Hamza Memišević
PISjournal – Povezivanje Henryja Kissingera i Donalda Trumpa u kontekstu američke vanjske politike na prvi pogled djeluje kao teorijski paradoks. Kissinger ostaje upamćen u diplomatskim krugovima kao vrhunski arhitekt klasične diplomatije – čovjek čiji je stil bio obilježen tajnošću, visokom intelektualnom preciznošću i dugoročnim strateškim planiranjem. Njegovi potezi, poput povijesnog otvaranja prema Kini 1972. godine ili diplomatije u jomkipurskom ratu, predstavljaju diplomatske bravure. Nasuprot njemu, Trump nastupa kao nepredvidivi populist digitalnog doba, koji međunarodne odnose nerijetko vodi putem javnih poruka na društvenim mrežama, primarno vođen instinktom poslovnog čovjeka, marketingom i logikom trenutne transakcije.
Međutim, ako se apstrahira očit generacijski, estetski i stilski jaz u njihovom javnom nastupu, ispod površine moguće je uvidjeti čvrstu konceptualnu poveznicu. Obojica suštinski pripadaju tradiciji geopolitičkog realizma. Henry Kissinger nikada nije posmatrao međunarodni poredak kroz prizmu moralizma, širenja liberalnih vrijednosti, demokratizacije udaljenih društava ili odbrane apstraktnih pravnih normi. Za njega su to bile opasne iluzije koje destabiliziraju međunarodni poredak. Slično je i s Donaldom Trumpom. Konceptualna kopča između ove dvojice aktera zapravo je pogled na svjetsku politiku lišen bilo kakve moralne sentimentalnosti. Za obojicu je svijet duboko anarhično i kompetitivno političko bojište u kojem apsolutni primat imaju sirova moć, ogoljeni nacionalni interesi i vječna potraga za stabilnošću kroz opipljivu ravnotežu snaga.
U tom kontekstu, teza da Trump u svojoj strategiji prema Iranu zapravo kopira i modificira Kissingerov fundamentalni pristup, s krajnjim ciljem iznuđivanja dugoročne normalizacije odnosa pod američkim uslovima, dobiva svoje snažno utemeljenje. Suština ove komparacije počiva na poznatoj Kissingerovoj maksimi da Iran, kao povijesna regionalna sila, konačno mora odlučiti je li on „država ili uzrok“. Američki pristup, snažno poduprt i oblikovan uticajem druge strane (izraelske), sistemski portretira Iran isključivo kao ideološki „uzrok“ – odnosno kao iracionalnu, mesijansku prijetnju čiji je jedini cilj radikalna revizija bliskoistočnog poretka. Nasuprot tome, realnost na terenu sugeriše drugačiji zaključak. Kada se ogoli uvriježeni pristup, Iran se zapravo manifestuje kao racionalan geopolitički akter, odnosno „država“ koja se vodi klasičnim principima realizma. Njegovi potezi, poput izgradnje mreže asimetričnog odvraćanja i zaštite ekonomskih interesa, nisu vođeni slijepim fanatizmom već proračunatom težnjom za očuvanjem režima i vlastitih suverenih granica. Prepoznavanje Irana kao racionalnog aktera mijenja cjelokupnu paradigmu sukoba te Iran prestaje biti anomalija koju je nužno izolirati i postaje sugovornik s kojim se suživot ne samo može, već i mora graditi kroz pregovore na bazi realnog balansa moći.
Od transakcije do agresije i „promjene vlasti“
Evolucija Trumpovog pristupa Teheranu, međutim, nije bila pravolinijska, već je prošla kroz fazu opasnog zastranjenja pod uticajemdrugih aktera. Doktrina „maksimalnog pritiska“ iz njegovog prvog predsjedničkog mandata funkcionisala je kao agresivan, ali u svojoj srži transakcijski pokušaj prisiljavanja Teherana na kapitulaciju za pregovaračkim stolom. Trump je tada tretirao Iran kao racionalnog aktera koji će popustiti ako mu se nametne nepodnošljivo visok ekonomski i politički trošak kroz unilateralne sankcije. No, ta je strategija doživjela opasnu mutaciju. Pod snažnim uticajemunutrašnjih neokonzervativnih krugova u Washingtonu, te pod stalnim, agresivnim geopolitičkim pritiskom izraelske političke i vojne elite, Trump je privremeno napustio svoju izvornu logiku poslovne nagodbe.
U tom trenutku, Washington i Tel Aviv su zajednički zaigrali na kartu potpunog kolapsa Islamske Republike. Umjesto traženja balansa, pokrenuta je otvorena američko-izraelska agresija koja je izašla iz okvira ekonomskog ratovanja i prešla u fazu otvorene agresije. To je sve kulminiralo ne samo cyber-sabotažama i atentatima, već i otvorenim vojnim udarima na zapovjedne i logističke strukture unutar samog Irana, praćenim intenzivnom političkom instrumentalizacijom prijestolonaslijednika Reze Pahlavija. Washington je pokušao oživjeti duhove prošlosti, koristeći iransku emigraciju kako bi stvorio privid alternativne vlade u egzilu i nametnuo politički inženjering odozgo, potpuno ignorišući unutrašnju društveno-političku dinamiku iranskog društva.
Granice američko-izraelske vojne moći
Ova maksimalistička i agresivna strategija ubrzo je, međutim, udarila u nepremostive zidove realpolitike. Umjesto očekivanog unutrašnjeg sloma pod teretom napada i sankcija, te umjesto masovne pobune koja bi dočekala princa iz egzila, Iran je reagovao u skladu sa svim postulatima teorije realizma: kao maksimalno motiviran, racionalan akter koji brani vlastiti opstanak. Teheran je odgovorio koordiniranom, masovnom i asimetričnom protuofanzivom. Masovni udari balističkim projektilima na regionalne baze i učinkovita demonstracija moći u Hormuškom moreuzu, toj ključnoj arteriji globalnog energetskog tržišta, poslali su jasnu poruku Zapadu.
Nametanjem neprihvatljivo visoke ekonomske, energetske i vojne cijene, Iran je praktički neutralizovao učinkovitost američko-izraelske agresije. Teheran je dokazao da bi nastavak pokušaja nasilnog disciplinovanja značio uvod u sveopći, dugotrajan i destruktivan rat na Bliskom istoku, rat koji bi destabilizovao zapadne ekonomije kroz eksploziju cijena nafte i uvukao SAD u još jedan dugotrajni sukob bez izlazne strategije.
Upravo je taj neuspjeh vojne komponente i nesalomljivi iranski otpor primorao Donalda Trumpa na dramatičan povratak njegovu pragmatičnom, bazičnom instinktu. Suočen s realnošću da Iran ne može biti vojno slomljen bez ogromne žrtve, Trump je morao odbaciti neokonzervativne tlapnje o Iranu kao pukom ideološkom „uzroku“ kojeg treba izbrisati s mape i početi ga posmatrati kroz prizmu Kissingerove maksime – kao žilavu, racionalnu i suverenu državu.
Islamabadski memorandum i povratak Kissingerovoj matrici
Ovaj povratak čistoj realpolitici dobio je svoj formalni epilog u potpisivanju Islamabadskog memoranduma. Ovaj dokument nije bio proizvod američke dobre volje niti popustljivosti, već izravna posljedica uspostavljenog balansa moći na terenu. Umjesto unilateralnog diktata i nametanja rješenja putem vanjskoga pritiska, SAD su, pod Trumpovim vodstvom, morale prihvatiti Iran kao nezaobilaznu, autohtonu regionalnu silu s čijim se interesima mora računati.
Trump je kroz ovu opasnu krizu demonstrirao evoluciju prema čistom, ogoljenom realizmu.Spoznao je da se regionalna stabilnost ne postiže eliminacijom protivnika, već mukotrpnim pregovorima s onima koji stvarno kontrolišu poluge moći na terenu. Paralela s Kissingerom ovdje postaje još dublja ako analiziramo primjenu takozvane „teorije luđaka“ (The Madman Theory). Ovu strategiju je Kissinger uspješno sukreirao i testirao u razdoblju Vijetnamskog rata s ciljem da uvjeri protivnike kako je američki predsjednik (tada Richard Nixon) neuračunljiv, impulzivan i spreman na ekstremnu eskalaciju, uključujući i upotrebu nuklearnog oružja, ako ne dobije ono što želi. Trump je ovu metodu savršeno modernizirao i premjestio na otvorenu javnu scenu, koristeći televizijske ekrane i društvene mreže kao platforme za strateško zastrašivanje. Njegove prijetnje totalnim uništenjem Irana, kombinirane s radikalnim operativnim potezima poput eliminacije generala Qasema Soleimanija, imale su za cilj slamanje iranske strateške kalkulacije kroz projekciju apsolutne nepredvidivosti.
Ipak, u savremenom geopolitičkom kontekstu, ta strategija nailazi na čvrste geografske i ekonomske limite koje Kissinger u Vijetnamu nije imao u tom obliku. Iran posjeduje izuzetnu polugu asimetričnog pritiska. Sposobnost Teherana da ugrozi plovidbu Hormuškim moreuzomutiče na stabilnost zapadnih ekonomija. Zbog toga Washington ne može jednostrano diktirati uslove.Iranski kapacitet za nanošenje recipročne štete stvara situaciju u kojoj se američka projekcija moći sudara s granicama vlastite učinkovitosti, tjerajući aktere na kompromis umjesto na destrukciju.
Skepticizam prema multilateralizmu i fatalni rascjep s Izraelom
Još jedna ključna sličnost između Kissingera i Trumpa očituje se u njihovom dubokom skepticizmu prema multilateralnoj diplomatiji i međunarodnim institucijama. Kissinger je povijesno uvijek davao prednost izravnim, bilateralnim aranžmanima između velikih sila, svjesno zaobilazeći Ujedinjene nacije ili široke međunarodne forume kada god su oni sputavali američku manevarsku slobodu.
Trump dijeli taj identičan pristup. Njegovo odbacivanje iranskog nuklearnog sporazuma (JCPOA) proizašlo je iz dubokog uvjerenja da multilateralni okviri, koji uključuju evropske saveznike, Rusiju i Kinu, samo razvodnjavaju američku pregovaračku poziciju i nameću joj nepotrebna pravna ograničenja. Za Trumpa, idealan model je transakcijski bilateralizam u kojem asimetrija moći između SAD-a i Irana može doći do punog izražaja, s krajnjim ciljem postizanja novog sporazuma s američkim potpisom, bez posrednika.
Međutim, stvarna realizacija ove strategije nailazi na duboki unutarnji rascjep koji predstavlja najveću prepreku trajnoj normalizaciji odnosa na Bliskom istoku. Riječ je o dramatičnoj divergenciji interesa između Sjedinjenih Država i njihovog ključnog regionalnog saveznika, Izraela. Trump se u svojoj biti vodi pragmatičnim, izolacionističkim realizmom „Amerika na prvom mjestu“, koji teži okončanju „beskonačnih ratova“ i drastičnom smanjenju američkih vojnih i finansijskih troškova na Bliskom istoku. Za Sjedinjene Države, uspješan ishod ove krize bio bi sporazum koji stabilizuje regiju i reducira iranski nuklearni potencijal u zamjenu za ekonomsku reintegraciju Teherana.
Nasuprot tome, izraelska politička i vojna elita situaciju promatra kroz maksimalističku, egzistencijalnu prizmu. Za Izrael, bilo kakav aranžman koji ostavlja iransku stratešku arhitekturunetaknutom predstavlja neprihvatljivu prijetnju. Izraelska strategija stoga ne teži kompromisu, diplomatiji ili balansiranju moći, već potpunom i konačnom neutraliziranju iranskih kapaciteta, makar i pod cijenu izazivanja otvorenog regionalnog vojnog sukoba. U toj konstelaciji snaga stvara se opasan paradoks. Regionalni saveznici bi rado gurnuli Washington u rat s Teheranom, ali pod uslovom da SAD snose glavninu finansijskog i vojnog tereta tog sukoba.
Usporedbe radi, Kissinger je 1973. godine posjedovao golemu diplomatsku disciplinu, hladnokrvnost i autoritet da instrumentalizira, pritisne i obuzda Izrael kada je to bilo potrebno radi postizanja šireg geopolitičkog balansa s Egiptom i Sovjetskim Savezom. Trumpov populistički realizam, s druge strane, pokazuje znatno veću ranjivost prema unutrašnjim političkim pritiscima, donatorima i moćnim interesnim skupinama u Washingtonu, što mu dramatično sužava prostor za potpuno autonomno donošenje odluka i sputava njegovu urođenu želju za sklapanjem posla s Teheranom.
Trijumf realizma nad ideološkim iluzijama
Njegova namjera, uprkos agresivnoj retorici i privremenim izletima u zonu vojne eskalacije, nikada nije bila potpuno uništenje Irana radi širenja demokratije, već njegovo prisiljavanje na racionalnu kapitulaciju i kasniju normalizaciju kroz mehanizme ekonomske i vojne prisile. Ipak, razlika u izvedbi ostaje drastična. Kissinger je težio stvaranju stabilne, diskretne i dugoročne međunarodne arhitekture zasnovane na nijansama, tajnosti i prešutnom međusobnom priznavanju vitalnih interesa velikih sila, dok Trumpov pristup pati od kontradikcija jer pokušava provesti strategiju ravnoteže snaga koristeći alate pritiska, populizma i transakcijskog ucjenjivanja.
Međutim, povijesni zaokret koji je doveo do Islamabadskog memoranduma jasno pokazuje da je američko-izraelski neuspjeh u nasilnom disciplinovanju Irana odigrao ključnu ulogu u trijumfu realizma nad ideološkim sljepilom. Tek kada je Washington bio suočen s čvrstim dokazima iranske moći i neprihvatljivom cijenom rata, uvažio je temeljnu lekciju geopolitike da se trajna regionalna stabilnost ne može nametnuti jednostranim diktatom niti instaliranjem figura iz egzila.
Trump je bio primoran odbaciti teorije o Iranu kao ideološkom uzroku i prihvatiti ga kao racionalnu državu. Uspjeh i održivost bilo kakvog budućeg poretka na Bliskom istoku ostat će ovisni o toj spoznaji da se mir ne sklapa s pasivnim objektima, već isključivo kroz priznavanje realne težine i interesa svih ključnih aktera koji drže stvarne poluge moći na terenu.
Ekskluzivno PISjournal
