Sanadin Voloder Kosova
Autor je novinar, NVO aktivista i istraživač. Bio je novinar i urednik portala Akos. Saradnik je više bosanskohercegovačkih i regionalnih medija. Autor je knjige ‘Priče iz Hercegovine’.
PISjournal – Iako su u svjetskim razmjerima svi balkanski narodi mali među njima ima mnogo kvantitativnih i kvalitativnih razlika što dolazi do izražaja u sve dinamičnijim procesima promjena geopolitičke arhitekture.
Projekat Open Balkan je pokazao, između ostalog, da interesi Amerike i Rusije mogu u većoj mjeri biti podudarni na Balkanu. Koncentracija moći na liniji Zagreb – Beograd – Tirana na štetu malih država i naroda na liniji Sarajevo – Podgorica – Priština – Skoplje otkriva da Balkan nije visoko na listi prioriteta američke vanjske politike zbog čega izostaje snažniji i odgovorniji pristup. Svaka svjetska ili regionalna sila na određenom prostoru traži partnera koji ima kapacitet, prije svega demografski, politički i ekonomski iz kojih proizlazi geopolitički kapital za ostvarivanje zajedničkih interesa.
U tom kontekstu Srbi, Albanci i Hrvati na Zapadnom Balkanu imaju višestruke prednosti u odnosu na BiH, Crnu Goru i S. Makedoniju. Zajedničke slabosti ove tri države jesu unutrašnja nestabilnost, izraženu političku, ekonomsku, medijsku, kulturnu, religijsku pretenziju većeg susjeda te nedovršenost nacionalnog identiteta i institucija Bošnjaka, Crnogoraca i Makedonaca.
U ovom mozaiku BiH i Bošnjaci su izloženi velikodržavničkim projektima Hrvatske i Srbije, dok je bošnjačka manjina ugrožena nacionalizmima, izložena asimilaciji i depopulaciji u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Kosovu i S. Makedoniji.
Kosovo – prostor geopolitičkih nadmetanja
Kosovo s obzirom na središnji geografski položaj na Balkanu predstavlja mjesto susreta mnogih aspiracija, ali ima specifičan geopolitički status i unutrašnje kapacitete po kojima se bitno razlikuje od drugih manjih balkanskih država. Prema Ustavu Kosova manjebrojnim zajednicama pripada 20 mjesta u Parlamentu: 10 Srbima, 4 zajednici REA (Romi, Egipćani i Aškalije), 3 Bošnjacima, 2 Turcima i jedno mjesto Gorancima. Takva (ras)podjela je naslijedila produkt beogradske politike “Goranci” koja je usmjerena protiv Bošnjaka po istom receptu kako su Hrvati u Vojvodini podijeljeni na Bunjevce. Ovakvo Ustavno uređenje Beograd koristi da pored svoje zajednice ostvaruje utjecaj i na Gorance i još neke narode na Kosovu.
Prema popisu stanovništva 2011. godine Bošnjaka na Kosovu je bilo 27 533 koji su koncentrisani u tri zone. Najveći dio Bošnjaka živi u Prizrenu i njegovoj okolici, druga skupina gravitira Peći i treća Mitrovici, odnosno na spornom sjevernom djelu gdje popis nije ni realizovan. Jedan dio tih većinski srpskih općina je nakon Drugog svjetskog rata pripojen Kosovu a bio je dio Srbije, odnosno Sandžaka. Između Bošnjaka Kosova postoje netrpeljivost s obzirom na njihovu etnološku posebnost. Naime, jedan dio kosovskih Bošnjaka vodi porijeklo iz Sandžaka odakle su se doselili nakon Drugog svjetskog rata.
Oni se razlikuju od autohtonih Bošnjaka Prizrena, Gore, Podgore i Dragaša koji su najbrojniji. Nacionalna transformacija Bošnjaka iz “Muslimana” kroz političko organizovanje (SDA) i kulturno sazrijevanje (Bošnjački sabor) u okolnostima višestruke Agresije se odvijala sa mnogo vakuuma izvan granica BiH.
Bugarizacija Bošnjaka i Goranaca
Zbog viznog režima Bošnjaci Kosova su najzapostavljenija bošnjačka zajednica u domovinskim zemljama. Taj prazan prostor je prvo popunio Beograd kroz formiranje umjetne nacije Goranci koja se temelji na geografskoj posebnosti slavenskog muslimanskog stanovništva na tromeđi Kosova, Makedonije i Albanije koji sebe nazivaju Gorani. Nakon Beograda, Skoplje širi svoj utjecaj na graničnu regiju, a ubrzo dolaze i Bugari. Svi oni nude beneficije, državljanstva i pasoše, ali traže ostvarenje svojih političkih interesa. U tom procesu najdalje je otišla Bugarska čiji utjecaj je rastao zbog njenog članstva u EU, ali i želje da širi svoj međunarodni utjecaj. Bugarska je čak ostvarila svoj utjecaj i na devet goranskih sela u Albaniji i migraciju tamošnjeg stanovništva u Bugarsku.
Širenje bugarskog utjecaja na Kosovu kulminiralo je otvaranjem “Ureda za razvoj i integraciju Bugara u kosovsko društvo” 24.12.2023. godine u Prizrenu koji ima za cilj prevođenje Bošnjaka, ali i Goranaca u Bugare. Dodatnu težinu ovom nacionalističkom potezu su dali kadrovi SDA Kosova predvođeni Numanom Balićem koji je od ranije prepoznatljiv po negiranju pripadnosti Bošnjacima stanovništva Prizrena i okoline. Kadrovi koji sarađuju s bugarskim institucijama su osnovali i “Udruženje za razvoj i integraciju bugarske zajednice na Kosovu” preko kojeg sve više bošnjačkih studenata studira u Sofiji gdje uživaju razne beneficije, a zauzvrat se oni i njihove porodice moraju izjasniti da su Bugari. Sve ovo se dešava u period kad je popis više puta odgađana, a njegovo konačno održavanje je najavljeno za april.
Cilj Bugarske je da preko popisa stanovništva ostvari interes priznavanja bugarske zajednice i njen ulazak u Parlament.
Za službenu Prištinu ovakvo djelovanje Sofije nije sporno jer želi da ima na svojoj strani jednu članicu EU i NATO te tako želi izbjeći traumatično makedonsko iskustvo u euroatlantskim integracijama. Pored navedenog, potrebno je spomenuti i pretenzije kosovskih Albanaca prema Sandžaku čiji istočni dio, pojedini albanski nacionalisti smatraju njihovim geopolitičkim prostorom što svjedoče karte Velike Albanije.
Takav odnos Prištine nije državotvoran i doće na naplatu kad-tad, ali najveća odgovornost po ovom pitanju je na Bosni i Hercegovini kao matičnoj državi kosovskih Bošnjaka koja nažalost nema kapacitet a izgleda ni volje da brine o svojim sunarodnjacima u susjedstvu.
Nacionalizmi koji imaju i inkluzivnu komponentu za BiH i Bošnjake na Balkanu jesu albanski, crnogorski, makedonski i turski. Pored srpskog nacionalizma, koji je izuzetno napadan, albanska nacionalna ideologija u zadnja tri desetljeća ostvarila je niz pobjeda uz podršku “međunarodne zajednice”. Naravno, najveći uspjeh Albanaca jeste nezavisnost Kosova, a za kratkoću rata sa Srbima i brzinu reakcije Zapada imaju najviše zahvaliti Bošnjacima. Drugi veliki uspjeh jeste Ohridski sporazum, čime su Albanci dobili praktično treću državu (S. Makedoniju) na Balkanu. Pored navedenog, Albanci su značajan politički faktor u Crnoj Gori i proeuropska opozicija u Srbiji.
Turska zajednica u S. Makedoniji nekad je imala skoro petinu udjela u ukupnom stanovništvu, ali dogovor o iseljavanju SFR Jugoslavije i Turske nakon Drugog svjetskog rata dove je skoro do nestanka turske zajednice u Makedoniji i Kosovu. U tom procesu iseljavanja u Tursku migrirao je veći broj Bošnjaka i Albanaca. Međutim, jačanjem međunarodnog utjecaja Turske u protekla dva desetljeća ulažu se ogromna sredstva u obnovu njenog naslijeđa na Balkanu.
Taj proces u Makedoniji ima i tendenciju pridobivanja Torbeša koji su najsličniji Goranima, odnosno Bošnjacima. Torbeši u Makedoniji su izloženi pretenzijama od strane Albanaca s kojima dijele istu vjeru, Makedonaca čiji jezik razumiju i Turaka koji imaju mogućnosti da ulažu značajna sredstva preko turskih institucija u jačanje infrastructure torbeških naselja. Takve okolnosti su uslovile totalnu dezorijentaciju Torbeša što se pokazalo i kroz popis 2021. godine na kojem je popisano samo 4000 Torbeša iako je najavljeno njihovo uvrštavanje u Ustav zajedno s Bugarima i Hrvatima.
Ekskluzivno PISjournal
