Koje pouke obje strane trebaju izvući iz dva desetljeća rata u Afganistanu?
Marwan Bishara
Dvije decenije nakon invazije na Afganistan, Sjedinjene Američke Države su došle do neizbježnog zaključka da moraju okončati svoju vojnu intervenciju tamo.
Nemoćan da ostvari pobjedu protiv talibanske pobune, Washington je konačno odustao od vojnog rješenja i prihvatio pregovore, kojim su uglavnom diktirali oni koje je dugo zvao terorističkim fundamentalističkim ubicama “okupanim u američkoj krvi”.
Ova odluka se odavno sprema, ali uzastopne američke demonstracije su je uporno izbjegavale, insistirajući da SAD “ostvaruje napredak”, ako baš i ne pobjeđuje.
Tajni dokumenti nazvani “Afganistanski papiri” objavljeni prošle godine otkrili su dugogodišnju službenu politiku namjernog zavaravanja američke javnosti da misli kako je na ratnom frontu sve uredu, kad ustvari ništa nije uredu.
Baš kao i “Pentagonskim papirima” iz 1971. o ratu u Vijetnamu, nova otkrića su jasno pokazala da je ovo također rat koji se ne može dobiti i da je samo pitanje vremena kada će se SAD povući.
Ponižavajući kompromis
U tom kontekstu, sporazum postignut s talibanima u Dohi bi mogao ublažiti udarac, ali kompromisi nisu ništa manje ponižavajući za SAD i prilično su uznemirujući za njegove afganistanske saveznike.
SAD-u i njegovim saveznicima je bilo potrebno samo dva mjeseca da “oslobode” Kabul od ruku talibana i manje od dvije godine da tadašnji ministar odbrane Donald Rumsfled u Kabulu na konferenciji za novinare 1. maja 2003. proglasi da su “glavne borbene aktivnosti” okončane.
Tog istog dana je predsjednik George W Bush prilično bombastično proglasio da je rat u Iraku “misija uspješno okončana”.
SAD je, barem vojno, srušio, rasturio i porazio Al-Kaidu u Afganistanu, a 2011. godine je ubio lidera te organizacije, Osamu bin Ladena, ali svi kasniji napadi i strategije nisu uspjeli uništiti ili zaustaviti talibane.
Umjesto da su proglasili pobjedu protiv Al-Kaide i time završili priču, s obzirom da talibani nisu učestvovali u napadima u New Yorku i Washingtonu 11. septembra 2001, SAD je ustrajao u svojim ratni naporima.
Ali se Afganistan, poput Iraka, uskoro pretvorio u ogromnu kaljugu za koaliciju predvođenu SAD-om. Njegov težak teren, tribalizam i uporni talibani su učinili da je nemoguće pobijediti u ratu.
Smrtonosni talibani
Doista, talibani su postali još jači i smrtonosniji u drugoj dekadi sukoba, što je znatno koštalo Amerikance, njihovu koaliciju i njihove afganistanske saveznike.
Nakon 18 godina rata, ubijenih gotovo 2.400 američkih vojnika i više od 150.000 Afganistanaca, Washington je napokon prihvatio stvarnost svog poraza. U tom procesu je SAD potrošio, da ne kažemo proćerdao, više od 1.000 milijardi dolara, a prema nekim i 2.000 milijarde dolara na rat, što je 1.000 puta više od afganistanskog BDP-a.
Još jednom je imperijalna sila izgubila od domorodačkih boraca, konačno shvativši da kada se predugo bori protiv relativno slabije strane i sama postaje slaba.
Nakon Vijetnama i Iraka, čini se da je SAD izgubio svoj treći veliki rat i to najduži rat od svih njih.
Jedino preostalo pitanje za SAD jeste kako najbolje izbjeći ponavljanje pada Sajgona i ponižavajući prizor posljednjeg američkog helikoptera koji je izbjegao iz Južnog Vijetnama.
Kako bi zaustavili kontinuirane gubitke u krvi, ponosu i blagu, prije dvije godine je SAD konačno prihvatio ideju o dogovorenoj nagodbi sa talibanima, velikim dijelom prema vlastitim uvjetima oružane grupe.
Uvjeti za pregovor
SAD je htio da talibani najprije započnu razgovore sa afganistanskom vladom kako bi se postigao nacionalni dogovor o budućnosti zemlje i upravnom sistemu, ali su talibanski lideri odbili da pregovaraju sa “američkim pijunom” u Kabulu.
Oni su insistirali na direktnim pregovorima sa Washingtonom u vezi povlačenju američke vojske prije bilo kakvog dijaloga sa afganistanskim vlastima.
SAD je popustio – ili, kako je bivši američki ambasador u Afganistanu Ryan Croker kazao – predao se. Za godinu i pol je učestvovao u razgovorima sa talibanima u Dohi. Nastavili su ih i nakon što ih je američki predsjednik Donald Trump privremeno otkazao nakon ubistva američkog vojnika u samoubilačkom bombaškom napadu u septembru prošle godine.
Prošle sedmice je sporazum finaliziran, barem “u načelu”.
Prije potpisivanja sporazuma, SAD je insistirao da talibani pristanu na sedmicu dana smanjenja nasilja kako bi pokazali da kontroliraju sve različite oružane grupe u zemlji te da se obavežu da će uskratiti sigurno utočište u Afganistanu bilo kojoj neprijateljskoj grupi, poput Al-Kaide.
Talibani su pristali.
Ali je oružana grupa odbila da se obaveže na određenu američku, demokratsku ili liberalnu viziju budućeg Afganistana, te su insistirali na oslobađanju njihovih zatvorenih članova prije nego što je započela pregovore sa centralnom vladom u Kabulu.
Ravnoteža snaga
Diplomatija je još jednom odražavala ne apsolutnu moć bilo koje strane ili primat međunarodnog prava, već ravnotežu snaga na terenu.
To je ustvari simetrični diplomatski proces sa jasnim ciljem obnavljanja afganistanskog suvereniteta i nezavisnosti slobodan od stranih sila, bez “ako”, bez “ali”, bez “možda”.
Predsjednik Trump je započeo svoj mandat s oštrim izjavama, upućujući prijetnje i čak upozoravajući na “desetke milione ubijenih” u Afganistanu, ali talibanski lideri nisu bili impresionirani. Na njegov blef su odgovorili daljnjom eskalacijom, vjerujući da je vrijeme na njihovoj strani.
Kako je američki izborni sat odbrojavao, predsjednik je postajao sve željniji da sklopi dogovor.
On je čak predlagao i ideju o samitu u Camp Davidu kako bi se okončao rat u Afganistanu, ali su talibani odbili taj prijedlog.
Američkom predsjedniku možda nedostaju određeni kvaliteti, ali upornost nije jedan od njih. Već je ispunio obećanja da će odustati od važnih međunarodnih sporazuma, podići zid duž granice sa Meksikom i prebaciti američku ambasadu u Izraelu iz Tel Aviva u Jerusalema.
Trumpova prilika
I sada je došao trenutka da se smanji američko vojno prisustvo na širem Bliskom istoku, prije svega u Afganistanu, posebno nakon što je Trump rasporedio dodane vojnike u regiji Zaljeva kako bi odvratio Iran.
Ako uspije, ovaj sporazum bi bio značajno postignuće za Trumpovu administraciju, s obzirom na široki konsenzus u američkoj javnosti da je potrebno okončati rat u Afganistanu što je prije moguće. Okončanje američkog povlačenja, što je Obamina administracija započela, ali nije mogla završiti, moglo bi se pokazati jednim od njegovih najvećih izbornih sredstava.
Afganistanci su živjeli u užasu i razaranju proteklih četiri decenije, počevši od sovjetske invazije 1979, koja je dovela do građanskog rata, a zatim i američke invazije 2001.
Ratna ekonomija države je uzgajala korupciju i proširila crno tržište dominiranog narkoticima, koje proizvodi gotovo 80 posto svjetskog opijuma.
Čak i ako diplomatija uspije i strane snage odu, biće potrebno čudo da Afganistanci postignu nacionalno pomirenje, obnove svoju naciju i da stave zemlju na put ka normalnosti.
Unatoč umirujućim riječima zamjenika lidera talibana Sirajuddina Haqqanija u tekstu objavljenom u New York Timesu prošle sedmice, mnogi Afganistanci se boje osvetoljubivih, beskompromisnih talibana.
Moguća osveta
Oružana grupa bi se mogla osvetiti u Kabulu i ponovno nametnuti svoje ultrakonzervativne stavove afganistanskoj politici i društvu, suočavajući se s malim otporom i nesposobnom centralnom vladom koja nije bila u stanju da zaštiti nekoliko političkih i društvenih reformi poduzetih tokom protekle dvije decenije.
Mnogo će ovisiti o upornosti afganistanskog društva i njegove sposobnosti da samostalno djeluje u izgradnji nacije, bez naredbi vanjskih sila.
Kaže se, mudri uče iz grešaka drugih, pametni uče iz vlastitih grešaka, a glupi ne uče ni na jednom.
Amerikanci su možda napokon naučili svoju historijsku lekciju: sve imperije, od perzijske i mongolske do britanske i sovjetske doživjele su poraz u Afganistanu.
To je groblje imperija, glupani.
Ako se američko-talibanski sporazum održi, a to je sa velikim “ako”, Afganistanci će također imati priliku da izvuku pouku iz vlastitih lekcija.
Hoće li spriječiti da grupe poput Al-Kaide i ISIL-a od Afganistana naprave sigurno utočište? Hoće li započeti proces ozdravljenja kako bi se okončala patnja?
Neka se Afganistanci, prije svega talibani pokažu upornim u postizanju mira kao što su bili u postizanju rata.
