Zlatko Dizdarević                                                                                                             zastrta

PISjournal – Evo nas na istom mjestu gdje i dvadesetak dana uoči prošlih izbora, 2018. godine i – sve po starom. Unaokolo, po panoima na ulicama, portalima, novinama, na tv ekranima – na prvi pogled sve isto. Ponavljači imaju prednost. Bezbrojne su plakate unaokolo sa baš umiljatim, ispeglanim facama punim optimizma, u foto-šopu besprijekorno razvučenim osmijesima… Izborne slogane uz te dobrohotne osmijehe i ne treba čitati. Sreća koju će eto baš oni donijeti narodu, neupitna je.

Ipak, minula četverogodišnja realnost donijela je druga raspoloženja i nove signale. Raslojavanja su očigledna i kod onih što se smijulje sa plakata i onih što ih promatraju. Jedni su se snašli, “ugradili” koliko su htjeli i mogli, pa se sada samo duma kako zaštititi osvojeno po svaku cijenu. Naravno uz uvjerenje da – prema zaslugama – valja ići na isti način i dalje. Danas o tome ne bi više da šute mnogi od onih koji se koliko juče nisu o tome oglašavali. Oni treći, ciljano su kupljeni i odbrambeni prsten prvima, pa se ne oglašavaju u uvjerenju da će i nakon oktobarskih izbora ostati gdje su. Ucjena je jasna. Pomoći onima koji su te doveli tamo gdje si. Taj svijet egzistencijalno ucijenjenih, nimalo beznačajan i sve veći, izgradio je do savršenstva filozofiju šutnje. Četvrti što vječito vjeruju da “mora biti bolje”, razglabaju o šansama ovog ili onog, vagaju profile novih i starih igrača i njihovih obećanja, osluškuju medije i vjeruju im, ugrađujući se čak i nesvjesno u brutalnu realnost davno podvedenu pod skoro izgubljeni smisao izbora.

Ljevica i oni kobajagi slični danas gromoglasno uzvikuju: “Ujedinjeni pod jednu zastavu Bosne i Hercegovine…Povedi nas Denise…”. Lider onih drugih, samoreklamiran kao idealni babin sin, uzvikuje kako “moramo ostati najjači da možemo urazumiti one koji to nisu…” I sluti avangardno da će i roboti biti uz njih. Umjerenije promijenjeni, sa druge strane unutardržavne linije u kobajagi cjelovitoj državi, hoće u promjenu metodama gazda Dode, referendumom, “protiv onih što nam izdaju interese, da bi nam bilo bolje…” Četvrti najkonzistentniji, za jednakopravnost…Zna se, ne daj Bože mimo Ustava!

Uočljivi su kao uvijek bili i civilizacijski pomirljivi stranci sa željom da nas demokratski ubijede kako je bolje kad nam je lijepo, nego kad nije. I drago im što se ne puca! Onda trk nazad kućama i ogromnim interesima spram Ukrajine, Rusije, kune, Evrope…Ko smo tu mi spram geostrategija plina, nafte, struje, hrane, vode… Ovamo će se jedino vratiti – po resurse.

U svemu ovome, nad izbore u BiH se evo nadnijelo jedno novo pitanje: Čemu i kome izbori u ovakvim okolnostima zapravo služe? Šta se njima, uz bilo koji rezultat, može bitno promijeniti. Šta to političari sa različitih lista, stari i novi, mogu i da hoće temeljito preokrenuti unutar istog, ciljano karikaturalno-ustavnog sistema, organizacije države, korupcije i urušenog društvenog morala. Posebno uz pravosuđe projektovano da toj dekadenciji služi. A sve je još i međunarodno legitimirano.

U ovoj priči, što je najgore, puno je ciljano izgrađenih pa pod sistem podmetnutih mina. Nije najveća drama u 14 postojećih “ustava” i bezbroj pripadajućih zakona i institucija u BiH, ma kako to groteskno bilo. Gore je što su u svih tih 14 ustava – države, dva entitetska, deset kantonalnih (u pola države) i distrikta Brčko, svjesno i ciljano, ugrađeni precizni mehanizmi upravo za stvaranje nebrojenih blokada, opstrukcija i izigravanja do šprdnje – tih istih ustava! I svega na njima zasnovanog.

Pamet, znanje i dignitet su postali opasni u BiH i valja ih izgurati odavde. Ostaju, za sada, oni koji iz raznih razloga nisu mogli otići. A nad svim zvoni podatak nadležnih međunarodnih institucija objavljen minulih dana, da je BiH prva na svijetu po broju napuštanja zemlje, u odnosu na broj stanovnika.

U novoj realnosti, mnogo se lakše profiterski, projektno i sistematski “odgajaju” i nacionalizam, strah i mržnja, promovišu “nove vrijednosti”, primarno kroz sistem obrazovanja, vaspitanja, medije, vjerske institucije i centre.

Eto, zato, ponovo onog pitanja: Šta se u ovakvom sistemu državne organizacije i realne nedodirljivosti tako prepariranog “Daytona” može uopšte promijeniti čak i dolaskom novih lica na značajna mjesta nakon izbora. Postoji li uopšte svijest i unutar BiH, i još više među strancima – koji su se pogubili u sudaru ovdašnje realnosti i njihovih interesa kroz ovdašnji “status quo” – da nikakav napredak nije moguć bez temeljne i radikalne promjene Ustava BiH, ne bi li država postala ni više ni manje nego normalna država slična svim evropskim državama. I sve teorije države i prava, i elementarni i notorni primjeri državnih uređenja oko nas i u svijetu, i historijska iskustva sa nama na Balkanu, pružaju niz varijanti na tom putu. Svima, osim podmirenim političkim i lopovskim oligarhijama koje danas vladaju Bosnom i Hercegovinom. Uz pomoć državnih nalogodavaca i izvan naših granica.

Bez svega ovoga, ostaje doista i više nego zanimljivo, recimo, kako će nas to jedan član Predsjedništva BiH, ma koji bio, povesti ujedinjene za našu Bosnu i Hercegovinu”. Kroz organ zaduženog primarno za vanjsku politiku i ponešto mimo toga, bez ikakve ustavne zadaće i uloge na čitavom terenu privrede, obrazovanja, organizacije države itd. Usput, i sa “legalnim” mogućnostima i praksom da jedan od trojice “skypom” može da obustavi sve ono što bi htjela druga dvojica. Jer, dostignuti cilj odnosa danas u bezmalo svim državnim organima i institucijama jeste poraziti onog drugog, “u ime svog naroda”, a ne zajedno potražiti dobro za sve.

Kako, recimo, voditi spoljnu politiku – kao nastavak one unutrašnje – kada trećina ambasadora BiH, pismenim putem pokazuju od šake do lakta Ministarstvu, ministru pa tako i državi kada za to dobiju nalog od “svojih” koji su ih odabrali. Šta može sutra da uradi i dobar i pošten pojedinac, ili čak i mnogo njih, izabranih legalno i legitimno na izborima u zemlji u kojoj je normalno da ni pojedini predsjednici stranaka ne idu na liste pred svoje birače, već se ušunjavaju u ponovljeno vladanje u institucijama kroz tzv., kompenzacione liste.

Uostalom, šta znači predizborno širenje iluzije o tome kako će nakon drugog oktobra “sve biti drugačije u državi” ulaskom u Predsjedništvo BiH koalicionog kandidata više od deset partija, kad prema njihovim vlastitim objavama, to uopšte ne znači postojanje i jedinstvenog, zajedničkog političkog programa tih partija za ono “sve drugačije”. Nego će svako za sebe u pojedinačnu bitku sa ostalima, za državu ili pojedinačne fotelje u vlasti, najprofitabilnije koje uopšte u zemlji, kao vrsta “zaposlenja” postoje.

Da li se zaista ne vidi ni kod kuće ni u inostranstvu, da sporazum koji je prije 27 godina obećao mir, polako ali uporno stvara nove situacije za sve opasniji nemir. Da odavno već dobra volja i pamet onih koje narod može da progura na izbornim listama kao kapacitirane, dobre i poštene, a ima ih, nije ni približno dovoljna za obnovu i stasavanje iole normalne države, sistema i društva. Otud, entuzijazam sa našminkanih plakata, skupovi na kojima se kliče liderima i spasiteljima, zajapurena obećanja o svemu drugačijem poslije 2. oktobra, vjerovanje da će uskoro stvarno biti duple plate, penzije itd., sve to postaje farsa. Sve skupa uvezano je u sistem koji stimulira i mentalitet i kriminalnu realnost što je dokaz raspada sistema kojeg, pored profitera te realnosti, treba mijenjati.

Bez svijesti o ovome, i dizanja na noge na tragu te svijesti, drama će eskalirati. Ko će u današnjim uslovima ljude podići na noge, pa čak i one egzistencijalno ucijenjene, teško je reći. Tako je godinama. Entuzijazam uoči izbora, pumpan lažnim igrokazima i ličnim interesima, baš kao bezmalo tri decenije unazad, trajat će još tri sedmice. Ako se to ne prepozna kao farsa održavanja svega dosadašnjeg, eto nove četiri godine trauma uz bezmalo sigurnu procjenu: To se ponoviti 2026. godine sigurno neće više moći.

Izvor

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime