PISjournal – U historiji naroda ponekad pojedinci nadilaze granice vlastitog vremena i postaju dio strateškog pamćenja jedne države. U takvim slučajevima, sud o njima nije samo procjena političkog učinka jednog državnika, već pokušaj razumijevanja ideje koja je prodrla u političke institucije, kulturu donošenja odluka i način na koji jedan narod doživljava svijet. Šehadet ajatollaha Sejjida Alija Hameneija, šehida vođe Islamske revolucije, pripada upravo toj kategoriji. Odgovor na pitanje šta će Islamska Republika Iran učiniti nakon njega neposredno zavisi od odgovora na drugo pitanje: u kojoj je mjeri doktrina koju je ajatollah Hamenei oblikovao i učvršćivao više od tri decenije prerasla volju jednog čovjeka i postala sastavni dio strateškog razuma Islamske Republike.
U uobičajenoj literaturi međunarodnih odnosa vanjska politika Islamske Republike uglavnom se tumači kroz prizmu ideologije, kao da se sve odluke Teherana mogu objasniti isključivo pozivanjem na slogane Islamske revolucije. Takvo tumačenje, iako odražava dio stvarnosti, nije dovoljno za razumijevanje logike iranske vanjske politike. Politika je, kako svjedoči i duga tradicija iranske političke misli, oduvijek bila rezultat odnosa između ideala i državnog interesa. Od „Sijaset-name“ Nizamul-Mulka do promišljanja savremenih mislilaca, opstanak države, očuvanje autoriteta i zaštita nezavisnosti smatrani su prvim preduslovom ostvarenja svakog velikog ideala. U tom smislu, naslijeđe šehida ajatollaha Hameneija treba tražiti ne u suprotstavljanju idealizma i realizma, nego u nastojanju da ih poveže.
Njegov strateški pogled na svijet počivao je na jednoj temeljnoj postavci: međunarodni sistem i dalje je prostor neravnomjerne raspodjele moći, a države prije žive u sjeni ravnoteže snaga nego pod zaštitom pravnih normi. Iz te perspektive, sigurnost nije dar koji velike sile poklanjaju drugima; sigurnost je proizvod sposobnosti jednog naroda da sačuva vlastitu nezavisnost. Takvo shvatanje nije predstavljalo samo teoriju međunarodnih odnosa, već je proizlazilo i iz historijskog iskustva Irana, zemlje koja je tokom posljednja dva stoljeća više puta platila cijenu slabosti, zavisnosti i stranog uplitanja te nezavisnost nije smatrala apstraktnim pojmom, nego historijskim kapitalom.
Zbog toga je pojam „nezavisnosti“ u misli šehida ajatollaha Hameneija bio mnogo više od političkog slogana; predstavljao je okosnicu vanjske politike Islamske Republike. Nezavisnost je značila pravo na samostalno donošenje odluka o nacionalnim pitanjima bez prevlasti volje stranih sila nad voljom naroda. Na toj osnovi razvoj odbrambenih kapaciteta, samodovoljnost u strateškim industrijama, ulaganje u domaće tehnologije i jačanje odvraćajuće moći postali su neodvojivi dijelovi nacionalne strategije. U toj logici, država koja drugima prepusti sredstva vlastite odbrane prije ili kasnije prepustit će i pravo na samostalno političko odlučivanje.
Nepovjerenje šehida Revolucije, ajatollaha Hameneija, prema Sjedinjenim Američkim Državama također se može razumjeti u tom okviru. Ono nije prvenstveno bilo rezultat trenutnih neprijateljstava, već se temeljilo na tumačenju ponašanja velikih sila prema kojem se međunarodna politika ne zasniva na povjerenju nego na interesima i ravnoteži moći. Iz tog ugla, pregovori nikada nisu bili odbačeni, ali su vrijedili samo kada su vođeni s pozicije snage. Diplomatija u ovom misaonom sistemu nije bila alternativa moći, nego njen nastavak, baš kao što se u iranskoj tradiciji upravljanja državom uvijek smatralo da trajni mir može opstati jedino ako iza njega stoji autoritet.
Nuklearni program Islamske Republike bio je najjasniji izraz takvog pogleda. Prihvatanje dijaloga i sporazuma nije značilo odustajanje od elemenata nacionalne moći. Naprotiv, polazilo se od pretpostavke da politički sporazumi, ma koliko bili važni, ne mogu zamijeniti odvraćanje. Zato se u godinama intenzivne diplomatije istovremeno nastavio razvoj odbrambenih sposobnosti zemlje jednakim intenzitetom. Ta istovremenost proizlazila je iz uvjerenja da su sporazumi podložni političkim promjenama, dok je nacionalna moć jedina trajna osnova koja ostaje u rukama samog naroda.
U tom okviru dobija smisao i regionalna politika Islamske Republike. Ono što se izvana često tumačilo kao širenje iranskog uticaja, u strateškoj logici Islamske Republike predstavljalo je stvaranje „sigurnosne dubine“ za državu koja se nalazi u jednom od najnestabilnijih dijelova svijeta. Podrška Osovini otpora, povezivanje sa savezničkim snagama i nastojanje da se spriječi približavanje prijetnji iranskim granicama bili su elementi politike čiji je cilj bio povećati cijenu svakog mogućeg napada na Iran. Nesumnjivo postoje različita mišljenja o posljedicama ove strategije.
Jedni smatraju da je ona unaprijedila geopolitički položaj Irana, dok drugi naglašavaju njene ekonomske i političke troškove. Bez obzira na te procjene, teško je zanemariti ulogu ove politike u promjeni sigurnosnih odnosa na Bliskom istoku.
Jedna od najistaknutijih karakteristika strateške misli ajatollaha Hameneija bila je i pažnja posvećena postepenoj transformaciji svjetskog poretka. Godinama prije nego što je pojam „postzapadnog svijeta“ postao dio uobičajene terminologije međunarodnih odnosa, on je ukazivao na postepeni kraj monopola moći i kretanje međunarodnog sistema prema pluralnijem poretku. Na toj osnovi razvijana je politika širenja odnosa s azijskim silama, jačanja regionalne saradnje i diversifikacije međunarodnih partnerstava. Naravno, ni ta politika nije bila oslobođena ograničenja međunarodne stvarnosti, jer nijedna sila, bilo istočna ili zapadna, ne žrtvuje vlastite nacionalne interese zbog drugih. Ipak, osnovna strateška ideja bila je smanjenje zavisnosti od jednog centra moći i povećanje manevarskog prostora Irana na međunarodnoj sceni.
Međutim, procjena svake strateške doktrine ne može se svesti samo na brojanje uspjeha ili troškova. Tokom perioda vođstva ajatollaha Hameneija Iran je uspio razviti odvraćajuće kapacitete do nivoa na kojem je svaka direktna vojna prijetnja zemlji zahtijevala znatno složenije procjene nego ranije. Istovremeno, iranska ekonomija suočila se s velikim pritiskom sankcija, finansijskim ograničenjima i teškoćama u odnosima sa svjetskom ekonomijom. Te dvije činjenice treba posmatrati zajedno, a ne jednu nasuprot drugoj, jer vanjska politika nije umjetnost izbora između lakih opcija, već umijeće upravljanja složenim izazovima.
Možda se najvažnije naslijeđe ajatollaha Hameneija ne ogleda u jednoj konkretnoj odluci, nego u učvršćivanju svojevrsne „strateške kulture“, kulture koja nezavisnost stavlja ispred zavisnosti, odvraćanje smatra preduslovom mira, a diplomatiju djelotvornom samo kada počiva na nacionalnoj moći. Takva kultura nije vezana isključivo za jednu ličnost, nego za historijsko iskustvo Irana, njegov geopolitički položaj i način na koji političke elite razumiju međunarodno okruženje.
Zbog toga šehadet ajatollaha Hameneija neće označiti kraj doktrine koju je tokom dugog niza godina oblikovao i institucionalizirao u oblasti vanjske politike. Strategije, kada se povežu s geografijom, historijom i sigurnosnim pamćenjem jednog naroda, žive duže od svojih tvoraca. Ako je tako, onda glavno naslijeđe ajatollaha Hameneija nije skup pojedinačnih odluka, već učvršćivanje razumijevanja vanjske politike u kojem nezavisnost, autoritet i odvraćanje čine tri stuba nacionalne sigurnosti Irana, razumijevanja koje će vjerovatno i ubuduće ostati jedno od najvažnijih polazišta za promišljanje položaja Irana u budućem svjetskom poretku.
Ekskluzivno PISjournal
