Diskurs Islamske revolucije Iran

Saeid Abedpour

Diskurs Islamske revolucije Iran-Razni čvorovi, politički, ekonomski, kulturni slažu se u jednome, a to je da je revolucija izvor zapanjujućih promjena u političkim, socijalnim, kulturnim i ekonomskim odnosima jednoga društva.

Revolucija je temeljna promjena u društvima i sa sobom nosi različite posljedice u različitim područijima društvenoga života. Rezultat svake revolucije je stvaranje novih struktura, novih institucija, reprodukcija novih koncepata i vladavina novih kulturnih simbola. Posljedice revolucije i posljedice promjena takve su da se u prvom desetljeću revolucije pokazuju kao odsječenost od prošlosti i povijesti. Istina je, međutim, kako je rekao Montesquieu: Ova odsječenost je usred spojenosti i povijest jednoga društva oblikuje spojenosti pune uspona i padova. Islamska revolucija Iran s ovog aspekta ima tendencije i vrijednosti koje formiraju politički diskurs (paradigmu) islamske revolucije Iran:

1. Povezanost religije i društva

Odvajanje sfere religije i sfere politike i onosvjetovniziranje religije predstavlja jednu od najvažnijih karakteristika političke moderne u njezinom zapadnom poimanju. U polemici između vladara i Crkve na kraju je pobijedio poznati slogan “caru carevo, a popu popovo”. Religija je postala onosvjetovna, a Crkva se odrekla političkih aspiracija. Odvojila se sfera politike od sfere crkve. Sekularizam i laicizam bili su vrhunac dugogodišnjih čarki između Crkve i države na Zapadu. To se iskustvo, čiji posebni razlozi leže unutar vremena i prostora i imajući u vidu karakteristike kršćanske religije u kršćanslome svijetu i na Zapadu, brzo proširilo na Istok i mnogi intelektualci, pisci i politički aktivisti koje je potčinio znanstveno-tehnološki napredak Zapada, jedini put kojim bi kompenzirali zaostalost vidjeli su u neupitnom oponašanju Zapada.

U tom prolazu i religiju islama zadesila je sudbina slična kršćanstvu, islam je izgubio svoju političku ulogu u velikom broju društava, među kojima je i iransko, na način da se Kur’an koristio samo pri ceremonijama vjenčanja ili na tevhidima, a vjernici su stjerani u šoškove džamija. Muslimanski aktivisti u različitim krajevima svijeta pribjegavali su marksističkom pojmovlju, a marksistička literatura se smatrala vidom borbe protiv imperijalizma dok su muslimanski aktivisti bili pod utjecajem marksističko-boljševičkog diskursa. U takvim uvjetima, Imam Homeini (r.a.) je oživio “politički islam” kojeg je nazvao “čistim Muhammedovim islamom” i prezentirajući stav o jedinstvenosti između političke scene i religije i “ovosvjetovnosti religije” vratio je islam unutar konteksta društva i politike. Ponovo su oživjeli izrazi političke islamske literature i kur’anske kulture kao, šehadet, džihad, otpor, borba sa sotonom, protiv nasilja, nepravde i sl. Ovaj novi diskurs uspostavio je novo ushićenje u islamskim društvima i islamski ustanci su zahvatili svijet. Posuđena literatura i nametnuti marksistički diskursi o borbi i posuđeni izrazi uzeti od Marxa, Lenjina, Herberta Marcusea, Mao Tse Tunga ustupili su mjesto izvornim, autohtonim i pojmovima ukorijenjenim u povijest islamske civilizacije i novi islamski diskurs je postao prepoznatljiv u paradigmama “politički islam”  doveo je do formiranja pokreta u posljednjim desetljećima 20. st.

Pri tome, “razvojna paradigma” odvajanje religije od politike smatrana konačnom sudbinom svih političkih sustava, i na temelju stupnja razdvojenosti te dvije sfere i stupnja posvjetovnjenja religije, rangira političke sisteme na temelju stupnja razvoja. Lucienpas smatra da su strukturno raščlanjivanje, povećana mobilizacijska sposobnost i sposobnost nastavka života “uvjeti političkog razvoja”. Gabriel Almond preplitanje religijsko-političkih kategorija pripisuje nedostatku specijalizacije političkih sfera i to naziva “nedostatak raščlanjenja i raznolikosti”. Rost prezentira obrazac liberalne zapadne demokracije koja predstavlja rast pokazatelja za mjerenje razvoja društva u obliku osam pokazatelja  (tri politička) i (pet ekonomskih) kako bi procjenio stupanj zaostalosti na primjeru zapadnoga ideala. Prihvaćajući načelo pozapadnjenja u  političkome razvoju, Edward Shiller, klasificira političke režime i političkoj demokraciju stavlja naspram četiri druga politička režima (demokracija samoopstojanja, modernistička oligarhija, totalitarna oligarhija i tradicionalna oligarhija). I demokraciju koja se temelji na sekularizmu i moderni smatra konačnom sudbinom ljudskoga roda. U svojoj poznatoj knjizi “Uskladiva politika” Gabriel Almond govori o raščlanjivanju uloga, o stupnjevima sekularizma kao pokusnom kamenu za procjenu stupnja političkoga razvoja. U takvim uvjetima kada se “razvojna paradigma” predstavlja bespremačnom islamska revolucija Irana ostvaruje pobjedu i svijetu predstavlja novi diskurs I novu paradigm koja “dominantnu paradigmu” stavlja pred ozbiljan izazov i iznova, ne samo da razmatra ideju o vjerskoj vlasti i jedinstvu između religije i svijeta isprege između religije i politike nego to primjenjuje u praksi.

2. Vladavina prava

Druga os izazova između pollitičkoga islama je paradigma liberalne demokracije koja se temelji na legitimitetu vlasti. Razvijeni politički system koji se pojavio u formi država – zapadne nacije temelji se na ugovoru i svoj legitimitet pribavlja glasovima većine. Comaxeber ovaj novi temelj legitimiteta naziva zakonsko-racionalni legitimitet. Čini se da država – zapadne nacije su formirane kroz racionalni diskurs uspostave sigurnosti i pod tom izlikom su uspjele privući različite društvene skupine željne sigurnosti, kao što su feudalci i buržoazija, i na temelju ovoga racionalnoga diskursa su posegnule za formiranjem vojske i uzimanjem poreza zarad osiguravanja sigurnosti formirana je razvijena državna birokracija i država – nove nacije. Sa ovog aspekta, država – zapadne nacije imaju osobne dužnosti (funkcije) i obavezne su dati odgovor na trenutne i nužne potrebe ljudi. Međutim, islamska država čiji teorijski temelji su u formi velajete fekih i utemeljeni su posredstvom utemeljitelja revolucije, temelje legitimiteta vlasti smatra božanskim, a za realizaciju božanske vladavine nužno je zadovoljstvo ljudi i većinski podreška. Razlika  vlasti i legitimiteta u islamskome sistemu sa sistemom razvojne paradigm je u tome što je država odgovorna i što smatra da ima božansku misiju u postizanju istinske sreće i uspjeha društva. Temelji legitimiteta u islamskoj vlasti i njihova razlika sa Zapadom iziskuju posebnu analizu, te ćemo se ovdje zadovoljiti osvrtom na glavne razlike između ove dvije paradigme. Islamska republika u iranu temeli se na Republika kao moderni system društveni dogovor i islamski vrijesdnosti i to razlikuja od sistem Hilafet koje baziran na vladavine jedan čovjek.

3. Deontologizam, upotpunjavanje

Slijedeća os izazova između dva politička sistema je različita percepcija paradigme “pojedinca” i njegove relacije s vlašću. Individualizam koji je prema Louisu Dumanu pokretačka snaga modernih zapadnih ideologija, znači centraliziranje pojedinca. Individualizam postavlja čovjeka na mjesto Boga i čini hedonizam i potragu za ličnim dobrom konačnim idealom vlasti. Tunis podjelom društva na zajednicu i društvo prikazuje sukob između tradicionalnog i modernog društva. Prema njegovom mišljenju društvo se temelji na kolektivnoj autentičnosti, tradicionalnim i relativnim odnosima, srodstvu i sl. Ako je društvo orjentisano na profit formirano je na osi individualizma. Ljudska bića u društvu nastoje maksimizirati svoju dobit, a pokretačka snaga tih društava su potraga za profitom. Max Weber smatra da je društvo proizvod modernizma i na njemu se temelji moderna država. Sa stajališta Webera organizacije civilnih društava, posebno političkih stranaka, ukorijenjene su u dvojbama jer je individualizam tumač sloboda i jednakosti, a političke i socijalne stranke imaju koristi od ljudi koji su se dobrovoljno okupili kako bi maksimalizirali svoju dobit.

Ali u društvu koje se temelji na “islamski vrijednosti” pojedinac uživa posebnu važnost i poštovanje i smatra se Božijim namjesnikom na Zemlji. Pozitivan individualizam je prihvatljiv. Očuvanje ljudskog dostojanstva jedna je od najvažnijih dužnosti islamske države. Pojedinci nadziru vlast i nisu samo predmet propisa i naredbi, a javni nadzor prihvaćen je kao jedan od principa i građani islamskog sistema dužni su nadgledavati pravilnu provedbu poslova. Drugim riječima, kao što Gabrijel Almond kaže, kultura sudjelovanja u ovome društvu jeste kultura sudjelovanja, a ne podaništva. Razlika je u tome što je sudjelovanje u zapadnoj demokraciji za maksimaliziranje lične dobiti. Dok u islamskome sustavu kolektivni interesi imaju prednost nad pojedinačnim interesima. Islamsko je društvo za razliku od Ghazal Shaft (zajednica), društvo koje se ne temelji na krvnim vezama i srodstvu i sl., već se temelji na vjerovanju, a vjerovanje ima korjene u čovjekovoj slobodnoj volji i izboru.

Sa druge strane, islamsko društvo se distancira od principa Ghemayen Shaft (društvo) i užitke i traženje dobiti ne smatra središtem djelovanja ljudskoga roda. U ovom svjetopogledu čovjek se distancira od trenutačnih interesa i prolaznih užitaka i teži uzvišenijim ciljevima. Interes svih i odbrana uzvišenih vrijednosti i ideala pojedinca je pokretački motor građanina islamskoga sistema. Građanin nije sputan interesom i materijalnom dobiti i on gleda u uzvišenije ciljeve. Dakle, islamski sistem nudi jednu drugačiju sliku pojedinca i građanina koja je izvan i Ghazal Shaft i Ghemayen Shaft. Jer to je novo lice pojedinca i društvenih odnosa. Uloga čovjek u društva u Islamskom i liberalnog su sti kroz instiutacija, neveladini društava i indivindulana aktinnosti. Razlika je u okolnosti i politika društava. Musilmani u monge zemlija su još uvjek žive u despotska i trdicionale društava, zato idea islamska revolucija nima je velki izazov i veliki promjene.

4. Ideal religijskog grada

Svaki politički pravac razmatra svoju idealnu državu i svoju „utopiju“. Razvijeni politički sistem koji je idealan sistem za ekspanzioniste jeste sistem u kojem se osiguravaju zahtjevi najvećeg postotka ljudi, jer kao što u svojoj knjizi Šta je demokracija? piše  Allentorn, isitinska demokracija je osiguravanje zahtjeva najvećeg postotka ljudi. Marksizam smatra da je idealno društvo vladavina proleterske klase, a besklasno društvo je savršen primjer društva koje su uveli utemeljitelji marksizma. Idealno društvo islama je društvo koje se temelji na pravdi, a pravda znači vraćanje prava zakonitih vlasnika na njih. U ovom će društvu, umjesto vladavine većine ili klase proletarijata potlačeni naslijediti zemlju i dobiti svoja izgubljena prava. idealan islamski sistem je sistem u kojem se božanski zakoni provode u potpunosti i ljudi se imajući u vidu kulturni razvoj društva dobrovoljno prepuštaju Božijim zakonima. Jedna od karakteristika islamskog sistema koju će realizirati Imam vremena je da će se na zemlji uspostaviti potpuna sigurnost, i da će se svi osjećati sigurno i spokojno. Demokracija se temelji na nacionalnom građaninu, a sistem idealne demokracije sistem je u kojem svi etnički, rasni i vjerski diskursi i pripadnosti blijede u odnosu na povezanost s državom, a samo jedna pripadnost osigurava društvenu solidarnost, a to je povezanost s nacionalnom državom. U iranskom paradajma eticka vrijednosti su iznad nacije, plamene, klase i itd.

5. Političko kretanje: deontologizam, duhovnost

Jedna od kategorija svake političke paradigme povezana je s kretanjem i ulogom društvenih sudionika i faktora. Svaka paradigma, prema svojoj koncepciji političkog kretanja, ima svoj diskurs za političko sudjelovanje, djelovanje, borbu. S marksističkog gledišta, politička borba i kretanje vuče korijene iz klasnih suprotnosti i klasna samoosviještenost je nužan uvjet borbe. Marksisti smatraju da su klasne suprotnosti pokretački motor povijesti. S ove tačke gledišta, svaki sistem (robovlasništvo, feudalizam, kapitalizam, socijalizam) sadrži unutarnju proturiječnost i ta se proturiječnost stvara između vladajuće i potlačene klase, i postupno dostiže vrhunac, i na koncu dovodi do socijalnih kretanja i sistem će doživjeti revolucionarnu transformaciju. U svojoj analizi proturječja koje egzistira unutar kapitalističkog sistema, Marx se oslanja na suprotnost između buržoazije i proletarijata, i vjeruje da će druge suprotnosti postupno nestajati i da će ta glavna suprotnost dostići vrhunac, i velike radničke klase pobunit će se protiv malih kapitalističkih klasa. A radničkom revolucijom će se završiti kapitalistički sistem.

Sistem bez suprotnosti je onaj u kojem se ukida privatno vlasništvo i proletarijat dolazi na vlast. u razvojnoj paradigmio i u okviru liberalne demokracije, političko se kretanje temelji na maksimaliziranju profita. Racionalna analiza nadahnuta idejama Maxa Webera, temelji materijalnu dobit i gubitak na političkom djelovanju i kretanju. S ovog aspekta, pojedinci nastoje maksimalizirati svoju dobit, i sudjelovat će u političkom kretanju ako, prema svojoj racionalnoj procjeni, zaključe da je dobit od njihovih postupaka veća nego troškovi. Anthony Danfer, u knjizi „Ekonomska analiza demokracije“ iz 1957 jasno je opisao 32 paradigme političkog ponašanja usredsređene na ekonomiju. S ovog gledišta, političko djelovanje, borba, sudjelovanje u štrajkovima, sudjelovanje u marševima, revolucionarnim akcijama, glasanju…procjenjuje se ekonomskom i instrumentaliziranom racionalnošću, a sudjelovanje u nečemu znači predodžba sudionika o tome u čemu je veća korist po njega. Ovim pristupom, O’Farell, Elson, Seiler i mnogi drugi znanstvenici političke sociologije pokušavaju protumačiti, objasniti i analizirati političko kretanje i političko ponašanje. U takvoj se paradigmi formira potpuno ekonomski diskurs, i ključne riječi ovog diskursa su pojmovi kao ponuda, potražnja, kupac, kupnja, dobit, gubitak, trošak, itd. paradigma „političkog islama“ uvodi sasvim drugu paradigmu za političko kretanje. Ovaj temelj se veoma dobro zapaža u političkim djelima Imama Homeinija (r.a.). u ovoj se paradigmi borba, političko sudjelovanje, glasanje …ne može analizirati kroz klasnu suprotnost i ekonomskom i instrumentaliziranom tracionalnošću. Akter islamskog sistema je orjentiran na dužnosti i na vladavinu prava.

Imam Homeini (r.a.) je smatrao da sudionici islamskog sistema nisu odgovorni za rezultat već da trebaju ići za vršenjem dužnosti. Takva logika nije razumljiva sa stajališta klasnih suprotnosti, niti se mođe analizirati u ekonomski orjentiranoj paradigmi. Ovaj se diskurs može razumjeti samo u paradigmi političkog islama; jer se svaka revolucija temelji na nekoj paradigmi, a svaka paradigma ima svoj diskurs, a paradigme političkog islama i liberalne demokracije su dvije potpuno različite paradigme, i svaka ima svoj diskurs, diskurs koji se može razumjeti samo u vlastitoj paradigmi.