Mohammed Elmenshawy
PISjournal – U američkoj prijestolnici se sve više spekulira o rastućoj želji turske vlade da se povuče iz Sjevernoatlantskog saveza (NATO).
Ovakva nagađanja su se intezivirala u svjetlu uzastopnih napetosti kojima Ankara svjedoči u svojim odnosima s Washingtonom ili Briselom, dok su neslaganja između Turske i njenih zapadnih saveznika stigla do faze u kojoj situacija ne može ostati takva kakva jeste.
Tokom protekle dvije godine pokazali su se razmjeri neslaganja između dvije strane, što se očitovalo u krizi s avionima F-35, čija poglavlja još uvijek nisu zatvorena. Pored toga, tu je i pitanje stanja ljudskih prava u Turskoj, koje Washington vidi kao loše. Posljednji slučaj koji se odnosi na pitanje ljudskih prava je sudski proces protiv opozicionara Osmana Kavale.
Američki izvještaji pokazuju da je turski predsjednik planirao napustiti NATO od ljeta 2016. godine, nakon neuspjelog pokušaja vojnog udara protiv njega, budući da je smatrao da se Washington tome ne protivi, već ga pozdravlja. Turski predsjednik shvata da njegova zemlja nema pravih prijatelja u američkoj prijestolnici.
Kazna Washingtona
Spor između Turske i njenih zapadnih saveznika, na čelu sa Sjedinjenim Američkim Državama, eskalirao je samo nekoliko dana prije samita lidera zemalja s najrazvijenijim svjetskim privredama G-20 u Rimu, jer se turski predsjednik nadao da će se sastati s američkim predsjednikom Joeom Bidenom i drugim zapadnim čelnicima.
Devet država članica NATO-a (Kanada, Francuska, Finska, Danska, Njemačka, Holandija, Norveška, Švedska i Sjedinjene Američke Države), kao i Novi Zeland, ponovo su pozvale na “pošteno i brzo rješavanje slučaja” Osmana Kavale, turskog poduzetnika i aktiviste koji je već četiri godine u pritvoru bez suđenja. Predsjednik Erdoğan je odgovorio prijetnjom da će protjerati ambasadore ovih deset zemalja. Ankara optužuje Kavalu za pokušaje destabilizacije Turske.
Washington je kaznio Ankaru i isključio je iz grupe država koje sudjeluju u proizvodnji naprednih lovaca F-35 nakon što je Ankara kupila ruski sistem protivzračne odbrane S-400, što je glavna tačka napetosti na vojnom planu između dvije zemlje. Turska je sudjelovala u programu proizvodnje najnaprednijeg američkog lovca prilikom njegovog pokretanja. Turska je trebala dobiti oko 100 borbenih aviona F-35, no Washington ju je isključio iz programa 2019. godine nakon što je nabavila ruski sistem protuzračne odbrane.
Turska je druga najveća vojna sila u NATO-u nakon američke vojske i ubraja se u najvažnije historijske saveznike Washingtona u regiji.
Historijski posmatrano, nijedna druga zemlja nije odigrala tako značajnu ulogu kao Turska tokom hladnog rata, što je, u konačnici, dovelo do pobjede Sjedinjenih Američkih Država i Zapada nad Sovjetskim Savezom. To ukazuje na važnost Turske za američku strategiju, bilo unutar NATO-a ili da se osiguraju zapadni interesi u Evropi i na Bliskom istoku.
Div u regiji
Periodična studija Kongresne istraživačke službe ukazuje na važnost američke vojne prisutnosti unutar Turske kao glavne članice NATO-a, s naglaskom na bazu Incirlik u južnoj Turskoj, gdje se tradicionalno nalazi 2.500 američkih vojnika za obavljanje vojnih misija na Bliskom istoku. Istraživačke studije Kongresa postavljaju teška pitanja o praktičnim alternativama za ovu bazu koje ne utječu na američke vojne napore u ovoj problematičnoj regiji svijeta.
Američki krugovi smatraju da bi odvajanje od Turske bilo poput namjernog samougrožavanja interesa Washingtona. Turska se ne svodi samo na predsjednika Erdoğana, već je to geografski i ekonomski div u regiji koji igra ulogu separatora između Evrope i Bliskog istoka, te između Bliskog istoka i Rusije. Prema tome, gubitak Turske kao saveznika Zapada znači stavljanje Bliskog istoka na prag evropskih vrata i uklanjanje potencijalne barijere pred utjecajem Rusije, čime se potonjoj dopušta da prodre u srce Bliskog istoka. Osim toga, Turska je zemlja koja ima najbolju poziciju za uspostavljanje ravnoteže s Iranom, čije ambicije i utjecaj rastu zajedno s rastućim partnerstvom s Rusijom i Kinom.
Filozofski posmatrano, Evropa vodi polemike o članstvu Turske, zemlje koju u osnovi smatraju ”bliskoistočnom”! U intervjuu za poznati magazin The Economist, francuski predsjednik Emmanuel Macron doveo je u pitanje scenarij vojne intervencije za odbranu Turske.
Kao argument je naveo važne vojne odluke koje su Turska i Sjedinjene Američke Države donijele same, bez konsultacija s NATO partnerima, u rješavanju sirijskog pitanja. Macron je otvoreno govorio o članu 5. koji obavezuje države članice da vojno interveniraju kako bi odbranile bilo koju državu članicu koja je napadnuta. Macron je rekao iznenađeno i uz neodobravanje: “Ako sirijska vojska ili njeni vojni saveznici napadnu Tursku, hoćemo li intervenirati radi odbrane Turske?!”
Zatim je uslijedio razvoj tursko-ruskih odnosa u vojnom smislu, što se očitovalo u turskoj kupovini naprednog raketnog sistema protivzračne odbrane S-400. Unatoč sankcijama Kongresa, Washington i članstvo u NATO-u nisu uspjeli odvratiti Tursku od takve odluke. Pentagon je odgovorio oštro na ovakvo ponašanje i izbacio Tursku iz programa borbenih aviona F-35, a turski piloti koji su bili na obuci u Americi vraćeni su u svoju zemlju.
Produbljivanje saradnje sa Rusijom
Stavljanje tačke na krizu nastalu zbog proizvodnje aviona F-35 u koliziji je s najavama Turske da planira nabaviti drugu seriju ruskog protivraketnog odbrambenog sistema, što je dovelo do novog upozorenja Sjedinjenih Američkih Država na rizike pogoršanja bilateralnih odnosa.
Nakon posjete New Yorku kako bi prisustvovao Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda (UN) pred kraj prošlog mjeseca, Erdoğan je izrazio ljutnju prema američkom predsjedniku Joeu Bidenu i svoje nepovjerenje prema američkom savezniku.
Erdoğan je potom otputovao u Rusiju, gdje se sastao s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Dvojica čelnika su dogovorili produbljivanje odbrambene saradnje koja bi uključivala rad na borbenim motorima, podmornicama i raketnim motorima.
Turska je, također, izrazila želju za kupovinom najnovije generacije ruskih lovaca “Suhoj-35”, ako se ne postigne dogovor s Washingtonom. Turska vojska ne preferira ruske lovce jer ne odgovaraju zapadno orijentiranoj kulturi turske ratne avijacije. Takav dogovor bi doveo i do prekidanja članstva Turske u NATO-u.
Prije sedamdeset godina, prvi glavni sekretar NATO-a Lord Hastings Ismay rekao je da savez ima za cilj “zadržati Rusiju izvan Evrope, Ameriku unutar Evrope, a Njemačku unutar svojih granica.” Sedamdeset godina od osnivanja NATO-a i trideset godina od završetka hladnog rata, čini se da Turska, druga najveća vojna sila NATO-a nakon američke vojske, ozbiljno razmišlja o izlasku iz NATO-a, što bi bio početak kraja najvažnijeg vojnog saveza u savremenoj historiji.
