PISjournal – Ruski predsjednik Vladimir Putin, smijenio je Mihaila Bogdanova – zamjenika ministra vanjskih poslova i ključnog predstavnika prozapadnog krila u ruskoj diplomatiji – direktnom naredbom iz Kremlja.
Bogdanov, koji je porijeklom Jevrej, godinama je bio most između Moskve i Tel Aviva i poznat po tome što je sve ruske ambasadore na Bliskom istoku birao među svojim bliskim, ideološki srodnim krugovima. Njegova pozicija u najosjetljivijem dijelu ruske vanjske politike često je izazivala sumnje da ne djeluje prvenstveno u interesu Rusije, već da slijedi interese izraelskih i cionističkih struktura.
Putin, koji je prošle godine svjedočio gubitku moći svog saveznika Bašara al-Asada u Siriji, kao i napadima Izraela na druge bliske partnere Moskve u regionu, sada je, prema analitičarima, odlučan da ne dopusti potpuno gubljenje uticaja u Zapadnoj Aziji u korist SAD-a. Smjena Bogdanova, kao figure bliske Izraelu, upravo u ovom kontekstu dobija posebno značenje – kao pokušaj Moskve da umanji izraelski uticaj na svoju vanjsku i sigurnosnu politiku u ovom izuzetno napetom periodu.
Putin je prvo potpisao dekret kojim razrješava Bogdanova s funkcije zamjenika ministra, a zatim je posebnim ukazom opozvao i njegovu ulogu kao predsjedničkog specijalnog izaslanika za Bliski istok i Afriku. Iako je Bogdanov pokušao javnosti predstaviti ovu smjenu kao „prirodan odlazak u penziju”, činjenica da se ona desila usred najsloženijih geopolitičkih previranja u regionu ukazuje da su razlozi daleko dublji – i vjerovatno povezani s njegovom bliskošću Izraelu i povjerenjem koje je Tel Aviv godinama polagao u njega.
Pod njegovim prisustvom, jevrejski je lobi u Moskvi bio izuzetno snažan. Netanyahu je često uvjeravao Putina da može, preko svojih ličnih veza u Washingtonu i izraelskog lobija, poboljšati američko-ruske odnose. Kroz ovakve argumente, cionističke strukture su uspjele zadržati snažan uticaj u Kremlju gotovo dvije decenije, odvraćajući Rusiju od dosljednog praćenja vlastitih strateških interesa u regionu. Upravo zahvaljujući ovom uticaju, Bogdanov je zadržao poziciju u ruskoj diplomatiji, jer kako je Netanyahu rekao: „Izrael mu vjeruje.“
Nema sumnje da su i pogrešne politike Rusije u Siriji – posebno kroz tzv. Astanski proces, koji je Bogdanov osmislio zajedno s Erdoganovim režimom i britanskim obavještajnim strukturama – doprinijele destabilizaciji regije. Taj proces je omogućio militantima da se konsoliduju u Idlibu, a zatim postanu prijetnja i sirijskom suverenitetu i sigurnosti same Rusije. Bogdanov se smatra odgovornim za niz pogrešnih odluka Rusije ne samo na Bliskom istoku, već i u Africi.
Iako još nije jasno kakav će kurs ruska vanjska politika sada zauzeti, već sama smjena Mihaila Bogdanova je događaj od velikog značaja. U sve izraženijem sukobu između nacionalista i prozapadnjaka unutar ruske elite, rat u Ukrajini je značajno pretegnuo političku vagu u korist nacionalista. Danas svjedočimo izjavama i postupcima u ruskoj vojsci i diplomatiji koji su do prije samo nekoliko godina bili nezamislivi.
U svakom slučaju, odlazak Mihaila Bogdanova treba posmatrati kao pozitivan iskorak – važnu prekretnicu u ruskoj vanjskoj politici. To je signal da bi Rusija mogla započeti novi pristup prema svijetu oko sebe, te redefinisati svoj položaj u svjetskim odnosima, posebno s obzirom na sve kompleksniju dinamiku u Zapadnoj Aziji.
Ekskluzivno PISjournal
