Andrew Mitrovica
Autor je nagrađivani istraživački reporter i instruktor novinarstva.
PISjournal – Izrael desetljećima vodi rat protiv Palestinaca. Pretpostavljam da bi ta činjenica mogla iznenaditi mnoge ljude čije je poimanje svijeta oblikovano isključivo konzumacijom sadržaja koje plasiraju zapadni mediji. Duboke i trajne ljudske posljedice izraelskog zastrašujućeg, neprestanog rata protiv Palestinaca – kojeg s neselektivnom okrutnošću izvršava okupatorska vojska i njeni de facto posrednici, fanatične doseljeničke milicije – bile su jasne svima koji žele ili su skloni da ih vide, generacijama.
Bezbroj života izgubljenih i osakaćenih u tijelu i duhu. Zemljišta i domovi ukradeni. Zanimanja i drevne tradicije uništeni. Iscrpljujući krug ponovne gradnje, da biste gledali kako se sva obećanja i prilike pretvaraju, u trenu, u prah. Masovno zatvaranje ljudi ograđenih poput stoke iza zidova i ograda od bodljikave žice, gdje vodu i struju, hranu i gorivo puštaju i uskraćuju kako se kolonijalnoj sili prohtije. Ali, naravno, veliki broj zapadnih medija neće priznati ove činjenice i nasilje. To je zato što su mnogi novinari i kolumnisti koji su sada zahvaćeni najnovijom erupcijom ubilačkog ludila u Palestini i Izraelu uvijek tumačili događaje kroz prizmu koju je uglavnom diktirao Izrael – bili oni spremni to priznati ili ne.
Izrael je već dugo kriv za aparthejd
U ovoj kratkovidoj računici, Izrael je uvijek žrtva, nikada počinilac. Način na koji Izrael razumijeva historiju je važan; palestinsko čitanje ne samo prošlosti, nego i sadašnjosti i budućnosti, ne računa se. Možda najnemoralnije od svega, smrt i život Izraelaca su važni; smrt i život Palestinaca nisu. Riyad Mansour, palestinski ambasador pri Ujedinjenim narodima, rekao je to u tihom, ali uvjerljivom obraćanju koje je u nedjelju održao tom naizgled nemoćnom tijelu. “Historija počinje za neke medije i političare onda kada Izraelci ginu. Naš narod izdržava jednu smrtonosnu godinu za drugom”, kazao je on.
Mansour je ponovio upozorenja koja su on i drugi ogorčeni Palestinci davali, stalno i iznova, na potencijalne “posljedice izraelske nekažnjivosti i međunarodne inertnosti“. Nije bio jedini. Grupe za ljudska prava sa sjedištem u Jerusalemu, Londonu i New Yorku objavljivale su izvještaj za izvještajem koji su utvrdili, kao pitanje međunarodnog prava, da je Izrael, već dugo vremena, kriv za aparthejd – sistematsku politiku koju odobrava država i kojom se nameće etnička nadmoć nad opkoljenim Palestincima s brutalnom efikasnošću.
Implicitno u tim gustim, pažljivo bilježenim studijama bilo je ono što je ravno buktećem plamenu koji bi konačno trebao doprijeti do saučesničkih zapadnih vlada i medija. Izraelsko namjerno, organizirvano ugnjetavanje ne samo da je neodrživo, nego i izobličuje i ugnjetavača i ugnjetavanog. U krajnjoj liniji, nasilje rađa nasilje u krugu za krugom užasne osvete obje strane. Predvidivo, upozorenja nisu shvaćena ozbiljno. Umjesto toga, mnogi zapadni mediji su ili odbacili ova upozorenja, ili su koristili poznati vokabular poricanja kako bi zamaglili očiglednu istinu.
Palestinci kao potrošni neentitet, nusproizvod
Drugi su se odlučili za namjernu zloupotrebu te su radije posvetili vrijeme i resurse smrti psa slavne osobe umjesto dokumentiranja krađe, lišavanja i poniženja koje podnose Palestinci – mladi i stari. U osnovi ove sljepoće je zajednička doktrina koja smatra da je Palestinac potrošni neentitet, potrošni nusproizvod izraelskog prava da postoji i da se brani. U ovom perverznom konstruktu, palestinski civili se ne smatraju nevinim žrtvama rata, nego ostaju u velikoj mjeri odgovorni za vlastitu smrt i očajne sudbine. Rezultat: zapadni kolumnisti će braniti Izrael bez trunke sumnje ili nedoumice – uprkos njegovoj dokazivoj historiji ubijanja Palestinaca kad god želi, gdje god želi, iz kojeg god razloga.
Tužnih, ljudskih dokaza ima u izobilju. Mahmouda al-Saadija, 18-godišnjeg studenta, Izrael je zbrisao dok je išao u školu u izbjegličkom kampu Jenin prošlog novembra. Mohammada al-Tamimija, dvoipogodišnjeg dječaka, Izrael je zbrisao dok je sjedio u očevom automobilu parkiranom ispred njihovog doma u Nabi Salehu, selu sjeveroistočno od Ramallaha, na okupiranoj Zapadnoj obali, dok je čekao da pođu na rođendansku zabavu u junu 2023. godine.
Shireen Abu Akleh, 51-godišnju palestinsko-američku novinarku, Izrael je zbrisao dok se spremala da izvještava o još jednom napadu u Jeninu u maju 2022. godine. Dr Izzeldin Abuelaish, 67-godišnji palestinsko-kanadski ljekar, naučnik i humanitarac, svjedočio je kako su tri njegove kćeri – Bessan (21), Mayar (15), Aya (13) – i nećakinja Noor (17) zbrisane kada su izraelske tenkovske granate razorile njihovu porodičnu kuću u Pojasu Gaze u januaru 2009. godine.
Netanyahuova prijetnja ‘napuštenim otokom’
Omara Abdulmajeeda Asaada, 78-godišnjeg palestinsko-američkog penzionera, Izrael je zbrisao dok je bio na putu kući u Jiljilyau, grad sjeveroistočno od Ramallaha, na Zapadnoj obali, nakon što je tu večer igrao karte s prijateljima u januaru 2022. godine Vojnici su odveli Assada do obližnjeg gradilišta i bacili ga na hladne kamene ploče. Tu je umro od “srčanog udara izazvanog stresom“. Sam. Dvanaestogodišnjeg Hassana Abu al-Neila Izrael je zbrisao 21. augusta 2021. godine, dok je stajao na onome što je ostalo od palestinskog tla u Gazi prkoseći okupaciji. Ovaj popis ubijenih se nastavlja do u nedogled.
U groznim danima, sedmicama, a možda i mjesecima koji su pred nama, galerija pisaca će, bez sumnje, stajati retorički rame uz rame s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom i njegovim užasnim pozivima da se uvede potpuna blokada Gaze i da se pretvori u “napušteni otok“ nakon nemilosrdnog napada Hamasa. Netanyahuov jezivi zavjet da će, zapravo, uništiti Gazu i njegovo upozorenje da dva miliona Palestinaca koji žive na ovom malom komadu zemlje “izađu“ neizbježan je izraz aparthejda, koji se temelji na dehumanizaciji cijelog naroda.
Kako je objasnio palestinsko-američki pisac Ra’fat Al-Dajani, dehumanizacija Palestinaca temelji se na dva načela zastupljena u zapadnim medijima: “Palestinci su nasilni zbog tog ko su – zbog nečega što je svojstveno njihovoj prirodi i kulturi,“ objasnio je Dajani, a ne zbog “zbog ugnjetavanja i nasilja izraelske okupacije“. Kao posljedica ovoga, “s obzirom da Palestincima nedostaju osnovni moralni standardi … jedini način da se komunicira s njima je upotrebom sile, ili od državnih, izraelskih sigurnosnih snaga, ili nedržavnih aktera kao što su izraelski doseljenici. Sila je jedini jezik koji oni ne razumiju.“
Ovaj narod će biti slobodan, prije ili kasnije
Obe ove bogohulne tvrdnje su se već našle na zapadnim kablovskim kanalima koji se emitiraju 24/7 i u rubrici mišljenja u kojoj se smjenjuju uobičajeni zvaničnici i stručnjaci naklonjeni Izraelu. U odgovoru, Mansour je morao, što je nevjerovatno, izreći očito: “Mi [Palestinci] nismo podljudi. Ponovit ću: Mi nismo podljudi. Nikada nećemo prihvatiti retoriku koja omalovažava našu ljudskost i poriče naša prava. Retoriku koja ignorira okupaciju naše zemlje i ugnjetavanje našeg naroda.“
Mansour je stao u odbranu otpora kao razumljivog odgovora na dugogodišnji rat Izraela protiv Palestinaca, kazavši: “Izrael ne može voditi rat punog obima protiv jedne nacije, njenog naroda, njene zemlje, njenih svetih mjesta i očekivati mir zauzvrat.“ Na kraju, ambasador je rekao kako će Palestinci i samo Palestinci odlučivati o svojoj sudbini. “Palestinski narod će biti slobodan, prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način“, kazao je Mansour.
