PISjournal – 21. septembra, predsjednik Biden održat će svoj prvi govor pred Generalnom skupštinom UN-a. Govor će biti održan u važnom trenutku Bidenovog predsjedničkog mandata te će imati poseban uticaj na stavove o njegovom mandatu izvan zemlje. Brojni inostrani posmatrači su, otprilike nakon osam mjeseci praćenja politike, retorike i kriza ostali zapanjeni, čak i u šoku, shvativši da je Bidenova vanjska politika, od regiona do regiona, vjerni nastavak vanjske politike Donalda Trumpa i odricanje od Obamine vanjske politike.
Fareed Zakaria
Neka od ovih razočarenja su i posljedice iznenadnog i jednostranog načina na koji je Biden povukao američke snage iz Afganistana. Jedan njemački diplomata mi je rekao da se, po njegovom mišljenju, Donald Trump više savjetovao sa Berlinom nego Bidenova vlada, a tu su i neke posebne mjere poput sporazuma o podmornicama koji je razbjesnio Francuze.
No, sve veća zabrinutost se nastavlja i dalje u vezi s tim jednoserijskim događajima. Jedan visoki evropski diplomata izjavio je da je u odnosima s Washingtonom u bilo čemu, od vakcine do ograničenja putovanja, logika Bidenove politike, bez obzira na njegovu retoriku, isti onaj slogan „Prvo Amerika“ kojim se vodio i Donald Trump. Jedan kanadski političar kaže da su, u slučaju da se slijede, Bidenovi planovi „Kupujte američko“ više protekcionistički nego Trumpov „Prvo Amerika“. S obzirom na stalne kritike zbog Trumpovih tarifa, Biden ih je skoro sve ukinuo.
Još jedan jasan primjer Bidenove trampovske vanjske politike je nuklearni sporazum s Iranom, koji je jedno od važnih postignuća Obamine vlade. Biden je u toku svoje predsjedničke kampanje govorio da je povlačenje Donalda Trumpa iz tog sporazuma fundamentalna greška te da će se, kao predsjednik, vratiti sporazumu sve dok se Iran bude pridržavao svojih obaveza. Njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost, Jack Sullivan, opisao je ponovno uvođenje sankcija Teheranu od strane Trumpa, uprkos protivljenjima saveznika, opakim unilateralizmom.
Ali, otkako je došao na vlast, Biden se nije vratio nuklearnom sporazumu, te je čak produžio neke sankcije. Bidenovi zvaničnici, koji su se dugo vremena protivili nastojanjima za vođenje novih pregovora o sporazumu, sada ga žele produžiti i jačati. Dosad ta strategija Trumpa i Bidena u pogledu Irana nije dala rezultate. Iranske zalihe obogaćenog uranijuma porasle su sa manje od 300 kg 2018. god., na više od 3.000 kg u mjesecu maju.
Ili uzmite u obzir politiku naspram Kube. Obamina vlada bila je toliko smjela da se suprotstavi jednom od najvećih poraza vanjske politike Sjedinjenih Država. Izolacijom i sankcionisanjem Kube od 1960. god., radi promjene režima u toj zemlji, Sjedinjene Države su praktično ojačale komunističku vlast na Kubi. Fidel Kastro je, proglasivši američku blokadu glavnim uzrokom svih problema Kube, stvorio nacionalistički zanos, te, ne samo da nije svrgnut, nego je ostao na vlasti najduže od svih nekraljevskih lidera na svijetu.
Kao i u Iranu, i na Kubi obični građani plaćaju cijenu takve politike. Jedan od najokrutnijih aspekata američke politike sankcionisanja jeste lahkoća njene primjene jer zadovoljava posebne interesne grupe u Washingtonu i bezbolna je za Amerikance, ali najsiromašnijim i najslabijim, milionima običnih Kubanaca i Iranaca, nanosi ogromne štete; onima koji nemaju nikakav način da se protestuju ili odgovore.
Obama je započeo smanjivati obim takve politike na Kubi. Trump je obrnuo smjer, a Biden je sačuvao Trumpovu politiku, te je, zapravo, pojačao sankcije. Na nedavnom glasanju Generalne skupštine UN-a kojim se osuđuje 60-ogodišnji embargo, 184 zemlje glasale su protiv, a dvije za. (Izrael je jedini glasao poput Washingtona.)
Biden i njegov tim su često kritikovali Trumpa zbog njegovih napada na međunarodni sistem zasnovan na pravilima. Ali kako se može obnoviti sistem ako sadašnja vlada slijedi čisti protekcionizam, jednostrane sankcije, ograničena savjetovanja s drugim saveznicima i politiku „Prvo Amerika“ u vezi s vakcinama pa čak i putovanjima u i iz Amerike?
Kada sam se prošle sedmice vraćao iz Evrope, zaposlenica britanske aviokompanije mi je tokom kontrole nervozno rekla: „Nadam se da imate američki pasoš.“ Rekao sam da imam, te sam je upitao zašto joj je laknulo. Odgovorila mi je: „Amerikanci su ulazak Evropljana u svoju zemlju pretvorili u noćnu moru, i to se čini veoma nepravedno jer mi imamo veću stopu vakcinacije, i naspram vas imamo manju stopu zaraženosti Covidom.“ Ogorčeno je zaključila: „Čini se kako vi Amerikanci ovih dana želite dupli standard koji bi pomogao samo vama, bez obzira šta drugi misle.“
To ne mora biti tako. Trumpova sebičnost trebala bi se smatrati stranputicom. Biden bi mogao iskoristiti govornicu UN-a za povratak svojim dubokim korijenima kao internacionaliste koji zna da zemlje s Amerikom ne stupaju u saveze samo zbog straha, mita ili sigurnosnih briga. Oni to čine jer najbolji predsjednici slijede politiku koja pored stalne pažnje prema interesima Sjedinjenih Država nastoji stvoriti otvoreni međunarodni poredak zasnovan na zakonima i pomoći drugima u napretku i razvoju. Ako Joe Biden nastavi svojim trenutnim pravcem, jednog dana bi historičari na njega mogli gledati kao na predsjednika koji je normalizirao vanjsku politiku Donalda Trumpa.
