Egountchi Behanzin
PISjournal – Pitanje ropstva i reparacija nedavno se ponovo našlo u središtu međunarodne debate, posebno u Africi i na Karibima. Konferencija održana u Gani o reparacijama za transatlantsku trgovinu robljem i ropstvo, kao i peticija koju je jamajčanska delegacija uputila britanskom kralju, pokrenuli su pitanje borbe za historijsko priznanje. Debata je dodatno dobila na značaju nakon istrage koju je objavio The Guardian, a koja je ispitivala ulogu britanske monarhije u sistemu ropstva i historijske veze između Krune i trgovine Afrikancima.
Kada se sve ovo uzme zajedno, nameće se temeljno pitanje: Kako britanska monarhija i britanska država mogu istinski pristupiti prošlosti u kojoj je Kruna bila direktno povezana s ekonomskim i političkim strukturama ropstva?
Postoje simboli koji sami po sebi sažimaju stoljeća historije. Kruna utisnuta užarenim željezom u kožu porobljenog čovjeka jedan je od njih. To je bila stvarna, dokumentovana praksa koju je provodila Kompanija Južnog mora, uz direktnu podršku britanske monarhije tokom vladavine kraljice Anne. Godine 1713. ovo partnerstvo osiguralo je Britaniji ekskluzivno pravo da svake godine isporučuje gotovo 4.800 porobljenih Afrikanaca španskim kolonijama u Amerikama. Ova jeziva brojka bila je tek početak šireg sistema u kojem je britanska monarhija imala centralnu ulogu.
Monarhija kao dioničar
Historija često prikazuje transatlantsku trgovinu robljem kao bezličan ekonomski fenomen kojim su upravljale trgovačke kompanije, daleko od političke moći. Stvarnost je, međutim, bila sasvim drugačija. Kraljevska afrička kompanija, jedna od najvažnijih kompanija u historiji britanske trgovine robljem, bila je direktno pod vodstvom Jamesa, vojvode od Yorka, koji će kasnije postati kralj James II. Pod njegovim vodstvom kompanija je prisilno prevezla najmanje 150.000 Afrikanaca preko Atlantika.
Identificirano je oko 13.000 investitora u britansku trgovinu robljem, od kojih više od 10.500 danas ima detaljne biografske podatke. Među njima su bili članovi parlamenta, trgovci, više od hiljadu žena iz aristokratije i građanstva, kao i članovi same kraljevske porodice.
Britanska trgovina robljem ukupno je prisilno odvela više od 3 miliona Afrikanaca iz njihove domovine i poslala ih na plantaže u Amerikama i na Karibima. Ta brojka pokazuje stvarnu ljudsku cijenu prosperiteta koji je stvoren britanskim kolonijalizmom.
Riječi, ali bez djelovanja
Suočen s ovim činjenicama, zvanični odgovor savremene monarhije ostaje, u najboljem slučaju, oprezan. Kralj Charles III opisao je ropstvo kao „užasnu tragediju“ i izrazio podršku historijskim istraživanjima veza između monarhije i trgovine robljem. To je simboličan gest i predstavlja odmak od višedecenijske gotovo potpune šutnje o ovom pitanju.
Međutim, ostaje jedna hladna činjenica: do danas britanska vlada nije uputila zvanično izvinjenje, niti je na državnom nivou pokrenuta ozbiljna rasprava o mogućim reparacijama.
Ovaj proračunati oprez nije jedinstven za Ujedinjeno Kraljevstvo, ali tamo ima posebno značenje jer je upravo monarhija, institucija koja navodno predstavlja kontinuitet i jedinstvo nacije, direktno dovedena u vezu s historijskim dokazima. Priznati „veze“ s ropstvom, kao što to čini savremena kraljevska komunikacija, jedno je. Priznati direktnu odgovornost, sa svim političkim, moralnim i finansijskim posljedicama koje iz toga proizlaze, nešto je sasvim drugo. Između ta dva nivoa nalazi se prostor u kojem se godinama vodi borba oko britanskog kolonijalnog naslijeđa.
Od Koh-i-Noora do Beninskih bronzi
Ova nelagoda može se vidjeti i u predmetima koje monarhija i dalje posjeduje. Koh-i-Noor, ogromni dijamant uzet s indijskog potkontinenta tokom kolonijalnog perioda, najpoznatiji je primjer. Na krunisanju 2023. godine kraljica Camilla odlučila je da ne nosi krunu kraljice majke u kojoj je ugrađen ovaj kamen, što je, čini se, bilo određeno diplomatskim oprezom, a ne nekim suštinskim preispitivanjem, budući da dijamant i dalje ostaje sačuvan, kao da se ništa nije dogodilo, među kraljevskim draguljima.
Isti obrazac može se vidjeti i u slučaju Beninskih bronzi, koje su opljačkane tokom britanske vojne ekspedicije 1897. godine i koje su i dalje najvećim dijelom izložene u Britanskom muzeju, daleko od afričkog tla s kojeg su odnesene.
U oba slučaja britanski stav ostaje isti: razgovarati, proučavati, odgađati – ali ne vraćati. Ovi predmeti predstavljaju materijalne dokaze organizovanog sistema pljačke, prema kojem se zvanična diplomatija i dalje odnosi kao prema sporednom pitanju.
Ova britanska debata dio je mnogo šireg pokreta koji već godinama predvode zemlje i narodi koji su direktno iskusili trgovinu robljem i kolonijalizam. Nedavni zahtjev Jamajke za reparacijama od britanske vlade jedan je od mnogih primjera, kao i slični zahtjevi koje su različite afričke i karipske zemlje iznijele kroz međunarodne institucije i panafričke forume.
Ovi zahtjevi otvaraju vrlo konkretno pitanje moralnog i materijalnog duga nastalog stoljećima eksploatacije, duga koji direktni nasljednici tog sistema i dalje uglavnom izbjegavaju priznati.
Porijeklo današnjeg bogatstva
Jedna očigledna činjenica, koja se prečesto umanjuje, mora se ovdje podsjetiti: bogatstvo koje su akumulirali britanska monarhija i veliki dio njene aristokratije nije nastalo u vakuumu. U značajnoj mjeri ono počiva na prisilnom radu, deportaciji i patnji miliona ljudi otrgnutih s afričkog kontinenta. Slaviti kraljevsko naslijeđe – njegove krune, dijamante i palate – bez jasnog navođenja ovog porijekla znači izbrisati važan dio historije.
Priznati „veze“ s ropstvom bez ikakvih konkretnih posljedica pretvara zločin protiv čovječnosti u stranicu historije dostupnu u arhivima. Riječi saosjećanja, ma koliko bile iskrene, ne mogu zamijeniti zvanična izvinjenja, reparacije ili restituciju opljačkanih kulturnih dobara.
Za afričke narode i njihove potomke u dijaspori, ovo pitanje tiče se potpunog priznanja historijskog zločina, povrata onoga što je ukradeno – bogatstva, predmeta i dostojanstva – te konačnog izgradivanja iskrenog odnosa između bivše kolonijalne sile i naroda koje je opljačkala. Sve dok to priznanje ostaje oprezno i bez konkretnih posljedica, debata će se nastaviti nametati sve snažnije u britanskom i međunarodnom javnom životu.
