Osman Softić Indoneziji
Autor je istraživač sa fokusom na savremene islamske pokrete, međunarodne odnose, Bliski istok i islam u Jugoistočnoj Aziji.
PISjournal – Na izborima održanim 14. februara 2024., za predsjednika i potpredsjednika Indonezije, za parlament i provincijska zakonodavna tijela ubjedljivo je pobjedio ministar odbrane Prabowo Subiano.
Ipak, u indonezijskim islamskim krugovima preovladava uvjerenje da izbori, iako su bili slobodni, nisu bili transparentni, fer i pošteni. Čak preovladava uvjerenje da je Prabowo pobjedio jer je imao podršku predsjednika Jokoa Widodoa (Jokowi) koji je iskoristio državne resurse kako bi pomogao svom favoritu. Aktuelni predsjednik Jokowi je i u svom drugom predsjeničkom mandatu uspio zadržati podršku glasača i visok rejting, tako da je svoju popularnost iskoristio kako bi favorizirao Prabowoa za predsjednika, korištenjem instrumenata državne moći, pritisaka, te manje uočljivim pravosudnim metodama koje ima na raspolaganju kao šef države i vlade.
Prabowo je pobjedio sa preko 58 posto osvojenih glasova. U krugovima političkih stranaka koje su na izborima prošle kao gubitnice (iako su neke osvojile veliki broj parlamentarnih pozicija), poput Demokratske partije pregalaštva Indonezije (PDIP) koja je osvojila najveći broj parlamentarnih mandata, vlada uvjerenje da se radilo o klasičnoj izbornoj prevari zboga čega su pokrenute i istrage koje su tek puka formalnost i pokušaj da se umiri nezadovoljna javnost. Ipak, visoki procenat glasova koje je dobio Prabowo garancija su da, čak i ako dođe do manjih korekcija, to neće znatno utjecati na konačni ishod i legitimitet izbornog procesa.
Novoizabrani predsjednik Prabowo Subianto je bivši zet diktatora Suharta. Prema mišljenju dobro obavještenih posmatrača Indonezije, brak sa Suhartovom kćerkom omogućio mu je ulazak u krugove moćne indonezijske političke, vojne i poslovne elite, u to vrijeme. Prabowo se školovao na prestižnoj indonezijskoj vojnoj akademiji ali i na najpoznatijim elitnim britanskim i američkim vojnim školama. akon Nakon toga je svoju vojnu karijeru proveo u oružanim snagama (TNI) koje su u to vrijeme bile neprikosnoveni vladar i čelična pesnica Suhartovog kvazi demokratskog režima. TNI je imao garantiran broj mjesta u parlamentu. Prabowo je duže vrijeme bio glavnokomandujući elitnih specijalnih snaga Kopassus.
Obzirom na problematičnu ulogu ove jedinice, Subianto je, po komandnoj odgovornosti, bio optužen za kršenje ljudskih prava i posebno zbog represije nad pripadnicima pokreta za nezavisnost u Istočnom Timoru (Timor Leste) koji je danas nezavisna država nakon što se odcjepio od Indonezije uslijed pada Suhartovog režima 1998. Osobna krivična odgovornost generala Prabowoa u masakrima civila nikada nije dokazana a na udaru se više našao umirovljeni general Wiranto koji je u to vrijeme bio glavnokomandujući Vojske Indonezije. Analitičar Paul Marshall navodi da je posljednjih godina Suhartove diktature Subianto bio direktno odgovoran za provođenje represivnih mjera protiv prodemokratskih protivnika tadašnjeg Suhartovog režima i posebno nad studentima i demonstrantima.
Konkretno, Subianto je osumnjičen da je bio umiješan u otmicu studentskih aktivista od kojih njih 13 navodno nikada nisu pronađeni. Nakon što je Suharto 1998. bio primoran da podnese ostavku, Subianto je nečasno otpušten iz oružanih snaga. Zbog optužbi za kršenje ljudskih prava i represije nad prodemokratskim snagama bio mu je zabranjen ulazak u SAD. Ta zabrana je trajala 20 godina, sve dok je Trumpova administracija nije ukinula, kad je imenovan za ministra odbrane 2019.
U Indoneziji nisu provedene ozbiljne i temeljite istrage o njegovom djelovanju na čelu Kopassusa, posebno zbog kršenja ljudskih prava nad pripadnicima pokreta Geraka Aceh Merdeka (GAM) u izrazito islamski orijentiranoj provinciji Aceh na sjeveru otoka Sumatra, koji se u vrijeme Suhartovog represivnog i proameričkog režima koji je instaliran 1965, nakon što je u Indoneziji uz podršku američke CIA-e u vrijeme svrgavanja Sukarnovog režima počinjen stravičan genocid nad navodnim pripadnicima komunističke partije u kojem je ubijeno između pola i million ljudi. GAM se borio za nezavisnost i veću autonomiju ove pokrajine zbog nepravedne raspodjele prirodnih resursa na štetu ove pokrajine od strane režima u Džakarti, zbog odbijanja centralnih vlasti da dozvole vladavinu islamskog prava (šerijata) u pokrajini Aceh i zbog planskog naseljavanja kolonista sa otoka Java kako bi se oslabila demografska struktura lokalnog stanovništva i razvodnio islamski karakter pokrajine.
GAM je iz egzila u Švedskoj u novije vrijeme predvodio Hasan Tiro. Pokrajina Aceh je posljednji teritorij koji je pao pod nizozemsku kolonijalnu vlast a njegovi stanovnici su poznati kao najveći borci protiv zapadnog kolonijalizma ali im je zbog sekularnog karaktera ustava Indonezije negirano pravo da primjenjuju islamsko zakonodavstvo. Nakon pada Suhartovog režima ovu nepravdu je ispravila nova demokratska vlast na čelu sa bivšim predsjednikom Yudhiyonom (SBY).
Subianto je ranije, čak u dva navrata, bio predsjednički kandidat ali je oba puta izgubio od odlazećeg predsjednika Jokoa Widodoa (Jokowi). Bez obzira na politički antagonizam između dvojice političkih protivnika, politiku Indoneziji bilo bi pogrešno razumjevati koristeći mjerila liberalnih demokratskih praksi na zapadu, posebno u anglosaksonskim državama gdje postoji jasno izdiferencirana pozicija i opozicija. Indonezija ne poznaje tu praksu i vlast često kooptira najsnažniju opoziciju kako bi lakše provodila svoju politiku uz što manje opstrukcija. Kao što je slučaj u Americi, u vladu mogu biti birani ministri koji nisu direktno izabrani od strane građana na izborima. Na početku svog drugog predsjedničkog mandata Jokowi je upravo na taj način imenovao Prabowoa Subianta za svog ministra odbrane. Drugim riječima, Jokowi je svog tadašnjeg rivala kooptirao i za to vrijeme njihovi su se ciljevi i interesi približili toliko konvergirali da su tokom posljednjih godinu dana uspostavili implicitni izborni savez koji se pokazao veoma efikasnim.
Joko Widodo, prvi predsjednik Indonezije koji je izabran iz redova običnog puka a ne iz reda indonezijske elite, donedavno je uživao veliku popularnost među masama. Ipak, svojim potezima proteklih nekoliko mjeseci Jokowi je narušio svoj čistunski ugled jer je ispoljio neprihvatljivi oblik nepotizma, korupcije i zloupotrebio svoje ovlasti podrškom koju je dao svom starijem sinu koji je izabran kao potpredsjednik Indonezije zajedno sa Subiantom. Ovim potezom Jokowi je duboko razočarao svoje birače i simpatizere, jer se to od njeg nije očekivalo. Jokowi je, budući da je bio pasionirani biznismen, svoja dva mandata iskoristio je fokusiravši se uglavnom na ekonomsku politiku. Zbog primarnog fokusa na ekonomskom razvoju njegov mandat je obilježen stabilnošću i ekonomskim rastom Indonezije za koju mnogi analitičari predviđaju da bi mogla postati jedna od vodećih svjetskih ekonomija u narednim decenijama. Zapravo, Indonezija je već danas članica Grupacije G20, dvadeset najbogatijih zemalja svijeta, naravno po bruto nacionalnom dohodku (GDP).
Zbog impresivnih rezultata u domenu ekonomskog razvoja Jokowi je i dalje popularan, ali je svojim najnovijim odlukama vezano za predizbornu kampanju u koju se uključio, mimo ustaljene tradicije i prakse šefova države, narušio svoj vlastiti ali i ugled Indonezije među građanima i šire u svijetu. On se uključio u izbore za svog nasljednika što je sasvim legalno ali nije uobičajeno. Postoje i optužbe da je koristio državne resurse za jačanje favorizovanih kandidata a to je nezakonito.
Najviše mu se zamjera nepotizam jer se aktivno uključio da unaprijedi karijeru svog najstarijeg sina Gibrana Rakabuminga koji je, slijedeći stope svog oca, također bio gradonačelnik grada Solo. Indonežanski ustav zahtijeva da kandidati za predsjednika i potpredsjednike imaju najmanje 40 godina starosti. Gibran ima tek 36 godina starosti. Međutim, u oktobru 2023., Ustavni sud je odredio da može postojati izuzetak od ovog starosnog uvjeta za kandidate koji su pobijedili na “općim izborima, uključujući izbore regionalnog lidera”, kao što su, na primjer, Gibranovi izbori za gradonačelnika. Presudu je pročitao glavni sudija Anvar Usman, koji je, za divno čudo, Jokowijev zet i Gibranov ujak. Očigledno se radilo o pokušaju da se učvrsti nezvanična politička dinastija jer je Gibran dobio dozvolu da se kandidira, nakon čega ga je odmah za potpredsjedničkog kandidata odabrao Subianto. Postoje sumnje da Jokowijev blagoslov generalu odražava dogovor sa Subiantom i da je pružanje podrške na izborima kalkulirano u zamjenu za nastavak njegove politike i unapređenje interesa svoje porodice. Indonezija ima dug predsjednički tranzicijski period, što znači da će Jokowi ostati na vlasti do oktobra, što će njemu i Subiantu omogućiti dovoljno vremena za dalje strukturiranje svog saveza. Već se u kuloarima šuška da bi Subianto mogao odstupiti nakon tri godine vlasti u svom petogodišnjem mandatu kako bi Gibranu omogućio da preuzme dužnost predsjednika.
Iako je to nemoguće predvidjeti, mala je vjerovatnoća da će Prabowo korjenito izmjeniti kurs Indonezije u vanjskoj politici. Indonezija će vjerovatno nastaviti vanjsku politiku neutralnosti i ekvidistance i u skladu s tim pokušat izbjeći eksplicitno svrstavanje na stranu jedne ili druge supersile kada je riječ o sigurnosnom nadmetanju (novom hladnom ratu) u indopacifičkom regionu između SAD-a i Kine.
Indonezija je četvrta najmnogoljudnija zemlja na svijetu, treća najveća demokratija, sedma najveća ekonomija po paritetu kupovne moći i izvoznik ključnih minerale kao što su nikl i da je najveća zemlja na svijetu s muslimanskom većinom čiji se tradicionalni oblici islama dobro uklapaju u zapadne percepcije islama i demokracije, sve će više okupirati pažnju globalne politike. Ipak, postoji određena zabrinutost da bi izbor Subianta za predsjednika mogao utjecati na indonežansku političku praksu i vjersku kulturu Indonezije. Pored autoritarne prošlosti, on je nedavno propitivao sistem direktnih izbora i predlagao da se predsjednik bira u parlamentu a ne direktno. Megawati Sukarnoputri, bivša predsjednica a danas druga najmoćnija politička ličnost u zemlji i lider najveće političke stranke u Indoneziji, Indonežanske demokratske partije pregalaštva (PDIP), najstarija je kćerka prvog predsjednika Indonezije, Sukarna. To znači da su dva vodeća političara Indonezije danas kćerka i zet prva dva predsjednika Indonezije, koji su kombinirano bili na vlasti više od pola stoljeća. Ali, ako uzmemo u obzir nepotizam koji je primjenio Jokowi, Indonezija se možda već danas vraća dinastičkoj politici sa odlazećim Jokowijem, nekadašnjim autsajderom, koji se pozicionirao kao dio elite a svog starijeg sina je nametnuo kao potpredsjednika države.
Novoizabrani predsjednik Prabowo Subianto je u prethodne dvije predizborne kampanje bio blizak radikalnim islamistima selefističke provenijencije s kojim je pažljivo kultivirao odnose u namjeri da pridobije njihovu naklonost i podršku. Selefističke islamiste ranije je također instrumentalizirao diktator Suharto kad god mu je to bilo oportuno da potvrdi svoj islamski imidž i pacificira demokratsku opoziciju. Subianto je bio blizak i sa Frontom branilaca islama (FPI), radikalnim pokretom koji je kasnije zabranjen a čiji je lider Rizieq Chihab utočište našao u Saudijskoj Arabiji, ali se kasnije vratio u Indoneziju. Indoneziji Indoneziji Indoneziji Indoneziji
Iako su radikalni selefistički oblici islama u Indoneziji još uvijek marginalna pojava, njihov utjecaj u novije vrijeme postepeno raste zbog izdašnog finansiranja od strane zemalja GCC-a. Odlazeći predsjednik Jokowi, iako je koristio državni aparat za represiju nad nekim eksponentima radikalnog i političkog islama, u nekim slučajevima je odobravao, ili se pak nije suprotstavljao njihovim zahtjevima. Štaviše, Jokowi je i sam kooptirao njihovu agendu da ne izazove pretjerani bijes islamista. Novi predsjednik Subianto, čiji su mlađi brat i majka kršćani, sekularni je ultranacionalist i naravno da nije nikad bio islamista, ali je davao usptupke radikalnim islamistima jer ih je nekad (kao komandant specijalnih jedinica Kopassus) instrumentalizirao za potrebe autoritarnog režima. Postoji bojazan da bi njegov izbor za predsjednika čak mogao ojačati radikalnije islamističke selefističke tendencije u Indoneziji u cilju radikalizacije političkog diskursa.
Energija radikalnih islamista s kojim je Subianto nekad bio blizak, mogla bi biti strateški kanalizirana u smjeru korištenja islamskog kapitala radi suprotstavljanja kineskom ekonomskom i političkom utjecaju u Indoneziji ali i šire u regiji. To bi u stvari moglo dugoročno predstavljati stratešku korist za provođenje politike Washingtona u regionu Jugoistočne Azije gdje se Amerika bori za očuvanje hegemonije a čiji je glavni protivnik Kina. U javnom domenu zapadni liberalni kritičari Indonezije se boje da bi to moglo potaknuti skretanje Indonezije u autoritarnu vlast sa primjesama paralelnog islamističkog radikalizma selefističke provenijencije a Prabowo bi mogao postati novi indonežanski moćnik (strongman). Ali, ako dublje analiziramo stvari i američke interese u regiji, veća je vjerovatnoća da bi Subiantova nova administracija mogla postati odličan saveznik Washingtona, pogotovo ako dođe do radikalizacije islamskog diskursa uslijed sve moćnijeg utjecaja Kine.
Otuda opće nije isključena mogućnost instrumentalizacije islamskih pokreta od strane zapada kao brane od prodora kineskog asertivnog utjecaja, a što bi u konačnici pogodovalo očuvanju američke hegemonije. Stoga treba pažljivo analizirati događaje koji su se desili u Indoneziji 1965. i posebno okolnosti pod kojim su neki od najpoznatijih islamskih radikalnih pokreta kao što je pokret islamske omladine u okviru Nahdlatul Ulema organizacije, instrumentalizirani i iskorišteni za činjenje monstruoznih zločina nad nedužnim ljudima. Više od tri decenije ovi događaji su bili tabu tema i o njima se nije moglo javno diskutirati u akademskim krugovima i medijima, a oficijelna verzija događaja ustupila je mjesto objektivnijem pristupu tek nakon pada Suhartovog režima nakon 1998.
Indonezija je najveća muslimanska država i četvrta najmnogoljudnija zemlja na svijetu. Njen značaj je posebno važan u regiji Jugoistočne Azije a među članicama ASEAN-a Indonezija je najuticajnija država. Sjedište ASEAN-a također je u Džakarti. Indonezija je od 1998. potvrdila da može funkcionirati kao demokracija. Obzirom na opći rastući globalni trend tzv. neliberalnih demokracija, što je u stvari eufemizam za novi oblik izbornog autoritarizma sa demokratskim legitimitetom, u akademiji, organizacijama za ljudska prava i analitičkim krugovima postoji bojazan da bi u Indoneziji moglo doći do konvergencije autoritarne vlasti i radikalnih elemenata islamističke opozicije koja je u manjini. Takav recept bio bi poguban za razvoj i jačanje demokracije i umjerenih islamskih tendencija koje je na proteklim izborima predstavljao Anies Baswedan i njegova umjerena islamska koalicija. Zbog vlastitih interesa, zapadne sile su uglavnom podržavale kako radikalne selefističke islamske grupe tako i autoritarne lidere koji su vjerno služili zapadnim interesima a na štetu vlastitih građana pa i umjerenih islamskih pokreta koji baštine istinsku demokraciju i koji pridaju značaj zaštiti ljudskih prava i sloboda. Postoji brojni primjeri koji to potvrđuju a možda je najbolji pakistanski primjer generala Ziaul Haqqa koji je prototip instrumentalizacije islama u cilju ispunjavanja interesa zapadne politike.
Treba podsjetiti da je upravo Ziaul Haqq u vrijeme poznatog crnog septembra 1970. u Jordanu kao komandant interventnih snaga ugušio palestinsku pobunu protiv kralja Huseina i prisilio Yasera Arafata i PLO da se povuče u Liban. Tome u novije vrijeme svjedoči aktivna podrška ili pak pragmatična šutnja spram gušenja islamski orijentiranih demokracija u Egiptu i Tunisu. Nije isključeno da je sličan scenarij bio u igri i u Indoneziji, gdje je domaći i strani faktor bio, indirektno i iza kulisa, uključen u kampanju sprečavanja dolaska na vlast umjerenih islamista demokratske provenijencije a u korist povratka autoritarizmu koji ima više iskustva sa manipulacijama radikalnim islamistima a u korist ispunjavanja ciljeva zapadne globalne hegemonije i statusa quo u regionu Jugoistočne Azije gdje se sve više pomjeraju tektonske ploče globalne moći i potencijalnog sukoba dvije super sile.
Ekskluzivno PISjournal
