Čaša hladne vode u Gazi

Plakala sam kada sam prvi put od početka rata pila čistu i hladnu vodu

PISjournal – Iz zabilješki Fatena al-Ghorre,pjesnikinje iz Gaze:

Ponedjeljak, 6. novembar 2023, 01:50 sati

Pisma Lamar

“Da li želiš popiti čašu vode?” Ti znaš, Lamar, koliko ja volim piti vodu! Uvijek si komentirala moje često pijenje vode. Zato, ovo pitanje ima samo jedan odgovor.

Spavanje po hodnicima među nepoznatim ljudima

Draga Lamar! Prošlo je dvanaest dana od kada smo se našli u bolnici Kuds, ja, tvoji djed i nana i nekoliko tvojih amidža. U tih dvanaest dana nisam osjetila ukus vode koji me podsjeća da sam ljudsko biće. Ovdje je voda ili iz slavine, koja nije prikladna piće, ili je nepročišćena voda iz bunara. I uprkos opasnosti, to ne sprječava ljude da stanu u red kako bi vodom napunili svoje flaše i druge posude za vodu. Tako je to kada se poredaju djeca tvojih rođaka, čekajući nekada i satima, da bi napunili galon vode i nekoliko flaša.

Zapanjio me prvi dodir čaše. O kako je bio lijep taj prvi dodir, strina! Čaša pročišćene i hladne vode danas u Gazi više je podsjećala na čudo. Prihvatanje kartonske čaše u tom trenutku uvelo me u daleki vrt. Počela sam plakati. Plakala sam jer sam osjetila kako sam draga sama sebi. Da li me to zapanjuje čaša hladne vode?! Da li me je rasplakala?!

Hladnoća je ušla u moje ispucale prste. Suze su krenule niz moje lice. Nakon dvanaest dana provedenih u bolnici, u tijesnom prolazu i pored nepoznatih ljudi, moje kosti su se ukočile. Draga moja, spavam na zemlji, a ispod mene je samo jedan vuneni pokrivač.

Čaša hladne vode u Gazi

Plakala sam, jer voda je bila hladna. Da li je uredu plakati zbog toga? Ipak, a to je stanje svih onih koji vole sebe, plakala sam šuteći. Nekoliko suza slilo se na moju bradu i na kraju završilo u kartonskoj čaši. Nisam marila za njihov ukus, a moji dlanovi čvrsto su držali hladni zid kartonske čaše. Ti znaš šta znači hladnoća koju kušamo u toku godine u zemljama u koje smo otišli tragajući za sigurnosti. Hladnoća je tamo bila besplatna. Prvi gutljaj skliznuo je niz moje grlo. Moj jezik osjetio je hladnoću u ljeto kakvo je ljeto Gaze koje je ove godine bilo neuobičajeno dugo. Dok voda klizi u moju unutrašnjost, ona dodatno dodaje so mojim očima. Gledam čašu i gledam ono što je ostalo vode u njoj pokušavajući sakriti svoju slabost u tom trenutku od onih koji su oko mene i da ne bih bila primorana suočiti se sa pitanjima koja su iskakala iz usta i očiju, a ja nisam imala snage odgovarati na ta pitanja niti govoriti o uzroku moga plača.

Sve vrijeme okruživale su me nepoznate i znatiželjne oči koje su mi upućivale pitanja koja ne razumijem niti znam zbog čega ih upućuju meni. Ti znaš, Lamar, koliko me nerviraju upereni pogledi u mene i koliko izgledam agresivno kada uhvatim znatiželjan pogled. Međutim, ovdje smo dostupni i sve vrijeme otvoreni jedni prema drugima, otvoreni za pitanja i dostupni za beznačajne razgovore, klevete i tumačenje svega, a niko od nas nema luksuz iskoristiti ijedan privatni trenutak.

Koža mi se guli od morske vode

Jesam li ti rekla da se koža na mojim prstima, koji obuhvataju ovu čašu, počela pomalo ljuštiti? oko šalice počinje pomalo ljuštiti? Nisam li ti rekla da voda, kojom se umivamo, dolazi direktno iz mora? Ovo nije metafora. Čak i voda koja teče iz česme donosi sa sobom morsku pjenu, okus i miris mora. Tako sam u prilici da svakodnevno dodirujem i mirišem more Gaze.
Još jedan gutljaj hladne vode. Puštam vodu da u potpunosti ispuni moja usta nebi li otklonila okus soli, a zatim, puštam je da glatko i polahko sklizne niz moje grlo; kao da je to nešto uobičajeno. Oči su mi zatvorene i upijaju svaki trenutak hladnoće i slatkoće tih kapi.

Kratka stanka… Granatiranje

Možda ti nije poznat sadržaj ovih kratkih stanki. Dobro! Nekoliko projektila i topničkih rafala prolijeću iznad naših glava. Ptice koje tvoja generacija mladih još uvijek ne poznaje; možda ranije nisu ni čuli za njih. Ogromne ptice koje, kada ispune nebo, nisi u stanju razlikovati da li se nalazimo u noći ili u danu, pa čak i kada tvoj sahat pokazuje na tri sahata poslije podne.
Međutim, ove ptice su napravljene od metala, a ne od mesa, krvi i perja. One iz svojih usta izbacuju naprave koje u sebi nose odlike pakla. Padaju na kuće, a zatim na zemlju, baš kao kuća od pijeska.

Nakon što je iza nas prošla ulicom “El-Ebradž”, tvoja amidžinica reče: “Fatina! Zgrade su postale prašina! Tamo nema kamena; samo prašina!” Šta misliš, kakvi li su to eksplozivi koji zgrade pretvaraju u prašinu?! Zamisli kako sam, kada je počeo rat, pitala tvoje rođake o zvukovima granata kako bih se umirila: “Koja je ovo raketa, ili koja je ovo granata?!” A djeca su mi odgovarala uz osmijeh koji je javno pokazivao smirenost, a u sebi je nosio ruganje njihovoj teti iz Belgije koja ne poznaje razliku između zvukova topničkih granata koje izbacuju američki ili izraelski avioni.
Američka granata ima zvuk poput zvuka ploče od cinka koja padne sa desetog sprata i pomiješa se sa zastrašujućim zvukom od kojeg se ježi koža. Izraelska granata, pak, pada sa jednim udarcem: buuum! Ne brini, nećemo čuti zvuk granate. Djeca tako kažu, a ja tebi.

Kratka stanka… Perzijska mačka

Ne bih voljela da ti bude dosadno od ovih kratkih stanki. Ali, svidjet će ti se. Ovaj put stanka nije granatiranje, nego mala maca sa gustom dlakom tamnosive boje. Maca je osjećala duboku bol kada god bi je dotakli sa jedne strane. Čak, izgubila je želju za vodom ili konzerviranim mesom koje smo joj ponudili. Očito je da se radilo o mački koja je odbjegla od svojih kuća prilikom granatiranja. Njezina boja i pasmina pokazuju da se radilo o mački koja nije imala jednog vlasnika. Kako je samo ovaj rat obezvrijedio djecu svijeta!

Zamisli kako je moja kosa postala poput vunene lopte! Moja kosa, čiju nježnost ti voliš, pretvorila se u zamršenu vunenu loptu. Šal koji je prekriva nije promijenjen još od prvog dana rata; crni šal sa razbacanim vezom na njemu. Ti znaš koliko ja volim kontrast koji stvaraju linije veza. Naš palestinski vez ima posebnost koja me sve više očarava dok više saznajem o njemu. Možda ću ti više govoriti o tome u narednom pismu.

Vraćam se čaši hladne vode. Hladnoća vode prodrla je u kožu mojih prsti i u moje srce i zagrijala njegove vene koje su ujednačeno drhtale na svako granatiranje. Ono što me trenutno zanima jesu preostale pročišćene kapi u hladnoj čaši dok klize u moju unutrašnjost poput dalekog sna.

Ko je Lamar?

Mala, lijepa i pametna Lamar je jedanaestogodišnja kćerka moga brata. Ona je moja prijateljica i sagovornica u hladnim noćima u tuđini. Ona voli mnoge stvari u ovom životu, a iznad svega, voli da živi; ne samo da postoji. Jednog dana, na engleskom jeziku, kazala mi je: “I don’t want just to be exist, I want to live!” (Ne želim samo postojati! Želim da živim!).

Ekskluzivno PISjournal