PISjournal – Tačno u trenutku kada predsjednik i premijer Libana čekaju rezultate pregovora u Washingtonu o okončanju brutalnih izraelskih napada na Liban, izraelska vojska napreduje duboko na libansku teritoriju, prelazeći rijeku Litani i približavajući se gradu Nabatije na jugu zemlje. Izraelsko napredovanje je toliko snažno da bi, da nije otpora boraca Hezbollaha, predsjednička palata već sada bila pod okupacijom.
Izraelska vojska prešla je sjeverno od rijeke Litani i zauzela srednjovjekovni dvorac Beaufort u južnoj pokrajini Nabatije – tvrđavu koja je nekada simbolizirala nepokorivost juga. Objavljeni snimci prikazuju izraelske okupacione vojnike unutar utvrde iz doba križarskih ratova kako ističu izraelske zastave i zastavu Brigade Golani.
Avichay Adraee, glasnogovornik izraelske vojske za arapski jezik, otvoreno je izjavio da su operacije na visoravni Šakif (Beaufort) i u dolini Wadi al-Salouqi pokrenute radi uništavanja infrastrukture Hezbollaha. Izraelske snage u blizini Nabatije, dodao je, „spremne su proširiti napad ako bude potrebno“, što znači da su spremne opkoliti veliki grad Nabatije.
Ovo napredovanje uslijedilo je nakon naredbi za evakuaciju izdatih posljednjih dana za dvadeset i tri sela iza Žute linije, što ukazuje na to da vojska zapravo pokušava uspostaviti mnogo širu sigurnosnu zonu od prethodnog tampon-područja.
U zapadnom sektoru ta sela uključuju: Mazraat Beit al-Sayyad, Majdal Zoun i Zibqin. U centralnom sektoru nalaze se Yater, Sarbin, al-Tiri, Kounin, Haddatha, Beit Yahoun, Shaqra, Majdal Silm, Qabrikha i Froun. Sjeverno od rijeke Litani nalaze se Zawtar al-Sharqiya, Yahmar al-Shaqif i Arnoun. U istočnom sektoru nalaze se Deir Mimas, Marjayoun, Abla al-Saqi, al-Mari, Ain Abla, Ain Ata i Kafr Shuba.
Stanovnici koji su nekada živjeli na tim područjima raseljeni su. Mnogi Libanci danas strahuju od napada u bilo kojem trenutku i na bilo kojem mjestu, jer je neprestano zujanje nadzornih dronova postalo stalna pozadina njihove svakodnevice.
Usred ove teške situacije, libanski zvaničnici i dalje se drže besplodnih pregovora u kojima posreduje Washington. U zbunjujućem potezu, umjesto jačanja odbrambenih mehanizama, proglasili su vojne operacije Hezbollaha nezakonitim, dok je premijer pozvao na predaju oružja, čime je, zapravo, ubrzao napredovanje neprijatelja.
Primjer takvog nesklada i opstrukcije nacionalnog otpora odigrao se prošle sedmice pred vojnim sudom u Bejrutu. Trojica boraca Hezbollaha zaustavljena su na kontrolnom punktu dok su nosila oružje prema linijama fronta. Nakon petominutnog saslušanja i novčane kazne od deset dolara, pušteni su na slobodu. Tokom tog farsičnog procesa, vođenog protiv ljudi koji brane vlastitu zemlju, izjavili su: „Pokušavamo braniti svoju državu. Naše mjesto je na jugu.“
Na terenu je libanska vojska raspoređena daleko iza Žute linije, u mjestima poput Kfardouninea i Marjayouna, posmatrajući kako Izrael evakuira 23 sela. Vojska se nalazi na 118. mjestu od 145 država na indeksu globalne vojne moći za 2026. godinu i nema nikakav stvarni sistem protivzračne odbrane. Njeno ratno zrakoplovstvo postalo je predmet svakodnevnih šala.
Nakon završetka posljednjeg rata između Hezbollaha i Izraela 2024. godine, libanska vojska dobila je zadatak da demontira arsenal Hezbollaha. Do januara je objavila da je završila prvu fazu plana razoružavanja: uklanjanje skladišta oružja, deaktiviranje tunela i raketnih položaja te preuzimanje napuštenih položaja Hezbollaha – često uz saglasnost samog pokreta, kao gest dobre volje radi izbjegavanja unutrašnje krize. Međutim, sada je jasno da je Izrael u potpunosti iskoristio poteze libanske vlade i vojske, napredujući gotovo bez otpora preko rijeke Litani.
Odgovor vojske na ova kršenja sveo se uglavnom na izdavanje saopćenja, čak i kada izraelske snage gađaju njene pripadnike, ubijajući i ranjavajući ih.
Ali ta slabost nije slučajna. Međunarodni i libanski analitičari tvrde da je ona direktna posljedica namjerne američke politike poznate kao doktrina Kvalitativne vojne prednosti (QME). Uvrštena u američko zakonodavstvo 2008. godine, ova doktrina zabranjuje Washingtonu prodaju bilo kakvog oružja državama Bliskog istoka, osim Izraelu, ukoliko bi ono moglo narušiti izraelsku vojnu nadmoć. Druga strana osiguravanja izraelske prednosti jeste prisilna slabost libanskih oružanih snaga.
Mohamad Bazzi, direktor Centra Hagop Kevorkian za bliskoistočne studije pri Univerzitetu NYU, to je sažeo ovim riječima: „Moja kritika je da stalno slušamo kako libanska vojska mora osigurati sigurnost u Libanu, posebno na jugu. Ali ono što se ne spominje u toj raspravi jeste činjenica da Sjedinjene Države i zapadne zemlje koje pružaju vojnu pomoć i oružje namjerno održavaju libansku vojsku slabom i nedovoljno opremljenom.“
Rezultat takve politike jasno je vidljiv na terenu. Izrael je primio više od 300 milijardi dolara američke vojne pomoći i neprestano nadograđuje svoj sistem Željezna kupola, dok libanska vojska nije u stanju oboriti ni jedan jedini izraelski dron.
Dok se ova područja sistematski prazne, jedno za drugim, libanska vlada nastavlja slati kontradiktorne poruke koje podrivaju vlastiti front. Međunarodnoj zajednici poručuje: „Ako se Izrael povuče, vojska je spremna preuzeti kontrolu nad teritorijom“ – što se tumači kao poziv na razoružavanje otpora. Libanskom narodu, s druge strane, obećava da će se „državni autoritet uskoro obnoviti“, istovremeno gajeći iluzije o promjeni takozvane „Doktrine Dahija“.
Doktrina Dahija, prvi put formulirana nakon rata 2006. godine s ciljem nametanja visoke cijene društvenoj bazi podrške Hezbollahu, danas je postala opravdanje za uništavanje libanske infrastrukture. Neki izraelski tvrdolinijaši otvoreno tvrde da se „sigurnost sjevernog Izraela može postići samo temeljnom promjenom stvarnosti s druge strane granice“, drugim riječima, uništenjem svega u južnom Libanu.
Ali predsjednik Aoun i premijer Salam, i dalje se nadajući da mogu promijeniti tu doktrinu, sjede u predsjedničkoj palati čekajući poziv iz Washingtona. Ne shvataju da se s svakim danom linije izraelskog fronta približavaju sve više bejrutskim palačama.
U međuvremenu, djelujući u skladu sa svojom doktrinom otpora, Hezbollah ostaje na prvim linijama fronta, kao jedina stvarna snaga koja brani Liban.
Liban je danas zarobljen u historijskoj kontradikciji. S jedne strane, borci Hezbollaha, s minimalnim resursima, drže linije na jugu i brane svoju zemlju od izraelske invazije. S druge strane, zvanična vlada i vojska, oslanjajući se na pregovore koji su samo učvršćivali okupaciju, posmatraju kako se teritorijalni integritet zemlje urušava. Ako Liban zaista želi nacionalni suverenitet, mora prestati maštati o promjeni izraelske doktrine. Umjesto toga, trebao bi odmah objaviti opći rat ili mobilizirati vojsku, te, što je još važnije, pružiti praktičnu podršku Hezbollahu kao jedinoj sili na terenu koja je spriječila pad Bejruta. U suprotnom, neprijateljska „tampon-zona“ postepeno će se širiti sve dok ne proguta cijeli Liban. A kada taj dan dođe, Washington neće imati odgovore, a predsjednička palata više neće biti sigurno mjesto.
Ekskluzivno PISjournal
