Admir Lisica Sandžaka
Autor je magistar historije, istraživač u oblasti regionalnih političkih odnosa, međunarodnih politika i dijaspornih zajednica. Doktorant je na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.
PISjournal – Uprkos svim nedaćama koje su stajale na njihovom putu tokom dvadesetog stoljeća, Bošnjaci su uspjeli vratiti historijsko nacionalno ime Bošnjak, i to u ratnim okolnostima 1993. godine.
Ono što treba istaći jeste da su Bošnjaci od početka dvadesetog stoljeća do njegove posljednje decenije uspjeli da prošire svoj vlastiti program, što je rezultiralo pozicioniranjem glavnog fokusa u bošnjačkoj politici na očuvanje države Bosne i Hercegovine, što je posebno bilo vidljivo u periodu kada je nad njom izvršena agresija. Period agresije nad Bosnom i Hercegovinom bio je veoma izazovan za Bošnjake Sandžaka. Naime, u ovom periodu je vršena kontinuirana tortura kroz politički montirane procese protiv Bošnjaka u sandžačkim gradovima.
Historija Bošnjaka Sandžaka svojim cjelokupnim tokom isprepletena je s historijom svojih sunarodnjaka iz Bosne i Hercegovine, što je i razumljivo jer su Bošnjaci zajedno živjeli u različitim oblicima državnih sistema nekoliko stotina godina. Stoga je lahko zaključiti da agresija na Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake Bosne i Hercegovine, nije mimoišla ostale Bošnjake u drugim regionalnim državama.
Briga o Bošnjacima izvan Bosne i Hercegovine bila je vidljiva i od strane predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića koji je jedne prilike, pri tematiziranju odnosa prema sandžačkim Bošnjacima istakao sljedeće:”Otiđite, prebrojte mezarove palih Sandžaklija oko Sarajeva, pa će se oni koji prave razdor posramiti. Ti ljudi su dali živote, oni su se borili zajedno sa nama. Konačno, to je nesretniji dio našeg naroda – onaj dio koji je poslije Berlinskog kongresa ostao tamo preko granice, preko Drine. Prekinuli su nas onda na Berlinskom kongresu. Tako se to dogodilo.”
Završetkom agresije na Bosnu i Hercegovinu jedna od činjenica koja je postala jasna odnosila se i na to da su Bošnjaci kao politički faktor postali nezaobilazni u Bosni i Hercegovini, što je omogućilo borbu za ravnopravnost Bošnjaka u ostalim državama Zapadnog Balkana. Bošnjaci su nakon 1996. godine užurbano krenuli sa borbom za nacionalna prava, putem nacionalih vijeća koja su predstavljala ključne institucije sa zadatkom da poboljšaju društveno-političku svakodnevnicu Bošnjaka izvan njihove matice Bosne i Hercegovine. Da su potonja Vijeća ostala glavni i nezaobilazni borci za prava Bošnjaka na Zapadnom Balkanu potvrđuje i činjenica da nekoliko decenija nakon njihovog osnivanja postoji formirano tijelo pod nazivom Ured za koordinaciju bošnjakih vijeća, koje svojim radom nastoji objediniti aktivnosti Bošnjaka na poboljšanju nacionalnih prava.
Pitanja koja opterećuju bošnjačku svakodnevnicu podudarna su, te ako sagledamo agende bošnjačkih nacionalnih vijeća, jasno je kako se pored političkih prava nameću i pitanja identitarne prirode. Stoga je odluka koja podrazumjeva formiranje jednog tijela koje će objedinjavati sve Bošnjake, očekivana i pohvalna. Shodno našoj hipotezi o istim problemima koja opterećuju Bošnjake na Zapadnom Balkanu u prilog ide integralno bošnjačko djelovanje koje je ovdje navedeno. Jedna od zajedničkih borbi Bošnjaka na Zapadnom Balkanu jeste borba za institucionalno očuvanje bosanskog jezika.
Veliki napredak u kontekstu priznavanja bosanskog jezika u Srbiji postignut je u oktobru 2004. godine, kada je održan prvi čas na bosanskom jeziku u sandžakom gradu Tutinu. Naime, nakon dugogodišnje istrajne borbe Bošnjačkog nacionalnog vijeća – BNV, 20. oktobra 2004. godine, održan je prvi Javni čas bosanskog jezika u Sandžaku u osnovnoj školi “Dr. Ibrahim Bakić” u Ljeskovi, opština Tutin. Bio je to prvi čas bosanskog jezika u Sandžaku, nakon 97 godina od zabrane njegove upotrebe i preimenovanja u srpsko- hrvatski jezik 4. oktobra 1907. godine, odlukom austrougarskog guvernera Bosne i Hercegovine Buriana. Uprkos tome, prava Bošnjaka na izučavanje bosanskog jezika i vlastite bošnjačke historije, otežano je nastojanjima vlasti u Beogradu, koje su u više navrata pokušale da ospore pravo Bošnjaka, koje bi trebalo biti zagarantirano Ustavom Republike Srbije.
Glavni problem jeste što Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja Republike Srbije odbija da odobri udžbenike koji tretiraju kulturno-historijsku i geografsku odrednicu „Sandžak“. Uprkos tome, Bošnjaci su poprilično uspjeli da se izbore za svoja prava u pogledu učenja bosanskog jezika u Srbiji. Slično je i u drugim državama na Zapadnom Balkanu, gdje se bosanski jezik izučava, ali je otežavajuća okolnost što u pojedinim područjima nedostaju adekvatni udžbenici, ipak, to je zanemariva prepreka koju je lahko premostiti s aktivnijom interakcijom koju treba uspostaviti sa institucijama u Sarajevu.
Porazno je da Bošnjaci izvan Bosne i Hercegovine imaju veća prava u pogledu izučavanja bosanskog jezika i nacionalne historije nego je to slučaj u dijelovima Bosne i Hercegovine (bh. entitet Rs). Važno je napomenuti da su Bošnjaci zastupljeni u državnim institucijama država Zapadnog Balkana, gdje njihova prava variraju, ali je važno također navesti kako postoje mediji u sastavu javnih servisa na kojima postoje redakcije na bosanskom jeziku.
Jedan od takvih primjera imamo u Sjevernoj Makedoniji. Shodno navedenom, jasno je da su Bošnjaci Sandžaka ostvarili značajan napredak u minulim decenijama, ali je potrebno da država Srbija i njena vrhovna vlast dodatno povedu računa o ravnopravnosti Bošnjaka Sandžaka. Interes Bosne i Hercegovine za Bošnjake Sandžaka je potrebno intenzivirati više, te na taj način vršiti pritisak prema Beogradu u kontekstu davanja većih prava, koja su im po Ustavu Srbije i zagarantovana – barem bi trebala biti.
Ekskluzivno PISjournal
