Nenad Radičević

PISjournalUprkos tome što evropski političari različitih nivoa uticaja uporno i dalje ponavljaju da nema i neće biti bilo kakvog ubrzavanja ili pravljenja prečica na putu ka članstvu u Evropskoj uniji, kako sada stvari stoje, upravo će samit šefova država i vlada EU to demantovati. To što će, kako se očekuje, evropska „dvadesetsedmorica“ dati Ukrajini i Moldaviji status kandidata za članstvo u EU, zapravo je jasna politička odluka o prečici. I to za dvije zemlje kojima evropski put nikad nije bio ni otvoren sve dok ruska vojska nije napala Ukrajinu.

Simbolički potez pod pritiskom javnosti
Prošlonedeljni zajednički odlazak njemačkog kancelara, italijanskog premijera i francuskog i rumunskog predsjednika i u Kijev iskorišćen je upravo za obnarodovanje svojevrsnog strateškog preokreta EU – otvaranja evropskog puta za zemlje Istočnog partnerstva, poput Moldavije i Ukrajine.

I dok ukrajinski predsjednik Volodomir Zelenski ističe o tome da je ovo „historijska sedmica“, većina evropskih medija ne analizira previše kako je došlo do ovakvog preokreta u stavovima Emmanuela Macrona i Olafa Scholza. Oni su prije samo mjesec i po dana pjevali drugačiju pjesmu.

Prvi je početkom prošlog mjeseca pozvao na formiranje svojevrsne „evropske (geo)političke zajednice“ u kojoj će EU biti njeno jezgro, a zemlje poput Ukrajine, dio najšireg kruga te zajednice, koja je zapravo njegov drugi pokušaj da podstakne reformu koja bi stvorila EU u više brzina.

Drugi je, poput prvog, odbacio da Ukrajina prečicom postane članica EU, ističući pritom da ne smiju prvo da se zaborave obećanja koja su data Zapadnom Balkanu da se „pridruživanje obećanja datih njima nije samo pitanje naše kredibilnosti, već da je njihova integracija i u našem strateškom interesu“.

Pa da li ovo znači da su oni promijenili mišljenje? Da li to znači da će Ukrajina i Moldavija zaista postati članice EU? Odgovor na ova pitanja je – ne.

Davanje kandidature Ukrajini i Moldaviji ima zapravo ekstremno simboličku ulogu, bar što se tiče zapadnoevropskih zemalja. Za razliku od lidera Poljske, Švedske ili Češke, lideri Njemačke i Francuske zapravo daju Ukrajini „ono što neće“ i više pod uticajem ogromnog pritiska međunarodne javnosti i zemalja istočne i centralne Evrope.

Strateški preokret bez prave strategije
Uprkos tome što, na primjer, dopisnik njemačkog privrednog lista Handelsblatt iz Brisela ističe da bi Ukrajina mogla u kratkom roku da ispuni uslove za članstvo EU, to nema previše realnosti sa time kako ljudi od uticaja u Berlinu i Parizu razmišljaju o tome.

Možda se najviše moglo saznati ovih dana iz jednog od rijetkih javnih govora Jensa Ploetnera, spoljnopolitičkog savjetnika kancelara Scholza.

„Samo zato što su vas napali, to vas ne čini boljim kada dođemo do vladavine prava“, rekao je Ploetner na pitanje o EU perspektivi Ukrajini.

Ne samo što je odbio bilo kakavu mogućnost „gledanja kroz prste“ Ukrajini po pitanju približavanju EU, on je i kritikovao medije što se samo fokusiraju na (ne)isporuke njemačkih tenkova Ukrajini umjesto da se usmjere i na buduće odnose Njemačke sa Rusijom.

Suštinski, ni Pariz i Berlin ne vide Kijev u EU, ali ne žele da odaju utisak da mu okreću leđa. Zbog toga govore o decenijama za ulazak Ukrajine u EU, a zapravo misle „nikad“.

Štaviše, za Njemačku Ukrajina, Moldavija pa i Gruzija nisu dio njenih geostrateških interesa a ni dio svojevrsnog njemačkog ekonomskog proširenog prostora. Zbog ruske agresije na Ukrajinu, to ni Scholzov spoljnopolitički savjetnik ne govori javno, ali već i ovo što je rekao je kod brojnih medija dovelo do toga da ga ponovo portretišu kao „Putinovog čovjeka“.

Uprkos svemu, Nemačkoj je važnije stabilizovanje budućih odnosa sa Rusijom. A to je cilj i Pariza pa nije začudila nedavna Macronova izjava da ne bi trebalo da „ponizimo Putina“, uz isticanje da su neophodni pregovori što pre.

S druge strane, eventualni ulazak Ukrajine, Moldavije i Gruzije i EU bi dramatično unutar EU ojačao političku moć zvanične Varšava jer bi upravo Poljske preuzela svojevrsno liderstvo istočnoevropskim i centralnoevropskim članicama EU. Drugim riječima, to bi dramatično pojačalo uticaj Vašingtona što bi dodatno srozalo moć Berlina, koji i onako u pojedinim trenucima ne uspijeva da se izvuče od američkih pritisaka.

Sve to ukazuje da je otvaranje EU za Ukrajinu i Moldaviju strateški zaokret EU u kojem suštinski nema strategije. To je obećanje o perspektivi koja se nikad neće ostvariti. Bar ako se o tome budu pitali Pariz i Berlin.

Zapadnom Balkanu „dati bar nešto“
S druge strane, obećanja data Zapadnom Balkanu imaju sasvim drugačiji status u Berlinu, koji u ovom regionu i te kako vidi svoje dugoročne strateške ekonomske ali i bezbjednosne interese. Ali, uprkos tome, ne bi trebalo očekivati čuda na ovonedeljnom samitu EU.

I u pravu su oni koji kažu da je nepravda dati status kandidata Ukrajini i Moldaviji, a da Bosna i Hercegovina na to čeka godinama. U pravu su i oni da je nepravda da EU ne započne pregovore sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom ili da odobri viznu liberalizaciju za stanovnike Kosova.

Odbor evropskih zvaničnika, kako onih sa više, tako i onih sa manje uticaja, sveo se na riječi koje je u Sarajevu izgovorila evroposlanica Viola von Cramon da „u slučaju da se status kandidata da Moldaviji i Ukrajini, takođe moramo dati nešto zemljama Zapadnog Balkana da bismo pokazali da smo kredibilni i da povjerenje u nas nije u potpunosti izgubljeno“, rekla je Viola von Cramon.

To „moramo dati nešto“ djeluje poprilično uvredljivo, naročito kada posle toga slijedi rečenica „svi smo protiv bilo kakvog ubrzavanja, pravljenja prečica ili pregovaranja, čak i oko članstva”.

Očigledno da su svi spremni da zažmure na prečicu za Ukrajinu i Moldaviju, a da čak i oni koji nisu zaboravili Zapadni Balkan nisu spremni da se ovaj region bore žučno. Pa tako francuski ministar za evropska pitanja Clement Beaune zadovoljno ističe na Savjetu ministara EU za spoljne poslove da „nijedan ministar nije uslovio davanje kandidature Ukrajini napretkom evropskih integracija Zapadnog Balkana“.

S druge strane, potpredsjednik Evropske komisije Maroš Šefčovič ističe da se „nešto mora dati Balkanu kako bi se kompenzovao ovaj veoma geostrateški pristup“ prema Ukrajini.

Međutim, nisu bez osnova strahovanja da će evropska „dvadesetsedmorica“ na ovom samitu dati Ukrajini „simbolično nešto“ a Zapadnom Balkanu ni „bar nešto što mora“.

Reformom EU protiv glasanja konsenzusom
I dok se mnogi nadaju da bi u zaključcima samita moglo da se nađe i to da bi Bosna i Hercegovina do kraja godine mogla da dobije status kandidata, prava nada za evropski put Zapadnog Balkana leži u nečem sasvim drugom.

Naime, njemački kancelar Olaf Scholz dolazi u Brisel sa njemačkim idejama o reformi EU što bi moglo da inicira ozbiljniji razgovor na ovu temu, kojoj se najviše raduje francuski predsjednik.

Berlinu je bilo jasno da Pariz neće odustati od ideje o reformi EU kako bi bila funkcionalnija te da neće dozvoliti proširenje EU dok se to ne dogodi. Zbog toga je Berlin sastavio deo svojih predloga za reformu, koja između ostalog uključuje da Nemačka dobije više mesta u Evropskom parlamentu jer ova zemlja od 83 miliona stanovnika ima 96 mesta a, na primer Malta sa pola miliona stanovnika ima šest evroposlanika.

Osim toga, Berlin predlaže i da se ukine pravo veta naročito po pitanju odluaka u spoljnoj politici, dok na tome ne insistira za ostale osjetljive oblasti, poput indirektnog oporezivanja, pravde i unutrašnjih poslova.

Zapravo više od 85 odsto zakonodavnih odluka EU se već donosi većinom a ne jednoglasno, ali spoljnopolitička pitanja su već dugo predmet jakih unutrašnjih sporova zbog čega će za ovaj predlog Berlina sigurno imati podršku Pariza, Rima i Madrida.

Ova inicijativa kancelara Scholza ima potecijal da dovede do ozbiljnijih reformi o funkcionisanju EU, prije svega po pitanju načina odlučivanja, i ukoliko oni budu uspješni to bi omogućilo Zapadnom Balkanu da ima šansu da uđe u EU. Ili u bar neki od krugova EU, ukoliko ona bude reformisanja u takozvanu EU u više brzina.

Ključno za to će biti dogovor o prelasku na odlučivanje kvalifikovanom većinom i u oblastima koje se tiču spoljne i bezbjednosne politike EU. A za to nema mnogo vremena, budući da se Macron suočava sa novoizabranim francuskim parlamentom u kojem nema apsolutnu većinu, a italijanskom i španskom premijeru sljedeće godine slijede izbori na kojima je njihova sudbina neizvjesna. Ni kancelaru Scholzu neće biti lako da održi tripartitnu koaliciju, ali mu na ruku ide njemačka politička kultura u kojoj se rijetko vlade raspadale i išle na prijevremene izbore.

Eventualno članstvo zemalja Zapadnog Balkana u EU zavisiće dobrim dijelom od postizanja upravo tog dogovora.

Izvor

Prethodni članakBin Salman dovodi Izraelce u Saudijsku Arabiju
Naredni članakSaudijski režim brutalno zlostavlja svoje protivnike

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime