PISjournal – Neki kolumnisti, uključujući i neke naučnike među njima, tvrde da je Dokument o sigurnosnoj strategiji SAD-a iz 2025. godine mapa puta za „Trumpovu Monroeovu doktrinu“.
Na prvo čitanje, zvuči ispravno da Trumpova Amerika usvoji pristup vanjskoj politici s ciljem pokretanja globalnih ekspanzionističkih i intervencionističkih praksi, poput onog predsjednika Jamesa Monroea, koji ga je proglasio 1850. godine, a predsjednik Theodore Roosevelt ga je dopunio dodatnim stavkama kao logičnu posljedicu 1904. godine.
Veličina i prostranstvo planina ponizili su obične ljude i obične državnike, te su na kraju odbacili svoj ego. Ali za ljude poput predsjednika Donalda Johna Trumpa, pred čijim egom i planine spuštaju glavu od stida, ekspanzionizam i intervencionizam izgledaju kao pravi put. Pogotovo s obzirom na to da su JD Vance potpredsjednik, Marco Rubio državni sekretar i Pete Hegseth ministar rata – tri čuvara neokonzervativne i globalističke intervencionističke kabale usidrene i smještene u američkoj dubokoj državi – Trump je idealna osoba da ponovo podigne zastavu Američkog carstva.
Ipak, ništa ne može biti dalje od istine.Republikanska stranka je sugerisala, a Demokrate su pristale, da je došlo vrijeme da se pobrinemo za zemlju i njen narod čak i prije Trumpovog prvog mandata 2017. godine. Sjećate li se MAGA-e? „Učinimo Ameriku ponovo velikom“, taj politički slogan koji je Trump popularizirao tokom svojih predsjedničkih kampanja 2016., 2020. i 2024. godine, zapravo je bio odgovor na tvrdnje da SAD gube moć na geopolitičkoj, vojnoj, finansijskoj, ekonomskoj i tehnološkoj osnovi (Američki pad). Ali sada čak ni New York Times ne može reći da li išta drži MAGA-u na okupu.
Prije trideset godina, kada je Paul Kennedy, historičar i stipendista sa Yalea, objavio svoju ključnu knjigu „Uspon i pad velikih sila: Ekonomske promjene i vojska“, uslijedila je lavina knjiga i članaka koji su opovrgavali Teoriju pada.
Ali, do sada je toliko dokazano da George Friedman, američki futurolog i politikolog i osnivač Stratfora, koji je razvio vlastitu teoriju „američke krize“, objašnjava da se trenutna situacija u SAD-u uklapa u okvir institucionalnih i socioekonomskih ciklusa, kako je opisano u njegovoj knjizi „Oluja prije zatišja“.
Trumpova Amerika se uklapa u američke historijske promjene 21. stoljeća: smanjenje vojnih prednosti, deficitarna potrošnja, geopolitičko prekoračenje i promjena moralnih, društvenih i bihevioralnih uslova povezani su s „američkom krizom“.
Vodila se debata o obimu pada i da li je on relativan ili apsolutan; više ne. Kraj američkog carstva se brzo približava, a SAD se smanjuju tako brzo. Paul Krugman, ugledni profesor ekonomije na Postdiplomskom centru Gradskog univerziteta i bivši kolumnista New York Timesa, nije štedio: „Amerika je 2024. godine u pravom smislu još uvijek bila lider slobodnog svijeta… za samo sedam mjeseci, Trump je potpuno uništio temelje Pax Americana.
Gotovo sve njegove tarife očigledno krše GATT, a ipak je Trump vandalizirao svjetski trgovinski sistem jednako ležerno kao što je popločao Ružičnjak. Još nismo imali test da li će poštovati naše obaveze prema NATO-u, ali je rekao da njegova spremnost da se pridržava najcentralnije obaveze, garancije međusobne odbrane, ‘zavisi od vaše definicije’.“
Podijeljeni Zapad
Nijedan vođa bilo kojeg političkog bloka u današnjem takozvanom „zapadnom“ svijetu ne postavlja pitanje koje politički komentator David Brooks nameće: „Kako možemo stvoriti civilizaciju na koju ćemo biti ponosni?“ Umjesto toga, grozimo se vidjevši da Amerika i dalje oduzima brodove na otvorenom moru, vrši vansudska ubistva u međunarodnim vodama kod Venecuele i zaplijenjuje ogromne tankere za naftu.
Shodno tome, dokument o američkoj nacionalnoj sigurnosnoj politici, formalno pokazujući američki prezir prema Evropi, jasno je stavio do znanja da se dva kontinenta sada nalaze na strateškoj raskrsnici. Od ove tačke nadalje, Trumpova Amerika će nastaviti svoj put okretanja ka unutra. Za egoističnog Trumpa, ovo bi moglo biti „samo sklupčanje i umiranje“; tako da mora pronaći palijativne načine da zadovolji svoj ego.
Ali ko bi mogao očekivati novu Monroeovu doktrinu od dokumenta o američkoj Nacionalnoj sigurnosnoj strategiji (NSS) koji poziva evropske nacije da preuzmu „primarnu odgovornost“ za vlastitu odbranu, ukazujući da SAD više ne bi trebale garantirati sigurnost Evrope? Sada SAD žele da se usklade ne sa „cijelom Evropom i NATO-om“, već sa „patriotskim evropskim strankama“.
Taj eufemizam označava holandsku Partij voor de Vrijheid (Stranka za slobodu), poljsku Prawo i Sprawiedliwosc (Zakon i pravda), slovački Smer (Smjer- Socijalna demokratija), španski Vox (latinski za „glas“) i dansku Dansk Folkeparti (Danska narodna stranka). Uprkos referencama na socijaldemokratiju u njihovim nazivima, svi su to krajnje desničarski pokreti.
Uprkos deklarativnoj tvrdnji NSS-a da „održava američku prevlast na zapadnoj hemisferi“, on jasno poziva na izbjegavanje vojne konkurencije s Kinom i Rusijom i omalovažavanje takvih saveza od strane supersila preko okeana. Ovo ne može biti novi nacrt za Monroeovu doktrinu; neki čak nazivaju NSS „Trumpovom posljedicom Monroeove doktrine“. U 19. vijeku, Monroeova deklaracija pružila je presedan i podršku širenju SAD-a na američkom kontinentu. Krajem 19. vijeka, ekonomska i vojna moć SAD-a omogućila im je da sprovedu Monroeovu doktrinu.
Amerika u opadanju
Monroova doktrina, kako je prvobitno zamišljena kao izolacionistička vanjska politika, nije obećavala nikakav angažman ni protiv ni za Evropu ili Latinsku Ameriku. Bila je jednostavno ono što je bila: gomila prijetnji protiv „strane sile koja širi svoju moć na zapadnu hemisferu“. Kasnije, nakon dva svjetska rata, SAD su izgradile međunarodni sistem zasnovan na pravilima i obećale da će braniti taj sistem od zemalja koje bi ga osporile.
Da li iko vidi takvo obećanje u novom NSS-u? Dragi stari Samuel P. Huntington, moj savjetnik u Harvardovom centru za međunarodne poslove, jadikovao bi zbog „američkog propadanja“ za koje je smatrao da se dešava od kraja Hladnog rata. Ali desilo se. Zar nije? Da, desilo se tako sporo da većina ljudi ne može vidjeti da se dešava. Kolumnista Charles Krauthammer je to vrlo dobro istaknuo kada je napisao: „Da je Rimsko carstvo propadalo ovom brzinom, čitali biste ovu kolumnu na latinskom.“ Ali desilo se.
„MAGA“ odjekuje tako glasno da bi se SAD trebale „samo sklupčati“ i zaliječiti svoje strateške rane, ali Trumpov veliki ego, njegov naduvani osjećaj vlastite važnosti i snažna želja za divljenjem navode nas da pogrešno tumačimo NSS.
Stoga, on ulazi u palijativne diskusije poput one s Warner Brosom, govoreći da je imperativ da se CNN proda; baca bisere pred svinje izvlačeći SAD iz Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), UNESCO-a i Vijeća za ljudska prava Ujedinjenih naroda; u svom govoru na Generalnoj skupštini UN-a pred predstavnicima 150 zemalja govori besmislene stvari poput „ako Amerika nuklearno uništi svijet, neće biti UN-a“. Da li želi i on ukloniti SAD iz UN-a?
Malo ko bi bio šokiran da i Trump to učini, kao dio ponovnog zatvaranja SAD-a u svoju ljušturu.
