Jenny Clegg
U septembru će nastupiti 10 godina otkako je američka banka Lehman Brothers
proglasila bankrot i time dovela globalni kapitalizam na rub propasti. Iako ovaj sraz
nije u konačnici doveo do potpunog raspada, poslužio je kao okidač za krizu poput one
iz 1930-tih, te je protekla decenija za većinu ekonomija bila decenija slabog rasta,
malog broja investicija i niske produktivnosti, popraćene zaduživanjem i deficitom, te
praktično nikakvim poboljšanjem u stopi dohodaka za gotovo 90% svjetskog
stanovništva. Iz mase se izdvaja nezaustavljiv uspon Kine u ovom periodu. Kineska
ekonomija je s početka također bila teško oštećena krizom, ali Kina je uspjela da se
oporavi u rekordnom roku, te da izraste u glavnu ekonomsku silu, sigurno se
približavajući centru pozornice globalnog poretka.
Ključne riječi: bankrot, kriza, ekonomija, uspon, Kina
Još od 2009. godine, kineska ekonomija je narasla trostruko, sa 4 600
milijarde dolara na preko 12 milijardi u 2017. godini, prestižući Japan 2011.
godine i zauzimajući drugu poziciju na svjetskom tržištu. Rast koji je zabilježen
na 9-10 procenata se ubrzao do 2011. godine, nakon čega je u sljedećih šest
godina usporio na održiviju „novu normalu“ od oko 7% godišnje, što je još
uvijek dosta više od svjetske stope od 3.9 %.
Dohodak po glavi stanovnika je narastao sa 3 500 dolara iz 2009. na 8 800
dolara u 2017. godini, sa godišnjom stopom rasta između 10-15%, što je dalje
predodredilo Kinu da se za osam godina priduži redu zemalja sa visokim
dohotkom. Urbano stanovništvo je imalo rast od 15 miliona godišnje, a Kina je
kreirala 8-10 miliona poslova godišnje. U 2017. godini bilo je 11 miliona novih
pozicija u poređenju sa 1 milionom u Indiji.
Kao što je i općepoznato, Kina je još od 1978. godine uspjela da izbavi oko
800 miliona stanovnika iz siromaštva. Proteklih pet godina, udio ekstremno
siromašnih je nastavio da pada sa 100 miliona na 30 miliona, težeći ka potpunoj
eliminaciji u naredne tri godine.
Petogodšnji plan (2011.–2015.) je omogućio rast minimalnih dnevnica od
13% godišnje. Ovo, u kombinaciji sa manjom stopom siromaštva, pomaže u
poboljšanju raspodjele dohodaka i smanjivanju ekonomske nejednakosti.
Nakon oporavka Kina je počela da mijenja svoj tempo rasta, ne oslanjajući
se više na jeftinu izvoznu proizvodnju i investicije, već uspostavljajući balans u
ekonomiji, usmjeravajući se na domaću potrošnju i visoke tehnologije. Ova
odvažna tranzicija je dovela do preokreta u samim temeljima ekonomije,
uspostavljajući nove stubove rasta. Trgovina je opala sa 37% udjela u BDP-u
2008. godine na trenutnih 20% , dok udio ukupne potrošnje BDP-a postepeno
raste svake godine još od 2012. godine. Sada je 400 miliona kineskih potrošača
srednje platežne moći glavna pokretačka sila svjetske ekonomije.
Između 2011. i 2017. godine, udio tradicionalnih privrednih sektora –
industrije uglja, željeza, čelika i cementa – je opao sa 75 na 60%, dok su
energetski, tehnološki, zdravstveni i okolišni sektori postali nova snaga rasta.
Prema podacima Međunarodne organizacije za rad, od 2003. godine radna
produktivnost je rasla 9,6% godišnje. Državne investicije razvijaju javnu infrastrukturu, e-trgovinu, te elektronske sisteme visoke tehnologije.
Zaposlenost u uslužnom sektoru je porasla sa 33 na 45%.
Danas Kina ima 109 kompanija koje se nalaze na listi Fortune Global 500,
za razliku od 30 u 2008. godini, i 10 u 2001. godini. Ekspresna željeznička
mreža Kine premašuje 22 000 km, te je postala najvećom na svijetu, čineći
skoro tri trećine svjetskih komercijalnih željeznica, uveliko smanjujući vrijeme
putovanja po zemlji sa dana na sate. Od 2008. godine proizvodnja električne
struje je nastavila da se povećava na godišnjem nivou od 10%.
Kineske industrije ne samo da sve više prednjače u tehnološkom razvoju
konvencionalnih područja kao što su elektronika, mašinerija, automobili,
ekspresne željeznice i avijacija, već i pokreću sve više tehnoloških inovacija.
Novi tehnološki sektori plijene sve više pažnje, uključujući vještačku
inteligenciju, internet stvari, autonomna prevozna sredstva, nanotehnologiju,
biotehnologiju, nauku o materijalima, napredno konzerviranje energije i kvantno
računarstvo. Kina već prkosi monopolu razvijenih zemalja u robotici i 3D
printanju. Vlada ulaže u područja kao što su visoko napredni elektronski čipovi,
avijacija i avijacijski pogoni. Štaviše, Kina će uskoro preteći Sjedinjene Države
kao najveće ulagače u istraživačkom i razvojnom radu (R&D).
Kina je jedna od predvodnica nove ere čiste energije, sa ulaganjima od
preko 100 milijardi dolara godišnje u tehnologije obnovljive energije i sa
elektro-energetskom mrežom pametne potrošnje koja je svakim danom sve veća.
Već 2017. godine Kina je posjedovala više od jedne trećine kapaciteta svjetskih
vjetroelektrana, četvrtinu solarnih postrojenja, te je bila šesta među prvih deset
prozivođača solarnih panela i četvrta među proizvođačima vjetro turbina. Prošle
godine je prodala više automobila na bateriju nego sve ostale države svijeta
zajedno.
Javna potrošnja u socijalnim uslugama 2012. godine činila je 9% BDP-a,
za razliku od 6% iz 2007. godine. Još od 2009. godine, Kina je utrošila 480
milijardi dolara na zdravstvo, a 95% stanovništva ima omogućeno osnovno
zdravstveno osiguranje. Ono je sada prošireno tako da i pokriva sve teže bolesti.
životni vijek je porastao sa manje od 75 godina 2010. na 76,7 godina u 2017.
godini. Sve veći broj kompanija uključuje svoje radnike u vladine programe koje
pružaju beneficije u slučaju povreda na radnom mjestu, porodiljsko odsustvo i
podršku nezaposlenima. Obuhvat penzijama je naglo skočio: 89 miliona ljudi je
počelo primati penzije u skladu sa novom socijalnom šemom ruralne penzije.
Kada je riječ o kulturi i medijima, uprkos vladinim cenzurama, medijski
sadržaji su sve raznovrsniji, novine su sve brojnije, te je sve veći broj
televizijskih programa na kojima se diskutuje o trenutnim zbivanjima, dok
istraživačko novinarstvo doseže nove i značajne visine. Filmska industrija, koja
je prije 10 godina bila gotovo preplavljena lažnim kopijama DVD-a, doživljava
preporod, a prihodi domaće kinematografije su postali ozbiljni konkurenti
američkoj filmskoj industriji.
Na međunarodnoj sceni, od finansijske krize, rast Kine čini između 30-
50% svjetskog rasta, što je uveliko premašilo udio SAD koji je manji od 20%, te
je igralo značajnu ulogu u ublažavanju recesivnog trenda, što se rijetko priznaje
u SAD-u. Kina je postala glavni trgovinski partner preko 120 zemalja, te je sada
ključni konkurent SAD-u kao glavnoj trgovinskoj naciji. Kina je i glavni
pokretač rasta zemalja u razvoju: već 2011. godine zemlje u razvoju su više
pozajmivale od Kine nego od Svjetske banke.
Također, Kina je počela da ostavlja svoj trag u globalnoj finansijskoj
strukturi, najprije sa osnivanjem Kooperacijske banke u Šangaju 2010. godine;
BRICS banke i najavljivanja inicijative „Svileni put“ 2013. godine; te otvaranja
Azijske infrastrukturalne banke 2015. godine. IMF je 2015. godine prihvatio
renminbi kao petu rezervnu valutu. Lista ide u nedogled.
Ovime se zacijelo ne nastoje poreći brojne mane, te cijene kineskog
razvoja – zagađenost, okolišni problemi, bruto stopa nejednakosti, gomilanje
dugova kao rezultata visoke potrošnje i skupih investicija, brojni primjeri niskog
standarda i slabe regulacije, određena kršenja ljudskih prava i više. Ipak, Kina
je usitinu postigla mnogo u tako kratkom roku. Još uvijek je u brojnim
pogledima zemlja u razvoju, te su pred njom brojni izazovi. U budućnosti,
fokus bi trebao biti na poboljšanju kvalitete, ne samo na povećanju kvantitete
rasta.
Okolnosti u kojima je Kina uznapredovala teško da su bile povoljne.
Godine 2012. došlo je do teškog perioda tranzicije vlasti. No i vanjska sredina je
također bila poprilično zahtjevna. Krizna situacija u SAD-u i EU je veliki dio
decenije usporavala globalni rast. Povrh toga, nestalni prilivi kapitala od
špekulacija – proistekli iz SAD-ovih mjera politike tzv. kvantitativnog
olakšanja, te manipulacije sa kamatnim stopama, doprinijeli su naglim porastima
i padovima na tržištima zemalja u usponu, uključujući i Kinu, uzrokujući štetne
oscilacije na kursnim listama.
Pritisak koji se vrši na Kinu posebice, kao glavnog krivca za svjetske
ekonomske probleme, uz optužbe da Kina izvozi, proizvodi i štedi previše, te da
je opći uzrok svjetskih nejednakosti i globalne deflacije. Prvih godina nakon
krize, SAD su vršile veliki pritisak na Kinu da revaluira renminbi. Ali Kina se
opredijelila očuvanju svoje valute, te je radije doprinijela uspostavljanju
ravnoteže kroz povećanje dohodaka nego poduzimajući nagle promjene kursa
valuta.
Nakon 2014. godine, kada se Američki federalni trezor pripremao da
poveća kamatne stope, fokus je preusmjeren na opuštanje kontrole nad kineskim
kapitalom i valutom, istovremeno podstičući paniku odliva kapitala. Dok je
Kina namjerno pokušavala da uspori rast i dovede ga na „novu normalu“,
izlažući se dodatnim finansijskim rizicima, odlivi kapitala su mogli
prouzrokovati kolaps, s obzirom na veliku potražnju kredita koji bi pomogli
ulaganjima da prevaziđu problem viška kapaciteta. Kina je izgubila između 600
i 800 milijardi od skoro 4 triliona koji su se nalazili u deviznim rezervama, a
akcijsko tržište je doživjelo nekoliko ozbiljnih oscilacija. No, uprkos
predviđanjima Zapadnih medija, koja su govorila o novom krugu valutnih ratova
ili još jednoj azijskoj finansijskoj krizi, kineski kolaps se nikada nije
materijalizovao.
Sama činjenica da je Kina većim dijelom uspjela da prevaziđe ove
ogromne pritiske i da nadmudri špekulacije, mora biti prihvaćena kao još jedan
od njihovih velikih postignuća u protekloj deceniji. Shodno tome, optužbe koje
dolaze iz američkog anti-kineskog lobija o tome da je ovo rezultat „varanja
sistema“ doimaju se krajnje ciničnim.
Očigledno je da bilo kojoj dominantnoj sili teško pada da se prilagodi
novoj sili u usponu i izbjegne „Tukididovu zamku“, ali ono što je posebice teško
za Zapad, tj. SAD i saveznike – jeste da uspon Kine, za razliku od njihovih
vlastitih tromih rezultata, razotkriva razliku između sistema koji nastoji izvući
svoje banke i onog koji nastoji izvući čitavu ekonomiju; između onog koji čini
sve što može da osnaži svoj finansijski sektor i onog koji uvodi ekonomske
stimulanse kako bi pojačao proizvodnju; između onog koji se namjerio na one
najsiromašnije u slijepoj potrazi za profitom i onog koji izvlači ljude iz
siromaštva, te pruža podršku drugima kako bi se izbjegle dodatne krize.
Dok su Zapadne ekonomije u posljednjih 10 godina nezaustavno pumpale
svoje novčanice diljem finansijskog tržišta u istim zamornim krugovima, Kina je postala drugačija država, i zaista, sam svijet je postao drugačije mjesto. No,
Sjedinjene Države ostaju duboko posvećene cilju zaustavljanja bilo kakvih
promjena kako bi svijet ostao ovisiti o američkom dolaru i američkom
potrošaču, čak i uprkos velikim trgovinskim deficitima. A tu naravno na scenu
stupa i trgovinski rat.
Kina je na putu da prestigne SAD kao najveću svjetsku ekonomiju prije
2030. godine, što će zasigurno postati istinski psihološki preokret na tržištu.
Ipak, zasada su kineska dugovanja još uvijek poprilično visoka, a kineski kolaps
još uvijek nije sasvim nemoguć. Da li će Kina moći uspostaviti kontrolu i
oduprijeti se pritiscima američkog trgovinskog rata? U konačnici, izgledi
američke ekonomije također nisu sjajni – Trumpove porezne olaškice su možda
kratkog vijeka, a predsjednik koji se vodi retorikom „Amerika na prvom mjestu“
će možda biti primoran da nauči da SAD i Kina trebaju jedna drugu.
