Dr. Ramzy Baroud
PISjournal – Video je užasavajući, iako je to vrsta užasa koja je sada sinonim za ponašanje Izraela, njegove vojske, naoružanih doseljenika i društva koje je uslovljeno da “drugog” vidi kao podljudskog.
Ipak, ovo nije bio tipičan viralni video koji se gotovo svakodnevno pojavljuje s okupiranih teritorija. Žrtva, ovaj put, nije bila Palestinka. Bila je to starija francuska časna sestra.
Prvog maja, iz Jerusalima se pojavio snimak na kojem se vidi 36-godišnji Izraelac kako prilazi časnoj sestri – istraživačici na Francuskoj školi za biblijska i arheološka istraživanja – s leđa i nasilno je gura na zemlju.
U jezivom prikazu okrutnosti, napadač nije jednostavno udario i pobjegao. Udaljio se nekoliko koraka, a zatim se vratio do pale žene kako bi je više puta i nemilosrdno udarao nogama dok je bespomoćno ležala.
Ono što je bilo najnevjerovatnije bio je osjećaj normalnosti koji je uslijedio. Napadač je ostao na mjestu događaja, razgovarajući s drugim muškarcem koji je djelovao potpuno neometan onim što bi u bilo kojem drugom kontekstu trebao biti razoran događaj.
Video se nakratko nametnuo vodećim medijima, izazivajući površne osude. Mnogi su događaj objasnili kao dio šireg konteksta izraelskog nasilja, ističući genocid u Gazi koji je u toku kao najočitiji primjer ove nekontrolirane agresije.
Ali čak ni kontekst općeg nasilja ne objašnjava u potpunosti zašto je francuska časna sestra bila meta. Ona nije tamnoputa, ona je Evropljanka, ona je kršćanka i nema nikakve historijske ili teritorijalne pretenzije koje bi obično izazvale paranoju “sigurnosti” cionističke države. Ipak, incident je bio sve samo ne “izolovan”, uprkos žurbi izraelskih zvaničnika da ga nazovu “sramotnim” izuzetkom. Naprotiv, časna sestra je napadnuta upravo zato što je kršćanka.
Ovo postavlja pitanje: zašto?
Da bismo odgovorili na ovo, moramo priznati kako su palestinski kršćani sistematski izbrisani iz historije vlastite zemlje. Palestinski kršćani nisu samo prisutni na zemlji; oni su među historijski najukorijenjenijim zajednicama u Palestini. Oni su sve samo ne “stranci” ili “promatrači” uhvaćeni u navodno vjerskom sukobu između Jevreja i muslimana.
U stvari, prisustvo kršćanskih Arapa u Palestini starije je od islamske ere za nekoliko stoljeća. Oni su potomci historijskih plemena koja su oblikovala identitet regije mnogo prije pojave modernih političkih etiketa.
Marginalizacija palestinskih kršćana relativno je nova pojava, duboko povezana sa zapadnim kolonijalizmom. Vekovima su evropske sile koristile pretvaranje da “zaštite” kršćanske zajednice kako bi opravdale vlastite imperijalne intervencije.
Posljedično, ovo je domaće kršćane prikazivalo ne kao suverene Arape s mogućnošću djelovanja, već kao štićenike Zapada – narativ koji ih je efektivno lišio njihovog autohtonog statusa i otuđio od njihovog vlastitog nacionalnog tkiva u očima svijeta.
Cionizam je dodao smrtonosni sloj ovom brisanju. Često se predstavljao kao “zaštitnik” kršćana kako bi izbjegao izazivanje gnjeva svojih zapadnih podržavalaca. U stvarnosti, palestinski kršćani su bili izloženi istim politikama etničkog čišćenja, rasizma i vojne okupacije kao i njihova muslimanska braća i sestre. Kako drugačije možemo objasniti katastrofalno smanjenje kršćanskog stanovništva?
Prije Nakbe 1948. godine, palestinski kršćani činili su oko 12 posto stanovništva. Danas je taj broj pao na samo 1 posto. Samo tokom Nakbe, desetine hiljada ljudi su protjerane iz svojih domova u zapadnom Jerusalemu, Haifi i Jafi, njihova imovina je opljačkana, a njihove zajednice razorene.
Brz pogled na kartu Jerusalema i Betlehema danas govori priču o kontinuiranom brisanju. Jerusalem se sistematski prazni od svog domaćeg stanovništva, i kršćanskog i muslimanskog. Kršćanski posjedi i bogomolje su ograničeni, a “Mali grad” Betlehem progutao je prsten ilegalnih naselja i 8 metara visoki zid apartheida koji je rodno mjesto Krista pretvorio u zatvor na otvorenom.
Ipak, uprkos tome, rijetko čujemo o borbi za opstanak palestinskih kršćana. Umjesto toga, svijet povremeno nazira “incidente” – poput uobičajene navike jevrejskih ekstremista da pljuju po stranim hodočasnicima i svećenstvu u Jerusalemu. Ovo ponašanje je postalo toliko normalizovano da su izraelski ministri, poput Itamar Ben-Gvir, branili taj čin kao “drevni jevrejski običaj” koji ne bi trebao biti kriminalizovan.
Razlog zašto se palestinska kršćanska priča rijetko priča je taj što se ne uspijeva uredno uklopiti u prikladne narative koje koriste zapadne vlade. One su sklone predstaviti sukob kao sukob između jevrejske države koja se bori za svoj identitet i monolitne islamske prijetnje. Izrael je uveliko uključen u ovaj trop “sukoba civilizacija”, pozicionirajući se kao avangarda “zapadne civilizacije” protiv arapskog ekstremizma.
Ali neki Palestinci – i muslimani i kršćani – su, u manjoj mjeri, također krivi za upadanje u ovu zamku. Prvi često palestinski otpor prikazuju kao isključivo muslimansku borbu; u međuvremenu, neki kršćani učestvuju u istom diskursu koji je uopće doveo do njihove marginalizacije. Međutim, genocid u Gazi dokazao je da je ova logika ne samo pogrešna, već i neodrživa. Tokom pokolja, Izrael je uništio više od 800 džamija, ali nije poštedio ni kršćanska svetišta.
Dana 19. oktobra 2023. godine, izraelski zračni napad ciljao je zgradu unutar kompleksa Crkve Svetog Porfirija – jedne od najstarijih crkava na svijetu. U tom masakru ubijeno je 18 palestinskih kršćana, a njihova krv se pomiješala s prašinom svetišta koje je stajalo 1.600 godina. To je bio razoran podsjetnik da izraelska raketa ne pravi razliku između džamije i crkve, niti između krvi muslimana i kršćanina.
Priča o francuskoj časnoj sestri vrijedi svake pažnje koju je dobila, kao i meta napada na hodočasnike. Ali kako se naslovi šire, moramo se sjetiti da palestinski kršćani podnose patnju koja je kolektivna i ukorijenjena u tlu Palestine. Oni su sada ugrožena zajednica, a Izrael je krivac. Bez njih, Palestina nije ista. Palestinska domovina je cjelovita samo kada je kolijevka vjerskog suživota. A palestinski kršćani nalaze se u srcu te historije, koja datira dva milenijuma unazad. Njihov opstanak nije “pitanje manjine” – to je opstanak same Palestine.
