Hazim El-Naser
Protivimo se i odbijamo američko-izraelski mirovni plan, ili takozvani „dogovor stoljeća“, iz mnogih političkih, ekonomskih, socijalnih i vjerskih razloga. Odbija se zbog novih naznaka da će spriječiti napredak u rješavanju pitanja vode između Palestinaca i Izraelaca, kao i između Izraelaca i njihovih susjednih zemalja.
Plan ne naglašava važnost pitanja vode, niti ukazuje na napore dobre volje koji se ulažu ka uspostavljanju palestinske države prema granicama iz 1967. godine, sa Istočnim Jeruzalemom kao glavnim gradom. Kopajući dublje po finansijskim sredstvima raspodijeljenim u takozvanom „dogovoru stoljeća“, otkriva se da ukupna dodjela vode za Palestinu, uključujući Gazu, Sinaj i zajedničke projekte s Jordanom, ne prelazi 3,1 milijardu dolara tokom perioda od dvije do deset godina.
Vrijedi napomenuti da je ovaj iznos ekvivalentan onome što Jordan potroši na jordanski vodni sektor kako bi zadovoljio svoje rastuće potrebe za vodom, kao i za potrebe priliva sirijskih izbjeglica u Jordan (tada 1,5 miliona izbjeglica) u razdoblju od 2013. do 2017. godine. Jordan je potrošio taj iznos, unatoč teškom finansijskom sistemu i bez sklapanja ugovora s bilo kim drugim.
Jasno je da tvorci ovog „dogovora“ dobro znaju važnost vode za uspostavu palestinske države, te da bi bez dugoročnog čvrstog i održivog plana vodosnabdijevanja željenoj državi nedostajali neophodni elementi. Najvjerovatnije se zbog toga plan odmaknuo od pitanja vode, negirajući prethodne sporazume potpisane s Palestincima i nastavljajući kontrolirati područja bogata površinskom i podzemnom vodom, istovremeno gradeći nova naselja. To je očito na područjima Jeruzalema i Nablusa koji su bogati površinskim i podzemnim vodama.
Pored toga, Izrael će nastaviti s okupacijom preostale teritorije uz rijeku Jordan i područje sjevernog Mrtvog mora, nad kojima Palestinci nemaju nikakvu kontrolu, niti imaju suverena prava na gore spomenutoj okupiranoj zemlji.
Ovog puta, kroz „dogovor stoljeća“, Izrael nije pokušao da preuzme kontrolu nad vodom i resursima pograničnih područja, jer se njihova strategija promijenila pojavom viška gasa. Živjeli smo u vremenima kada su pritoke i izvori rijeke Jordan bili glavni pokretač agresije 1967. godine, a prije toga rata 1948. godine, kao i posljednjeg „rata iscrpljivanja“ (ramazanski ili jomkipurski rat) 1973. godine. Izrael je završio sve svoje ratove primirjima koja su mu omogućila kontrolu vodenih resursa rijeke Jordan, Zapadne obale, okupiranog Golana i Galilejskog mora. Nadalje, Izrael ima kontrolu nad vodonosnicima Zapadne obale i njenim bogatim podzemnim akumulacijama, čiju je vodu Izrael povukao na nepošten i neodrživ način, a da Palestinci nemaju pravo na svoju suverenu vodu.
Vraćajući se na takozvani „dogovor stoljeća“, nova izraelska strategija fokusirana je na vodovodne mreže i dalekovode unutar Izraela, prema Zapadnoj obali, Sinaju, Gazi i Jordanu. Ona ignoriše sporazume iz Osla 1993-1995. godine i sporazume iz 2017.-2018. godine, potpisane za opskrbu vodom Zapadne obale i Gaze kao dio Projektnog sporazuma Crveno-Mrtvo more. Iako je Izrael odbacio sporazum, inzistirao je na njegovom uvođenju u „dogovor“, kako bi pokazao Sjedinjenim Državama i Evropi da radi na regionalnoj saradnji. Međutim, provedba i posvećenost su druga stvar, posebno ako će biti koristi za druge. Njihova strategija promijenila se nedostatkom novih vodnih resursa za kontrolu na Zapadnoj obali.
Nova strategija opisana je kao prodaja vode bilo kome kome je potrebna, uz naplatu. Izrael koristi morsku vodu za domaćinstvo, kao i najsavremeniju tehnologiju za desalinizaciju, i ima obilnu jeftinu energiju, pod tim mislim na „mediteranski gas“.
Dok je nova strategija ekonomski i politički profitabilna, ona je također i problematična, jer omogućava kontrolu i okupaciju nad palestinskim i arapskim vodenim resursima, što implicira protivljenja međunarodne zajednice i pravne probleme.
Kontrola sjevernog dijela Mrtvog mora i Palestinske doline Jordana ima skriveni razlog za uključivanje u „dogovor“, koji je povezan sa budućnošću izraelske industrije kalijeve soli u Mrtvom moru, industrije koja donosi milijarde izraelskoj ekonomiji prodajom kalijeve soli i proizvoda Mrtvog mora.
U svjetlu izraelske nespremnosti da nastavi s projektom Crveni-mrtvi s Jordanom i Palestincima, degradacija okoliša Mrtvog mora nastavit će se do tačke u kojoj Mrtvo more može gotovo u potpunosti presušiti. Izraelski planeri za vodu i granice znaju da se obale Mrtvog mora smanjuju i povlače prema sjeveru, “tj. prema granicama Zapadne obale na Mrtvom moru”. Nadalje, Jordan je posljednjih godina insistirao na tome da država Palestina graniči sa slivom Mrtvog mora i ima pravo/prava. Stoga su Palestinci predstavljeni kao aktivni partner u projektu Crvenog-mrtvog mora, činjenica koju je „dogovor“ potpuno zanemario.
Da ilustrujem ovo brojevima, danas je dužina zapadne obale Mrtvog mora oko 54 km, od čega je samo 18 km unutar granice Izraela iz 1948., a preostalih 36 km unutar granica Zapadne obale iz 1967. godine. Ako se vode Mrtvog mora i dalje nastave povlačiti prema sjeveru, u nedostatku provedbe Projekta Crveno-mrtvo, očekuje se da u narednih 25 godina neće biti obale Mrtvog mora unutar granica Izraela iz 1948. godine. Kao rezultat toga, milijarde američkih dolara ekonomske koristi koje nastaju kao rezultat eksploatacije voda Mrtvog mora zasigurno će nestati. Zbog toga Izrael, pored ostalih očitih razloga, insistira na aneksiji palestinskih područja doline Jordana uz sjeverne obale Mrtvog mora.
Voda je temeljno ljudsko pravo i most za saradnju među narodima, i nije dopušteno koristiti je kao oružje za ugnjetavanje i zastrašivanje ljudi, niti za donošenje političkih dogovora koji su unaprijed osuđeni na propast.
U tom kontekstu potrebno je podsjetiti se međunarodne zajednice, donatora i međunarodnih organizacija koje su kontinuirano ponavljale potrebu za reguliranjem pravedne upotrebe vode i njenih prava u priobalnim zemljama putem mnogih povelja i konvencija. Ti su sporazumi započeli rezolucijama Udruženja za međunarodno pravo na njegovom sastanku u Helsinkiju 1966. godine, Konvenciji Ujedinjenih naroda o zakonu o ne-navigacijskoj upotrebi međunarodnih vodotoka (Konvencija UN-a o vodotocima) 1997. godine (na snazi i djelovanju od 2014. godine), koje su naglasile princip sudjelovanja država u vodotocima te da bi upotreba trebala biti pravedna i razumna među svim priobaljima.
