PISjournal – Javna, a posebno vanjska politika, može se posmatrati kao svijet teških izbora, gdje svaki donosilac odluka mora procijeniti posljedice i koristi svojih politika. Izbor politike temeljen na posljedicama i koristima uključuje ne samo samog donosioca odluka, već i druge bliske i susjedne aktere.
Svaki akter u međunarodnom sistemu suočen je s različitim izborima s obzirom na vlastite resurse moći i resurse drugih aktera, te mora donositi odluke unutar okvira svojih strateških interesa. Koristi i štete jedne politike ne ograničavaju se samo na donosioca odluka, već utiču i na sve aktere u regiji i u globalnom sistemu.
Turska je jedan od aktera jugozapadne Azije koja desetljećima nastoji pristupiti Evropskoj uniji, no nije bila u stanju prilagoditi se uslovima i obavezama članstva. Sveobuhvatna težnja Turske za članstvom u EU nastavila se i tokom tri desetljeća Erdoganova mandata, pri čemu je koristila sve dostupne taktike i instrumente, uključujući pitanje migranata prema Evropi, saradnju s NATO-om u intervencijama u Libiji, Siriji i drugdje. Međutim, do sada ti pokušaji nisu dali značajne rezultate.
Članstvo Turske u EU nije samo želja same turske vlade, već i težnja mnogih zemalja u regiji, uključujući Iran.Formalno članstvo Turske u EU donosi i prednosti i rizike za države regije, no prednosti nadmašuju nedostatke. Za Iran, pa čak i u slučaju da Turska ne postane članica u bliskoj budućnosti, moguće prednosti mogu se razmotriti kroz nekoliko ključnih tačaka:
Prvo – Direktna granica Irana s EU: Prihvaćanje zahtjeva Turske za formalno članstvo u EU učinilo bi Iran službenim susjedom EU i zemljom s zajedničkom političkom i ekonomskom granicom s važnim globalnim akterom.
Direktna granica s EU omogućila bi Iranu da postane značajan akter u globalnim odnosima moći, posebno u organizacijama poput Šangajske organizacije za saradnju, BRICS-a i drugih, te povećala njegovu sposobnost djelovanja kao mosta između Evrope i globalnog Juga.
Drugo – Smanjenje geopolitičkih napetosti: Formalno članstvo Turske u EU zahtijeva ispunjavanje određenih preduslova, čije bi provođenje moglo značajno smanjiti napetosti u jugozapadnoj Aziji. Neke trenutne geopolitičke krize u regiji, uključujući pitanje Kurda, sirijski konflikt, intervencije u Iraku, sjevernoj Africi i Kavkazu, posljedice su agresivne vanjske politike Erdoganova režima u posljednja tri desetljeća. Za članstvo u EU Turska bi morala ublažiti ili okončati te aktivnosti u skladu s mirnodopskim politikama Unije.
Treće – Smanjenje etničkih i vjerskih kriza: Jedan od dugoročnih izazova jugozapadne Azije i sjeverne Afrike bili su etnički, rasni i vjerski sukobi koji su ponekad eskalirali u regionalne ili globalne konflikte. Turska se zbog svoje raznolikosti našla u središtu ovakvih kriza, uključujući sukobe između Turaka i Kurda, šiitsko-sunitske napetosti s Iranom i šiitskom vladom Iraka, te civilizacijski antagonizam Osmanlijskog svijeta i Perzijske civilizacije. Za članstvo u EU, Turska bi morala ublažiti ove konfliktne politike.
Četvrto – Pristup evropskim tržištima: Turska je trenutno most između Irana i Evrope, posebno u ekonomiji i trgovini, što donosi koristi i Iranu. Kada Turska postane članica EU, Iran bi mogao preuzeti novu geopolitičku ulogu kao most između istoka i Evrope.
Članstvo Turske donijelo bi transparentnije ekonomske zakone, a turska ekonomija bi povećala kapacitete za trgovinu s Iranom, nadmašujući dosadašnju razmjenu. Formalno članstvo omogućilo bi Iranu izravan pristup evropskim tržištima, smanjilo troškove trgovine prema zapadu i povećalo sposobnost ublažavanja sankcija.
Stanje prema izvještaju EU-a: Godišnji izvještaj Evropske komisije o napretku Turske, “Izvještaj o Turskoj 2025”, pokazuje da Komisija EU nema optimizam za kratkoročno članstvo Turske. Prema Izvještaju o politici proširenja EU 2025, proces proširenja i prihvaćanja novih država članica do 2028. ne uključuje Tursku.
Izvještaj navodi ozbiljne zabrinutosti Vijeća glede demokracije, vladavine prava i ljudskih prava u Turskoj, te zaključuje da pregovori o članstvu trenutno ne mogu napredovati. Stoga se članstvo Turske u EU do 2030. čini nemogućim.
Najveća zabrinutost za punopravno članstvo Turske odnosi se na jačanje vojne i odbrambene moći Turske unutar Unije. No, agresivna strategija Turske u posljednja dva desetljeća pokazala je da koristi NATO resurse za vlastito jačanje i postala je najveći vojni član saveza nakon SAD-a.
Kao što Turska vlada i građani žele članstvo u EU i poboljšanje života, interesi Irana također zahtijevaju da podrži tu težnju.
Iran podržava članstvo Turske jer bi ono moglo donijeti značajne geopolitičke promjene u jugozapadnoj Aziji, upravljati postojećim izazovima i stvoriti uslove za održivi razvoj i stabilnost regije.
Međutim, prema Izvještaju o politici proširenja EU 2025, agresivna vanjska i autoritarna unutrašnja politika Erdoganova režima zatvara vrata EU za Tursku u narednom desetljeću.
Ekskluzivno PISjournal
