priprema u Evropi. Hrvatska je kao poligon za poskupljenja odabrana zbog male naseljenosti i velikih prirodnih bogatstava, poput šuma i voda, ali i slobodnog prostora za razvoj industrije. Agenti za promet nekretninama su u nekoliko navrata aktivno tražili prostore za podizanje tvornica oružja, naročito na slabo naseljenim područjima Banije i Korduna, dovoljno udaljenim od većih naselja iz sigurnosnih razloga.
Inflacijom iscrpljeno stanovništvo može biti jeftina radna snaga, a ne može se suprotstaviti
naseljavanju stranih radnika ni prenamjenama javnih površina.
Uz navedeno, postajemo destinacija zanimljiva sjevernoj i zapadnoj Evropi za naseljavanje i
turizam, zbog prirodnih ljepota i još uvijek relativno visoke javne sigurnosti. Naše rezidencijalne nekretnine su pravi mamac za strance. Stanovništvo Hrvatske osiromašeno inflacijom će biti spremnije da svoje nekretnine proda stranim ponuđačima mnogo veće financijske moći.
Dalje, prosvjedima građana i sindikalnim inicijativama u mnogim su sektorima bitno povećane plaće. Ljudi bi s tako povećanim prihodima možda mogli odustati od prodaje djedovine, a mogli bi se, što je za zapad još strašnije, zamisliti o stvarnom političkom stanju države pa poželjeti da demokratski proces uzmu u svoje ruke. Ako pritisnuti inflacijom moraju brinuti za najosnovnije životne potrebe, neće im na pamet padati kompliciranije teme. Jedan od uzroka inflacije sigurno je i bahatost trgovaca, koji u nereguliranim uvjetima testiraju strpljenje i financijske mogućnosti kupaca.
Ali na razini EU postoji i strateška trgovačka koordinacija koja eurovazale dijeli na kategorije. Niže kategorije mogu dobivati samo nižu kvalitetu proizvoda, više cijene, lošije uređene trgovine i supermarkete i nadasve zanimljivo, mnogo lošije uvjete za lokalne distributere.
Na primjer, neki globalni proizvođači tehničke robe svrstali su Hrvatsku u trgovačku podređenost većim lokalnim državama poput Njemačke, i s Hrvatskom uopće ne žele izravno raditi. Njemački distributer bi pak poveo svoju politiku i lokalnom prodavaču odredio cijenu koja odgovara MALOPRODAJNOJ cijeni istog artikla u Njemačkoj, umanjenoj za njemački PDV. Time se direktno potkopavalo poslovanje lokalnih distributera, koji su trgovačke ciljeve ostvarivali koruptivnim poslovanjem s hrvatskim institucijama poput ministarstava. Maloprodajne bi cijene zato skakale u nebo, jer hrvatski trgovci i nisu očekivali da netko u maloprodaji kupi tehničku robu koja se prodaje ministarstvima. Istovremeno, maloprodajna je cijena istaknuta u izlogu bila neka vrsta svjedočanstva da se “na ovom tržištu” cijene ne mogu bitno spustiti, niti odrediti veliki popusti, pa bi na javnim natječajima prema ministarstvima visoke cijene imale prividno pokriće općim stanjem hrvatskog tržišta.
Na strateškoj razini, godinama je i hrvatski DSL bio mnogo sporiji od njemačkog, iako je njemački vlasnik upravljao Hrvatskim telekomom. U Njemačkoj DSL nije morao biti ADSL, tj. asimetrični DSL različitih upload i download brzina, nego su download i upload mogli biti jednake brzine.
Istovremeno je u Hrvatskoj upload bio mnogo sporiji, uglavnom desetak puta. Time su naši
kreatori digitalnih sadržaja ozbiljno diskriminirani: za upload svojih digitalnih produkata trebali su ili čekati duže vrijeme, ili plaćati mnogo skuplje kolokacije servera i druge oblike internetske povezanosti. HT je čak imao i praksu “rezanja” dugotrajnijih upload-a: prekinuo bi vezu korisnika da upload mora započeti iznova. Time se onemogućavalo transfer vlastitih video uradaka internetom.
Dosta se promjena dogodilo i oko Covid-19 epidemije. U proljeće 2021. snimao sam neke
materijale na slavonskim poljima, i razgovarao s vrlo uglednim stručnjakom za ratarstvo i
rukovoditeljem u velikoj proizvodnoj kompaniji, koji mi je s čuđenjem rekao da su njihovi najveći kupci, bez ikakve inicijative od strane samog proizvođača, zahtijevali da se otkupna cijena pojedinih kultura poveća u rasponu od 30% do 100%. Proizvođač ne može odbiti takvu ponudu, ali se moj sugovornik jako čudio kakvi su to “tržišni” mehanizmi u kojima se bez očitog razloga pumpa konačna cijena žitarica, repe, i sličnih ratarskih kultura. Moje objašnjenje da se očito radi o namjernom izazivanju krize i punjenju džepova velikih, politički podobnih proizvođača jer malih više i nema mnogo, nije se moglo probiti kroz njegov sustav vrijednosti, jednog poštenjačine i vrhunskog stručnjaka koji je cijeli život stvarao a ne razarao ni izazivao krize. Strukturno razaranje za njega je neshvatljiv pojam.
Za ovakve utjecaje na naše tržište, kakve je primjereno nazvati jedino sabotažama, okupljena je rukovodna struktura u biznisu i politici sastavljena od licemjera, lopova, patoloških tipova – kako u evropskim tako i lokalnim, hrvatskim okvirima. Naš biznis i politiku vode ljudi koji stratešku sabotažu vlastitog naroda ne samo da prihvaćaju, nego i smatraju ispravnom, a svoje bogatstvo stečeno tuđim radom smatraju zasluženim. Da bismo uspostavili pravedan sustav trgovačkih odnosa, morali bismo izmijeniti kadrovsku strukturu ljudi na pozicijama moći. U našem bi interesu bilo jedino da to učinimo mirnim i demokratskim putem. Morali bismo se zainteresirati za osobine ličnosti, poslovna i stručna iskustva nekih novih ljudi, i procijeniti njihovu osposobljenost za upravljačke pozicije. Zatim bismo morali te ljude nagovoriti da se kandidiraju, pomoći im da svoje namjere objasne naciji i na kraju, izabrati ih na izborima.
Ako bismo baš željeli bojkot, morali bismo ga koncipirati sasvim drugačije: dugoročno i mnogo preciznije od ovakvih medijskih cirkusa kakvima svjedočimo. Predstavit ću jedan primjer i mogućnosti koje iz njega proizlaze.
Davne 2017. godine boravio sam u Bosanskoj Posavini kod jednog obrtnika, bolje rečeno
obrtničke obitelji, s višegeneracijskom tradicijom izrade proizvoda od kože. Sami su nabavljali sirovine (štavljenu kožu) i po narudžbi, u svom malom pogonu, proizvodili sve što biste im naručili.Ako ste negdje vidjeli skupu torbu nekog svjetskog branda, oni bi vam ju napravili od svojih materijala, samo trajniju, bolje šivanu, po mom mišljenju i ljepšu.Čak je i manekenka koja je pokazivala robu, bila djevojka iz njihovog malog mjesta.
Ako želite bojkotirati nepoštene trgovce, idite malim proizvođačima i pomognite im da
dugoročnim partnerstvom u lokalnoj zajednici prežive zajedno s vama. Stvarajte lokalnu i
zaokruženu ekonomiju koja će na bazi realnih resursa zadovoljavati potrebe lokalnog
stanovništva, sa što manje ovisnosti o inozemnim proizvodima. Na političkom planu, birajte vlast koja će zakonima i drugim mjerama lokalne proizvođače staviti bar u ravnopravnu, a po mogućnosti i malo povlaštenu poziciju u odnosu na strane ponuđače. I na kraju,smanjite potrošačke apetite. Kupujte manje, bacajte manje, i kupujte kvalitetnu robu koja će se vašom brigom i čuvanjem moći koristiti godinama. Ako se nešto potrga ili pokvari, donesite obrtniku koji je to proizveo, pa će vam to i popraviti. Potrošačka pohlepa svako društvo vodi u propast.Nemojte uopće ni biti potrošač, budite mudar kupac.
S obzirom da je urušavanje našeg društva strateški planirano i provođeno desetljećima, oporavak će zahtijevati brojne male uspjehe i pobjede. Naše svakodnevne, sitne odluke moramo uskladiti s dugoročnom vizijom zaštite svog identiteta, koji zapravo nije samo identitet nego i goli opstanak. U suprotnom, ako nemamo volje da se borimo za opstanak na civiliziran i neagresivan način,sigurno je da ćemo nestati.
bojkot bojkot bojkot bojkot bojkot bojkot bojkot bojkot bojkot
Ekskluzivno PISjournal