PISjournal – Nedavne izjave američkog predsjednika Donalda Trumpa o mogućnosti da Sirija igra ulogu u Libanu kako bi se dovršila misija koju je izraelski režim započeo protiv Hezbollaha nisu samo taktički ili medijski stavovi. Umjesto toga, one nose znakove šireg američkog plana za redizajniranje ravnoteže snaga u regiji.
Realnost je da Trump, u svojim riječima, suprotno tvrdnjama Washingtona i njegovih arapskih saveznika o vraćanju vlasti libanonskoj vladi, ovaj put nije govorio o vladi Bejruta niti o ulozi vojske ove zemlje u upravljanju sigurnosnim slučajem i oružjem Hezbollaha. Ovaj pristup pokazuje da u očima Washingtona, slučaj Libana nije slučaj suvereniteta, već dio šireg projekta obuzdavanja Osovine otpora. U tom okviru, glavni cilj nije jačanje libanonske vlade, već pronalaženje aktera koji može snositi političke i ljudske troškove razoružavanja Hezbollaha kako bi se utro put velikom američkom projektu u regiji.
Ali hoće li se Ahmad al-Sharaa, poznatiji po svom ratnom nadimku Abu Mohammad al-Jolani, koji se ranije borio protiv Hezbollaha u Siriji, osvetiti libanonskom pokretu? Hoće li regionalne sile prihvatiti ovaj scenario? Iako je Al-Sharaa otvoreno negirao tvrdnje o planu intervencije u Libanu, iračke grupe otpora upozorile su da su spremne boriti se protiv terorističkih milicija koje djeluju pod sirijskom vladom. Ovi stavovi bili su dovoljni da rasplamsaju značajnu zabrinutost unutar Libana zbog mogućih sektaških šiitsko-sunitskih sukoba. Dakle, samo pokretanje takvog scenarija od strane američkog predsjednika postavlja važna pitanja o njegovim ciljevima iza kulisa, budućnosti tenzija u regiji i položaju nove Sirije u regionalnoj dinamici.
Zašto Trump želi da Sirija preuzme ulogu Izraela u Libanu?
U protekle dvije godine, izraelski režim je pokušavao koristiti rat i atentate kako bi oslabio vojne kapacitete Hezbollaha. Ali iskustvo je pokazalo da potpuno uništenje pokreta vojnim sredstvima nije samo nemoguće, već je zapravo ojačalo legitimitet pokreta otpora unutar Libana. Osim toga, produžavanje rata moglo bi gurnuti Liban ka potpunom kolapsu i izazvati novi val nestabilnosti u cijeloj regiji.
Istovremeno, Hezbollah je održavao stalni sigurnosni kišobran iscrpljujućeg rata protiv okupiranih teritorija, dodatno destabilizirajući ionako krhke temelje režima u eri nakon 7. oktobra. Stoga Washington ne smatra da je Netanyahuova kontinuirana ratobornost, koja se široko smatra taktikom izbjegavanja domaćih političkih izazova, korisna za dugoročnu stabilnost režima. Upravo to Bijela kuća želi postići svojim naporima za normalizaciju. Kao što je Trump ponovio u utorak, Izrael bi „bio zbrisan s lica zemlje“ da nije bilo SAD-a i njega.
S druge strane, Trump, koji želi sačuvati svoje regionalne sporazume, dobro zna da bi prošireni rat u Libanu mogao ugroziti svaki potencijalni sporazum s Iranom. Zato javno poziva Izrael da prekine borbe, dok istovremeno traži alternativni način za postizanje istog cilja: slabljenje ili obuzdavanje Hezbollaha. Drugim riječima, Trump i Netanyahu se ne slažu oko strateških ciljeva za Liban, Bijela kuća ih samo želi postići uz nižu cijenu u odnosu na vlastiti sporazum s Iranom.
Trumpovi komentari se tu ne zaustavljaju. On ide toliko daleko da tvrdi da Netanyahu nije sposoban razoružati Hezbollah bez ubijanja civila i predlaže da Sirija preuzme taj zadatak, posao koji su takfirski teroristi pokazali tokom cijelog sirijskog građanskog rata da mogu obaviti jednako vješto kao i izraelska vojska. U tom okviru, nova Sirija izgleda kao atraktivna opcija iz perspektive Washingtona. To je zemlja koja nakon pada vlade Bashara al-Assada očajnički treba zapadnu i arapsku političku i ekonomsku podršku, te bi se mogla pokazati ranjivijom na strani pritisak.
Projekt oživljavanja sirijske uloge u Libanu
Na dubljem nivou, Trumpovi komentari podsjećaju na duge godine sirijske vladavine nad Libanom. Od 1976. do 2005. godine, Sirija je bila ključni akter mnogih sigurnosnih i političkih dešavanja u Libanu, efektivno djelujući kao njegov politički čuvar. Sada se čini da neki zapadni i regionalni krugovi osmišljavaju novu verziju ove uloge, zapravo, ne da bi podržali Hezbollah, već da bi ga obuzdali.
Ključna razlika je, međutim, u tome što Sirija kojom vlada Al-Sharaa nema ni vojnu moć Al-Assada ni historijski legitimitet da igra ulogu u Libanu. Dakle, svaki pokušaj uključivanja u slučaj Hezbollaha može izazvati snažne reakcije unutar Libana i oživjeti gorke dane libanskog građanskog rata.
Rizik od ponovnog aktiviranja šiitsko-sunitskih rasjeda
Jedan od najvećih rizika ovog scenarija je da se kriza u Libanu pretvori u otvoreni sektaški sukob. Ako vlada u Damasku, pod pritiskom Washingtona ili regionalnih igrača, krene protiv Hezbollaha, ta akcija bi se brzo protumačila i predstavila kao sunitsko-šiitski obračun.
Ovo ne bi samo destabiliziralo Libanon. Moglo bi se proširiti na Siriju, Irak, pa čak i dijelove Zaljeva. Činjenica da su određene iračke frakcije otpora već izrazile spremnost da se suoče s Al-Sharaaom ako on djeluje protiv Hezbollaha pokazuje da takav scenarij ima stvarni potencijal da se proširi u regionalnu krizu. Drugim riječima, Washington možda nastoji promijeniti dinamiku od direktnog sukoba Izraela i Hezbollaha do unutarregionalne posredničke borbe, u kojoj političke i vojne troškove snose arapske i muslimanske države, a ne Tel Aviv.
Dva teška izbora: Ostati Al-Sharaa ili se vratiti Al-Jolaniju
Ahmad al-Sharaa se sada nalazi u složenoj situaciji. S jedne strane, potrebna mu je podrška SAD-a, Evrope i Arapa kako bi učvrstio svoju vlast. S druge strane, zna da bi svaki sukob s Hezbollahom mogao Siriju ponovo gurnuti u kaljužu posredničkog ratovanja.
Ponašanje Damaska u proteklih nekoliko mjeseci sugeriše da se Al-Sharaa do sada klonio pridruživanja vojnim kampanjama protiv Hezbollaha. On je dobro svjestan da bi svaki potez u tom smjeru mogao destabilizirati njegovu već krhku novu vladu kod kuće i potkopati njen krhki legitimitet u inostranstvu. Štaviše, s obzirom na dokazanu sposobnost Osovine otpora za strategiju „jedinstva frontova“, koja se proteže od Teherana do Sane i od Iraka do Libana, ulazak u tako opasan ponor mogao bi značiti rani kraj Al-Jolanijeve vladavine.
Potreba za regionalnom saradnjom protiv doktrine haosa Washingtona i Tel Aviva
Scenarij uvlačenja Sirije u Liban i nastavka izraelskog ratnog huškanja u regiji trebao bi biti blokiran kontraprojektom kojim bi se Tel Aviv prisilio da prekine svoj rat i ekspanzionističku politiku u Levantu. U tom smislu, pored odlučne iranske podrške stabilnosti u Libanu protiv izraelske agresije u privremenom sporazumu sa SAD-om, Teheran nastavlja s ovim naporima diplomatskim putem na regionalnom nivou, kako bi osigurao ključnu garanciju da Sirija neće intervenisati u Libanu. Dokazi ukazuju na to da su napori u toku između Irana, Pakistana, Saudijske Arabije, Katara i Egipta.
Iako postoje razlike između stavova Teherana i stavova saudijskih i egipatskih zvaničnika u vezi sa unutrašnjim dešavanjima u Libanu, i dok ove zemlje žele razoružanje Hezbollaha, one također ne vide u svom interesu da pruže pokriće za nastavak izraelske agresije i ekspanzionizma u Libanu. Niti gledaju blagonaklono na projekat Washingtona da koristi teroriste pod Al-Sharaom kao izraelske posredničke snage na libanskom tlu, podstičući dalju regionalnu nestabilnost.
Ekskluzivno PISjournal
