Khalil Shikaki
Borbe u Gazi označavaju početak ere nasilja. Potraga za rješenjem dviju država je okončana- Uskoro će završiti trenutni vojni sukob između Izraela i Hamasa. Ali posljedice ove najnovije runde izraelsko-palestinskog sučeljavanja – izraelski vojni napadi u Gazi, raketni napadi Hamasa na izraelske gradove i sve veće nasilje između Arapa i Židova – bit će dugotrajne i duboke.
Iznad svega, kod Izraelaca, Palestinaca i većine međunarodne zajednice ojačat će osjećaj da je potraga za mirnim rješenjem sukoba okončana u doglednoj budućnosti.
Sukob započet početkom maja nije bio planiran. Bio je to vrhunac raznih malih, ali važnih koraka koji, iako povezani, nisu mogli spriječiti nasilje. Ipak, kombinacija domaće izraelske i palestinske političke dinamike, međunarodnih neuspjeha i pogoršanja odnosa između dviju strana osigurali su uvjete za krvoproliće.
Ipak, bez obzira na činjenicu da je sukob neplaniran, najnoviji krug nasilja imat će trajne posljedice. Hamas će iz sukoba izaći jači, a Palestinska uprava (PA) i njen predsjednik slabiji. Nasilje između izraelskih Arapa i Jevreja s vremenom će se povući, ali arapska percepcija sistemske diskriminacije će jačati – kao i uvjerenje da je potraga za jednakošću u Izraelu u osnovi uzaludna. Simbolična uloga Jerusalima također će se proširiti, produbljujući vjerske dimenzije sukoba. Među mnogim Izraelcima i Palestincima, ova dešavanja označavaju povratak u stariju fazu sukoba. Posljednje dvije sedmice učvrstile su uvjerenje da je njihova veza opet egzistencijalna i ravna nuli i da je diplomacija za rješavanje sukoba uzaludna, a nasilje neizbježno.
RAZVIJENA KRIZA
Trenutna konfrontacija odvija se u četiri sfere. Izraelsko vojno bombardiranje Gaze uništilo je civilnu infrastrukturu i usmrtilo više od 200 Palestinaca, od čega 30 % djece, i deset Izraelaca. Etnonacionalne tenzije u Izraelu izazvale su neviđene nerede i nasilje između Arapa i Jevreja. Palestinci i izraelska policija, ekstremne jevrejske nacionalističko-vjerske grupe i doseljenici nalaze se u zastoju u istočnom Jeruzalemu zbog pristupa muslimanskim svetim mjestima i planiranih deložacija arapskih porodica iz susjedstva Shaikh Jarrah. A na Zapadnoj obali, napetosti su velike nakon što su izraelske snage 18. maja, na dan protesta koji su zahvatili glavne palestinske gradove, usmrtile četiri palestinska demonstranta i ozlijedile još desetine njih. Bez obzira na to, tamošnje tenzije i dalje suzbijaju zajednički izraelski i napori PA.
Ta se dinamika prati otkako je Izrael napao Gazu 2014. Taj je rat označio kraj svake stvarne nade u postizanje dogovora za okončanje sukoba, kao što je tada učinio američki državni sekretar John Kerry. Nakon 2014. odnosi između obje strane su se pogoršali i šanse za rješenje dvije države postupno se smanjivale.
Shvativši da je miran ishod nemoguć u kratkom i dužem roku, izraelska desnica je počela samodjelovati, posebno nakon izbora Donalda Trumpa za američkog predsjednika 2016. Trumpova politika ohrabrila je mnoge izraelske konzervativce i otvorila put ekstremnoj politici prema Palestini. Izraelski doseljenici počeli su se širiti na nova područja Zapadne obale, a Izrael je počeo rutinski oduzimati palestinsku zemlju i usput rušiti domove. Do 2019. – 20. godine mnogi su Izraelci počeli zahtijevati aneksiju širokog dijela nove teritorije, ne dajući jednaka prava palestinskim građanima. Dodavši so na ranu, nekoliko arapskih država također je počelo normalizirati odnose s Izraelom, na kraju 2020. zaključivši takozvani Abrahamov sporazum. Kako se povlačila solidarnost arapskih država prema palestinskom pitanju, i sami Palestinci osjećali su se sve napuštenijima.
Posljednji krug nasilja imat će trajne posljedice
Ti su pritisci bili posebno očiti u Jeruzalemu. Nakon što je 2017. Washington priznao Jeruzalem kao glavni grad Izraela, Izrael je povećao tempo ilegalne aneksije i napore na promjeni statusa quo na svetim mjestima starog dijela Jeruzalema. Izraelska policija ograničila je Palestincima pristup kompleksu al- Akse, pokušala je ućutkati ezan i odobravala je pristup većem broju Jevreja -Izraelaca. Vlasti su također istrajavale u nastojanju da isele Arape iz istočnog Jeruzalema iz njihovih domova i počele su uspostavljati dominantniju jevrejsku nacionalističko-vjersku agendu u cijelom gradu.
Unutar samog Izraela, ohrabrena desnica također je poduzela korake za marginalizaciju izraelskih arapskih građana. Mnogi među ovom posljednjom grupom vidjeli su takozvani nacrt zakona o nacionalnoj državi iz 2018. godine, kojim se Izrael proglašava povijesnom domovinom jevrejskog naroda, uspostavlja hebrejski kao jedini službeni jezik i tvrdi da su jevrejska naselja „nacionalna vrijednost“ – kao još jedan način diskriminacije izraelskih Arapa u korist izraelskih Židova. Dvije godine kasnije, u Knessetu – izraelskom parlamentu – izglasan je amandman na zakon o jednakosti manjina, umanjujući šansu da se zakon koristi za legitimitet pravne diskriminacije izraelskih Arapa. Desničarski političari, uključujući premijera Benjamina Netanyahua, takođe rutinski podstiču mržnju i strah protiv izraelskih Arapa i njihovih predstavnika u Knessetu. Dramatičan porast stope kriminala u arapskim zajednicama, štaviše, komplikuje već postojeće socioekonomske probleme.
Palestinsku politiku mučila je vlastita serija neuspjeha. U proteklih nekoliko godina, PA je ozbiljno potkopao povjerenje javnosti u njegovu sposobnost upravljanja. Ne održavajući opće izbore od 2006. godine, Palestinska vlast nanijela je štetu vladavini zakona, oslabila je pravosuđe, umanjila medijske slobode i smanjila prostor za civilno društvo jer su organizacije izgubile veći dio svoje neovisnosti od vlade. Rezultat svega je sve veće nezadovoljstvo javnosti i stalni zahtjevi da predsjednik PA Mahmoud Abbas podnese ostavku. Ni Hamasovo ponašanje u pojasu Gaze nije bilo ništa bolje. Neustrojeno ustavnim načelima, normama i vladavinom zakona, postalo je sve nemilosrdnije.
KURS KOLIZIJE
Prije dvije sedmice, ove sukobljene izraelsko-palestinske i unutar-palestinske struje konačno su se sudarile. Najraniji i najočitiji okidač bila je izraelska politika prema muslimanskim svetostima u starom dijelu Jeruzalema i njena demografska bitka protiv Palestinaca u ostatku okupiranog istočnog Jeruzalema. To je stvorilo poprište za male sukobe tokom Ramazana između Palestinaca, izraelske policije i desničarskih ekstremista u starom dijelu Jeruzalema zbog promjena u Haram al-Sharifu (Hram brda) i pristupa Damask kapiji.
Još jedna varnica bila je četvrt Shaikh Jarrah u Istočnom Jeruzalemu. Po ustaljenom obrascu okupiranog grada, mnogi stanovnici Palestine suočili su se sa neposrednom deložacijom iz vlastitih domova od strane jevrejskih doseljenika. Stanovnici Istočnog Jeruzalema, drugi Palestinci i mnogi izraelski Arapi mobilizirali su se u znak odgovora, pokrenuvši seriju ograničenih i u osnovi nenasilnih protesta.
Posebni okidač bila je izraelska odluka da spriječi da se palestinski izbori, planirani za 22. maj, održe u Istočnom Jeruzalemu – uprkos svojoj obavezi da im se to omogući u skladu sa sporazumima iz Osla postignutim 1993. Izraelska odluka očito nije bila povezana sa samim izborima (Izrael je izjavio da se nema namjeru miješati u proces u cjelini). Umjesto toga, taj je potez viđen kao pokušaj negiranja palestinskih zahtjeva za okupiranim Istočnim Jeruzalemom, iako je Izrael takve tvrdnje već priznao u tri prethodna izbora. Upravo se taj izraelski potez pokazao najrelevantnijim za trenutak trenutne konfrontacije.
Rješenje dviju država moglo bi zadobiti smrtni udarac
Kao odgovor na izraelsku odluku navodno je Abbas odlučio u potpunosti otkazati majske izbore za PS, obećavajući da će ih održati tek kad se Izrael složi da se povuče iz svog prvobitnog plana. To je, međutim, samo umnožilo unutarnje palestinske tenzije. Gotovo sve druge palestinske izborne liste i kandidati odbili su odluku, uključujući i Hamas. Većina stranaka sumnjala je da je pravi motiv Abbasova spoznaja da će izgubiti utrku i biti prisiljen dijeliti kontrolu nad parlamentom s trojicom istaknutih prebjega Fataha: Muhammadom Dahlanom, Marwanom Barghoutijem i Nasserom al-Qudwom. Abbasovi protivnici tvrdili su da Palestinci ne bi trebali Izraelu dodijeliti veto nad njihovim izborima. Umjesto toga, favorizirali su primoravanje Izraela da prihvati glasanje u Istočnom Jeruzalemu nenasilnim izbornim kampanjama i akcijama glasanja u Al- Aqsi i drugim džamijama, crkvama i UN-u i diplomatskim misijama.
Konačni okidač za trenutni krug nasilja bila je Hamasova nesposobnost da sklopi zajednički savez protiv Abbasovog poništavanja izbora, uprkos tome što mu se široko protivi. Iako je grupa došla do drugih izbornih lista tražeći njihovu podršku, nijedan kandidat nije želio da se na njega gleda kao na Hamasovog saveznika. Ovo je nanijelo težak udarac Hamasovoj dugoročnoj strategiji. Reintegracijom u politički proces PA putem izbora, grupa je pokušala vratiti svoj legitimitet i osloboditi se tereta upravljanja Pojasom Gaze.
S tom strategijom liderstvo Hamasa je preuzelo vođstvo. Eskalacija izraelske policije u Al- Aqsi i predstojeće deložacije u Shaikh Jarrah pružile su priliku za postizanjem dva cilja: prvi je bio kažnjavanje Abbasa i njegovu politiku nebitnosti. Drugi je bio kažnjavanje Izraela zbog njegove anti-palestinske politike u Istočnom Jeruzalemu i odluke da zaustavi izbore u gradu. Postižući ta dva cilja, Hamas je nastojao demonstrirati Palestincima i drugima da će, dok je Abbas bježao od bitke za Jeruzalem, Hamas stajati uz svoje stanovnike. Zapravo, grupa je bila spremna riskirati rat u Gazi da bi odbranila grad i džamiju al- Aksa. Na kraju, 10. maja, Hamas je izdao ultimatum: ako Izrael ne povuče svoju policiju i vojno osoblje iz džamije i Shaikh Jarrah, grupa će napasti. Nekoliko minuta nakon isteka roka, Hamas je počeo gađati izraelske gradove raketama ispaljenim iz pojasa Gaze, što je izazvalo uzvratne izraelske zračne napade.
IZGLEDI ZA MIR
Hamas nije pustio trenutnu konfrontaciju. Puko je iskoristio porast tenzija kako bi stvorio priliku za zamjenu Abbasa. Odluka Izraela da otkaže izbore u Istočnom Jeruzalemu i Abbasov sljedeći potez da otkaže cijeli postupak pokrenuli su lančanu reakciju koju nijedna strana nije predviđala. Da su izbori protekli kako je planirano, sukobi u Istočnom Jeruzalemu pojačali bi se, ali vjerovatno bi ostali nenasilni. Hamas, Fatah i druge izborne liste bile bi prezauzete mobilizacijom svojih izbornih jedinica protiv izraelske policije i ekstremističkih doseljenika; Hamas ne bi riskirao rat u Gazi koji bi mogao zaustaviti izborne pripreme, uništavajući time svoju priliku da se reintegrira u formalni politički proces. Bez izbora, međutim, pripremljena je arena za nasilje.
Kako će trenutna konfrontacija utjecati na izglede za dugoročni mir? Na izraelsko-palestinskom frontu rješenju za dvije države mogao bi se nanijeti smrtni udarac. S obzirom na izraelske napore da marginalizuju Abasa i PA, neće biti lako spriječiti Zapadnu obalu od sljedećeg, pa čak ni od trenutnog sukoba. Sigurnosna koordinacija između Izraela i PA-a neće biti dovoljna za obuzdavanje porasta plamena. A s obzirom na retoriku oko aneksije, nijedna desničarska izraelska vlada neće biti voljna ili sposobna obnoviti politički proces koji bi zahtijevao pregovore s rukovodstvom PS-a, čak i mali pomak u tom smjeru.
Abbas će uspjeti ostati na funkciji dok god može spriječiti održavanje izbora. Ipak, s porastom općeg nezadovoljstva, sposobnost sigurnosnih službi PA-a da zadrže kontrolu i uguše nezadovoljstvo se smanjuje. PA bi se mogao naći na meti ljutite javnosti. Abbas, PA i palestinski nacionalni pokret izgubit će i ono malo povjerenja javnosti koje još uvijek imaju. Izbori i političke reforme jedini su način da se sistem ponovo učini legitimnim i odgovornim. Oni koji odbiju izbore zato što će Abbas izgubiti ili zato što bi proces mogao legitimirati Hamas trebali bi razmotriti posljedice. Ignoriranje problema i držanje Hamasa po strani u pojasu Gaze nije rješenje.
Ne bi trebala postojati iluzija o ulozi međunarodne zajednice ovdje. U najboljem slučaju, arapske države i druge države, uključujući Washington, mogu pomoći u rješavanju sukoba samo tako da status quo čine održivim. Oni, međutim, nemaju kapacitet ili političku volju da prisile Izrael da poštuje međunarodno pravo, ili Abbasa i PA da poštuju norme dobrog upravljanja. Koliko god se to činilo teško, Izraelci i Palestinci sami moraju činiti napore u tom pravcu.
