Zoran Meter njemačka vlada
PISjournal – Danas smo izvijestili o najnovijoj izjavi poljskog premijera Mateusza Morawieckog kako Poljska ne želi uvođenje novih sankcija protiv Bjelorusije, iako se, to je važno napomenuti – upravo Warshawa do jučer baš za to snažno zalagala – više od bilo koje druge članice EU.
Kao mogući razlog poljskog „velikog obrata“ u odnosu na omraženog bjeloruskog čelnika Alexsandra Lukashenka (Zapad ne priznaje njegov predsjednički mandat, op. Z. M.), između ostalog smo naveli i činjenicu da je službeno sklopljena njemačka koalicija, čija će vlada vjerovatno 8. decembra početi s radom, i da joj Warshawa ne želi (čitaj ne može) „postavljati klipove pod kotače“ prije negoli i službeno starta. Osim toga, kazali smo kako je Njemačka ona pokretačka snaga i gospodarski motor EU, koja sebi zadržava pravo rješavanja problema čitave EU s evropskim Istokom, prije svega sa Rusijom (gdje je Bjelorusija sasvim sporedna stvar) i da će se oko toga Warshawa malo šta pitati.
A da je to tako, svjedoči i sljedeće:
Nova njemačka vladina koalicija u sastavu Socijaldemokratske stranke (SPD), Slobodne demokratske stranke (FDP) i Zelenih, najavila je spremnost na održavanje konstruktivnog dijaloga s Rusijom, a kako se to navodi u objavljenom tekstu koalicijskog sporazuma i njegovog strateškog dokumenta.
Konkretno, u dokumentu koji bi trebao biti temelj unutarnje i vanjske politike zemlje navodi se sljedeće: “Rusko-njemački odnosi su duboki i raznoliki. Rusija je važan međunarodni igrač. Svjesni smo važnosti smislenih i stabilnih bilateralnih odnosa i težimo im. Spremni smo za konstruktivan dijalog.”
Nova koalicija zalaže se za jačanje saradnje sa Rusijom po nizu globalnih pitanja, pa se tako navodi sljedeće:
“Fokusirani smo na bližu saradnju s Rusijom u budućim pitanjima, npr., u područjima koja se odnose na zdravstvenu zaštitu ili opskrbu energijom (posebno vodikom), kao i na prevladavanje globalnih izazova kao što su klimatske promjene i zaštita okoliša.”
Upravo je to ono što sam više puta naglašavao u svojim prethodnim analizama: ključna ili strateška pitanja njemačke vanjske politike neće rješavati Zeleni niti FDP, već prije svega sam budući kancelar Olaf Schulz, koji je to potvrdio (što je historijski presedan) i činjenicom da je na nedavno održanom summitu G20 u Rimu, kao i na UN-ovoj klimatskoj konferenciji u Glasgowu, skupa s aktuelnom kancelarkom Angeleom Merkel službeno predstavljao Njemačku.
Drugim riječima, Zelenima će formalno pripasti Ministarstvo vanjskih poslova, kako to uvijek i biva u sličnim situacijama (ali sada pod izmijenjenim uvjetima tj. u ograničenom formatu djelovanja – Zeleni su, osim toga, i puno manja stranka i osvojili su puno manje mandata od SPD-a da bi im se omogućilo da odlučuju o smjeru njemačke vanjske politike). A kako bi se formalno zadovoljili njihovi temeljni interesi koji im pripadaju po vokaciji, za njih je ustrojeno i novo ministarstvo – Ministarstvo klime. Dakle, ključna energetska pitanja, poput onog o sudbini ruskog baltičkog plinovoda Sjeverni tok 2 neće rješavati oni, već SPD-ova većina u vladi odnosno kancelar, što je vidljivo i iz činjenice da se to važno pitanje, koje proteklih mjeseci pa i godina snažno opterećuje njemačke unutarnje odnose i po kojem novi koalicijski partneri imaju posve suprotne stavove (SPD ga podupire, Zeleni mu se protive, FDP bi ga „zamrznuo“ do nekih „boljih vremena“), niti ne spominje u strateškom dokumentu novog koalicijskog programa. To je i razumljivo s obzirom kako je odmah bilo jasno da se oko tog pitanja tri stranke nikada ne mogle složiti te je potiho gurnuto po strani. U suprotnom, ono bi definitivno ugrozilo samo formiranje vlade, a ako bi se i uspjela formirati, otežavalo bi, ako ne i paraliziralo njezin rad i dovelo do krize vlasti pa i privremenih izbora što sigurno nikom od njih nije u interesu. Naime, iako sada grogiran – uvijek „opasni“ CDU itekako bi znao i mogao iskoristiti tako neočekivani poklon.
Osim toga, njemačke elite sebi ne mogu dozvoliti komoditet formiranja nestabilne savezne vlade u uvjetima nikad složenijih i nestabilnijih globalnih geopolitičkih previranja u kojima se de facto rješava budućnosti i sudbina same Njemačke. A u toj globalnoj „igri“ Moskva ima itekako veliku ulogu, i bez nje jednostavno nema ni sigurne, stabilne i prosperitetne Evrope, pa tako i Evropske unije.
I još nešto, vezano uz spomenuto korištenje vodika kao energenta, za što će se zalagati nova njemačka vlada. U jednoj od svojih analiza pisao sam, nakon prošlogodišnjeg rusko-njemačkog energetskog foruma, kako stručnjaci ali i političari (o tome je tada govorio i uskoro bivši njemački šef diplomatije Heiko Maas, kako dvije strane razgovaraju i o mogućem prenosu uloge plinovoda Sjeverni tok 2 u budućnosti, s one o dostavi ruskog prirodnog plina na dostavu tzv., plavog vodika, koji bi trebao biti glavni prelazni energent do planiranog cilja potpune energetske neutralnosti od ugljičnog dioksida. Naime taj se vodik proizvodi iz prirodnog plina, a Gazprom je već počeo s investicijama upravo s tim ciljem. Osim toga, na konferenciji su njemački poslovni krugovi ukazali na goleme mogućnosti Rusije za proizvodnju vodika i spremni su ulagati u takve projekte. Ti bi projekti, posve sigurno, koristili i čitavoj EU, jer će željeni prelaz na tzv., plavi vodik još dugo ostati u „sferi“ lijepih snova (taj se vodik, za razliku od „plavog“, dobiva elektrolizom vode i nema baš nikakvih štetnih emisija CO2, ali je njegova proizvodnja vrlo skupa i zahtjeva goleme količine vode i novu tehnologiju – i to se dobro zna ne samo u EU, već i u Velikoj Britaniji gdje London po pitanju energetske tranzicije slijedi Bruxelles odnosno Evropsku uniju).
Složena vanjska politika i “dualni pristup” Moskvi
Ali vratimo se opet strateškom dokumentu nove njemačke vladine koalicije kada je riječ o odnosima s Rusijom. Osim gore navedenih ključnih teza, ona istodobno “oštro kritizira činjenicu ograničavanja građanskih i demokratskih sloboda” u Rusiji i očekuje da se “ruska vlada neće miješati u uspostavu i održavanje kontakata između (ruskog) civilnog društva i njemačkih partnera”, pri čemu će nova vlada htjeti pojačati potporu tamošnjem civilnom društvu. U tom je smislu najavljena i mjera uvođenja “bezviznog režima” za “posebno važne kategorije ruskih državljana”, npr., za osobe mlađe od 25 godina.
U dokumentu se također naglašava kako nova vlada “poštuje interese svojih evropskih susjeda, posebno partnera u Srednjoj i Istočnoj Evropi”.
“Uzet ćemo u obzir razlike u percepciji prijetnji i usredotočit ćemo se na zajedničku i koherentnu politiku EU prema Rusiji”, stoji u koalicijskom sporazumu.
Posebno mjesto zauzimaju pitanja vezana za rješavanje sukoba na istoku Ukrajine.
“Zahtijevamo hitan prekid pokušaja destabilizacije situacije, djela nasilja i izražavamo uvjerenje da put do mirnog rješenja sukoba u istočnoj Ukrajini, kao i ukidanja odgovarajućih sankcija, ovisi o potpunoj provedbi sporazuma iz Minska”, navodi se u dokumentu. Namjerava se “nastaviti pružati pomoć u obnavljanju punog teritorijalnog integriteta i suvereniteta zemlje” i „produbiti energetsko partnerstvo s Ukrajinom, a posebnu nadu polažemo na saradnju u razvoju obnovljivih izvora energije, proizvodnji vodika, energetskoj učinkovitosti i smanjenju emisije ugljičnog dioksida“, navodi se dalje u tekstu koalicijskog sporazuma.
Kaže se kako će se nastaviti “daljnji razvoj projekta Istočnog partnerstva” s Ukrajinom, Moldavijom i Gruzijom (zanimljivo je kako se ne spominje Bjelorusija, koja je, nedavno, zbog tvrde sankcijske politike EU donijela odluku o izlasku iz tog političkog formata EU čime su i završene sve ambicije Bruxellesa oko nekog budućeg priključenja te zemlje u sastav EU te je ona, možda i svjesno – o čemu sada možemo samo nagađati – potpuno predana Rusiji, op. Z. M.) i da bi one trebale dobiti priliku „da postanu dio udruženja kroz dosljedne pravne i ekonomske reforme”.
Ipak, posebni dio u dokumentu posvećen je Bjelorusiji, i u njemu se daje potpora bjeloruskim građanima u njihovoj potrazi za “demokratijom, slobodom i vladavinom prava”, poziva se na bezuvjetno oslobađanje političkih zatvorenika, a ako „Lukashenko ne promijeni smjer, insistirat ćemo na proširenju postojećih sankcija EU kako bismo vladajućem režimu otežali pristup finansijskim resursima”. Napominje se da je bilo kakva intervencija Rusije kako bi se osigurali interesi predsjednika Bjelorusije “neprihvatljiva”, a istovremeno se najavljuje namjera “podržati demokratsku oporbu u Bjelorusiji”.
Zaključak:
Iz koalicijskog programa vidljiv je budući, nazvao bih ga – dualni pristup Berlina prema Moskvi:
1. onaj praktični, koji uključuje gospodarsku, prije svega energetsku saradnju s Rusijom, koja je Njemačkoj i Evropskoj uniji nužna i bez koje EU ne može osigurati mirnu energetsku tranziciju ma koliko proteklih godina ona težila diverzifikaciji opskrbe tradicionalnim (fosilnim) energentima – prije svega plinom (jačim uvozom ukapljenog plina (LNG), izgradnjom drugih plinovoda, koji zaobilaze Rusiju (poput TANAP-a i TAP-a) i sl.;
2. pristup na političkoj odnosno sigurnosnoj razini, koji više-manje zadržava sve dosadašnje suprotnosti Berlina i Bruxellesa u odnosima s Moskvom, a tiču se pogleda na demokratiju i pitanja ljudskih prava, ali, i ono što je najvažnije i najneugodnije po odnose između dviju strana – uključuje i pitanja budućeg statusa država postsovjetskog prostora – oko čega se i vodi najveći spor između Moskve i Washingtona i u čemu Bruxelles slijepo slijedi američku politiku.
I upravo tu želim naglasiti sljedeće: ako nova njemačka vlada ta „škakljiva“ pitanja sada ističe samo s ciljem da privremeno zadovolji interese SAD-a koji od Njemačke očekuju upravo takav, oštar pristup Rusiji po spomenutim temama (u zamjenu za energetsku saradnju s Moskvom) – onda je to jedna stvar. Ali ako Berlin u njih istinski vjeruje i ako bude spreman ustrajavati na tim stavovima, bez previše sluha po ruske interese (a zna se da Moskva po tim pitanjima neće odstupati jer odstupati više i nema kuda), vrlo lahko će se dovesti u neugodnu situaciju da s Moskvom prekine sve odnose i da se s njom dugoročno „gleda preko nišana“. Osim toga, Sjedinjene Države mogle bi prije ili kasnije s Rusijom definirati međusobne odnose i riješiti pitanja oko budućih interesnih sfera na snošljiv način, gdje za Berlin i Bruxelles onda više neće biti prostora za bilo kakvo samostalno tj. autonomno djelovanje na geopolitičkoj razini.
Moskva će ih u tom slučaju smatrati (a već ih i sada smatra) samo američkim „pijunima“ na globalnoj geopolitičkoj šahovskoj ploči, s kojima nema smisla ni o čemu bitnom razgovarati jer oni ionako ni o čemu ne odlučuju. Moskva više nema strpljenja i razgovarat će s onima koji u svojim rukama drže ključne „figure“, a to je prije svega Washington. Nedavno je ruski šef diplomatije Sergej Lavrov (inače poznat po pridržavanju uvriježene diplomatske retorike koja je u svijetu sve manje prisutna), govoreći o odustajanju Moskve od novih neplodnih sastanaka oko Minskih sporazuma, javno, pred novinarima kazao kako su mu Berlin i Pariz “dosadili” – što je potpuno odstupanje od njegove vječne smirenosti i strpljivosti u javnim nastupima.
Drugim riječima, Berlinu će, ako se odluči na trajnu konfrontaciju s Moskvom, ostati isključivo uloga poslušnika u provedbi ključnih američkih interesa u zamjenu za nekakva, još uvijek samo maglovita i neizvjesna obećanja o njegovoj ulozi na globalnoj razini, u čemu bi, sasvim sigurno, i dalje bio ograničen u po Washington i London prihvatljive okvire djelovanja (jer ključna uloga mora ipak pripasti anglo-amerikancima, kako oni sada misle i na čemu posve otvoreno i rade, sjetimo se samo nedavnog američko-britanskog formiranja trojnog pakta AUKUS s Australijom i poniženja Francuske).
Dakle, to je ključno pitanje i glavna nepoznanica kada se govori o budućoj vanjskoj politici SR Njemačke, a time i EU u cjelini.
