Osman Softić

PISjournal – U Izraelu su 27. oktobra, 2026. godine održani parlamentarni izbori za Knesset, jednodomni parlament. U zakonodavno tijelo birano je 120 članova na četverogodišnji mandat. Izborni zakon Izraela cijelu državu tretira kao jednu izbornu jedinicu u kojoj glasa 7,3 miliona birača. Izlaznost je ovoga puta bila preko 77%. Glasalo je 5.717.386 birača. Lista koja pređe izborni prag od 3,25% važećih glasova (ekvivalentno četiri mjesta) ulazi u Knesset. Prag od 3,25% ima veliki uticaj na konačne rezultate izbora jer se glasovi za liste koje ne uspiju preći izborni prag poništavaju. Izrael koristi proporcionalni sistem zastupljenosti sa tzv. zatvorenim listama. Primjerice, stranka koja dobije manje od 3,25% važećih glasova i ne pređe izborni prag njeni glasovi se ne mogu prenijeti na bilo koju drugu stranku ili koaliciju. Zbog tog se pravila ti glasovi smatraju ništavnim [spaljenim]. Izrael koristi “Bader-Ofer metodu” sličnu evropskoj d’Hondtovoj metodi, matematičku formulu koja svako preostalo mjesto daje stranci s najvećim prosjekom glasova po mjestu. Ova metoda ide u korist većim strankama. Raspodjela mjesta odigrala je odlučujuću ulogu na posljednjim izborima kada je raspodijeljeno 300.000 glasačkih listića (6% glasova). Uprkos gotovo jednakom broju glasova između dvije konkurentne liste, Netanyahuov tabor je tada uspio osigurati komotnu većinu od 64 mjesta upravo zahvaljujući preraspodjeli glasova.

Izraelsko biračko tijelo je prilično fragmentirano i podijeljeno na više stranaka. Pored velikih stranaka poput desničarskog Likuda i lijevo-orijentirane Laburističke partije koja je 2024. godine promijenila ime u Demokratsku stranku, na izborima su se nadmetale liste različitih političkih i ideoloških opcija, od ultraortodoksnih vjerskih jevrejskih stranaka, stranke građana bivšeg sovjetskog bloka, vjerskog cionističkog pokreta, Druza i većinskih arapskih stranaka (20% palestinskog stanovništva koje ima izraelske pasoše i živi na teritoriji Izraela). Učešće velikog broja stranaka onemogućilo je bilo kojoj pojedinačnoj stranci da dobije većinu (61 mandat) neophodnu za formiranje vlade.

Predsjednik Izraela, Isaac Herzog, ima ovlasti da imenuje nosioca liste koja ima najbolje šanse za formiranje koalicione vlade(na osnovu preporuka stranaka koje podržavaju datu listu). Primjerice, Naftali Bennett je svojevremeno postao premijer kao lider koalicije u kojoj je njegova stranka osvojila samo šest mjesta u parlamentu. Nijedan od dva bloka, nacionalističke desničarske alijanse Benjamina Netanyahua i Alijanse za promjene, koju predvodi Gadi Eizenkot, nije osvojio većinu dovoljnu da može formirati vladu. Netanyahuova koalicija predvođena Likudom osvojila je 53 mjesta u Knessetu a Eizenkotov blok predvođen strankom Yashar 48. Oba suprotstavljena bloka su desničarska i između njih nema ozbiljne kvalitativne razlike u politici prema Palestincima i agresivnim regionalnim ratovima Izraela i okupaciji Gaze i Zapadne obale, Libana, Sirije ili općenito prema regionalnim ekspanzionističkim ambicijama Izraela. Stoga, koji god od dva bloka formira vladu to neće nužno podrazumijevati i promjene regionalne izraelske politike. Ni aktuelni premijer, osumnjičeni ratni zločinac, Benjamin Netanyahu ni umirovljeni general Gadi Eizenkot i njegov blok za promjene predvođen strankom Yashar nisu osvojili dovoljan broj glasova da formiraju vladu bez podrške manjih stranaka, uključujući i arapske stranke koje su osvojile impresivnih 19 mjesta u Knessetu.

Impresivni izborni rezultat stranaka arapske većine (sekularne i lijevo orijentirane zajedničke liste) i religioznije i konzervativne Ujedinjene arapske liste, mogao bi biti presudan za formiranje nove vlade. Za impresivni uspjeh većinskih arapskih listi zaslužna je masovna izlaznost arapskih birača ali i manje primjetan trend porasta broja jevrejskih glasova koje su te stranke dobile.

Važno je napomenuti da se radi o strankama arapske većine a ne o ekskluzivnim arapskim etničkim strankama. Iako su predizborne ankete sugerirale da će Eizenkotov cionistički opozicioni blok za promjene proći bolje od vladajućeg koalicijskog bloka, to se nije desilo. Stranka Yashar osvojila je 200.000 glasova manje od Likuda (21 mjesto u poređenju s Likudovih 26). Kako stvari stoje ovog momenta, čini se da nijedan blok ne želi vladati uz pomoć arapskih glasova. Takav scenarij oba bloka vide kao poniženje. Ako u narednih nekoliko sedmica ne dođe do formiranja vlade može se desiti da izbori budu i ponovljeni.

Genocid, progon, bezakonje, projekat Velikog Izraela (rat na sedam frontova) – kako se izraelskim ekspanzionizmom i vojnom silom nekoć pohvalio Netanyahu – vjerovatno će se nastaviti ako ne dođe do korjenitih promjena u mentalnom sklopu cionističkog režima. Čini se da nijednom bloku nije stalo do toga kako će na izbor nove vlade reagirati tzv. međunarodna zajednica i ostatak svijeta. S Netanyahuom na čelu, Izrael neće zauzeti novi kurs. S Eizenkotom na čelu, pak, unatoč njegovoj vojnoj ulozi u destrukcijama Libana i Gaze, postoji tračak nade da se izraelska politika iznutra promijeni, ali to ne znači i promjenu odnosa prema Palestincima.

Dilema za lidere oba bloka je strah da ne budu proglašeni izdajnicima jevrejskog naroda ako pristanu na formiranje vlade uz podršku većinskih arapskih stranaka. Njihov strah otvara mogućnost formiranja široke koalicije nacionalnog pomirenja bez arapskih stranaka, uz aranžman rotiranja dvojice lidera na premijerskoj poziciji. Ovaj scenarij više odgovara aktuelnom premijeru Netanyahuu. Eizenkot bi se u tom slučaju morao povinovati Netanyahuu i odustati od svojih predizbornih obećanja da će aktuelnog premijera dovesti pred lice pravde, ali ne za genocid nad Palestincima, već za odgovornost i propuste u vezi 7. oktobra (napad palestinskih komandosa Hamasa) na Izrael i 1.200 žrtava u vezi s istim, za Netanyahuovu korupciju, status ultraortodoksnih Jevreja prema služenju u vojsci i osporavanom nasilju Netanyahuovog režima prema izraelskom pravosuđu.

U predizbornoj kampanji nije bilo ozbiljne rasprave o genocidu u Gazi, eskalaciji nasilja između doseljenika i vojske na Zapadnoj obali, okupacijama južnog Libana i dijelova Sirije i ratu protiv Irana. Dakle, ništa što je Netanyahuov režim učinio na geopolitičkom planu u Izraelu se ne smije dovoditi u pitanje. Pokušaji Izraela da uspostavi dominaciju u Zapadnoj Aziji je tabu tema u izraelskoj politici. Štaviše, kako su se izbori približavali,Netanyahu je pojačavao prijetnje protiv Irana. Na taj način je pokušao uticati na američku politiku da odustane od pregovaračkog rješenja s Teheranom, tvrdeći kako je jedino rješenje za mir svrgavanje režima u Iranu.

Izraelski institut za studije o nacionalnoj sigurnosti (INSS), uticajni think-tank blizak režimu u Tel Avivu, nedavno je objavio studiju Tamira Haymana, bivšeg šefa vojne obavještajne službe Izraela, pod naslovom ‘Novi koncept nacionalne sigurnosti’. Hayman navodi da permanentni rat mora biti srž izraelske sigurnosne politike. U tom kontekstu, eventualne mirovne sporazume treba prihvatiti samo kao nužnost i kao privremene aranžmane koji se po potrebi mogu eksploatisati i odbacivati kada se pokažu beskorisnim za Izrael.

Haymanova doktrina nije ništa novo, osim što je ovaj bivši dužnosnik Izraela ovog puta iskreno priznao sigurnosni modus operandi Izraela. Ranije su se slične strategije pakovale u diplomatske floskule i prodavale kao koncesije. Netanyahuov rival Gadi Eizenkot, iskusni je i ratoborni general. Bio je načelnik generalštaba izraelske vojske (IDF). Eizenkot je prvi potencijalni premijer iz reda Mizrahi Jevreja (porijeklom je iz Maroka). Mizrahi Jevreji su iz Afrike i Azije i ne pripadaju vladajućoj političkoj i vojnoj eliti koju tradicionalno čine izraelski Aškenazi (Jevreji evropskog porijekla).

Eizenkot je tvrdolinijaš koji pripada izraelskoj školi mišljenja (taboru), koja smatra da Netanyahu nije bio dovoljno odlučan i sposoban da uništi Hamas u Gazi i porazi Hezbollah u Libanu i da nije bio dovoljno sposoban da osigura “stabilnost” na okupiranoj Zapadnoj obali.

Trita Parsi, potpredsjednik Quincy Instituta za odgovorno državništvo u Washingtonu, analizirajući Haymanov rad, kazao je da je “jedina mjera uspjeha Izraela u njegovoj sigurnosnoj politici obim njegove destruktivne moći”. Netanyahuova iracionalna opsesija genocidom u Gazi i uništenju Irana koje vidi kao smetnje na putu stvaranja Velikog Izraela (Eretz Yisrael), ostat će upamćeni kao njegovo naslijeđe. Bivši britanski diplomat i savjetnik generalnog sekretara NATO-a Haviera Solane, Alastair Crooke, u članku “Moć novčanika”, navodi da cionistički donatori u Americi, bez kojih Donald Trump nikad ne bi bio izabran za predsjednika, zagovaraju Netanyahuov politički program. Za njih su bilo kakvi pregovori s Iranom neprihvatljivi i ne može ih zadovoljiti ništa osim rušenja Islamske Republike u Iranu.

Uprkos uspjehu stranaka s arapskom većinom, nije izvjesno da će one biti pozvane da budu koalicioni partneri bilo kojeg bloka, iako se to jednom dogodilo 2021–2022. godine kada se Ujedinjena arapska lista pridružila kratkotrajnoj vladi Naftalija Bennetta i Yaira Lapida. Ako Eizenkot ne uspije formirati vladu (a sve su indicije da će on prvi za to dobiti šansu od izraelskog predsjednika), onda će to pokušati Netanyahu, koji će pokušati namamiti neke stranke u bloku za Promjene da promijene stranu i pridruže se desničarskoj vladi pod njegovim vodstvom ili široj vladi nacionalnog jedinstva s rotirajućim mjestom premijera, smatra Dov Waxman s katedre za moderne jevrejske studije na Kalifornija Univerzitetu u Los Angelesu. “Netanyahu je to učinio s Bennyjem Gantzom ali je kasnije spriječio Gantza da postane premijer, tako da sumnjam da bi Eizenkot pristao da to učini s Netanyahuom.” Postoje indicije da bi Trumpova administracija željela u Izraelu vidjeti novu vladu nacionalnog jedinstva. To bi moglo povećati pritisak na Eizenkota da pristane na ovaj scenario, navodi profesor Waxman. Ako se rat s Iranom uskoro ponovo rasplamsa to bi onda povećalo pritisak na oba lidera da pribjegnu kompromisnom rješenju formiranja vlade nacionalnog jedinstva.

Waxman, pak, smatra najvjerovatnijim scenarijem da ni Netanyahu ni Eizenkot neće uspjeti formirati vladu te da će vjerovatno biti raspisani novi izbori. Netanyahu će u tom scenariju ostati vršilac dužnosti premijera do novih izbora. Netanyahu je uvjeren da bi njegov blok na drugim izborima mogao proći bolje, tako da je moguće očekivati i scenarij s novim izborima. U tom slučaju, moglo bi proći i više mjeseci prije nego Izrael dobije novu vladu.

Ekskluzivno PISjournal