Trita Parsi

Ubrzo nakon stupanja na dužnost, novoizabrani predsjednik Joe Biden suočit će se sa zastrašujućim zadatkom obnove nuklearnog sporazuma iz 2015. godine i povratka Sjedinjenih Američkih Država i Irana u pregovaračke odnose. Odlazeća administracija predsjednika Donalda Trumpa namjerava to učiniti gotovo nemogućim provodeći posljednjih deset tjedana u uredu kujući planove za daljnje istiskivanje Irana. Trumpov tim očito se nada da Biden neće željeti snositi političke troškove povratka ovih sankcija koje će biti povezane s nenuklearnim problemima poput balističkih raketa i ljudskih prava.
 
Ali transparentna sabotaža zapravo samo učvršćuje Bidenov izbor i može ga natjerati da uradi i više od samo obnavljanja sporazuma. Suprotno proračunima Trumpove administracije i njezinih saveznika u Izraelu, Biden sada može tražiti ne samo ponovno pridruživanje nuklearnom sporazumu, već i poboljšanje odnosa s Iranom kako bi ignorirao čvrst sporazum Saudijske Arabije, Emirata i Izraela da ga unište.

ODBIJTE IZBOR

Ovako je rizikovao i Izraelski premijer Benjamin Netanyahu i izgubio. Sredinom devedesetih godina, Izrael se zalagao da Iranski nuklearni program postane međunarodna sigurnosna briga, postavljajući to na vrh američke agende. Kada je Netanyahu stupio na dužnost, teheranski nuklearni program prikazao je kao egzistencijalnu prijetnju Izraelu i iransku vladu kao iracionalnu i suicidnu. Njegova strategija bila je umanjiti mogućnosti tadašnjeg predsjednika Baracka Obame: učiniti suzdržavanje neizvršivim, postaviti diplomatsku granicu toliko visoko da razgovori nikad ne bi uspjeli (naprimjer, inzistiranjem na nultom bogaćenju), i  samim time ostaviti na Obami da bira između rata i popuštanja Iranskom nuklearnom programu. Netanyahuova je tvrdnja, naravno, bila da Obama jednostavno nije mogao dopustiti da Iran nastavi sa nuklearnim programom za njegova mandata.

Ali Netanyahu je pogrešno tvrdio. Podizanjem uzbune, učinio je  opciju status quo (suzdržavanje) neodrživom. Obamina administracija morala je djelovati. Ali kad je to učinila, odbila je Netanyahuovu preporuku i umjesto toga odlučila se za opciju za koju je Netanyahu mislio da je potpuno prekrižio: pravu diplomatiju s Teheranom, zasnovanu na uzajamnim popuštanjima i kompromisima. Obamina administracija započela je tajne pregovore s Iranom u Omanu i ponudila prihvatanje da će se Iran obogaćivati uranijumom na svom tlu (čemu se Izrael žestoko protivio) sve dok Teheran bude pristajao na transparentnost i ograničenja koja će spriječiti proizvodnju nuklearnog oružja.

Da Netanyahu nije eliminirao opciju status quo i pokušao prisiliti Obamu da djeluje, velika je vjerotvatnoća da bi američki predsjednik učinio ono što su činili mnogi njegovi prethodnici kada su se suočili s problemom koji nije imao dobrih opcija: pustiti da se sljedeći predsjednik pozabavi time. Zapravo, Obama je upravo to učinio sa sjevernokorejskim nuklearnim programom.

Biden ne smije dopustiti da bude satjeran u ćošak u vezi s Iranom, kao što nije ni Obama. Trebao bi insistirati na više od samog nuklearnog sporazuma i na širi odnos, jer je iskustvo posljednjih nekoliko godina pokazalo da se nijedan sporazum o kontroli naoružanja ne može održati dok se odnosi između dviju zemalja i dalje pogoršavaju.

U 2015. godini nuklearno pitanje bilo je najhitnije, najpreciznije i najbranjivije za angažiranje Teherana. Dogovoreni sporazum nije izazvao druge brige, niti je prvenstveno osmišljen da dovede do nove ere između dvije zemlje. Iako se Obamin tim nadao da će uspjeh sporazuma dovesti do poboljšanja odnosa i šireg ublažavanja iranske vanjske politike, nije želio da se uspjeh sporazuma mjeri s bilo kakvim nenuklearnim ciljevima.

Taj je pristup proizveo sporazum s Iranom koji je Washington mogao prihvatiti, ali ne i onaj koji bi mogao izdržati pritisak koji je uslijedio. Mnogi tradicionalni američki partneri na Bliskom istoku – posebno Izrael, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati – preferiraju sukob, a ne zajedništvo, između Sjedinjenih Država i Irana i imaju u interesu da Sjedinjene Države koriste svoju silnu vojnu i ekonomsku moć kako bi se spriječilo da se regionalna ravnoteža promijeni u korist Teherana. Te se države ne ustručavaju sabotirati diplomatiju između Sjedinjenih Država i Irana, čak i kad to znači uključivanje u američku stranačku politiku i zalaganje za politike koje potkopavaju američku sigurnost. Budući da su Sjedinjene Države vjerovatno dodijelile pretjeranu vrijednost svojim partnerstvima na Bliskom Istoku, Washington je nevoljan da se suprostavi ovoj sabotaži, štaviše nastoji udovoljiti. 

Sjedinjene Države pokazale su svoje poštovanje prema bliskoistočnim saveznicima tako što su prvo uvjerile Iran da ograniči svoje vojne mogućnosti, a zatim pomogle u izgradnji vojske svojih saveznika sporazumima o oružju i pomoći. Između 2014. i 2019. Washington je povećao prodaju oružja u Rijadu za 220 posto, prema Stokholmskom međunarodnom mirovnom institutu za istraživanje mira. Godinu dana nakon potpisivanja nuklearnog sporazuma, Obamina administracija potpisala je sporazum kojim je Izraelu pružena vojna pomoć u iznosu od 38 milijardi dolara tokom naredne decenije, što je najveći paket takve pomoći u povijesti SAD-a.

Odsutni Trumpovi izgovori, pristojni pristup Washingtona strateškim partnerima, u kombinaciji sa tendencijom da Iran gleda kao izvor svih tenzija u regiji, stvorili su takve pritiske na nuklearni sporazum da je njegov dugoročni opstanak bio ugrožen. Sada bi Trumpova administracija htjela zapečatiti sudbinu sporazuma rastankom nastojeći ograničiti političke opcije svog nasljednika.

Umjesto da dozvoli Trumpu da prisili ruku, izabrani predsjednik Biden trebao bi iskoristiti priliku i proširiti vidike, čak i više nego što je to činila Obamina administracija. Umjesto da se zapita za koji se stupanj ublažavanja sankcija spreman boriti u Kongresu za oživljavanje nuklearnog sporazuma, trebao bi se zapitati kakav bi odnos Sjedinjene Države željele imati s Iranom u ovom stoljeću. Ako zarobljenost u neprestanom neprijateljstvu više ne služi američkim interesima, već zemlju čini manje sigurnom u trenutku kada javnost želi kraj ratova i povlačenje snaga s Bliskog istoka, tada bi Biden trebao nadmudriti Trumpa baš kao što je Obama nadmudrio Netanjahua i razmišljati šire od nuklearnog sporazuma. Naprimjer, direktne diplomatske veze s Iranom mogle bi pomoći Sjedinjenim Državama da izbjegnu sukob u regiji i omogućiti im da djelotvornije utječu na iransku politiku koju smatraju problematičnom. Biden bi mogao jasno nagovijestiti da je izvan nuklearnog sporazuma otvoren za normalizaciju odnosa s Teheranom.

Mnogi se u Teheranu mogu oduprijeti takvom potezu, jer su često pokazali da im je status quo prihvatljiviji nego mir. Da stvar bude još gora, Trumpovo kršenje nuklearnog sporazuma ozbiljno je diskreditiralo pojam pregovora sa Sjedinjenim Državama, a kamoli mogućnost širenja odnosa. Sastavljanje zagonetke američko-iranske diplomatije bit će izuzetno teško. Ali posljednjih nekoliko godina pokazalo se da ako ne pokušate, poteškoće neće nestati.

Izvor

POVEZANI ČLANCIVIŠE OD AUTORA