Yossi Mekelberg žrtva
PISjournal – Gotovo 30 godina nakon što je Jugoslavija uronjena u političku krizu koja je dovela do raspada zemlje i najgoreg krvoprolića u Evropi od kraja Drugog svjetskog rata, Bosna i Hercegovina je na rubu još jedne velike političke krize. Ostaje za vidjeti može li zemlja izbjeći daljnje sukobe i podjele, ali nedavni razvoj događaja utjelovljuje mnogo veći neuspjeh međunarodne zajednice – usredotočenost na upravljanje sukobima na račun suštinskog rješavanja sukoba i izgradnje mira.
To je također slučaj u drugim dugotrajnim sukobima, poput onih u Kašmiru, Čadu, Izraelu i Palestini, Maliju i Siriji, između ostalih, koje karakterizira njihova dugovječnost, nerješivost i nestabilnost. Radi kratkoročne udobnosti, koliko i zbog nedostatka hrabrosti ili konstruktivne mašte, napori su usredotočeni na sprječavanje da situacija implodira u bliskoj budućnosti. Međutim, gotovo u potpunosti izostaje hvatanje u koštac s temeljnim uzrocima i njihovo rješavanje na način koji će tim društvima omogućiti da istinski krenu naprijed.
Krajem novembra 1995. godine, uoči Dana zahvalnosti u SAD-u, pregovarački timovi zaraćenih Srba, Hrvata i Bošnjaka postigli su sporazum u Daytonu, Ohio, pod pokroviteljstvom i pritiskom Clintonove administracije. Trebalo je mnogo zahvaliti jer je 3,5-godišnji rat koji je odnio živote najmanje 130.000 ljudi i koji je doživio rasprostranjene ratne zločine i razaranja došao kraju.
Međutim, rane ove kolektivne traume nikada nisu zacijelile i izbjegnut je mukotrpan rad na izgradnji mira, osim pukog očuvanja mira, a također nisu riješeni ožiljci masakra, genocida i silovanja kao ratnog oružja. Umjesto toga, oni su i dalje politički i društveni tabu, a počinitelji tih zločina još uvijek negiraju njih i njihovu ulogu u njihovom počinjenju.
Čisti nacionalistički otrov koji je doveo do užasnih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti u Bosni i Hercegovini između 1992. i 1995. godine bio je šok za sistem, posebno u vrijeme kada su SAD i Evropa bili vođeni posthladnoratovskom euforijom i bili su pretplaćeni na umirujuće iluzije “kraja historije”, iz škole mišljenja Francisa Fukuyame, koja je tvrdila da su ratovi u liberalno-demokratskom svijetu bili ograničeni na historiju.
Navodno se očekivalo da će Jugoslavija, za koju se govorilo da je manje represivna od ostalih komunističkih satelitskih zemalja Sovjetskog Saveza, ostvariti glatkiju tranziciju u liberalnu demokratiju od svojih istočnoevropskih susjeda. Međutim, prokletstvo nacionalizma ponovo je udarilo u zemlju čije povijesno sjećanje seže do XIV stoljeća i Kosovske bitke, sukoba koji je bio posebno značajan za srpsku povijest i identitet.
Nacionalizam podjela razbio je zemlju i uslijedio je rat. Od Daytonskog sporazuma, mirnoća i stabilnost u Bosni i Hercegovini bili su tek tanak sloj koji prikriva etničke tenzije koje bujaju ispod površine. Bilo bi pogrešno u potpunosti kriviti Daytonski sporazum zato što nije uspio ići dovoljno duboko i okončati podjele u Bosni i Hercegovini, budući da je imao ograničeniji mandat da okonča ono što bi inače moglo dovesti do daljnjih sukoba i krvoprolića sa širim međunarodnim implikacijama.
Međutim, to nije bio početak nove zore za nacionalnu državu zvanu Bosna, već je samo nastavio etničke podjele između Muslimana, Srba i Hrvata. Nije uspostavila novu cjelinu kroz koju bi njeni građani mogli razviti zajednički identitet i hrabro se nositi sa svojom prošlošću za dobrobit budućih generacija.
Više od ičega drugog, uklesalo je da postoje tri odvojena identiteta u dvije različite regije. Sporazum je podijelio Bosnu i Hercegovinu na dvije regije: Republiku Srpsku koju vode Srbi i Bošnjačko-hrvatsku Federaciju Bosne i Hercegovine, koje su dobile široku autonomiju, ali su ostale povezane nekim zajedničkim institucijama.
Svaki entitet ima svoje zakonodavno tijelo i predsjednika. Središnje institucije Bosne i Hercegovine uključuju izravno izabrano tročlano predsjedništvo, koje se rotira svakih osam mjeseci između jednog bošnjačkog, jednog srpskog i jednog hrvatskog člana. O većini odluka bilo koje važnosti mora se odlučivati konsenzusom sva tri člana. Sugerirati da se radi o neučinkovitom i nefunkcionalnom sistemu upravljanja koji čuva podjele i nesloge bilo bi veliko potcjenjivanje. Republika Srpska je od samog početka stalno tražila veću autonomiju, hrvatske stranke lobirale su za treći entitet, a bošnjačke stranke se nadaju da će koncentrirati više moći u rukama središnje vlasti zemlje.
Da bi se stvar dodatno zakomplicirala, sporazumom iz 1995. godine s dobrim razlogom stvorena je pozicija visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, koja, zajedno s osobljem Ureda visokog predstavnika, nadzire civilnu provedbu sporazuma, predstavlja uključene zemlje u Daytonskom sporazumu i također može uvesti zakone.
Jedan takav zakon koji je uveden ove godine – zakon o proglašenju nezakonitim poricanje genocida – izazvao je trenutnu krizu. Zgodno, to je razljutilo Milorada Dodika, vođu bosanskih Srba; ili, tačnije, dao mu priliku da zaprijeti da će Republika Srpska napustiti državne institucije, uključujući i nacionalne oružane snage, što za sve namjere i svrhe predstavlja secesiju.
Nije šokantna vijest da je Dodik reagirao na način na koji je reagirao, jer je poznat po negiranju genocida kada su snage bosanskih Srba u julu 1995. godine ubile 8.000 Bošnjaka u Srebrenici. Uglavnom, služi mu kao koristan populistički alat za promicanje uzroka srpskog separatizma u Bosni i Hercegovini i ostavlja svoj narod na rubu, prema riječima nedavno imenovanog visokog predstavnika Christiana Schmidta, “secesije u svemu osim po imenu”. To je bacilo zemlju i međunarodnu zajednicu, posebno SAD i EU, u diplomatsko mini ludilo kako bi se spriječila ova mogućnost.
Za sada se takvi napori moraju usredotočiti na osiguravanje da zemlja ostane na okupu i da se pridržava Daytonskog sporazuma, ali to će ostati daleko od zadovoljavajućeg sve dok ne bude popraćeno istinskom i odavno zakašnjelom istinom i procesom pomirenja; onaj koji mukotrpno i bolno vodi na put izgradnje multietničke nacije.
Doprinosni faktor mogao bi biti oživljavanje izgleda za pridruživanje EU, što bi dovelo do procesa jačanja demokratskih vrijednosti i institucija, uz istovremeno poticanje ekonomskog razvoja koji oduzima vlast populistima Dodikovog stila koji cinično iskorištavaju socioekonomske poteškoće i duhove koji još uvijek opsjedaju Bosnu kako bi ojačali vlastitu moć.
Bosna i Hercegovina Bosna i Hercegovina Bosna i Hercegovina Bosna i Hercegovina
