Mr. Ahmedin Škrijelj
PISjournal – Na Balkanskom poluostrvu nalaze se države Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Albanija, Kosovo, Srbija, Rumunija, Bugarska, Sjeverna Makedonija, Grčka i Turska.
Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Srbija, Kosovo i Sjeverna Makedonija kao samostalne države nastale su prestankom postojanja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) i Savezne Republike Jugoslavije (SRJ), u periodu od 1991. do 2008. godine.
Nastanak novih država na prostoru bivše SFRJ, obilježili su ratovi a posljedice tih ratova su genocid, ratni i drugi zločini, kršenja ljudskih prava i masovno stradanje civila. Naslijeđe tih konflikata osjeća se i danas a ogleda se u visokom stepenu nepovjerenja između naroda a može se reći i država koje su sudionici tih događaja. Dakle, iako su ratovi odavno završeni, trajan i stabilan mir još uvijek nije osiguran u ovom regionu. Proces izgradnje pozitivnog mira još uvijek je u toku.
Postizanje, odnosno uspostavljanje trajnog i stabilnog mira, predstavlja najveći izazov koji se kao imperativ nameće današnjim političkim elitama država nastalim na prostoru bivše SFRJ ali i narodima koji u njima žive.
Region u kojem živimo, obuhvata prostor koji je etnički, religijski i kulturološki raznolik, i pogodno je tlo za razvoj demokratije, suživota, nacionalne i vjerske tolerancije. Povoljan je i za dokazivanje da društva sačinjena od različitih vjerskih, etničkih i kulturoloških segmenata mogu dugoročno opstati i razvijati se kao harmoničan mozaik jedinstva različitosti gdje se umjesto konfrontacije usvaja aktivna životna koegzistencija. Iako je ostvarivanje tih ideala realno moguće mora se konstatirati da se naš životni prostor, danas, nalazi na jednakoj udaljenosti od spomenutih ideala ali i od procesa koji su tim idealima direktno suprotstavljeni.
Shodno tome, možemo istaći utisak (na osnovu aktuelnih političkih procesa i nestabilnosti koji se odvijaju u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini te između Srbije i Kosova) da je novi talas konflikata alternativa pozitivnom odnosno trajnom i stabilnom miru. Postavlja se pitanje koji su to pravični i održivi mehanizmi koji bi osigurali da se na Zapadnom Balkanu preko rata više ne dolazi do mira, odnosno da se aktuelni negativan mir preobrati u pozitivan mir odnosno u trajan i stabilan mir.
Prilikom traženja odgovora na pitanje da li je moguć pozitivni mir na prostoru Zapadnog Balkana fokusirat ćemo se na Republiku Srbiju odnosno njen odnos prema Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Kosovu, zločinima počinjenim tokom ratova 1991–2001 kako na teritorijama na kojima su izvođene ratne operacije tako i na teritoriji same Republike Srbije, smatrajući ta pitanja ključnim tačkama u procesu izgradnje pozitivnog mira u cijelom regionu.
Analiza stanja i prijedlog mjera
Da bi došli do odgovora da li je pozitivan mir moguć u postkonfliktnim zajednicama na Balkanu, potrebno je objasniti šta je to mir i kakav on može da bude.
Ćosić ističe da se mir najjednostavnije može objasniti kao stanje suprotno ratu. Ista autorica navodi da svako definisanje odnosno objašnjenje mira istovremeno sadrži „nasilje, sukob ili najradikalniji oblik upotrebe nasilja, rat koji rezultira takvim zločinima kao što su genocid ili holokaust“.
Dr. Nerzuk Ćurak, koji se poziva na norveškog znanstvenika Johana Galtunga navodi: „U teoriji mira norveškog znanstvenika Johana Galtunga pojam negativan mir definiran je tek kao odsustvo nasilja, kojemu nedostaju drugi, važni elementi društvene reprodukcije, prije svega sloboda i pravda da bi se transformisao u pozitivan mir kojim se označava proces izgradnje mira kao ireverzibilnog poduhvata, kao opće kulturne emancipacije koja onemogućava povratak nasilja.“
Na osnovu predočene teorije možemo zaključiti da postoje dvije faze ili dva koncepta mira, pozitivni i negativni, pozitivnom miru prethodi negativni mir, te da se kroz fazu negativnog mira razvijaju „sloboda i pravda“ kao ključne karakteristike pozitivnog mira, na kojima između ostalog treba graditi društvo i društveno uređenje. Društvo i društveno uređenje utemeljeno na principima slobode i pravde, po našem mišljenju, podrazumijeva uspostavljanje pravednog i humanog društva jednakih šansi zasnovanog na vladavini pravednih zakona, građanskoj i nacionalnoj ravnopravnosti u kojem su svi građani jednaki pred zakonom. Države ustrojene na pobrojanim principima i načelima uz ostvarivanje široke bilateralne i multilateralne saradnje sa svojim susjedima neće biti prijetnja miru i smanjit će ili će potpuno isključiti mogućnost novih oružanih i drugih konflikata, odnosno korištenje nasilja za ostvarivanje političkih ciljeva.
Ključni „kamen spoticanja“ u izgradnji pozitivnog mira na ovom prostoru predstavlja odsustvo suočavanja sa prošlošću i tranzicione pravde, ponovno oživljavanje tzv., velikodržavnih političkih i etnonacionalnih koncepata, gdje je naročito izražen velikosrpski politički koncept.
Pored toga, važan segment u izgradnji pozitivnog mira predstavlja i definisanje država ovog regiona kao građanskih čime se osigurava nacionalna ravnopravnost, međusobno poštovanje suvereniteta, evropske i euroatlantske integracije, visok stepen primjene i poštovanja ljudskih prava i sloboda, rješavanje svih otvorenih pitanja koja opterećuju odnose među državama a svoje korijene vuku u prošlosti (najčešće se tiču počinjenih ratnih i drugih zločina, sistemske diskriminacije), napuštanje unutardržavnog koncepta teritorijalne organizacije sa nacionalnim predznakom, prestanak korištenja sile ili prijetnje upotrebom sile za ostvarivanje političkih ciljeva, definisanje partikularnih državnih interesa na način da se njima ne zadire u suverenitet i teritorijalni integritet drugih država, ništenje političkih dobiti ostvarenih putem genocida i etničkim čišćenjem, itd.
Iako možda na prvi pogled navedene mjere djeluju kompleksno, ili čak nerealno, one su međusobno povezane i, po našem mišljenju, predstavljaju logične i efikasne korake u vraćanju povjerenja i dovođenja društava u stanje isključivanja sukoba i različitih vrsta konflikata i nasilja kao metoda za ostvarenje ciljeva.
Da bi mir bio pozitivan, on treba biti trajan, stabilan i pravedan. Komplementarnost ovih mjera sa fazama kroz koje mir prolazi prije nego dosegne željenu tačku uspjeha nalazimo u dokumentu Ujedinjenih nacija iz 1992. godine pod nazivom “Agenda za mir – An Agenta for Peace”.
Tim dokumentom se utvrđuju tri faze mira i to: kreiranje mira – peacemaking – okončanjem sukoba, nasilja i konflikata; održavanje mira – peacekeeping – kada se sukobljene strane sprečavaju ili suzdržavaju od obnavljanja tek / skoro okončanih neprijateljstava i kada se stvaraju uslovi za stabilizaciju i unapređenje mira; izgradnja mira – peacebuilding – koja je zahtjevna, kompleksna, složena, ali i jedino moguća ukoliko se teži trajnom miru, jer zahtijeva „spremnost da pogledamo u prošlost i da učimo iz negativnih iskustava konflikta i stradanja.
Ako ove tri faze mira iz Agende za mir UN-a uporedimo sa Galtungovom teorijom mira odnosno sa njegove dvije faze mira (pozitivni i negativni) možemo zaključiti da su UN-ove faze mira peacemaking i peacekeeping komplementarne sa Galtungovim negativnim mirom dok je UN-ova treća faza mira peacebuilding identična Galtungovom pozitivnom miru.
Ako trenutno stanje na Zapadnom Balkanu posmatramo kroz prizmu teorije o pozitivnom i negativnom miru, možemo zaključiti da je faza negativnog mira još aktuelna odnosno da su države i društva na ovom prostoru još uvijek u stanju mira koje je jednako udaljeno od novih sukoba i pozitivnog mira. Izvlačeći zaključak o stanju u Bosni i Hercegovini, Ćurak navodi da je negativan mir „najjasnije ime postdejtonske egzistencije Bosne i Hercegovine u kojoj još uvijek nisu poništeni okidači koji mogu dovesti do obnove nasilja, što implicira atribuciju našeg mira kao negativni.“
Zapažanja prof. dr. Nerzuka Ćurka u vezi sa Bosnom i Hercegovinom relevantna su u ocjeni stanja mira i u drugim dijelovima Zapadnog Balkana. Ako sagledamo situaciju kada su u pitanju odnosi Srbije i Kosova, te stanje unutar njih, takođe možemo izvesti ocjenu identičnu onoj koju Ćurak iznosi kada je u pitanju Bosna i Hercegovina. Šekarić-Stojanović takođe ističe da konfliktni potencijal Zapadnog Balkana leži u pitanjima statusa Bosne i Hercegovine i Kosova, navodeći ih kao prepreke za trajno prevazilaženje problema regionalne nestabilnosti.
Crna Gora, iako članica NATO alijanse, je suočena sa ozbiljnom institucionalnom krizom i međunacionalnim tenzijama gdje „srpski faktor“, koji nikada u suštini nije prihvatio samostalnost Crne Gore, ima kapaciteta, uz nedvosmislenu podršku Srbije, da ugrozi demokratska dostignuća koje je ova država ostvarila nakon osamostaljivanja 2006. godine, a naročito da, po našem mišljenju, u krajnjoj instanci suverenitet Crne Gore podredi interesima i potrebama Srbije i Rusije. „Srbija je kroz realizaciju svojih strateških dokumenata, politički, finansijski i logistički pomogla instaliranje i razvoj etnonacionalističkih centara. Podržani su aktivisti koji ne poštuju državu Crnu Goru i njene simbole. Pomognute su političke snage koje žele obnoviti nasljeđe vladavine Slobodana Miloševića i vrijednosti devedesetih godina prošlog stoljeća. Podršku zvanične Srbije dobili su negatori genocida u Srebrenici koji su glasali protiv rezolucije koja taj čin osuđuje. Ohrabreni su podržavaoci (pravosnažno osuđenih – prim. aut.) ratnih zločinaca Ratka Mladića i Radovana Karadžića.“
Republika Srbija je duboko involvirana, a možemo reći i odgovorna, za probleme političke i sigurnosne prirode koji postoje u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Kosovu, i mogu eskalirati do te mjere da ugroze postojeći mir i obnove konflikte i sukobe. Srbija odbija da prizna zločine, teške oblike kršenja ljudskih prava i kampanju organiziranog državnog nasilja i terora koji su provedeni nad Bošnjacima Sandžaka, Albancima Preševske doline i drugim manjinskim nacionalnim zajednicama.
Velikosrpski politički koncept, negiranjem presuda međunarodnih sudova u pogledu utvrđivanja genocida i drugih ratnih zločina, te presude u vezi sa nesprečavanjem genocida, pružanjem utočišta i neprocesuiranjem odgovornih za genocid i druge ratne zločine, osporavanjem suvereniteta i teritorijalnog integriteta susjednih država te ugrožavanjem interesa drugih naroda, potvrđuje svoju konstantnost destabilizirajućeg faktora koji uz neodlučnost i neobjašnjivu tolerantnost dijela međunarodne zajednice očigledno ima za cilj da svaku šansu za saradnju među narodima i državama ovog regiona učini nemogućom i tako nepovratno cijeli region gurne u dugoročnu nestabilnost sa sličnim ili istim posljedicama kao tokom ratova od 1990. do 1999. godine. Štetu od takve politike trpe svi narodi pa čak i srpski narod, za koji se nadamo da je većinski demokratski i liberalno orijentiran. Takva politika čitav region je dovela u situaciju, i pored činjenice da su oružani konflikti okončani prije više od 20 godina, da brani negativan mir umjesto da se aktivno radi na njegovoj transformaciji u pozitivan mir.
Prema podacima koji su dostupni na zvaničnoj internet stranici REKOM-a preko 130.000 ljudi je izgubilo živote na prostoru bivše SFRJ u periodu od 1991. do 2001. godine, a preko 10.000 se i dalje vodi kao nestali. Najveća stradanja, odnosno ljudski gubici i broj nestalih osoba dokumentovani su u Bosni i Hercegovini i na Kosovu.
Najveća hipoteka odgovornosti za stradanja u ratovima na prostoru bivše SFRJ (ne računajući Sjevernu Makedoniju), prema našem mišljenju leži na Srbiji te je shodno tome smatramo i ključnom državom za uspješno provođenje suočavanja sa prošlošću, tranzicione pravde ali i u njenom konkretnom slučaju i provođenja lustracije, naročito nad pripadnicima srbijanskih službi sigurnosti (vojska i policija uključujući vojne i policijske obavještajne i sigurnosne službe). Kao što smo već spomenuli tokom ratova na prostoru bivše SFRJ (uključujući rat na Kosovu i oružani sukob u Preševskoj dolini) državne strukture Srbije odgovorne su za zločine nad nesrpskim zajednicama i u Sandžaku, Vojvodini i Preševskoj dolini.
Bez tranzicione pravde nema demokratskog i pravednog društva, a samo takvo društvo može kreirati politike koje za cilj imaju mir, ravnopravnost, saradnju i stabilnost što je upravo i ključni efekat koji ovaj humanizirajući društveni proces treba da donese društvima koja još uvijek nisu do kraja izašla iz konflikta.
Iako se padom režima Slobodana Miloševića okončala nasilna faza u odnosu Srbije prema svojim susjedima, ali i prema svojim građanima nesrpske nacionalnosti, nove vlasti nakon tzv., demokratskih promjena nisu pokazale spremnost da prihvate odgovornost za dešavanja tokom ratova. Negiranje genocida, ratnih zločina, etničkih čišćenja i kršenja ljudskih prava vremenom su iz narativa prisutnog u javnosti postali i zvanična državna politika i stav Republike Srbije.
Suočavanje sa prošlošću i tranziciona pravda iako nužan nije i jedini korak u procesu uspostavljanja pozitivnog mira. Provođenje tranzicione pravde stvara potreban okvir za proces pomirenja koji treba da, kroz odnos prema prošlosti i preduzimanju konkretnih mjera, uvjeri ostale države i narode u okruženju (pa i one koji žive u Srbiji) da u Srbiji ne vide prijetnju niti faktor destabilizacije. Kao što smo rekli to je prvi i neophodan korak ali ne i jedini. Po našem mišljenju potrebno je preduzeti i niz političkih i pravnih mjera kako onih koje se tiču odnosa država u okruženju tako i onih koje se trebaju primijeniti u okviru ustavno-pravnog sistema Republike Srbije i drugih država a tiču se državnog uređenja, statusa, položaja, prava i sloboda manjina u odnosu na većinski narod a naročito onih koji žive u Republici Srbiji (posebno se misli na Albanace i Bošnjake). Pored toga potrebno je sprovesti i nekoliko zajedničkih bilateralnih i multilateralnih aktivnosti u pogledu stvaranja regionalnog političkog ambijenta i saradnje koji će čitavom regionu donijeti neophodan pozitivan mir kao prvu pretpostavku sveopćeg razvoja i prosperiteta.
Da bi se došlo do pozitivnog mira, tj., do mira koji je trajan, stabilan i pravedan, po našem mišljenju potrebno je sprovesti sljedeće mjere i aktivnosti:
▪ Donošenje Rezolucije o genocidu u Srebrenici u Narodnoj skupštini Republike Srbije;
▪ Donošenje Rezolucije / Rezolucija u Narodnoj skupštini Republike Srbije o priznavanju, osudi i obavezi procesuiranja zločina počinjenih nad građanima Republike Srbije bošnjačke, albanske, hrvatske, mađarske i drugih nesrpskih nacionalnosti u periodu 1990–2001. godina;
▪ Donošenje Zakona o lustraciji u Republici Srbiji i drugim državama regiona u kojima postupak tranzicione pravde nije proveden ili nije proveden u dovoljnoj mjeri;
▪ Obrazovanje zajedničke međudržavne komisije (multilateralne ili bilateralne) Srbije, Bosne i Hercegovine, Kosova i Crne Gore radi rješavanja pitanja nestalih lica;
▪ Obrazovanje zajedničke međudržavne komisije (multilateralne ili bilateralne) ili nekog drugog zajedničkog tijela sastavljenog od predstavnika policije i pravosuđa Srbije, Bosne i Hercegovine, Kosova i Crne Gore radi rasvjetljavanja, procesuiranja i privođenja pravdi odgovornih za ratne i druge zločine, etnička čišćenja, torturu i kršenja ljudskih prava, izvršene na teritorijama tih država uključujući region Sandžaka, Preševske doline i Vojvodine;
▪ Utvrđivanje prava na pravičnu reparaciju porodicama žrtava ili preživjelim žrtvama genocida, ratnih i drugih zločina, torture i drugog nečovječnog postupanja;
▪ Njegovanje zajedničke kulture sjećanja o svim žrtvama bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost žrtve ili počinioca zločina kroz sistem obrazovanja na svim razinama;
▪ Potpisivanje multilateralnog sporazuma (ili bilateralnih) o poštovanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta i odricanja od teritorijalnih pretenzija, te saradnji u procesu evropskih i euroatlantskih integracija između Srbije, Bosne i Hercegovine, Kosova i Crne Gore, a naročito između Srbije i Bosne i Hercegovine te Srbije i Kosova;
▪ Puno poštovanje i javno priznavanje presuda odgovarajućih međunarodnih pravosudnih institucija u vezi sa genocidom i ratnim zločinima, te shodno tome propisivanje krivičnih sankcija, u nacionalnim zakonodavstvima, za negiranje genocida i drugih pravosnažno presuđenih ratnih i drugih zločina kao i veličanje pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca;
▪ Definisanje država u regionu kao teritorijalno-političkih zajednica ravnopravnih građana i naroda;
▪ Sprovođenje ustavnih reformi na principima regionalizacije i decentralizacije uz obavezu ukidanja i budućeg neuspostavljanja teritorijalnih jedinica, unutar država, sa nacionalnim predznakom;
▪ Uspostavljanje ujednačenih ustavnih i zakonskih rješenja i istih ili sličnih političkih mehanizama koji će staviti na raspolaganje manje brojnim narodima (u odnosu na većinski narod) i nacionalnim manjinama, kako bi se na regionalnom nivou uspostavila simetrična, pravična i održiva rješenja u pogledu njihovog statusa, položaja, prava, sloboda i mehanizama kojima raspolažu.
Pozitivan mir je više imperativ nego mogućnost i smatramo da i pored svih izazova i prijetnji koji mogu prostor Zapadnog Balkana povesti putem obnavljanja starih sukoba i konflikata ipak do njih neće doći jer smo na stanovištu da poučeni iskustvom, brojem žrtava, brutalnošću i svirepošću te brojim drugim posljedicama, narodi na ovom prostoru neće prihvatiti učestvovanje u sukobima bez obzira šta političke elite u državama zagovaraju ili za šta se zalažu.
Ekskluzivno PISjournal