Abdullah Šahbazi
Svi pokazatelji ukazuju na ubrzano kretanje regiona prema velikom i neviđenom ratu; ratu u kojem je na jednoj strani Iran, a na drugoj SAD, a njegova eskalacija bi mogla zahvatiti ne samo region Bliskog istoka već i ostale svjetske regione; ratu koji bi potencijalno mogao značiti i ‘treći svjetski rat’ i koji bi strah američkih korisnika twittera preobratio u stvarnost.
Rat sa Iranom i američka ekonomija
Kažu da tržište prije nego li politički analitičari ‘namiriše’ promjene. Posljednjih dana su američke velike poduzetničke kompanije oružja, gasa i nafte svjedočile porastu cijena dionica. Premaizvještaju Forbesa od 6. Januara ove godine u proteklih pet dana je porasla vrijednost dionica tri velike ugovorne Pentagonove kompanije oružja koje: Northrop Grumman 8 %, Lockheed martin 4 % i Reiton 2 %. U protekloj sedmici su porasle dionice tri američke naftne kompanije: Weeting petroleum15 %, Occidental Petroleum 11 % i Hess 5 %.
Danas Amerika nije kao u proteklim decenijama vezana za za bliskoistočnu naftu kada se radi o osiguravanju energije. Slobodnim izvozom američke nafte, nakon dugotrajnog perioda zabrane, došlo je do porasta eksploatacije naftnog škriljevca i gasa. Marta 2017 Trump je obećao da će Ameriku učiniti neovisnom o uvozu nafte i gasa. Time su američke kompanije u saveznim državama koje posjeduju izvore naftnog škriljevca doživjele procvat. U novembru 2018. su predviđali ‘naftni tsunami’ koncem 2019. I početkom 2020 godine usljed porasta američke proizvodnje nafte na 17, 4 miliona barela dnevno. Ova promjena je predstavljala ‘noćnu moru’ za 15 zemalja članica OPEK-a i zemalja saveznica, kao što su Rusija, Meksiko i Kazahstan. Novembra 2019. SAD su sa proizvodnjom naften od 17, 9 miliona barela dnevno (18 % svjetske proizvodnje nafte) bile najveći proizvođač nafte u svijetu a predviđa se da u 2020 dostigne 570 hiljada barela dnevno čiste proizvodnje sirove nafte. U usporedbi sa 2019 kada se uvozilo 490 hiljada barela čiste nafte dnevno. Ovo je povijesna promjena da je posljednjih godina usljed eksploatacije naftnog škriljevca i gasa Amerika od uvoznika sirove nafte postala izvoznik što je u cjelosti promijenilo poziciju ove zemlje na energetskom svjetskom tržištu.
Novi bliskoistočni rat bi osim kompanijama za proizvodnju oružja donio korist i američkim energetskim kompanijama jer bi povećanje cijena nafte i gasa dovelo do procvata američkih država sa naftnim izvorima koje se smatraju Trumpovim uporištem na predstojećim predsjedničkim izborima. Trump zna da su ‘plave države’ (demokrati) njime nezadovoljni te da više nego prije treba poraditi na postozanju zadovoljstva kod ‘crvenih država’ (republokanci).
Tačno je da je posljednjih godina predsjednikovanja George Wacker Bush antiratni pokret u Americi doživio vrhunac i da je na tragu toga jedan od upečatljivih likova ovoga pokreta Barack Obama postao predsjednikom SAD-a. Tačno je da je Trump na predsjedničkim izborima 2016 koristio ovaj slogan, tj. okončanje militarizma u američkoj vanjskoj politici i usmjeravanje finansijskih izvora na unutrašnja pitanja i sa ovim sloganom je zadobio moć. I tačno je da je i sada prije započinjanja novoga rata s Iranom započeo široki antiratni front u Americi. Ali treba imati na umu da su američke vlade kroz povijest na temelju interesa finansijskih centara započinjale velike ratove, a nisu to činili obični ljudi. U sadašnjem ozračju stječe se dojam da Trump zajedničke vojno-oružane interese velikih energetskih kompanija i njihov procvat u ‘crvenim saveznim državama’ smatra zalogom svoje pobjede na predsjedničkim ozborima 2020. nego li nezadovoljstvo koje bi novim bliskoistočnim ratom izazvao u ‘plavim saveznim državama’.
U slučaju izbijanja rata moguća opcija za iranski raketni napad ,bi bila saudijska naftna postrojenja, ali za razliku od ranije, ovaj korak ne bi nanio štetu američkim vitalnim energetskim izvorima, naprotiv to je ono što želi Trump i američke naftne kompanije jer bi oštećenje ove glavne svjetske nergetske žile kucavice značilo procvat američke proizvodnje nafte i gasa.. ovaj bi rat najviše štete nanio Kini koja je najveća uvoznica sirove nafte u svijetu i kojoj ne bi odgovaralo narušavanje sigurnosne situacije u Perzijskome zaljevu. Kina 4 ,5 miliona barela od ukupno 10 miliona barela sirove nafte dnevno uvozi iz Perzijskog zaljeva i već duže vremena je na meti Trumpa kao najveći ekonomski takmac Amerike.
Kako su započela zbivanja?
Imajući u vidu ranije regionalne promjene, od početaka unutrašnjeg rata u Siriji koji je okončan pobjedom iranskih i interesa njihovih saveznika što je omogućilo regionalno pozicioniranje Irana bez presedana septembra/oktobra 2019. , posljednje događaje treba promatrati od petka 27. Decembra 2019, od 7:20 sati navečer po iračkom vremenu. Tada je izveden raketni napad na na bazu Keivan (K 1) u Kirkuku u Iraku u kojoj su bile stacionirane američko-iračke snage. U ovom napadu usmrćen je jedan ‘američki civilni poduzetnik’ a ranjen je jedan broj američkih i iračkih uposlenika. Do danas, što je zaista neuobičajeno, nije saopćeno ime ovog ‘američkog civilnog poduzetnika’, a u američkim medijima se ne spominju ni članovi njegove porodice. Nijedna grupa nije preuzela odgovornost za ovaj napad ali su ga američki dužnosnici pripisali ši’itskoj organizaciji Kata’ib Hezbollah koja predstavlja ogranak iračkog Hashad al-Sha’bi (Jedinice narodne mobilizacije). Hashad al-Sha’bi je zakonita i legalna iračka milicija koja je pod ingerencijom premijera ove zemlje.
Kao posljedica ovog događaja Amerika je u nedjelju 29. Decembra ratnim bombarderima F-15 napala pet baza Kata’ib Hezbollaha. U napadu je ubijeno 25, a ranjeno 55 osoba. U utorak 31. Decembra nakon ukopa ubijenih u američkom zračnom napadu revoltirani narod se u znak protesta okupio pred američkom ambasadom u Bagdadu, a jedna grupa je i napala na zgradu ambasade. Demonstracije ispred američke ambasade predstavljaju sasvim prirodnu reakciju na američko krvoproliće ali neki rušilači koraci te ispisivanje na zidovima ambasade slogana ‘Suleimani je moj vođa’ te dijeljenje njegovih fotografija izazvalo je sumnju. Neki eksperti su smatrali da je slogan pisao neko ko nije Arap, te su se pitali ‘da li je Trumpov nalog za ubistvom generala Soleimanija donesen pod utjecajem Netanyahua i posljedica operacije Mos’ada? I na koncu, u petak ujutro 3. Januara u 1: 30 minuta po lokalnom vremenu američki dron je u blizini aerodroma u Bagdadu usmrtio generala Qasema Suleimanija, vrhovnog zapovjednika elitnih snaga čuvara islamske revolucije Qods, Ebu Mahdiya al-Mohendesa, zamjenika Hashed al-Sha’biya i predsjednika Kata’ib Hezbollaha, te nekoliko drugih osoba u pratnji. Ovim činom je započela velika kriza kojoj se ne nazire kraj i koja će imati dalekosežne i povijesne posljedice regionalno i globalno.
Ko je Trump?
Trump nije ‘osoba’ već ‘fenomen’. Trump je produkt i izvršitelj općepoznatih finansijsko-političkih transnacionalnih centara koji ponad a ponekad i neovisno o zvaničnoj američkoj diplomaciji, gangstersko-mafijaškim metodama ‘guraju’ svoj koncept na Bliskom istoku i u ostalim dijelovima svijeta. Pod mafijom podrazumijevamo upravo onu mafiju koja je izazvala unutrašnji rat u Siriji i koja je munjevitim i zapanjujućim padom Mosula (10. Juna 2014.) 13 dana nakon Obaminog govora na vojnoj akademiji West Point koji je navjestio ‘kraj epohe vojnih zbivanja’ u američkoj vanjskoj politici, odjednom IDIL učinila razornim demonom za sirijski narod, ali i za zastrašivanje Amerikanaca te je to iskoristila za pljačku ogromnog državnog budžeta. To je upravo ona mafija koja je pod sloganom ‘ORDO AB CHAO’ (sistem se rađa iz pobune) sebi za cilj postavila, generalno uzev, nemire na Bliskom istoku, napose u Iranu.
Mafijaški transnacionalni interesni centri na Bliskom istoku ne idu za jednostavnom promjenom ‘postojećeg političkog sistema’ u Iranu u ‘poželjni sistem’ već idu za dezintegracijom sadašnjeg pozicioniranog stabilnog i jakog sistema kroz ‘velike nemire’ kao posljedicu ove dezintegracije. Ovi ‘veliki nemiri’ u Iranu imajući u vidu desetogodišnji rat unutar Jugoslavije 90-ih godina prošlog stoljeća i njeno cijepanje na pet sadašnjih manjih država, te iskustvo dezintegracije političkog sistema i uništavanje nacionalne infrastrukture u Libiji kao i tragediju unutrašnjeg sirijskog rata i uništavanje kompletne nacionalne infrastrukture ove zemlje, bi se, također, završili cijepanjem Irana na nekoliko manjih državica.
Proturiječnost i konfuzija koja vlada među analitičarima posljedica je prožimanja tri tendencije u Trumpovom ponašanju kao i nespojivosti i proturiječnosti između same ove tri tendencije: Trumpovo djelovanje kao predsjednika SAD-a u okvirima nacionalnih i globalnih interesa ove administracije; djelovanje Trumpa kojeg rukovode njegovi lični interesi koji se ovih dana prije svega očituju u njegovim naporima da postigne pobjedu na predstojećim predsjedničkim izborima; djelovanje Trumpa s ciljem osiguravanja interesa mafije s kojom je u sprezi.
Trump nije poslušnik koji će slušati zapovijedi gorespomenute mafije. Trumpova je pozicija takva da ova mafija treba pratiti njega kroz svoje planove ili da plasiranjem informacija i analiza nastoji usmjeriti Trumpa ka realizaciji svojih ciljeva. Ako bi Trump smatrao da bi ovi koncepti vodili ka njegovom padu prirodno je da ih neće slijediti.
Kroz dva važna aspekta Trumpovog ranijeg djelovanja, službeno priznanje Qudsa za izraelsku prijestonicu (6. Decembra 2017.) i službeno priznanje okupirane Golanske visoravni kao dijela izraelske teritorije (25. Marta 2019) svjedočili smo nesvakidašnju Trumpovu potporu Netanyahuu i naporima za njegovo pozicioniranje i spas, a to je izazvalo proteste političkih protivničkih centara u Izraelu. To se dešava u trenutku kada se ovi koraci s aspekta regionalnih američkih interesa ozbiljno mogu dovesti pod znak pitanja.
Stječe se dojam da će od terorističkog akta nad generalom Suleimanijem i velikim posljedicama time izazvanim profitirati mafija koja ima velike i opasne planove za bliskoistočni region. U svakom slučaju, nemiri i rušenje Bliskog istoka o čemu je bilo riječi u prvom dijelu može kroz procvat industrije oružja i energije učvrstitiTrumpovu izbornu bazu u ‘crvenim saveznim državama’, a istovremeno nanijeti ozbiljnu štetu najvećem američkom industrijskom takmacu, što se može definirati kao važan elemenat Trumpove strategije prema Kini.
