Rana Miter
PISjournal – Prošle sedmice Xi Jinping se potpuno preobrazio u Marxa. Šesti plenum Komunističke partije Kine, okupljanje najviših političkih kadrova, usvojio je rezoluciju o “Određenim pitanjima u historiji partije”, u kojoj je Xijev sistem mišljenja definisan kao “marksizam za XXI stoljeće”. I ne samo to, već je služio i kao “suština kineske kulture i kineskog duha”.
Ovo nisu pojmovi koji na engleskom zvuče prirodno, ali njihov značaj je ogroman, jer su dosad donesene samo dvije prethodne rezolucije ove vrste – 1945. i 1981. godine. Rezolucije o partijskoj historiji imaju za cilj da pruže konačnu izjavu o zapisima KPK u upravljanju Kinom. Rezolucija iz 1945. godine zapečatila je status Mao Zedonga kao konačnog partijskog vođe, uoči njegove pobjede u građanskom ratu protiv nacionalista Chiang Kai-sheka četiri godine kasnije. Rezolucija iz 1981. godine bila je intrigantnija, jer je to bilo vrlo rijetko priznanje krivice od strane same stranke; njen jezik je bio težak, ali se sastojao od nevoljnog izvinjenja naciji za užase Kulturne revolucije.
Četrdeset godina kasnije i nova rezolucija ne pokazuje znakove skrušenosti, umjesto toga navodi partijsku “transformaciju” Kine. Pohvaljeni su Xi, Mao i Deng Xiaoping što su je vodili do ogromne transformacije, od ustajanja i prosperitetnog rasta do postajanja snažnom državom”. Ovo je prekretnica u historiji KPK. Rezolucija uzdiže Xija na poziciju koju su imali samo Mao i Deng prije njega, kao pokretačka snaga koja nije samo nastavila kinesku komunističku revoluciju, već je ponovo stvorila. Ako je Mao osnivač Narodne Republike Kine, a Deng reformator koji ju je učinio bogatom, “nova era” Xija je ona u kojoj Kina postaje prosperitetno društvo na domaćem terenu i ima globalni uticaj.
“Historija stranke” u Kini je vrlo specifičan pojam i ne znači samo opis prošlosti KPK. Ta prošlost je fascinantna za historičare zbog frakcijskih bitaka i nasilnih sukoba koji su obilježili prelazak stranke od male grupe 1921. godine do njenog statusa mašine koja vlada četvrtinom čovječanstva. „Historiju“ treba čitati onako kako ju je Xi označio, kao marksistički osjećaj determinizma, ili neizbježnosti, određenog ishoda: socijalističkog društva vođenog mišlju Xi Jinpinga. Naravno, pomaže da se ostvari takva neizbježnost ako se zatvore alternativne mogućnosti. Jedna ideološka devijacija koju je Xi često osuđivao je „historijski nihilizam“ – kritika zvanično odobrene verzije historije stranke, koja otklanja gotovo sve napade na događaje poput gladi koja je ubila milione u “Velikom skoku naprijed” koji je trajao od 1958. do 1962. godine i koja potcjenjuje traume uzrokovane Kulturnom revolucijom.
Partijska rezolucija iz 1981. godine otvorila je put ograničenoj, ali stvarnoj mogućnosti da se javno kritikuje to strašno doba. Sada se taj prostor smanjio. Kibernetička administracija je ove godine izvijestila da je uklonila više od 2 miliona online postova koji se odnose na neprihvatljive poglede na historiju stranke koji je “iskrivljuju” tako što “klevetaju” njene vođe i njihove postupke od 1949. godine. Međutim, čak i ako Xi dijeli Maovo gađenje prema neslaganju, njegovo političko razmišljanje je veoma drugačije. Mao je davao političko raketno gorivo za radikale širom svijeta, bilo da su pariški studenti 1968. godine ili peruanski seljaci u terorističkom pokretu Sjajni put 1980-ih. Misao Xi Jinpinga ne pruža takvu vrstu briketa za revolucionarnu vatru. Ne ohrabruje ni izdaleka individualni ustanak protiv sila ugnjetavanja, već umjesto toga hvali ogromnu državnu moć za razvoj krajnjeg cilja „zajedničkog prosperiteta“. “Nova era” traži kineski utjecaj na globalnoj razini u svim važnim područjima, od sigurnosti, ne samo u istočnoj Aziji, već nedavno u Indijskom okeanu i Arktiku, do normi o trgovini i tehnologiji, pa čak i kulturnoj proizvodnji.
Bitno je da je stranka, a ne samo Xi, ta koja je zaštićena u borbi protiv “Historijskog nihilizma”. Xijev kult ličnosti, iako stvaran, ne čini ga ekvivalentom Vladimiru Putinu, koji je izgradio politički sistem oko sebe. Ruski lider ima koristi od dvosmislenog položaja koji ima u historiji svoje zemlje, a oboje su proizvod starog sistema (kao bivši agent KGB-a) i predsjednik postsovjetske države. U Kini stranka još uvijek vlada i Xijev status proizlazi iz njegovog kontinuiteta u nizu koji uključuje Maoa i Denga. Koliko god da je moćan, njegov legitimitet proizlazi iz njegovog statusa generalnog sekretara stranke, kao nasljednika stoljeća historijskog razvoja što je jedan od razloga zašto toliko želi da se pobrine da reputacija stranke ostane neokaljana.
Ipak tradicija nije sve. Prošlonedeljni događaji su početak godine koja je prethodila partijskom kongresu, za koji se očekuje da će se održati u oktobru sljedeće godine, kada će Xi vjerovatno tražiti i dobiti treći mandat na vlasti. I Jiang Zemin i Hu Jintao su bili primorani da se povuku nakon po dva petogodišnja mandata, sprečavajući vrstu personaliziranog pravila za život u kakvom je Mao uživao. Xi je, nasuprot tome, jasno stavio do znanja da namjerava ići na treći mandat, a možda i dalje. Njegov glavni govor na partijskom kongresu 2017. godine tvrdio je da socijalizam u kineskom stilu više nije samo strategija za opstanak u jednoj zemlji, već za novi osjećaj globalne Kine, koji namjerava razvijati dugoročno.
U međuvremenu, oblik Xijeve Kine na domaćem terenu postaje sve jasniji. Ograničeni liberalizam iz doba Jianga i Hua, gdje su neka neslaganja bila dozvoljena na internetu, a univerziteti su mogli raspravljati o demokratiji i ustavnim promjenama, čak i diskretno, uveliko je nestao. Kinesko civilno društvo u razvoju, koje se bavi pitanjima od klimatskih promjena do liječenja side, apsorbirala je i neutralizirala država. Do sada, međutim, čini se da je sposobnost pružanja rastućeg životnog standarda uz istinski ponos koji se osjeća zbog rastućeg globalnog statusa Kine činila srednju klasu uglavnom zadovoljnom.
Ali predstoje problemi. Konfrontacija sa SAD-om je još uvijek malo vjerovatna, ali bi uništila kinesku ekonomiju, kao i živote u svijetu. Klimatske promjene i nestašica vode i dalje ometaju kinesku urbanizaciju, što je realnost koja bi mogla stajati iza iznenadnog, zakašnjelog sporazuma na Cop26 između Washingtona i Pekinga o saradnji po ovim pitanjima. Demografske posljedice politike jednog djeteta znače da će Kina od 2030-ih imati starije društvo i više mu je potrebna zdravstvena zaštita. Xijeva pozicija sada izgleda neprikosnovena, ali čak ni svemoćni lideri ne mogu da se suprotstave pustinjama ili odluci porodica u malim stanovima da ne rađaju bebe.
Xi Jinping Xi Jinping Xi Jinping Xi Jinping
