Elvin Delić
Autor je magistar sociologije,prevodilac i istraživač u oblasti sociologije religije,teorija nacionalizma i kulture.
PISjournal – Ovih dana, kao i tradicionalno svake godine, nalazimo se u mjesecu “aprilskomajske” ili “travanjsko-svibanjske pobožnosti” u kojem se perpetuiraju već
ustaljene prakse i ritualni obredi tzv. “građanske religije” u političkom smislu, a kojima se imaju oživotvoriti dani tzv. “narodne borbe” u duhu antifašističkog, komunističkog “oslobođenja”, kojeg doduše danas prevashodno obilježavaju paleokomunističke udruge, ali osim njih i gotovo svi politički velikodostojnici u ovoj zemlji, bez obzira na nominalnu poziciju na političkom kompasu.
Iako se svake godine radi o prvorazrednom povijesnom paradoksu prema kojemu
bošnjačaki narod koji uzdiže i veliča zloduhe vlastite prošlosti ogledane u liku i
ne-djelu Josipa Broza Tita i koji je toliko emocionalno vezan za ostatke ostataka
komunističke Jugoslavije polagajući joj vijence na “Vječnoj vatri”, u isto vrijeme je
i narod koji je statistički, brojčano i faktički, uz makedonski i albanski narod,
najmanje doprinjeo uspostavi te iste države.
U partizanskim postrojbama je, primjerice, tijekom Drugog svjetskog rata poginulo 11.000 Muslimana iz BiH i 17.000 bosanskohercegovačkih Hrvata, a sukladno popisu iz 1931. godine u Bosni i Hercegovini je živjelo 718 tisuća Muslimana ili 30,9% i 548 tisuća katolika (pretežno Hrvati) ili 23,6% ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine. Kada se podaci prenesu na područje cijele bivše Jugoslavije, sudioništvo u partizanskom pokretu Muslimana na prostoru ondašnje Jugoslavije je bilo 2,5% u relativnom iznosu, iako su Bošnjaci muslimani činili 11,5% u udjelu stanovništva bivše države.
To je napose očigledno vidljivo iz izvješća koje je Tito poslao londonskom Timesu od 16.
svibnja 1944. godine o nacionalnom sastavu pripadnika NOVJ-a, gdje je utvrđeno da je etnički sastav tadašnjih partizana sljedeći: „44% Srba, 30% Hrvata, 10% Slovenaca, 5% Crnogoraca, 2,5% Makedonaca i 2,5% Muslimana.“ U prilog tomu je i podatak o broju Narodnih heroja koji su proglašeni na teritoriju bivše Jugoslavije, gdje je samo 45 Muslimana (Bošnjaka) proglašeno “Narodnim herojima” od ukupno 1322 na području kompletne bivše Jugoslavije, što čini samo 3,4% od ukupnog broja svih “Narodnih heroja”.
Osim minimalnog učešća u uspostavi komunističke Jugoslavije, bošnjački narod
zauzimao je i najbeznačajniji i najnebitniji položaj u već etabliranoj političkoj
realnosti, u tolikoj mjeri da do 70-ih godina nije imao pravo ni na kakvo ime, već
se tretirao kao “neopredjeljen” i nedostojan ne samo svoga nacionalnoga imena,
već i svoje vjere, čiji položaj se ogledao u uništenim mezarjima, srušenim džamijama, poubijanom, pozatvaranom i prognanom ulemom, te preoranim i otetim vakufima. Prema podacima iz 1950. u Sarajevu je za četiri godine važenja Osnovnog zakona o eksproprijaciji iz 1947., izuzeto i oteto oko 80 mezarja koja su se protezala na 350 dunuma zemljišta. Na nekim od tih mezarja građeni su objekti poput javnih toaleta, čija namjena vrijeđa elementarne osjećaje poštovanja umrlih.
Također, prema podacima Vakufske direkcije ukupan broj oduzetih vakufa (dućana, džamija, mezarja, kuća, stanova, zgrada) je 11.324 odnosno ukupna površina oduzetih vakufskih nekretnina je 30.342.496 kvadratnih metara, što bi prema procjenama odgovaralo šteti od gotovo blizu milijardu konvertibilnih maraka. Od 1950. do 1990 godine vakufu je nanesena neizrecivo velika šteta, s obzirom da je iz perioda komunizma Islamska zajednica BiH izašla sa svega 5% vakufa s kojima je gruntovno raspolagala. U tom vremenu porušene su brojne džamije i drugi objekti u vlasništvu Islamske zajednice, najčešće pod izgovorm”urbanizacije” i “planiranja gradskih ulica i trgova.”
Primjera radi, medresa u Bijeljini porušena je 1948. godine „radi urbanizacije grada“. Najstariju mostarsku džamiju, Sinan-pašinu na Mejdanu, komunističke vlasti su porušile 1949. godine da bi na njenom mjestu napravili igralište za oficire. Elči Ibrahim-pašina medresa u Travniku, dočekala je posljednji rat kao „Šipadov“ salon namještaja, Ibrahim-pašina medresa u Počitelju služila je kao bife u kojem je služen alkohol, Sultan Selimov mesdžid u Mostaru, Lukačka džamija u Travniku i Džamija u Zagrebu služili su za galerije i umjetničke paviljone. Tako se u mihrabu mogao naći ženski akt (obznaženo žensko tijelo). U Gazi Husrev-begovom hamamu u Sarajevu bila je kockarnica i noćni klub, a desetine drugih džamija je pretvoreno u skladišta.
Godine 1947. po direktivi komunističkih vlasti, pripadnici JNA, koja je tada, a i danas nazivana “oslobodilačkom” vojskom Sarajeva, srušili su džamiju Čajirdžik u Sarajevu, uništili mezarje oko nje, nišane utjerivali u zemlju ili ugrađivali u trotoare, te na ruševinama mezarova izgradili stambenu višekatnicu za udomljenje oficira “oslobodioca” JNA.
Nakon 70-ih godina, tom narodu se servira još jedan neviđeni paradoks – priznanje njegovog vjerskog identiteta kao imena nacije, koja je istovremeno bila lišena bilo kakvog supstancijalnog, kulturnog i vjerskog sadržajnog partikulariteta. Upravo u tom sistemu stvoren je bošnjačko-muslimanski Siddharta Gautama – razvlašteni, lutajući, azijski beg koji u susretima sa
zloduhom Marom odabire “Srednji put” (majjhima patipada) odricanja od alkohola u mjesecu Ramazanu, to jest transcedentnih načina pristupa naizgled proturječnim tvrdnjama o stvarnosti. Takav zbunjeni i identitetski proturječan bošnjački Gautama, raspad zemlje “bratstva i jedinstva”, zemlje meda i mlijeka za “samoupravne radnike” i zemlje mokrih Marksovih snova, dočekao je u
aposlutnoj konfuziji, neznajući ni tko je, ni što je, ni zašto su “oslobodioci” s petokrakama na čelu uperili tenkovske cijevi ka njemu i njegovom narodu. I to baš u mjesecu “oslobođenja”, i to baš na dan “oslobođenja”.
Baš tada Gautama je pokušao da shvati kako se povijest tog perioda ne čita od početka, već od samog kraja. Odlučio je istinski da odabere pravi “Srednji put” uspostave vlastite države nasuprot teroru. I onda je došao rat, stradanje i genocid, ali i obrana države koju su poveli i organizirali antipodi, protivnici i disidenti komunističkog, titoističkog režima. Gautama dolazi do spoznaje o
vlastitom nacionalnom i vjerskom sopstvu, o svojoj povijesti, kulturi, tradiciji i kolektivnim vrijednostima koje su ga stoljećima oblikovale. Drugim riječima, Gautama postaje Buddha – “Prosvijetljeni”- te dolazi do “nirvane”. Međutim, kako to obično i biva, zaostali elementi “režima bez Boga”, brzo su našli svoje mjesto pod suncem u novom demokratskom režimu i infiltrirali se tako u sve njegove strukture, ali sada pod novim simbolima i znakovljima višestranačkoga
pluralizma. Kod Buddhe se opet dogodila konfuzija i spoznajna paraliza, koja ga je i do današnjeg dana onemogućila da dosegne korijensku Istinu i apsolutnu spoznaju vlastitog političko-vjerskog identiteta. Tada nastaje njegov politički budizam.
U budističkom nauku, ono što se događa nakon postizanja nirvane je “šunyata”, odnosno potpuna praznina ili nihilizam, koji nastaje nakon što se prikupe sva iskustva koja su potrebna za emancipaciju od kruga rađanja i smrti. Tada se svijest stapa sa subatomskim česticama u svemiru i jednostavno prestaje sa svojim postojanjem. Upravo to se dogodilo i sa bošnjačkim političkim budizmom, koji je od spoznaje svog bitka u ratu, te stapanjem sa subatomskim česticama još preostale komunističke svijesti, željeznog kaveza briselskog birokratizma i agresivnog neo kapitalizma, jednostavno iščeznuo i postao jedno veliko ništavilo, lišeno bilo kakve ideje, cilja i smjera.
Dok se u tom ništavilu država svakodnevno urušava, institucije ne funkcioniraju i zbog toga ne mogu rješavati nagomilane probleme, čija se težina obrušava i lomi na leđima malog i običnog čovjeka, a koji onda zbog tog pritiska se otuđuje od svog rada, svojih bližnjih i na kraju samoga sebe, bošnjački politički budisti ponavljaju mantru: “zadovoljni smo postignutim rezultatima”. Dok se cijeli svijet naoružava i nalazi svoju poziciju na novoj geopolitičkoj karti i dok se Bosna i Hercegovina u takvoj konstalaciji odnosa predaje na srebrnom pladnju u duhu “bratstva i jedinstva”, te opet i po tko zna koji put od dokazanih prijatelja pravi neprijatelje, a od neprijatelja prijatelje,bošnjački politički budisti svakog aprila ponavljaju istu mantru: “Živio naš drug
Tito!”
bošnjački bošnjački
Ekskluzivno PISjournal
