Admir Lisica
Autor je magistar historije, istraživač u oblasti regionalnih političkih odnosa, međunarodnih politika i dijaspornih zajednica. Doktorant je na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.
PISjournal – Tokom svoje veoma bogate historije Bosna i Hercegovina se često nalazila pred velikim iskušenjima. Bilo da se radi o srednjem vijeku ili o kasnijem modernom periodu, velike sile nisu štedjele područje naše domovine.
Takva praksa nastavljena je i na Berlinskom kongresu kada je, po instrukcijama velikih sila, došlo do pomjeranja granica tadašnje Bosne. Naime, došlo je do odvajanja teritorije Sandžaka od svoje matice Bosne, što je u konačnici značilo razdvajanje bošnjačkog naroda koji se stoljećima nalazio u sastavu jedne države. Berlinski kongres održan je zbog cjelokupne tadašnje situacije koja je vladala u Evropi, a za neke države njegove odluke su bile od historijske važnosti.
Na kongresu su tadašnje velike sile Njemačka, Austro-Ugarska, Rusija, Francuska, Velika Britanija, Italija i Osmanska država iscrtale novu kartu svijeta, a zanimljivo je da su odluke kongresa donijele Austro-Ugarskoj monarhiji po prvi put kolonijalnu ulogu. Srbija, Crna Gora i Rumunija su proširile svoje teritorije zahvaljujući Berlinskom kongresu, Bugarska je dobila kneževinu, dok je Bosna i Hercegovina za razliku od navedenih država u velikoj mjeri oštećena. Bitno je istaći da je Berlinski kongres održan u periodu velike slabosti Osmanske države, koja je svoj slom doživjela u nadolazećim ratovima.
Prilagođavanje novoj geopolitičkoj realnosti
Odluke po kojima je Bosna i Hercegovina došla u posjed Austro-Ugarske, kao i odvajanje dijela njene teritorije koji je pripojen Srbiji, veoma negativno se odrazila na Bošnjake koji su opravdano bili zabrinuti za svoju budućnost. Bunt prema odlukama Berlinskog kongresa iskazivali su i Bošnjaci iz Sandžaka koji su, nakon odvajanja Sandžaka od Bosne, počeli s iseljavanjima. Svjesni vlastitog nepovoljnog položaj u novonastaloj konstelaciji odnosa za vrijeme austrougarske uprave, Ali-beg Firdus i saradnici odlučili su se na kreiranje političke stranke koja će zastupati interese Bošnjaka.
U decembru 1906. godine formiran je Egzekutivni odbor Muslimanske narodne organizacije – MNO, a prvi sastanci realizirani su izvan Bosne i Hercegovine, u Slavonskom Brodu i Budimpešti. Prva bošnjačka politička stranka imala je ograničene ciljeve, ali i domete, koji su kreirani shodno aktuelnim prioritetima. Tada Bošnjaci nemaju previše svijesti u kontekstu nacionalnog pitanja te su prioriteti tadašnje bošnjačke politike bili u vezi s vakufsko-mearifskom autonomijom. S distance od 120 godina, nije teško zaključiti kako tadašnja bošnjačka politička elita dijelom uspješno realizira svoje ciljeve, ali i da je takva bošnjačka politika bila lišena ideje o državi i naciji.
Bošnjačka politika od 1919. godine širi svoje ciljeve te, u skladu sa svojim mogućnostima, Mehmed Spaho, Ibrahim Maglajlić, Halid Hrasnica i drugi nastoje proširiti vlastite zahtjeve kroz Jugoslovensku muslimansku organizaciju – JMO. Ova bošnjačka politička grupacija imala je i svoje glasilo, list Pravdu, koji, ako uporedimo s aktuelnom medijskom scenom, ne odstupa previše kvalitetom jer u svojim rubrikama, osim stanjem među Bošnjacima, JMO-om i Kraljevinom SHS, daje redovno prostor geopolitičkim previranjima na medijskoj sceni, ali i Bošnjacima u Sandžaku.
Spaho i još nekoliko njegovih kolega iz JMO-a obnašali su značajne funkcije unutar Kraljevine SHS. Spaho, bez sumnje, najznačajniji bošnjački političar između dva svjetska rata, nastojao je da s pozicije koju je obnašao uspostavlja kontakte s političarima izvan prostora tadašnje Jugoslavije. Njegove zvanične posjete Češkoj pratile su tada ugledne tamošnje novine Ponedelnik i Lidovi Novine.
Da tadašnja garnitura bošnjačkih političara mijenja paradigmu djelovanja, potvrđuje i slučaj takozvanog „turskog paragrafa“. U radu Seada Bandžića „Turski paragraf“ Vidovdanskog ustava (1921): Dometi i ograničenja jasno se može sagledati da su Spaho i saradnici podršku Vladi uslovili očuvanjem teritorijalnog integriteta kroz član 135. u Ustavu, koji je čuvao granice Bosne i Hercegovine. Pregovori su Bošnjacima donijeli i rješavanje drugih egzistencijalnih pitanja, poput agrarnog pitanja i vakufsko-mearifske autonomije.
Od neorganiziranosti do izborene nezavisnosti
Unutar Jugoslavije, bošnjačka politika ne postoji organizirano kroz neku stranu koja bi se borila za interese Bošnjaka. Purivatra, Suljević i drugi intelektualci nastojali su se boriti za posebnost, ali, bez političke organiziranosti i infrastrukture, takva borba bila je ograničena i uslovljenja voljom Komunističke partije. S druge strane, šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća u dijaspori se na stranicama lista Bosanski pogledi otvoreno zagovara nacionalni preporod i reafirmacija imena Bošnjak.
U jednom od brojeva objavljenih tokom 1963. godine, zanimljivo je pismo Bećira Tanovića, aktiviste i uglednika iz Sjedinjenih Američkih Država, upućeno redakciji Bosanskih pogleda (pismo dostupno u knjizi Bošnjaci pred izazovima globalnih političkih procesa: političko stasavanje jedne nacije), na čelu s Adil-begom Zulfikarpašićem, koji jasno zagovara bošnjaštvo. Uprkos nepovoljnoj konstelaciji odnosa unutar Jugoslavije, postojala je kritična masa u bošnjačkoj dijaspori koja je pomjerala granice i polahko započela s kreiranjem ambijenta za konačnu reafirmaciju historijskog imena Bošnjak.
Vrhunac bošnjačke politike u 20. stoljeću sigurno jeste obnovljena nezavisnost Republike Bosne i Hercegovine i vraćanje nacionalnog imena Bošnjak u najtežoj ratnoj godini. Ono što su demokratskim putem izborili, Bošnjaci su morali, u konačnici, odbraniti i na frontu. U vremenskom intervalu od 1906. godine, kada se formira MNO, do 1996. godine, u kojoj su održani prvi demokratski poslijeratni izbori, Bošnjaci su ostvarili značajne rezultate na svim poljima.
Znajući u kakvim su oslovima djelovali bošnjački političari unutar državno-pravnih okvira u kojim Bosna i Hercegovina nije bila nezavisna država, a ipak su imali određene rezultate u kontekstu vlastite afirmacije, danas bošnjački političari nemaju izgovora za defetizam i pouzdavanje u nekog drugog aktera, da će se pobrinuti za njih i njihovu državu Bosnu i Hercegovinu. Bošnjaci ukoliko žele zadržati ostvarene uspjehe i unaprijediti ih, moraju biti svjesni aktuelne geopolitičke situacije i realpolitike koja je na terenu, te se potruditi da budu jaki i spremni na sve izazove.
Ekskluzivno PISjournal
