PISjournal – Suština je sljedeća: premijer Benjamin Netanyahu nema namjeru narediti izraelsko povlačenje iz Gaze, ni prije općih izbora u Izraelu, koji će se najvjerovatnije održati u oktobru, niti nakon njih. Svako odustajanje od dijela teritorije, od približno 70 posto Pojasa Gaze koji izraelska vojska trenutno kontroliše, većina izraelskih birača smatrala bi znakom slabosti, što bi izazvalo otvorenu pobunu unutar njegove ekstremno desne vladajuće koalicije.
Netanyahu je svoje namjere više puta jasno iznio. Nedavne izjave izraelskog političkog vrha dodatno su potvrdile takav stav, pri čemu zvaničnici insistiraju da Izrael mora zadržati neograničenu vojnu dominaciju nad Gazom i izričito odbacuju svaki okvir koji podrazumijeva potpuno povlačenje izraelskih snaga. Za Netanyahua vojno prisustvo u Gazi nije privremeni pregovarački adut, već trajna činjenica.
Neki tvrde da su Netanyahuove izjave samo politička taktika kojom pokušava produžiti svoj ostanak na vlasti i izbjeći državne istrage i sudske procese koji ga čekaju ukoliko izgubi funkciju. Međutim, njegova dugogodišnja politička karijera i dosljedno zastupanje tvrde politike govore suprotno. Tokom cijele svoje političke karijere Netanyahu nikada nije pokazao stvarnu spremnost na kompromis niti iskren politički proces s Palestincima.
Zbog toga mirovni odbor koji predvode Sjedinjene Američke Države, kao i tijela koja su kasnije formirana, postaju gotovo beznačajni. Među njima su Nacionalni komitet za upravljanje Gazom i multinacionalne Međunarodne stabilizacijske snage, koje su navodno osnovane kako bi upravljale prijelaznim periodom, omogućile dopremanje humanitarne pomoći i rasporedile mirovne snage koje bi olakšale postepeno povlačenje izraelske vojske.
Čini se da se oblikuju dva odvojena i međusobno nepomirljiva procesa. Prvi je izraelski put nastavka rata, učvršćivanja vojne okupacije i produžavanja genocida. Drugi je međunarodni proces pod čvrstom kontrolom Sjedinjenih Država, čiji je cilj uglavnom pronaći alternativne načine upravljanja Gazom u interesu Izraela.
Ipak, uprkos očiglednim ograničenjima, plan za Gazu predviđa fazno premještanje izraelskih snaga, trajni prekid vatre, masovni priliv pomoći za obnovu i postepeni prijenos civilne uprave na nestranačku palestinsku administraciju. Gotovo ništa od toga nije ostvareno. Dok Sjedinjene Države i međunarodni posrednici tvrde da prekid vatre zavisi od razoružavanja Hamasa, Izrael koristi diplomatski zastoj kako bi dodatno proširio svoje vojno prisustvo u Gazi. Humanitarna pomoć i dalje je blokirana na granicama, a obećana obnova nije ni započela.
Posredni pregovori nastavljaju se u Kairu, ali se čini da se odgovornost i zahtjevi za velikim ustupcima postavljaju gotovo isključivo pred Palestince. Nakon 19 godina upravljanja Gazom, Hamas je prošle sedmice objavio da je zvanično raspustio vanredni komitet koji je upravljao Pojasom Gaze. Pokret je istovremeno saopćio da je potpuno spreman prenijeti upravljanje na Nacionalni komitet za upravljanje Gazom.
Na papiru to izgleda kao početak političke tranzicije. U stvarnosti, takva tranzicija se ne događa. Izrael sprečava ovu tehnokratsku administraciju da preuzme bilo kakve stvarne odgovornosti. Umjesto da omogući civilnu tranziciju, izraelska vlada odbacila je cijeli proces. Ministar vanjskih poslova Gideon Sa’ar taj je potez nazvao „trikom“, tvrdeći da bi tehnokratska administracija bila zadužena samo za komunalne poslove, poput odvoza smeća, dok bi mreže otpora ostale aktivne.
Umjesto toga, izraelska vojna strategija nastavlja stvarati uslove koji onemogućavaju bilo kakvu stabilizaciju razorene Gaze. Cilj nije samo odbaciti alternativnu palestinsku administraciju, već spriječiti nastanak bilo koje funkcionalne palestinske vlasti. Na taj način Tel Aviv nastoji stvoriti trajni vakuum vlasti, produbljujući haos i podjele. Ako nijednom alternativnom palestinskom političkom tijelu ne bude dopušteno stabilizirati Gazu, neizbježni kolaps prisilit će lokalne frakcije da ponovo preuzmu kontrolu nad svakodnevnim životom stanovništva, što će Izraelu pružiti dodatni izgovor za nastavak vojnih operacija protiv bespomoćnog stanovništva.
Nakon političkog poteza Hamasa, Izrael je odgovorio onim što autor naziva svojom uobičajenom metodom – neposrednim nasiljem. To se jasno pokazalo prošlog četvrtka, kada su izraelske snage izvele ciljani zračni napad na vozilo u gradu Gazi u neuspjelom pokušaju atentata na glasnogovornika Hamasa Hazema Qassema. Taj napad poslao je jasnu poruku da Izrael nema namjeru poštovati političke promjene niti prekid vatre.
Dok se ne grade kuće, škole ni bolnice, jedini brojevi koji rastu jesu broj poginulih i ranjenih. Broj palestinskih žrtava u Gazi premašio je 73.000 poginulih, dok je više od 173.200 ljudi ranjeno. Ti brojevi svakodnevno rastu. Više od 1.098 Palestinaca ubijeno je otkako je prvobitno dogovoren okvir za prekid vatre, što, prema autoru, pokazuje da primirje postoji samo u medijskim izjavama, a ne na terenu.
To vodi samo jednom zaključku: politički proces koji bi trebao omogućiti obnovu Gaze i okončati izraelsko vojno prisustvo ima vrlo malo veze sa stvarnim događajima na terenu. Jedini izlaz snažnija i nezavisnija međunarodna volja koja bi budućnost Gaze izmjestila iz Netanyahuove kontrole, pretvorila političke sporazume u konkretne humanitarne rezultate i dovela do konačnog okončanja izraelske okupacije.
Sve dok Izrael ne bude primoran da okonča svoju vojnu kontrolu nad Gazom, svaki novi komitet, mehanizam za obnovu ili diplomatska inicijativa rizikuju da ostanu tek politička predstava bez stvarnog učinka.
Ekskluzivno PISjournal
