Pisjournal– Intervju New York Timesa sa Saifom Al-Islamom, sinom ubijenog libijskog diktatora Moammara al-Gadaffija, ponovo je doveo u središte pažnje porodicu Gadafi u toj sjevernoafričkoj zemlji. U razgovoru za američke novine, Saif Al-Islam kritikovao je nered izazvan višedecenijskim građanskim ratom u Libiji i nostalgično se sjetio vladavine svog oca i rekao da se namjerava vratiti u politiku kako bi vratio vlast u Libiji.
Pobunjene libijske grupe složile su se da održe opšte izbore 24. decembra, prvi put otkako su Gadafija zbacili i ubili revolucionari 2011. godine, odražavajući libijski san da prigrli demokratiju nakon decenija Gadafijeve diktature. Usred ovoga i nakon decenije ustanka, u vrijeme kad je zemlja propala i nema ni žive ekonomije ni sigurnosti, a gotovo da i nema normalnog života za ljude, Saif al-Islam kaže da je spreman da se vrati.
Saif al-Islam; od ruba smrti do međunarodnog tužilaštva kako bi se vratio u politiku
Bivši libijski diktator Moammar al-Gaddafi suočio se s narodnom revolucijom i kampanjom NATO-a u zračnim napadima 2011. čime je okončana njegova vladavina nakon četiri decenije. Kao rezultat toga, revolucionari su ubili Moammara i njegova 3 sina od ukupno 7, ali je sudbina Saifa Al-Islama nakon ovih događaja ostala nejasna. Dan nakon što mu je otac ubijen, Saif Al-Islam je pronađen i uhapšen. Pod očevom vlašću, on je izgradio veliki diplomatski rekord, uključujući uspješne pregovore iz 2004. koji su doveli do sporazuma o kompenzaciji sa SAD-om i Britanijom zbog pada aviona Pan Am Flight 103 u Lockerbieju, u Škotskoj, za koji je kriva libijska bomba koja je postavljena u avion. Takođe, slučaj bugarskih medicinara koji su u Libiju ubrizgavali HIV djeci uspješno je riješen 2007. Analitičari su vjerovali da će Saif al-Islam jednog dana zamijeniti njegovog oca.
Za razliku od svog brata Al-Saadija, koji je bio avanturistički sportista, imao je liderske kvalitete, ali su arapski ustanci srušili većinu snova Saifa al-Islama o upravljanju zemljom. Stvari su se brzo dogodile i htio je saviti mišiće, ali se kasnije suočio s nizom poraza.”Libija svjedoči rijekama krvi. Borit ćemo se do posljednje kapi krvi, do posljednjeg čovjeka koji stoji, do posljednjeg metka”, govorio je on dok su borbe protiv opozicije bjesnjele.
Četiri godine nakon Moamera, sud u Tripoliju osudio ga je za zločine koje je počinio tokom ustanka i osudio ga na smrt. No, u junu 2017. pušten je na slobodu nakon opće amnestije Vrhovnog suda i od tada je živio tiho i daleko od medija, te je svoje stavove iznosio preko svojih advokata. Međutim, 49-godišnjaka Međunarodni krivični sud još uvijek traži zbog “ratnih zločina”. Ali kaže da su libijski uvjeti u posljednjoj deceniji bili kritični i da je “oružana grupa koja me je pritvorila zaključila na kraju puta da mogu biti snažan saveznik”.
Saif Al-Islam, od neprijateljstva do revolucionara do prijateljstva političkih frakcija s njim
Povratak Saifa Al-Islama na libijsku političku scenu i moć ne bi trebao biti ograničen na posljednjih nekoliko sedmica. 2018. godine, kada je određen datum izbora u decembru, izjavio je da je spreman da se pridruži trci. U to vrijeme i sada mnogi politički posmatrači, uzimajući u obzir plemensku društvenu i političku strukturu Libije, vjeruju da on ima nadležnost da vodi državu. Jednostavno, libijska plemena mogu staviti svoju težinu iza njegove kandidature za vođu. Zanimljivo je da je, za razliku od prvih godina ustanka kada su mu neke revolucionarne snage bile zakleti neprijatelji, sada dio njih nastoji iskoristiti njegove političke potencijale i bazu podrške.
U svom nedavnom intervjuu rekao je da je slobodan čovjek i da se dogovara za povratak na političku scenu, dodajući da su mu oni koji su ga uhapsili sada prijatelji i ako ga većina Libijca izabere za vođu, postojeća pravna pitanja mogu se riješiti.Saif Al-Islam ustaje iz pepela političke krize Nema sumnje da se ponovno pojavljivanje Saifa Al-Islama Gadafija kao političke ličnosti u Libiji može posmatrati kao posljedica neuspjeha stranog intervencijskog projekta u zemlji u godinama nakon ustanka. Zemlja je bila u haosu godinama nakon svrgavanja Gadafija. Zapad je pod okriljem pomaganja revoluciji, ali zapravo zbog dominacije u rezervama nafte i plina u zemlji, vodio rat protiv Libije i otvorio put za pojavu tamošnjeg terorizma.
Tokom protekle decenije, Libijci su bili svjedoci teških ekonomskih i građanskih ratnih uslova. Posljednjih godina dvije suparničke vlade vladale su različitim dijelovima zemlje, jedna uz političku podršku UN -a i vojnu podršku Turske i Katara, a druga uz vojnu podršku Rusije, UAE -a i Egipta. Zapravo, prošlo je manje od pet godina od svrgavanja Gadafija da su se razlike u novom vodstvu popele na najveći nivo. Podjela je rodila UN-ovu Vladu nacionalnog sporazuma (GNA) u glavnom gradu Tripoliju, kao i Libijsku nacionalnu armiju i političko vijeće sa sjedištem u Tobruku na čelu s generalom Khalifom Haftarom. Takođe, veliki dio sjevera drže plemena povezana s ISIS -om. U kampanji pokrenutoj 2019., Haftar je nastojao da oduzme glavni grad Tripoli od GNA. Nije uspio jer je GNA primila vojnu pomoć od Turske. Nakon riješene intervencije Turske u libijskom građanskom ratu od juna 2020. godine i poraza snaga Khalife Haftar, kao i dolaska dviju strana u grad Sirt kao vitalne tačke između njih i upozorenja na direktnu egipatsku vojnu intervenciju, ratne strane su proglasile prekid vatre i naglasile diplomatsko rješenje.
Sastanak suprotnih strana pod pokroviteljstvom UN-a u Ženevi donio je sporazum prema kojem su se dvije strane konačno složile o formiranju privremene vlade u junu 2020. Mohammad Yunus al-Manfi, istočni diplomata, izabran je za predsjednika Predsjedničkog vijeća, a Abdul Hamid Dbeibeh, biznismen, izabran je za premijera. Deset godina nakon svrgavanja Moamera, Libija svjedoči o javnim i političkim tendencijama prema njegovom sinu.
