Junaid S. Ahmad
PISjournal – Istina je da je u geopolitici ove regije „bratstvo“ često fatamorgana koja svjetluca iznad pustinje.
Ako ikada poželite saznati do čega je dvjema zemljama zaista stalo, nemojte slušati govore. Pazite na riječi koje nikada ne izgovaraju nasamo. U slučaju Irana i Pakistana jedna riječ se stalno pojavljuje kao dio sumnjivo nerazdvojnog para: „trgovina i sigurnost“. A kada se „sigurnost“ uvijek krije odmah iza „trgovine“, s pravom se može pretpostaviti da trgovina nije pravi pokretač.
Na papiru, odnos između Teherana i Islamabada bi trebao biti jedan od najvećih saveza muslimanskog svijeta. Dvije velike muslimanske nacije, koje dijele granicu dugu skoro 900 kilometara, suočene sa sličnim ekonomskim izazovima i sa preklapajućim kulturnim i vjerskim vezama. U stvarnosti, njihova historija predstavlja školu uzajamne učtive distance, povremene sumnjičavosti i one vrste „saradnje među susjedima“ koja se uglavnom dešava kada postoji zajednički problem za rješavanje – ili zajednička prijetnja koju treba izbjeći.
Ipak, posljednjih mjeseci su posmatrači primijetili nešto neobično: pakistanski najproameričkiji vojni režim u posljednjih nekoliko godina, pod vodstvom načelnika generalštaba (COAS), generala Asima Munira, razmjenjuje tople osmijehe s Islamskom Republikom Iran. U maju, Iran je izrazio snažnu solidarnost s Pakistanom tokom njegovih pograničnih tenzija s Indijom. U junu, Pakistan je glasno osudio 12-dnevni izraelski vojni napad na Iran. Slučajnom posmatraču bi ovo moglo izgledati kao dugo očekivani bratski zagrljaj.
Nije.
Odnosi izgrađeni na pijesku
Da bismo razumjeli zašto moramo se vratiti u 1979. godinu – godinu koja je promijenila Bliski istok i Južnu Aziju na načine koji se osjećaju i danas. Islamska revolucija u Iranu je svrgnula šaha, razbjesnila Washington i stvorila šiitsku teokratiju s revolucionarnom ideologijom. Gotovo odmah, Saudijska Arabija – nezamjenjivi američki saveznik u Zaljevu i samoproglašeni branilac sunitskog islama – počela je suzbijati iranski uticaj finansiranjem sunitskih vjerskih pokreta širom muslimanskog svijeta.
Pakistan je, sa svoje strane, postao jedno od ključnih bojnih polja u ovom saudijsko-iranskom rivalstvu. Iako je Islamabad zvanično održavao dobre odnose i sa Rijadom i sa Teheranom, stvarnost na terenu je bila daleko složenija – i krvavija.
Početkom 1990-ih Pakistan je patio od porasta sektaškog nasilja. Ekstremističke sunitske grupe, mnoge finansirane od strane Saudijske Arabije, ciljale su šiitske zajednice. Iran je, s druge strane, bio optužen za podršku šiitskim militantnim grupama u Pakistanu. Narativ o „bratstvu“ sve je više ličio na uljudnu fikciju koja prikriva opasan posrednički rat koji se vodi na pakistanskom tlu.
Rezultat je bio hiljade izgubljenih života, erozija društvenog povjerenja i produbljivanje sektaških podjela koje i danas tinjaju. Kakvi god „topli“ odnosi postojali između Islamabada i Teherana, oni su gotovo uvijek bili transakcijski – vezani za trenutke kada su dvije zemlje bile potrebne jedna drugoj iz sigurnosnih razloga, a ne zbog neke zajedničke vizije muslimanskog jedinstva.
Interludij s Imranom Khanom
Kada je Imran Khan postao premijer 2018. godine nije krio svoju želju da očuva suverenitet nacije, unaprijedi socijalnu pravdu, vladavinu prava i ljudska prava, te da Pakistan bude dio muslimanske renesanse. On je Iran vidio kao ključnog partnera u toj viziji, naročito u oslobađanju od, kako je vjerovao, gušeće dominacije Washingtona i zaljevskih monarhija nad vanjskom politikom Pakistana.
Ali, Khanov mandat se poklopio s intenzivnim regionalnim turbulencijama: povlačenje SAD-a iz iranskog nuklearnog sporazuma 2018. godine, atentat na iranskog generala Qassema Soleimanija američkim dronom u januaru 2020. godine, te eskalirajuće tenzije između SAD-a i Irana u Perzijskom zaljevu. Iako je Khan uspio poboljšati atmosferu u odnosima sa Teheranom njegova šira regionalna vizija prekinuta je njegovim svrgavanjem u aprilu 2022. godine – potezom koji se široko smatrao operacijom promjene režima uz podršku Washingtona, organizovanom od strane moćnog pakistanskog vojnog establišmenta, koji se osjećao nelagodno zbog njegove nezavisnosti.
Na scenu stupa general Asim Munir – čovjek koji se mnogo ugodnije osjeća u orbiti Washingtona, ali koji sada – paradoksalno – nazdravlja čajem s iranskim zvaničnicima.
Prava agenda: Sigurnost
Osmijesi, rukovanja, konferencije za novinare o „jačanju bilateralne trgovine“ – sve to izgleda lijepo na slikama. Ali, stvarni razgovor se vodi o sigurnosti i obje strane to dobro znaju.
Stav Irana je jasan i ponavlja se u različitim oblicima već decenijama: držite se podalje od naših sukoba sa SAD-om i Izraelom, ne dozvolite američkoj i savezničkoj vojsci djelovanje na vašem tlu i ne dozvolite da se vaša teritorija koristi za subverzivne operacije protiv nas.
Ovo nije apstraktna zabrinutost. Teheran se vrlo dobro sjeća kako je Washington, naročito tokom 2000-ih, koristio pakistansku provinciju Balučistan kao lansirnu rampu za operacije protiv Irana. To je uključivalo podršku iranskim balučkim separatistima, tajnu pomoć organizaciji Mojahedin-e Khalq (MEK) i drugim militantnim grupama koje su bile spremne izazvati nemire unutar Irana.
Ironija je, naravno, u tome što su se neke od tih istih mreža kasnije okrenule protiv samog Pakistana. Nakon 11. septembra, kako se američko vojno prisustvo širilo u Afganistanu, balučki separatisti i druge naoružane grupe postale su korisni alati ne samo za vršenje pritiska na Iran, već i za destabilizaciju Pakistana kada je Washington želio povećati svoj uticaj.
Iran je odavno svjestan te dvostruke igre. I dok je Teheran dovoljno pragmatičan da održava odnose s Islamabadom čak i pod proameričkim rukovodstvom, on također ima svoje crvene linije. Kao što je jedan visoki iranski zvaničnik navodno rekao pakistanskim kolegama tokom nedavne posjete delegacije:
„Želimo veoma dobre odnose s Pakistanom, ali ako Pakistan ponovo počne sarađivati sa SAD-om u subverzivnim aktivnostima iz Balučistana, Iran će od Balučistana napraviti noćnu moru za Pakistan.“
Baludžistan: Bure baruta koje niko ne može ignorisati
Balučistan, koji čini skoro polovinu teritorije Pakistana, ali ima manje od 6% stanovništva, stalna je glavobolja za Islamabad. Pokrajina je bogata resursima – s ogromnim rezervama prirodnog plina, minerala i strateški važnom obalom – ali i dalje ostaje najnerazvijenija i politički najizolovanija regija u zemlji.
Suprotno općem uvjerenju, većina stanovništva Balučistana su zapravo Paštuni, a ne Baluči. Međutim, balučki nacionalistički ustanak, potaknut decenijama ekonomskog zanemarivanja i brutalnim vojnim operacijama, dominira naslovima u medijima.
Iz iranske perspektive, Balučistan je zajednička ranjivost. Iranska provincija Sistan-Balučistan, koja graniči s pakistanskim Balučistanom, suočava se s napadima sunitskih militantnih grupa za koje Teheran tvrdi da su naoružane i finansirane od strane stranih sila – često preko pakistanske teritorije.
Za pakistanski vojni režim, međutim, problem je dodatno otežan činjenicom da se bore na više frontova: protiv balučkih separatista, pakistanskih talibana (TTP) i drugih pobunjeničkih ili terorističkih grupa. Ipak, u preokretu koji bi bio komičan da nije toliko štetan, zapanjujući dio obavještajnih resursa zemlje nije posvećen borbi protiv pobune, već praćenju i suzbijanju sadržaja protiv generala Munira i u korist Imrana Khana na društvenim mrežama.
Može se pretpostaviti da pakistanski porezni obveznik možda nije oduševljen činjenicom da se njegov teško zarađeni novac troši na praćenje komentara i ‘lajkova’ na Facebooku i TikToku.
Zašto sada?
Iznenadno jačanje angažmana između Irana i Pakistana se ne događa u vakuumu. Bliski istok je na ivici. Genocid u Gazi se nastavlja, Iran i Izrael razmjenjuju sve direktnije udarce, a SAD je premjestio vojne snage širom Zaljeva. Teheran jasno stavlja do znanja svim regionalnim akterima, ako dođe do rata s Izraelom i SAD-om neće tolerisati da susjedne zemlje – posebno one s američkim vojnim vezama – budu korištene kao baze za napad.
Pakistan, sa svojom dugom granicom s Iranom i historijom služenja kao tajni koridor za strane obavještajne operacije, visoko je na Teheranovom popisu za nadzor. Pakistan pod vodstvom generala Munira možda rado klima glavom prema Washingtonu kad mu to odgovara, ali posljednje što vojni establišment želi jeste otvoreni sukob s Iranom – naročito u trenutku kada je zemlja već politički nestabilna, ekonomski oslabljena i suočena s unutrašnjim sigurnosnim krizama.
Stoga, svi ti „pregovori o trgovini“ i „zajednički projekti“ koji se objavljuju uz veliki publicitet, manje su o ekonomskoj integraciji, a više o izgradnji povjerenja – diplomatska polisa osiguranja kojom Pakistan pokušava ostati izvan iranskog nišana ako se regija zapali.
Fatamorgana bratstva
Uprkos uzvišenim govorima o muslimanskom jedinstvu, odnosi između Irana i Pakistana nikada nisu bili zasnovani na nepokolebljivom bratstvu. Oni su uvijek bili o upravljanju blizinom.
Obje strane razumiju rizike međusobnog udaljavanja, ali nijedna ne zaboravlja historiju nepovjerenja. Iran zna da pakistanska vojska ima duboke veze s Washingtonom i Rijadom. Pakistan zna da je Iran izgradio mreže unutar njegovih granica koje bi, ako se aktiviraju, mogle izazvati velike probleme.
I tako gledamo pažljivo koreografirani ples: osmijesi pred kamerama, saopštenja o trgovinskim koridorima i energetskoj saradnji i neizgovoreni dogovor da se pravi razgovori – o crvenim linijama, pobunjenicima i tajnim operacijama – vode iza zatvorenih vrata.
Kraj koji niko neće izgovoriti naglas
Diplomate će nastaviti govoriti o „jačanju bilateralne trgovine“, jer je to siguran narativ. Ali ispod površine, Iran kupuje osiguranje, a Pakistan pokušava izbjeći otvaranje još jednog fronta u svojoj već ionako rasprostranjenoj sigurnosnoj krizi.
Istina je da je u geopolitici ove regije, „bratstvo“ često fatamorgana koja svjetluca iznad pustinje. Kada se približite, ostaje samo surovi teren međusobne sumnje, historijskih rana i pragmatičnih kalkulacija.
Pakistanski vojni režim možda misli da može balansirati između očekivanja Washingtona i upozorenja Teherana. Ali, kao što je historija već pokazala – od sektaškog krvoprolića 1990-ih do ratova u sjeni u Balučistanu – kada pokušate služiti dvojici „mafijaških donova“ u ovom dijelu svijeta, oba će kad-tad zatražiti dokaz lojalnosti.
A kada taj dan dođe „trgovina“ će biti posljednja stvar o kojoj će iko razmišljati.
Prof. Junaid S. Ahmad predaje pravo, religiju i globalnu politiku. Direktor je Centra za proučavanje islama i dekolonizacije (CSID) u Islamabadu, Pakistan. Član je Međunarodnog pokreta za pravedan svijet, Pokreta za oslobođenje od Nakbe i inicijative „Spasimo čovječanstvo i planetu Zemlju“.
