Robert Fisk
Kraljevstvo nikada nije bilo oaza mira kako su tvrdili njegovi vladari – njegova historija je bila historija presije i državih udara.
Čistke, ispitivanja, tvrdnje o mučenju, optužbe za izdaju, sumnje u ubistva, ludi rat u Jemenu i pogubni planovi za „reformisano“ kraljevstvo, sve s podrškom SAD-a i Zapada, a često i dodvorničkih medija. Pa šta je novo?
Jadni Mohamed bin Salman će sigurno biti nepošteno okrivljen. Daleko od toga da je on novi zastrašujući i neobuzdani autokrata u Zaljevu – protjerivanje najbližih rođaka, zatvaranje rivala i uplitanje u razorni sukob u Jemenu – on samo nastavlja dobro poznati put historije svoje zemlje. Saudijska Arabija je inače bila mjesto državnih udara, islamističkog bijesa i straha od atentata. Hajde, narode, dajmo MbS-u predaha.
Naravno, upravo je svrgnuo svog ujaka, princa Ahmeda bin Abdulaziza, i rođaka kojeg je 2017. razriješio dužnosti prijestolonasljednika i stavio u kućni pritvor, Mohammeda bin Nayefa, zajedno s Mohammedovim polubratom Nawafom i krugom drugih članova porodice, pretpostavlja se lojalnih pratilaca. Sadašnji ministar unutrašnjih poslova, Abdulaziz bin Saud bin Nayef, također je bio priveden, ali potom pušten nakon ispitivanja tokom vikenda.
Kraljevska porodica nije rekla ništa –nije zasigurno objavila ni demant – ali mnogo je priče, kao i inače, među diktaturama Bliskog Istoka – o zavjeri za svrgavanje sposobnog vladara kraljevstva, mogućeg državnog udara i o činu izdaje protiv samog MbS-a.
Interesantno, Rojters je citirao „izvor“ u regionu rekavši da je prestolonasljednik Mohamed optužio nove zatočenike da „vrše kontakte sa stranim silama, uključujući Amerikance i druge, da izvrše državni udar“. Još zanimljivije, da zapadni mediji – uključujući Wall Street Journal, koji je objavio originalnu priču – nisu špekulisali o tome ko bi mogli biti „Amerikanci i ostali“. Umjesto toga, postupci MbS-a opisani su u štampi kao „očajni“, „ishitreni“, „paranoični“, a sam prestolonasljednik kao „ćudljiv“.
Ovo je možda loš znak za MbS: „ćudljiv“ je oznaka koju smo dali pukovniku Gadafiju kada je prvi put pokazao znakove antipatije prema zapadu; na početku smo ga dočekali kao svježeg i reformističkog libijskog vođu koji je došao na vlast nakon svrgavanja korumpiranog kralja Idrisa. I Gadafi je završio, možemo se svi sada prisjetiti , kao „tiranin“.
MbS još nije postao nosilac ovog ekskluzivnog nadimka. Ali ko su, ako su svi ovi izvještaji tačni, „Amerikanci“ koji su navodno željeli podržati državni udar od strane različitih prinčeva? Zasigurno nije jednako „ćudljivi“ Donald Trump. Ni Jared Kushner, filozofski kralj izraelsko-arapskog mira za kojeg se vjeruje da je posebno „blizak“ 34-godišnjem nasljedniku prijestolja Saudijske Arabije – nasljedniku koji je 2015. godine pokrenuo jezivi , rat protiv Jemena i time direktno prouzrokovao smrt najmanje 10 000 civila.
Što se dosad američke administracije tiče, prestolonasljednik Mohammed jedan je od najcjenjenijih američkih kupaca oružja, čak i ako njegova nakana da kupi ono što Trump naziva svojim „lijepim“ oružjem nije uvijek u skladu s milijardama dolara koje je obećao Washingtonu.
Međutim, postoji mala sumnja da američke obavještajne službe imaju posve drugačiji pogled na hrabrog prestolonasljednika. Njihovo gotovo neracionalno nepovjerenje – čak i mržnja – prema MbS-u postali su jasni kada je CIA dala do znanja da vjeruje da je osobno naredio ubistvo novinara Jamala Khashoggija (koji je raskomadan u saudijskom konzulatu u Istanbulu prije 17 mjeseci). MbS je negirao bilo kakvu umiješanost i Trump je redovno ismijavao CIA-u, pokazujući ekstremnu razdražljivost za bilo koje obavještajno izvješće koje se našlo na njegovom stolu.
MbS je tražio garanciju od američkih i britanskih obavještajaca da princ Ahmed neće biti uhićen kada se u oktobru 2018. vratio iz Britanije nakon samostalnog progonstva u London tokom kojeg je nepromišljeno poručio onima koji protestuju protiv rata u Jemenu da se bombardiranja i ubistva ne bi se smjela fakturisati svim članovima porodice Sauda. „Kakve veze ima čitava porodica Al Saud?“ može se čuti kako demonstranti pitaju u snimku događaja. “Postoje određeni pojedinci koji su odgovorni. Ne uključujte nikog drugog. „
Ahmedov sin Nayef , jedan od najistaknutijih službenika obavještajnih i sigurnosnih službi u kraljevstvu, koji je i dalje uhićen i pod istragom, mnogo je cijenjen od strane CIA-e i Pentagona kao stručnjak za antiteroristički savez kojim upravljaju amerikanci.
Bilo je razumljivo da MbS – koji je očito bio jedan od Ahmedovih „pouzdanih osoba“ – neće gledati ljubazno na takve komentare. U takvim okolnostima, garancije na Bliskom Istoku su kao voda u pustinji. Ali sve to baca sumnju da je posljednja čistka prestolonasljednika Mohameda – njegovo hapšenje 500 uglednih Saudijaca i prinčeva u hotelu Ritz Carlton, 2017. godine, zbog navodne „korupcije“ bilo puki uvod u ono što tek dolazi – također je bilo usmjereno prema zapadnim obavještajnim službama koje su se plašile njegove moći i nepredvidljivosti i bile ljubomorne na njegov utjecaj na Bijelu kuću. U tom smislu, posljednja MbS-ova uhićenja bila su pro-Trump i anti-CIA.
Posljednji ekonomski rat Mohammeda bin Salmana s Rusijom i njegova odluka da sruši cijene nafte sugerišu da Putinov sigurnosni aparat, koji je na Bliskom istoku često razumniji od njegovih angloameričkih suparnika, nema posebnog entuzijazma da podrži prestolonasljednikov državni puč – te da on vidi svaki razlog za „povratak“ pouzdanijim saudijskim prinčevima sa čijim su precima sovjetski komunisti prvobitno uspostavili diplomatske odnose 1926. godine. Nevjerovatno, Sovjeti su bili prva strana država koja je Saudijskoj Arabiji dala potpuno diplomatsko priznanje.
Sada se čelnici kraljevskog dvora u Rijadu ponašaju više kao prvi boljševički vladari u Moskvi – možda s manje krvi, ali s jednakim podozrenjem prema svojim navodno odanim drugovima. Čini se da nisu svjesni opasnosti od nadmetanja sa svojim kolegama prinčevima, provociranja Putina, ubijanja Jemenaca (i Kashoggija) i dosađivanja CIA-i, sve u isto vrijeme.
Prvi kralj, Abdulaziz bin Saud, ili Ibn Saud, bio je okružen rivalima koji su ugrožavali njegovu vladavinu. I MbS se sigurno zamišlja u ulozi kralja Faisala, istinskog reformiste koji je također bio umiješan u sukob u Jemenu, građanski rat koji je započeo 1962. godine i završio osam godina kasnije, pri čemu su Saudijci podržavali rojaliste i pukovnika Nassera – sa 70.000 egipatskih trupa – podržavajući republikance.
Unutar kraljevstva, Faisal je uveo socijalnu jednakost, zajedno sa ministarstvom pravde. 1969. godine sumnjajući da su njegove vazduhoplovne snage i vojska planirale proegipatski puč – da bi stvorili „Republiku Arabiju“ – kralj hapsi ne desetine, već stotine generala i drugih visokih oficira. Tada je njegova nemilosrdna čistka zabilježena u obaveštajnim informacijama CIA-e, ali on je pokušao spojiti plemenske grupe Saudijske Arabije, zajedno sa šiijama u istočnim provincijama zemlje. Promovisao je obrazovanje za žene i suprotstavio se zagušujućoj moći vehabijskih sveštenika među ulemom. Zvuči poznato? Njegovo uvođenje televizije i njen „nevjernički“ uticaj na zemlju Meke i Medine doveli su do nasilnih protesta u kojima je ubijen princ Khaled bin Musaid.
Khaledov brat izvršio je atentat na kralja deset godina kasnije. Obrazovan u Sjedinjenim Državama – otpadnik za koga su kasnije arapski novinari u Bejrutu tvrdili da radi za CIA-u – Faisal bin Musaid je 1975. godine uspio ući na kraljevski sud sa kuvajtskom ministarskom delegacijom i tri puta ustrijeliti kralja – svog ujaka – fatalno, u grlo. Ubojicu su u početku nazivali „poremećenim“ – također se smatralo da je djelovao iz osvete za svog brata – ali kasnije je obezglavljen. Odveden je, kažu, hodajući nesigurno, prema svom egzekutoru, koji mu je zlatnim mačem odrubio glavu pred 20.000 gledalaca.
Saudijska Arabija nikada nije bila oaza mira kako su tvrdili njeni kraljevi i prinčevi. Oružana pobuna islamista u velikoj džamiji u Meki 1979. godine – koju je vodio čovjek izrevoltiran reformama kralja Faisala koji su stajali stotine života, konačno ugušen od strane francuskih komandosa – prokleo je novog kralja Khaleda i potom Kuću Sauda zauvijek. Prestolonasljednik Mohammed bin Salman vrlo dobro poznaje istoriju svoje zemlje, čak i ako nije naučio kako vladati kraljevstvom, vjerovatno će naslijediti 84-godišnjeg kralja Salmana. Za svoje neprijatelje on je opasan – ambicioznost i sumnja su braća po krvi – i radije slijedi svoje emocije, a ne saradnike. Ali on je, po klišeu, dijete svoga vremena.
Saudijska Arabija nikada nije bila primjer morala kako su tvrdili njeni vladari i to je nedostatak diktatora. Zaista, dat je azil nekim prilično neprijatnim i krajnje neislamskim likovima. Padaju napamet Ben Ali iz Tunisa, kao i Idi Amin iz Ugande, koji je ubio do 100 000 vlastitih ljudi, držao odsječene ljudske glave u svom hladnjaku, pa čak, tako su svjedoci dokazali, raskomadao jednu od svojih žena.
Na Bliskom istoku danas, svaki se autokrata plaši arapskog bunta koji se prvi put pojavio u Tunisu 2010. godine. Hoće li završiti u Saudijskoj Arabiji, zemlji u kojoj se rodio islam, u bitci ne između naroda i kralja, već u bratoubilačkoj svađi između tisuće prinčeva koji sada teže ugledu i moći pod kišobranom međusobno neprijateljskih članova kraljevske porodice? I može li se Muhamed bin Salman zaista kriviti ako se plaši upravo tog ishoda?
