Dr. sc. Tarik Kulenović
PISjournal – Nakon dugog iščekivanja objavljeni su podaci iz Popisa stanovništva RH za 2021. godinu prema religijskoj i etničkoj pripadnosti. Koliko nas ima? I ko smo ustvari mi? Prema podacima popisa primjetan je pad stanovništva.
Hrvatska ima 3.871.833 stanovnika. Za 10 godina manje nas je za 413.056 osoba ili 9,64%. Postavlja se pitanje čemu onda rat? Prije rata Hrvatska je imala više stanovnika nego danas skoro trideset godina nakon rata, očekivano bi bilo da nas ima više.
Manje je Bošnjaka, žale se naši.
No, manje je i Srba, manje je i Hrvata. Ustvari manje je svih. Manje je i pripadnika vjerskih zajednica. Manje je i katolika i pravoslavnih, ne samo muslimana. Porastao je samo broj ateista i broj židova. No nemojte odmah raspirivati svoje antisemitske osjećaje i širiti teorije zavjere. U toj ionako maloj vjerskoj zajednici je, prema novom Popisu, tek desetak vjerskih Židova više.
Javili su se profesionalni vjernici i političari koji od njih žive. Počela su i prva negiranja rezultata Popisa stanovništva. Javile su se i reakcije iz katoličkih krugova. Prema objavljenim rezultatima pada broj vjernika svih konfesija u Hrvatskoj, primjećuje se i odmak od organiziranih religija Crkve i crkava prema new age duhovnosti gdje vjernici pripadaju Bogu, ali ne i Crkvi.
U sveopćem smanjivanju broja pripadnika svih konfesija i nacija, zabrinjava pad broja Bošnjaka. Od cc. 30.000 za pet godina broj je pao na cc. 25.000. Gdje su nestali ti ljudi? Odselili se dalje u svijet u potrazi za boljim poslom? Uhljebili se, oženili, dobili djecu pa shvatili da im je bolje da se izjašnjavaju kao Hrvati? Ostaci ustaša iz Pavelićevog vremena? Radnici migranti iz vremena Titove Jugoslavije? Netko treći? Ko? Da je bar tako jednostavno.
Islam je prisutan u Hrvatskoj još od IX stoljeća. Prvi zapisani musliman Hrvat bio je dječak iz Cavtata kojeg su oteli arapski gusari. Primio je islam na Siciliji, a povijest ga pamti kao graditelja Kaira Dževhera al-Sicilija. To prvo razdoblje susreta Hrvatske i islama ostalo je u nekim narodnim običajima, poput Moreške, plesa sa Korčule. Dok je mi shvaćamo kao ples koji, poput šaha, dočarava borbu Crnog i Bijelog kralja, Moreška je ustvari spomenik borbi Korčulana protiv arapskih gusara.
Slaveni otimani sa istočne obale Jadrana ostali su upamćeni kao Sakalibi, dvorska straža kalifa u španjolskoj Granadi. Slavni hrvatski rod Kačića kao svog legendarnog rodonačelnika navodi Marduka (Marduča) moguće Arapa i muslimana. Prije Turaka u dodiru sa Hrvatskom bili su i mongolski (tatarski) plaćenici Kalisije koji su imali pet sela negdje na današnjoj granici Hrvatske i Madžarske gdje su slobodno ispovijedali islam u zamjenu za vojnu službu.
Turci su ostavili najveći pečat na hrvatski doživljaj islama, a nerado se spominje kako je skoro cijela Slavonija bila pod vlašću Osmanskog carstva. Uz Osijek, nekada grad džamija, gradovi turskog porijekla su i Čazma, Petrinja i današnja Slavonska Požega. Legenda o picokima iz Đurđevca govori kako je taj grad bio na granici Osmanskog i Habsburškog carstva. Matiju Gubca zvali su Gubec beg, a njegov pobočnik Ilija Gregorić bio je veteran Turskih ratova.
Petrinja, 14 km od Siska, bila je ustvari osmanski pandan habsburškom Sisku i čuvala je osmansku stranu granice. Ne treba zaboraviti ni Hrvate admirale osmanske mornarice Sinan-pašu Hrvata, kao ni Pijal-pašu Hrvata rodom iz Vignja pored Orebića koji se smatra najboljim admiralom u povijesti osmanske mornarice.
Stanje se iz korijena mijenja nakon propasti osmanske opsade Beča 1683. godine koju razbija poljski kralj Jan Sobjeski, a nadvojvoda Eugen Savojski osvaja Slavoniju, Liku i Dalmaciju formirajući i obrise današnje Hrvatske. Dolazi i do ogromne razmjene stanovništva. Muslimani iz Unđurovine (turski izraz za Ugarsku) sele u Bosnu a kršćani iz Makedonije, Srbije i Bosne sele u Habsburško carstvo. Antologijska slika Paje Jovanovića Seoba Srba ustvari je prikaz jednog detalja tog razdoblja.
Propast opsade Beča 1683. godine je i početak savremenog doba u Hrvatskoj. Uspostava današnjih granica hrvatske i Bosne nakon propasti austrougarske invazije Bosne 1737. godine dovela je i do stabilizacije stanovništva.
Savremene su promjene započele uključivanjem Bosne u Austro-Ugarsku monarhiju te kasnije u Kraljevinu SHS / Jugoslaviju. Tada se muslimani iseljavaju prema Osmanskom carstvu, a kršćani useljavaju u Bosnu. Uključivanje u Austro-Ugarsku dovelo je do migracija i na Zapad. Prvi su migranti bili vojnici, a za njima su slijedili trgovci, školarci i drugi.
Dok su za Austro-Ugarske Bošnjaci težili ka centrima monarhije (Beč, Budimpešta i Prag), uspostavom Kraljevine SHS / Jugoslavije, Zagreb i Ljubljana preuzimaju njihovu ulogu. Da je riječ o primarno radnim migracijama pokazuje i npr., spolni sastav zagrebačkog džemata na početku XX stoljeća koji ima stotinjak muškaraca i samo tri žene.
Kao religija Islam je u Hrvatskoj službeno priznat 1915. godine kada ga je priznao Ugarski dio carstva. Hrvatska je slijedila odluke Ugarskog parlamenta u Budimpešti. Priznanje nije došlo bez cijene. Bosna je od okupacije 1878. godine davala vojnike u bošnjačke regimente, kojih je u miru bilo četiri, a u ratu ukupno osam. Iako se Prvi svjetski rat nije vodio na području Bosne i Hercegovine, Bosna je platila visoku cijenu. Bošnjačke su regimente ratovale na svim ratištima gdje je bila austro-ugarska vojska.
Smiješno zvuče tvrdnje kako su Bošnjaci izmišljeni 1993. godine kad se pogledaju bošnjačka groblja iz Prvog svjetskog rata u Austriji, Madžarskoj i Italiji. Ona, kao i nazivi ulica, planinskih grebena… svjedoče o istinitosti bošnjačkog heroizma naspram pokušaja da se ta povijesna činjenica danas u Hrvatskoj prikrije što je više moguće.
Najbizarniji je odnos između riječi Bošnjak i Bosanac. U bosanskom jeziku Bošnjak je naziv za svakog stanovnika BiH bez obzira na etničku i religijsku pripadnost. Bošnjak je i protestant, komunist, ateist, židov, pravoslavac, katolik, musliman… kao i bilo ko drugi koji zadovoljava sljedeći uvjet: rođen/a je i živi u BiH.
Bosanac je rasa konja iz Bosne. Na susjednim jezicima, hrvatskom i srpskom Bošnjak je riječ koja se odnosi na muslimane, dok su svi ostali stanovnici BiH Bosanci. Riječ Bosanac u tim jezicima ima za svrhu ponižavanje kao i riječi Šiptar i Cigan za Albance i Rome. Bosanci puno rade, puno piju, dobri su u seksu i glupi su. To je suština stereotipa o Bosancima / Bošnjacima.
To nije sprječavalo Bošnjake u doseljavanju u Hrvatsku koja uz blažu klimu ima i more, kao i mogućnost rada za veću platu nego u Bosni. Brojni su razlozi useljavanju koje je trajalo u ratovima i u miru. Obrazovanje, veća plata i bolje mogućnosti napredovanja svakako su među njima. Uz to komplementarnost teritorija Bosne i Hrvatske omogućio je i veće zahvate. Gradovi poput Siska, Karlovca i Rijeke svoj razvitak dijelom duguju i radnoj snazi iz Bosne. Moderne industrije koje su se u njima razvijale uz tehnologiju uvoženu iz razvijenijih evropskih zemalja, radnu su snagu uvozile iz Bosne.
To se nastavlja na stoljetnu tradiciju izvoza Bošnjaka u druge zemlje. Ljudi su stoljećima najtrajniji bosanski izvozni proizvod. Robovi za srednjovjekovne bosanske države, vojnici za Osmanskog i Austrougarskog carstva, radnici za prve i druge Jugoslavije, Bošnjaci tako stoljećima odlaze u svijet. Radničke migracije Bošnjaka u Hrvatsku vremenom iz privremenih postaju trajne. Uz njih dolazi do migracija zbog rata.
Razdoblje NDH stigmatizira Bošnjake kao pripadnike ustaških vojnih formacija, no mnogo toga se zaboravlja. Tako se nikada ne spominje 2. bošnjačka regimenta, najbolja regimenta Austro-ugarskog carstva u Prvom svjetskom ratu čije tradicije danas nastavlja gardijska brigada Republike Austrije. Prešućuje se i kako je u Drugom svjetskom ratu partizanska vojska Hrvatske imala dvije muslimanske brigade, dok je Bosna istovremeno imala samo jednu.
Bošnjaci su poslije Drugog svjetskog rata svim srcem gradili Hrvatsku u brojnim aspektima. Uz klasični bosanski posao, građevinu, Bošnjaci su sudionici u svim segmentima hrvatskog života. Od vjernog Krležinog pratitelja Enesa Čengića, preko liječnika i drugih znanstvenika, sportaša, umjetnika pa sve do kriminalaca, Bošnjake nalazite u svakom segmentu hrvatskog javnog života.
Dok su nekada Hrvati islamske vjere bili ostaci iz vremena NDH, danas imamo nekoliko generacija mladih ljudi koji su rođeni i odrasli u Hrvatskoj, jednako ponosni na svoju domovinu Hrvatsku i na svoju religiju islam. Postratna politika HDZ-a uspjela je otjerati muslimane od hrvatskog identiteta i ojačati njihovu etničku bošnjačku pripadnost. No oni nisu jedini. Samostalnost Hrvatske je osvijestila i etničku pripadnost pripadnika ostalih manjina u Hrvatskoj koji, iako su ravnopravni građani Hrvatske, ne zaboravljaju i njeguju svoju etničku pripadnost. Danas u Hrvatskoj ima 0.62% stanovnika koji se izjašnjavaju kao Bošnjaci ili 24.000 ljudi.
To predstavlja smanjenje u odnosu na prethodni popis i postavlja pitanje što je bilo s ljudima u tom vremenu. Nisu valjda svi umrli? Iako se ranije u Bosni smanjivao broj Bošnjaka zbog sudjelovanja u ratovima, zaraznih bolesti i iseljavanja, danas to u Hrvatskoj nije slučaj. Iseljavanje jeste jedan od uzroka smanjivanja broja Bošnjaka, no iseljavanje nije i jedini razlog. Došlo je i do smanjenja useljenika Bošnjaka.
Naime, kada su već prisiljeni raditi u inozemstvu, Bošnjaci radije biraju ekonomski i politički povoljnije zemlje poput Slovenije, Austrije ili Njemačke gdje su veće plate i povoljnija politička klima.
Drugi razlog smanjenja broja Bošnjaka je asimilacija. Generacije mladih rođenih i odraslih u Hrvatskoj lako se izjašnjavaju kao Hrvati zadržavajući islam kao svoj religijski identitet. Pomalo to podsjeća na Hrvate u Beču prije više desetaka godina. Kolega koji je provodio istraživanje o njima rekao mi je kako ih nalazi kad je tzv., hrvatska misa kod crkve Stefansdom. Tako i Bošnjake koji su prihvatili hrvatski identitet možete naći oko džamije u vrijeme džume. To nam potvrđuje i Popis stanovništva prema kojem je broj vjerskih muslimana skoro tri puta veći od broja Bošnjaka. Uz Albance i Rome, također muslimane, kao i uz prelaznike na islam, ipak je najviše Bošnjaka koji su postali Hrvati a ostali muslimani.
Porast broja Hrvata islamske vjeroispovijesti u korelaciji je s opadanjem broja Bošnjaka što nas upućuje i na loš rad nacionalnih institucija koje bi trebale brinuti o bošnjačkom identitetu. Bošnjaci danas imaju dva saborska zastupnika, desničara Zlatana Zlatka Hasanbegovića, popularnog Hasu, i ljevičarku Mirelu Ahmetović. Iako su oboje od oca i majke Bošnjaka, izjašnjavaju se kao Hrvati čime za sebe ostvaruju političku korist. Hasanbegović je baštinik pravaške, a Ahmetović ljevičarske tradicije u novoj generaciji.
Nažalost Bošnjaci nemaju niti jednog politički vidljivog baštinika bošnjačke tradicije. Iako postoje brojna vijeća bošnjačke nacionalne manjine i druge bošnjačke manjinske institucije nitko nije protestirao protiv sramotnih izjava predsjednika Republike Hrvatske u vezi genocida u Ahmićima i Srebrenici. Neslavnu hrvatsku šutnju iz vremena SFRJ zamijenila je bošnjačka šutnja u RH. Razumljivo je što politički Bošnjaci u Hrvatskoj šute. Njihov primarni interes, materijalni boljitak, su ostvarili, a sada ga potvrđuju šutnjom na državnoj plati, kad su u pitanju bošnjački nacionalni interesi.
Pozitivno u toj hrpi negativnosti je što sto godina nakon priznanja islama u Hrvatskoj možemo reći da imamo i autohtone Hrvate islamske vjeroispovijesti koji nisu od nikud doselili i nisu privremeni po bilo kojoj osnovi, nego su rođeni, školovani i odrasli u Republici Hrvatskoj. Hoće li ta grupacija rasti ili će se smanjiti promjenom političkih okolnosti pokazat će vrijeme.
Do tada nam ostaje da objašnjavamo kako po bosanski nema bureka sa sirom ili da prihvatimo kako je po hrvatski pita sirnica burek sa sirom.
Ekskluzivno PISjournal
