Dr. Maha Hilal

PISjournalTokom svog inauguracijskog obraćanja prošle godine, američki predsjednik Joe Biden naveo je “porast političkog ekstremizma, bijelog supremacizma i domaćeg terorizma kao ono protiv čega se trebamo boriti i koje ćemo na kraju pobijediti”. Govoreći u sjeni pobune na Capitol Hillu koja se dogodila samo dvije sedmice ranije, Biden je dodao “da bi se osigurala budućnost Amerike potrebno je više od riječi”.

Ne iznenađuje to što se pozabavio ovim pitanjem, jer je cilj prosvjednika iz Capitola bio da obore rezultate izbora i po svaku cijenu zadrže bivšeg predsjednika Donalda Trumpa na funkciji. Ali mnogi su se pitali hoće li Biden zaista djelovati i kako bi taj odgovor mogao izgledati. SAD nemaju domaći zakon o terorizmu – a postojeći alati za krivično gonjenje domaćeg terorizma rijetko su se fokusirali na prijetnju koju predstavljaju bijeli ekstremisti.

U junu 2021. godine Bidenova administracija objavila je svoju „Nacionalnu strategiju za borbu protiv domaćeg terorizma“. Ovo očito davanje prioriteta ovom pitanju došlo je kada je nasilje bijelaca zauzelo centralnije mjesto u javnoj mašti i političkom pejzažu, kako zbog pobune na Capitolu, tako i zbog nasilnih sukoba u gradovima širom zemlje za vrijeme Trumpove administracije.

Promjena u medijskom izvještavanju je svakako bila dio objašnjenja, ali ovaj novi fokus politike je također bio ukorijenjen u izrazito promjenljivoj stvarnosti. Kako je retorika bijelih nacionalista dobila maha u glavnom političkom diskursu, ekstremističko nasilje se više ne može gurnuti pod tepih preusmjeravanjem pažnje na prijetnju tzv., islamskog terorizma.

Ali plan Bidenove administracije u velikoj mjeri zanemaruje očiglednu stvarnost da u postojećim pravnim strukturama za borbu protiv domaćeg terorizma bivaju kriminalizirani gotovo isključivo ljudi tamne boje kože, posebno muslimani. Biden ima koristi i od prijetnje domaćeg ekstremizma i od napora u borbi protiv njega. Ova administracija je usredsredila burno političko okruženje Trumpovih godina, a posebno porast nasilja njegovih pristalica u grupama kao što su Proud Boys.

Historijski korijeni

Međutim, tokom Obamine administracije, SAD su pokrenule svoj program za borbu protiv nasilnog ekstremizma (CVE) kako bi olakšale napore na domaćem terenu u borbi protiv terorizma. Dok je rastuća prijetnja koju je predstavljala ideologija suprematizma bijele rase uglavnom zanemarena – unatoč činjenici da se njen rast vjerodostojno pripisuje reakciji koja je proizašla iz Obaminih izbora – CVE je bio razoran za muslimanske zajednice.

Tokom Obamine administracije, široko rasprostranjeno praćenje muslimanskih zajednica je odobreno i normalizirano, jer su agencije za provođenje zakona ciljale muslimane koji nisu počinili zločin niti su dali bilo kakve naznake da to planiraju, na osnovu očito islamofobičnih kriterija kao što su praktikovanje vjere ili puštanje brade – predstavljena kao pokazatelj da su skloni ekstremizmu i nasilju.

Trump je 2018. otkazao CVE program, potez koji se naširoko smatra preventivnim pokušajem da zaštiti svoju bazu od potencijalne mete bijelog nacionalizma. Ipak, s obzirom na historiju programa – uz dvije decenije infrastrukture “rata protiv terorizma” koja je gotovo isključivo ciljala muslimane – ova mogućnost se još uvijek čini dalekom. To bi svakako predstavljalo veliki prekid u historiji američkog provođenja zakona, u kojoj su crnačke i muslimanske zajednice stalno bile na meti mnogo više nego bijelci.

Činjenica je da ni prijetnja koju predstavlja domaći terorizam, niti specifična prijetnja nasilja bijelaca nisu ni izdaleka novi. U svom strateškom dokumentu, Biden to naizgled priznaje, navodeći: “Ovo je prijetnja domaćeg terorizma s kojom se Amerika danas suočava – ona s prepoznatljivim otiskom današnjeg digitalnog doba, kao i dugogodišnjim korijenima u izazovima domaćeg terorizma kroz historiju naše zemlje. Suočavanje s tom prijetnjom sveobuhvatno i uporno zahtijeva uvažavanje i njene historije i njenog izrazito modernog oblika.”

Biden je ovdje imao priliku da govori o historijskim korijenima bijelog terorizma,ropstvu i Jim Crow-u(guverner Floride,za vrijeme njegove vlasti sprovođena je stroga rasna segregacija). Umjesto toga, naizgled je imao za cilj promovirati percepciju da je historijska prijetnja zamijenjena nečim novim i drugačijim. Nasilje bijelog supremacizma je prijetnja koja nas prati od osnivanja zemlje, i u tom smislu, Biden je bio u pravu što se pozivao na historiju – ali njegovi predani pokušaji da ovu konkretnu prijetnju poveže s Trumpovom erom, i njegovim nejasnim jezikom, ukazuju na nespremnost da na problem gledaju onakav kakav jeste.

Ciljanje muslimana
Naravno, Bidenova upotreba riječi “historija” mogla bi označiti dublje razumijevanje oblika američkog nasilja. Ipak, historija nam ne daje dokaze da je takvo teorijsko razumijevanje ikada rezultiralo nečim što bi moglo biti konsekventno učinjeno kako bi se pozabavilo nasiljem bijelog supremacizma. Zbog toga su ovi napori na suzbijanju domaćeg terorizma s pravom kritikovani zbog toga što će donijeti već pretpostavljene posljedice: dalje i kontinuirano ciljanje BIPOC zajednica, a posebno muslimana, u kontekstu nacionalne sigurnosti.

U velikoj mjeri to možemo pripisati društvenoj konstrukciji terorizma, gotovo univerzalno prihvaćenoj u godinama od pokretanja „rata protiv terorizma“. Ko je pod istragom zbog sumnje da je terorizam, ko je procesuiran, a ko osuđen, sve je to neraskidivo povezano sa društvenim konstrukcijama koje su nas navele da osjećamo da znamo ko „čini“ terorizam; ko je terorista.

Više od dvije decenije, otkako je Bushova administracija izvršila invaziju na Afganistan, ponavljano nam je da su “teroristi” muslimani – i ova asocijacija je u potpunosti apsorbirana u domaći pejzaž. Paradigma opsjednuta nacionalnom sigurnošću koja je izrasla iz tih ranih dana proširila se na transformaciju širokog spektra američkih institucija i politika, od imigracionih službi, preko nadzora, do široko rasprostranjene upotrebe doušnika za dobivanje federalnog krivičnog gonjenja za terorizam.

Jednostavno rečeno, postojali su namjerni napori nakon 11. septembra da se terorizam konstruiše kao jedinstveni muslimanski zločin, što znači da napori da se nasilje bijelaca označi kao terorizam zapravo nikada nisu sprovedeni.

Nedavna sudska presuda ilustruje koliko je stvarnost našeg pristupa domaćem terorizmu daleko od jezika Bidenove administracije i drugih koji insistiraju na tome da se prijetnji bijelačkog nasilja može i treba suprotstaviti pod tom oznakom. Dvojica optuženih za zavjeru za otmicu guvernerke Mičigena Gretchen Whitmer 2020. godine oslobođena su svih optužbi prošlog mjeseca, dok je za druga dva optuženika suđenje poništeno.

Njihovi advokati su bazirali svoju odbranu na osnovu toga da su optuženi bili nagovoreni na činjenje krivičnog djela,u ovom slučaju na nagovor agenta FBI-a. Ovakva vrsta odbrane skoro uvijek propadne kada je u pitanju optuženik musliman. Umjesto toga, korištenje doušnika i provokatora omogućeno je politikama kao što je CVE, i uglavnom je ostalo neispitano od strane sudova, koji su prihvatili da se iskazani interes vlade za nacionalnu sigurnost treba uzeti u obzir, čak i kada se činjenice ne poklapaju .

Sloboda koja se daje Ministarstvu pravde i njegovim advokatima u takvim slučajevima očigledno se ne odnosi na one slučajeve sa bijelcima – i to ne iznenađuje.

Izvor

Prethodni članakMiješanje Sjedinjenih Država u odnose Kine i Tajvana
Naredni članakUN traži istragu ubistva novinarke Al Jazeere na Zapadnoj obali

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime