PISjournal – Svijet proživljava vrijeme dubokih previranja. Ratovi, migracije, ekološke krize, tehnološki poremećaji i rastuće društvene nejednakosti oblikuju svakodnevni globalni život.
Istovremeno, povjerenje u međunarodne institucije opada, dok se politička i društvena polarizacija povećava. U takvoj fazi, teško da je dovoljno tumačiti trenutne krize samo kao rezultat kratkoročnih političkih grešaka. Mnogo toga ukazuje na to da brojne linije sukoba naše sadašnjosti imaju dublje historijske korijene. Jedan od tih uzroka leži u kolonijalnim strukturama koje se protežu daleko izvan formalnog kraja kolonijalizma.
Iako su mnoge zemlje u Africi , Aziji i Latinskoj Americi stekle političku nezavisnost u 20. vijeku, ekonomska zavisnost, kulturne hijerarhije i asimetrični odnosi moći često i dalje postoje. Upravo u ovom trenutku debata o dekolonizaciji dobija na značaju. Jer dekolonizacija danas znači mnogo više od politike historijskog pamćenja. Ona opisuje pokušaj preispitivanja globalnih odnosa moći, sistema znanja i institucionalnih struktura.
Osnova globalnih nejednakosti
Moderni kolonijalizam se pojavio u 15. vijeku, a vrhunac je dostigao u 19. vijeku. Evropska carstva su se širila preko kontinenata, često legitimizirajući svoje širenje narativima o napretku, civilizaciji i modernizaciji. Međutim, u stvarnosti, ovaj sistem se zasnivao na asimetričnim odnosima moći, ekonomskoj eksploataciji i sistematskom nasilju. Historijski primjeri kolonijalnog nasilja su brojni i užasni.
U Kongu je monarhija belgijskog kralja Leopolda II dovela do široko rasprostranjenog nasilja, prisilnog rada i miliona smrtnih slučajeva. Rješavanje ovih zločina i danas je predmet društvene i političke debate u Belgiji; puno državno priznanje ili izvinjenje još uvijek se čeka. Situacija je drugačija u slučaju Njemačke: Zločini koje su počinile njemačke kolonijalne trupe nad narodima Herero i Nama u tadašnjoj Njemačkoj jugozapadnoj Africi, današnjoj Namibiji, mnogi historičari smatraju prvim genocidom 20. stoljeća.
Njemačka vlada je službeno priznala ova djela kao genocid 2021. godine, iako pitanja odgovornosti i reparacija ostaju kontroverzna. Slično tome, glad u Bengalu tokom britanske kolonijalne vladavine naglašava blisku vezu između kolonijalnih ekonomskih struktura i ljudske tragedije. Ali pravi izazov leži u tome da se kolonijalizam ne posmatra kao zatvoreno poglavlje historije. Mnoge današnje globalne ekonomske i moćne strukture stvorene su tokom ovog perioda i nastavljaju oblikovati međunarodne odnose.
Rasprostranjeno shvatanje da je kolonijalizam prvenstveno bio ograničen na teritorijalnu okupaciju ili ekonomsku eksploataciju je previše pojednostavljeno. Kolonijalna vlast je također imala za cilj kontrolu znanja, jezika i samorazumijevanja. Lokalni oblici znanja su marginalizirani, autohtoni jezici su potisnuti, a evropski obrazovni modeli su uspostavljeni kao univerzalna norma.
Pojavila se hijerarhija znanja, u kojoj su određene perspektive smatrane racionalnim i modernim, dok su druge smatrane nazadnim ili iracionalnim. Palestinsko-američki intelektualac Edward Said slikovito je opisao ove mehanizme svojim konceptom orijentalizma . Frantz Fanon je također pokazao kako kolonijalno nasilje ostavlja dugoročne psihološke i društvene posljedice.
U tom kontekstu, poznata turska sociologinja Esra Albayrak tvrdi da čak ni diskursi o univerzalnim ljudskim pravima posljednjih decenija često nisu uspjeli u potpunosti osloboditi kolonijalnih obrazaca mišljenja . Tvrdnja o univerzalnoj valjanosti često je reproducirala postojeće odnose moći umjesto da ih fundamentalno dovede u pitanje. Ključno pitanje stoga nije samo ko posjeduje moć, već i ko određuje koje je znanje legitimno i koja se iskustva čuju globalno.
Dekolonizacija u svakodnevnom životu: obrazovanje, zdravstvo i tehnologija
Dekolonizacija se često pojavljuje kao apstraktni akademski pojam. Međutim, u stvarnosti se ona dotiče ključnih područja svakodnevnog života. U oblasti obrazovanja, sve su češće kritike da su nastavni planovi i programi mnogih univerziteta i dalje pod jakim uticajem zapadnih perspektiva. Filozofske, historijske i društvene perspektive iz Afrike, Južne Azije ili Latinske Amerike često ostaju marginalizirane. Inicijative za “dekolonizaciju nastavnog plana i programa” stoga nastoje učiniti raznolike sisteme znanja vidljivijima.
Kolonijalni kontinuitet je također evidentan u zdravstvenom sektoru. Pandemija Covida je istakla nejednaku raspodjelu medicinskih resursa širom svijeta. Bogate nacije su rano osigurale vakcine, dok su mnoge zemlje globalnog Juga morale dugo čekati. Pitanje ko ima pristup vitalnim tehnologijama ostaje usko povezano s globalnim odnosima moći.
Ova dinamika postaje posebno očigledna u oblasti vještačke inteligencije. Algoritmi se često smatraju neutralnim, ali oni zavise od podataka s kojima se obučavaju.
Koji su jezici, narativi ili kulturna iskustva zastupljeni u digitalnim sistemima određuje ko postaje vidljiv, a ko ostaje nevidljiv. Tehnološka budućnost bez razmišljanja o asimetrijama moći mogla bi dodatno pogoršati postojeće nejednakosti.
Čak ni umjetnost i sport nisu netaknuti ovim debatama. Pitanja o restituciji kulturnih artefakata opljačkanih tokom kolonijalnog doba ili o strukturnim zavisnostima afričkih talenata na globalnom sportskom tržištu pokazuju da kolonijalni obrasci često opstaju u izmijenjenim oblicima. Dekolonizacija ne znači podizanje novih linija fronta između „Zapada“ i „ne-Zapada“. Puko preokretanje postojećih hijerarhija bi jednostavno reproduciralo stare logike. Umjesto toga, radi se o potrazi za pravednijim odnosima i pluralističkijim oblicima znanja.
U tom kontekstu, platforme koje okupljaju različite perspektive dobijaju na značaju. Dvodnevni Svjetski forum za dekolonizaciju u Istanbulu nastoji stvoriti upravo taj prostor za razmjenu. Njegov cilj nije samo rasprava o kolonijalnoj prošlosti, već i podsticanje dijaloga između različitih tradicija znanja i iskustva. Činjenica da se ovakav forum održava u Istanbulu je simbolična. Kao historijsko raskršće različitih kultura i trgovačkih puteva, grad je stoljećima bio mjesto susreta i razmjene izvan krutih dihotomija.
Bez dekolonizacije ne može biti održivog mirovnog poretka
Svijet se sve više kreće prema multipolarnom poretku. Ali novi centri moći sami po sebi ne garantuju ni veću pravdu ni stabilnost. Sve dok stare hijerarhije opstaju, postojeći sukobi samo riskiraju da poprime nove oblike. Dekolonizacija je stoga mnogo više od moralne debate o historijskoj odgovornosti. To je pokušaj preispitivanja uslova globalne saradnje. Radi se o epistemološkoj pravdi, institucionalnim reformama i priznavanju različitih iskustava i oblika znanja.
Održivi mirovni poredak bit će teško postići sve dok su globalni odnosi zasnovani na implicitnim hijerarhijama. Oni koji pogrešno shvataju dekolonizaciju isključivo kao identitetsko-politički projekat, potcjenjuju njen pravi značaj. U svojoj suštini, radi se o fundamentalnom pitanju: Kako može nastati svijet u kojem dostojanstvo, znanje i sudjelovanje više neće biti određeni historijskim asimetrijama moći? Možda je upravo to centralni izazov 21. vijeka.
