PISjournalZa razliku od rata,u diplomatiji osnovni cilj nikada ne smije da bude pobjeda.U diplomatiji nema pobijeđenih i pobjednika jer je njena osnovna svrha postizanje stabilnosti u odnosima među državama,bez revanšizma koji je propratna pojava svim pobjedama i porazima.

Zato je i ključni instrument diplomatije kompromis između interesa dvije ili više strana koji koji teži da bude  što manje  nepravedan ili povoljan za pojedine strane.Zbog toga je u diplomatiji neophodno poznavanje ne samo sopstvenih,već i interesa partnera sa kojima se pregovara i želi postići dogovor,kompromis,zaključiti ugovor,postići bilo kakvo zajedničko rješenje koje sigurno ne može apsolutno da zadovolji interese ni jedne strane ali do maksimuma vodi računa o ravnoteži svih tih interesa koja može da se postigne samo kompromisom,odnosno odricanjem od pojedinih očekivanja,zahtjeva i interesa svih koji učestvuju u donošenju zajedničkog rješenja.

Razumljivo,nikad ne postoji ista mjera u odricanju svakog partnera,kao što ne postoji apsolutno ista mjera prilikom pojedinačnog dobitka.Zato je diplomatija  umjetnost mogućeg a ne uvijek pravednog i pravičnog,ali umjetnost u kojoj ni jedna strana ne smije da se osjeti u položaju poraženog,odnosno pobjednika.Imajući u vidu tehnologiju diplomatskog rada i postupak koji često zahtijeva verifikaciju rezultata pregovora na najvišem nivou odgovrajućih država (vlada odnosno parlament),ni iz tog razloga nije preporučljivo postizanje neuravnoteženog rezultata “na terenu” pregovora,koji u finalu ne mogu da budu potvrđeni.

U odnosima neravnopravnosti,kakvi su danas često odnosi između članova međunarodne zajednice,do rješenja se ,nažalost ,ponekad dolazi i argumentima snage,a ne snagom argumenata,kako to lijepo stoji u principima diplomatske djelatnosti.U svijetu formalno ravnopravnih država,postoje ravnopravniji i manje ravnopravni.Pa čak,ni formalno ta ravnopravnost nije uvijek obezbjeđena-isključiva prava stalnih članica Vijeća sigurnosti,koja nemaju ostale države i koje ih,bez obzira na njihovu stvarnu moć i utjecaj.favorizuju u odnosu na druge,ponekad čak i ekonomski i vojno iste snažne države.Predstavnici takvih država mogu sebi da dozvole iskakanje iz uobičajenih diplomatskih manira,podizanjem glasa ili prsta ili čak lupanjem o pregovarački sto,što je za predstavnike manjih i srednjih država ne samo neprimjereno,već i nepristojno.Zbog toga je Albert Ajnštajn,sa dosta osnova,primijetio  da “snažnim državama nisu potrebni ambasadori,njihova snaga govori za sebe a da je za male države važno kako se izražavaju.”

O ulozi i perspektivama diplomatije u savremenom svijetu ima mnogo veoma različitihi mišljenja i teza,počev od one koja najavljuje postepeni nestanak diplomatije,ili ostanak diplomatije ali nestanak diplomata do one koja govori o sigurnom uzmicanju  i nestajanju bilateralne diplomatije u korist multilateralne i diplomatije na vrhu.U pitanju su mnogi interesi,a prije svega sukob i surevnjivost između karijernih diplomata i političara,naročito onih na vrhu,koji diplomatiju ne smatraju svojom profesijom ali s pravom tvrde da diplomatija,kao djelatnost,nije monopol samo profesionalaca i da su oni njeni neophodni i nezamjenjivi učesnici.

Svaki realan pogled na diplomatiju mora da dovede do zaključka da nema nikakvog ozbiljnog i ubjedljivog osnova za zaključak o nestanku diplomatije kao djelatnosti,pa ni diplomatije kao profesije,odnosno diplomata.Naravno da se okolnosti u kojima djeluje diplomatija stalno mijenjaju pa se i ona mijenja,odnosno prilagođava svoje zadatke,oblike,metodologiju.

Pošto je diplomatija sprovođenje vanjske politike,a a vanjska politika  svake države  također je podložna promjenama i prilagođavanjima to sve ne može ostati bez utjecaja na diplomatiju uopšte,pa ni na diplomatiju pojedinih država.Međunarodna zajednica danas nije ona koja je bila u doba osnivanja Organizacije ujedinjenih naroda,još manje ona koja je postojala za vrijeme Društva naroda a još manje bliska onoj koja je postojala  prije Prvog svjetskog rata (da ne pominjemo Berlinski kongres pri kraju ili Bečki na početku prošlog stoljeća).

Međutim postoje neka trajnija i stalnija pravila i načela,koja nisu podložna tako brzim promjenama i koja su našla svoje mjesto u do sada najpotpunijoj kodifikaciji diplomatskog prava šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća.

Preuzeto iz knjige “Uloga diplomatije u rješavanju međunarodnih i međudržavnih problema na Zapadnom Balkanu” autora prof. dr. Džemala Najetovića i Flamura Gashija 

Prethodni članakVanjski dug Ukrajine usred krize sa Rusijom
Naredni članakReakcija Njemačke u sjeni američke politike

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime