Lucrezia Reichlin                                          

PISjournal – Italiju bi uskoro mogla predvoditi, po prvi put u postratnoj historiji, stranka koja ima korijene u Mussolinijevom fašističkom pokretu. Ako stranka Fratelli d’Italia – Braća Italije završi na čelu vladajuće koalicije, što se čini vjerovatnim, evropska politika će se suštinski izmijeniti.

Giorgia Meloni, harizmatična liderica Braće Italije, optužena je da je „neofašista“, a i ova stranka kao i njen drugi najveći koalicioni partner, stranka Lega, etiketirane su kao „populisti“. Obje ove etikete promašuju poentu. Istina, obje ove stranke su iskoristile tinjajuće nezadovoljstvo koje neki birači osjećaju i zauzele oštar stav u oblastima imigracije i sigurnosti. Ali Braća Italije ne žele preokrenuti liberalnu demokratiju.

Ambicije Braće Italije su na drugom mjestu. Prepoznajući da je ključ uspjeha dvije velike evropske političke porodice, kršćanskih demokrata i demokratskih socijalista, njihova dobro razvijena politička i etička kultura, Braća žele položiti slične temelje za desnicu, omogućivši joj na taj način da dobije i zadrži moć i u daljoj budućnosti. Ovo je suptilni izazov s kojim se progresivno razmišljanje mora suočiti.

Ciljevi Braće Italije idu izvan Italije; Braća se nadaju da će preoblikovati evropsku politiku. Meloni također predvodi Stranku evropskih konzervativaca i reformista, koja uključuje desetke desničarskih formacija, uključujući poljsku stranku Zakon i pravda, španski Vox i švedske Demokrate.

Na kojim temeljima bi stajalo novo intelektualno zdanje desnice? U nedavno objavljenom intervjuu, Meloni je izrazila divljenje prema pokojnom britanskom filozofu Rogeru Scrutonu, konzervativcu koji nije bio ni fašista, a ni populista, i čiji stavovi, baš kao i stavovi Meloni, ne mogu biti jasno kategorizirani kao prodržavni ili protržišni. Slobodno tržište je za oboje nužna institucija, ali monopolska moć mora biti ograničena regulativama.

Scruton se u suštini nije protivio Evropskoj uniji. On je vjerovao da je sistem transevropske saradnje nužna stvar, ali ne po cijenu nacionalnog suvereniteta u svim bitnim oblastima. Isto tako, koalicija koju predvode Braća Italije, ne bi tražila da Italija izađe iz EU-a ili eurozone. Umjesto tog, Braća zamišljaju EU kao labavu konfederaciju suverenih država, prije nego „sve bližu uniju“ s težnjama da postane polufederalna država. Nacionalizam i konzervativizam idu ruku pod ruku.

U intervjuu iz 2019. godine, Scruton je objasnio da, za njega, suština konzervativizma nije u „vraćanju“ stvari na prijašnje stanje, već „u njihovom očuvanju“, i da ovo nije pitanje ideologije, već ljubavi. „Postoje stvari koje su ugrožene, a vi ih volite, pa ih želite zadržati … Mi imamo nešto, ovu državu i njene institucije i naš način bivanja, i mi se toga držimo.“

Šta Evropljani vole? Jedna od stvari o kojima Meloni stalno priča je da je naš identitet definisan našim zajedništvom. Osjećaj pripadnosti, članstva u društvu, ključan je u određivanju šta je to što mi „volimo“ i omogućava nam da se izrazimo. To je osnova slobode.

Ova ideja ima plemenite korijene, a oblikovale su je ideje najvećih filozofa, posebno Georga Wilhelma Friedricha Hegela, ali i Karla Marksa i Adama Smitha. No, to nužno ne vodi do konzervativizma, niti to znači da identitet mora biti definisan u nacionalnim terminima.

Koncepcija EU-a Braće Italije predstavlja oštar raskid s prošlošću: vodstvo Italije, kao i vodstvo drugih ključnih članica EU-a, tradicionalno je podržavalo dublju integraciju, uprkos neslaganjima o brzini i modalitetu. I to je raskid koji bi došao u vrijeme kada je dublja saradnja, koja neizbježno uključuje neke kompromise u oblasti nacionalnog suvereniteta, kao npr., u oblastima energije i vanjske politike, prijeko potrebna.

Centralizovano donošenje odluka

Gotovo svi od najhitnijih imperativa s kojima se trenutno suočavamo zahtijevaju neki oblik kapaciteta centraliziranog donošenja odluka i politika koje objašnjavaju globalnu prirodu javnih dobara, uključujući klimu, zdravstvo, finansijsku stabilnost i energetsku sigurnost. Kao rezultat, preklapanje između mjesta moći donošenja odluka i državnog poretka se smanjuje.

Smišljanje novih oblika upravljanja koji dozvoljavaju saradnju različitih nivoa vlasti i daju glas civilnom društvu – na taj način kombinujući pristup ‘odozgo nadolje’ sa pristupom ‘odozdo nagore’ – ključni je izazov s kojim se danas suočavamo, i to ne samo u Evropskoj uniji. Naprotiv, EU se može posmatrati kao tekući eksperiment koji može pomoći drugima da iznađu efikasan model.

Novi konzervativci su jednu veliku stvar dobro shvatili: bez evropskog društva, projekat „sve bliže unije“ počiva na krhkim temeljima. Ali rješenje nije da se zaustavi, a pogotovo ne obrne, napredak. Umjesto toga, moramo graditi državno uređenje koje može podržati institucije evropskog upravljanja.

Konzervativne snage kao što su Braća Italije su izgleda riješene da naprave suprotno. Pokušajem da „očuvaju“ postojeće sisteme i definišu identitete na osnovu etniciteta i religije, prije nego na osnovu širih političkih i kulturnih pripadnosti, konzervativizam igra na kartu ljudskih strahova i dijeli ih prije nego ujedinjuje. Kulturnu i političku integraciju treba zamijeniti politikama koje pogoršavaju marginalizaciju ranjivih skupina i koje ne rješavaju široko rasprostranjene izazove.

Ako je to istina, kako tvrde konzervativci, da je funkcionalno viđenje Evropske unije osuđeno na propast, također je istina da postoji interakcija između funkcionalnog i političkog, što pomaže da se redefinišu obrisi političkog uređenja. U svijetu koji se stalno mijenja, defanzivno, statično razumijevanje zajednice nužno će voditi ka ekonomskom neuspjehu, i može pospješiti rasizam i društveni sukob.

Pa ipak, upravo ovo shvatanje će vjerovatno oblikovati način upravljanja u trećoj najvećoj članici Evropske unije. Oštra bitka ideja predstoji Evropskoj uniji, sa potencijalno ozbiljnim posljedicama za proces integracije. Da bi pobijedili, pristalice unije moraju prestati demonizirati konzervativce kao što je Meloni i pogrešno predstavljati njihove stavove. Umjesto toga, moraju se direktno suočiti sa kritikama i osmisliti vjerodostojne načine da podrže evropsko političko uređenje koje mora postojati da bi evropski projekat uspio. čelo Italije čelo Italije čelo Italije čelo Italije

Izvor

Prethodni članakPrva polovina predizborne kampanje u Bosni i Hercegovini
Naredni članakBosna je plakatima zastrta

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime