Khadir Golkariyan
Premda Turska održava bliske veze sa Azerbejdžanom i ulaže napore u rješavanju sukoba sudjelovanjem u pregovorima oko moskovskog koncepta prekida vatre, ali interes Ankare više od ‘bratskog odnosa’ je političko-ekonomske prirode. Azerbejdžan ima veliku važnost u obezbjeđivanju energije za Tursku i za ‘oboljelu’ tursku ekonomiju smatra se glavnim energetskim izvorom. Turski uvoz azerbejdžanskog gasa u prvoj polovini 2020. Porastao je za 23 %. Sukar, državna kompanija nafte Azerbejdžana je postal najveći inostrani investitor u Turskoj.
I u političkoj sferi, s obzirom na to da Turska namjerava postati utjecajna regionalna sila na Južnom Kavkazu, nužno je njeno kretanje iz potencijalnih vojno-političkih uvjeta u praktične, vezano za sukob oko Nagorno-Karabaha, i stoga želi više sudjelovati u budućem političkom rješenju Nagorno-Karabaha. S tim u vezi, iako se Turska ne spominje u nedavnom sporazumu o prekidu vatre koji sadrži deset tačaka, Turska inzistira da bude barem na nadgledanju regiona i koridora Lachin i Zangzur, što koridor Zangzur čini važnijim. Međutim, Rusija do danas nije dopustila Turskoj kontrolu nad koridorom Zangzur. A na zahtjev vlade iz Bakua Turska je odlučila stacionirati svoje vojne snage, pa čak i uspostaviti vojnu bazu na azerbejdžanskom teritoriju, ukoliko bi to odobrio azerbejdžanski Parlament.
Istovremeno, uvid u formu vojnih operacija može ukazati i na još jedan aspekt turskih ciljeva. Koncept azerbejdžanske vojske koja bi za savjetnike imala turske generale ima za cilj da se južni dio Nagorno Karabaha oslobodi dominacije armenskih snaga. Njihov plan je bio da nakon invazije na sjeverni dio i napredovanja u blizini Shushe, pokrenu operaciju ulaska na armenski teritorij i otvore potrebnu kopnenu cestu Munqri – Zangzur do Nakhčivana, a zatim da lahko preuzmu kontrolu nad cijelim Nagorno-Karabahom i oslobode ga dominacije armenskih snaga. U tom smislu Rusija je upozorila da ukoliko se armenske granice nađu u opasnosti da će pokrenuti operaciju. Na tragu toga, početak neophodnih priprema u cilju uspostave mira treba promatrati u svjetlu ove ruske zabrinutosti.
Ono što većina analitičara i stručnjaka naglašava jeste da je snažna potpora Turske Azerbejdžanu u ovom ratnom razdoblju igrala važnu ulogu u eskalaciji sukoba, koji je bez presedana od 1990-ih. Iako je Republika Azerbejdžan nastojala povratiti svoje okupirane teritorije, utjecaj Turske tokom posljednjih godina ne smije se zanemariti, jer jačanjem vojne infrastrukture Ankara se nastoji postupno kretati prema širenju svog utjecaja u regionu.
Treba napomenuti da je u vrijeme predsjedničkog mandata Abdullaha Gulla došlo do tenzija u relacijama između Turske i Azerbejdžana, 2008. jer je Turska nastojala uspostaviti politiku mira sa Armenijom. Ali nakon toga, tokom proteklih deset godina relacije između Turske i Azerbejdžana na svim nivoima su poboljšane. S obzirom da je Azerbejdžan bogat naftom i gasom on troši velika sredstva kako bi ostvario vojnu prednost u odnosu na svog siromašnog susjeda – Armeniju, istovremeno su turski oficiri vršili vojnu obuku azerbejdžanskih oružanih snaga. Nakon Izraela i Rusije Turska je postala treći snabdjevač oružjem Azerbejdžana. Istodobno, dubina rusko-turskog strateškog saveza o mnogim pitanjima od interesa, posebno o energetici, navela je Moskvu i Ankaru da dijele zajedničko stajalište o pitanju Nagorno-Karabaha, uprkos neslaganjima oko drugih pitanja. Zato je Sergey Lavrov na sastanku s nizom azerbejdžanskih parlamentaraca u septembru 2020. govorio o potpori Moskve vraćanju pet od sedam okupiranih teritorija u Nagorno-Karabahu, i ovo se podudaralo sa vojnim manevrima između Azerbejdžana i Turske koji su se održavali uzastopno tokom dva mjeseca (juli i august).
S pravom se može kazati da je kršenje prekida vatre od strane Armenije u regionu Tooz- Nakhčivan u junu, značilo početak inicijative za okončanje sukoba u Nagorno-Karabahu u korist Azerbejdžana, a sve na tragu turskih ciljeva.
Treba napomenuti da su od 2015. u Turskoj nacionalističke figure u savezu sa Strankom pravde i razvoja, i da je koalicija sa strankom Nacionalnog pokreta pod vođstvom Bagčelija dovela do povećanja provokacija na frontu Bakua. Mnogi članovi dviju koalicijskih stranaka u Turskoj podržavaju Azerbejdžan i daju prednost geopolitičkoj situaciji u odnosu na Europsku Uniju i Crno more.
Rezltati i posljedice prisustva Turske u sukobu Nagorno-Karabaha su slijedeći:
- Turska je realno djelovala u Nagorno-Karabahu i bez toga da je komentirala ruski utjecaj, nastojala je kroz svoj utjecaj u regionu pomažući azerbejdžanskoj vladi izvršiti pritisak na Rusiju što bi joj potencijalno moglo koristiti u Siriji ili Libiji.
- Turska je uvjerena da javno mnijenje i politička klima ni na koji način nisu u skladu s ruskim interesima, te da će njena čvrsta potpora Azerbejdžanu ojačati nacionalnu orjentaciju Azerbejdžana prema Turskoj u budućim odlukama.
- Jačanje turskog utjecaja u Azerbejdžanu će postepeno oslabiti geopolitičku situaciju i dugogodišnju rusku dominaciju u ovom regionu.
- Formuliranje zahtjeva Ankare posredstvom Alieva će značiti da Turska neće izravno biti izložena verbalnom političkom napadu ili biti optužena za diplomatsko podsticanje.
- Tursko vojno prisustvo u procesu prekida vatre otvorit će put za ostanak zemlje u regionu. Stoga će, s obzirom na geo-strateški položaj Kavkaza, Turska moći izvršiti značajan utjecaj na buduće trgovinsko-ekonomske-tranzitne usluge između sjevera i juga, za koje Iran ima dugoročne planove, i usmjeriti proporcionalnost u mjeri u kojoj to odgovara njenim zahtjevima.
