Peyman Hassani
PISjournal– Donald Trump se vratio na američku političku pozornicu u trenutku kada se pred očima svijeta dešavaju aktivne i potencijalne krize na više frontova. Genocidni rat u Gazi i dugotrajni sukob u Ukrajini ističu se kao hitni izazovi, ostaci ere Joea Bidena.
U međuvremenu, napetosti između najvećih neprijatelja Kine i Sjedinjenih Država oko Tajvana ostaju u delikatnom i nesigurnom stanju.
Uopšteno govoreći, američka vanjska politika se može podijeliti na dvije glavne škole mišljenja. Prvi su “internacionalisti”, koji se zalažu za aktivno uključivanje zemlje u globalna pitanja i međunarodna pitanja.
Ova grupa smatra da je intervencija SAD u različitim regionima širom sveta obaveza i strateška neophodnost. Ova perspektiva podstiče formiranje koalicija i saveza za unapređenje američkih hegemonističkih interesa uz dijeljenje troškova vanjske politike sa partnerskim zemljama.
Dokaz ovakvog pristupa može se vidjeti u strateškim odnosima zemlje s Japanom i Indijom, njenim nedavnim zajedničkim vojnim vježbama s Japanom i Južnom Korejom i širim savezima sa svjetskim silama u nastajanju.
Pažljivo koreografirani projekti kao što su “Rat protiv terorizma” ili “Izvoz demokratije” predstavljaju primjer ovog iskrivljenog pogleda na svijet koji je ukorijenjen u američkoj vanjskoj politici.
Nasuprot tome, “izolacionisti” zauzimaju suprotan kraj spektra američke vanjske politike.
Ova perspektiva nalazi svoje korijene u Monroe doktrini i uglavnom je prihvaćaju američki konzervativci. Izolacionistička ideologija dovela je do slogana “Amerika na prvom mjestu”, koji je stekao značajnu snagu, posebno za vrijeme prethodne Trumpove administracije.
Ponekad isprepleten s merkantilističkim gledištima, kao što je vidljivo tokom Trumpovog mandata, izolacionizam naglašava domaće prioritete.
Iako ovaj pristup ima za cilj maksimiziranje nacionalnih interesa u vanjskoj politici, izbjegava snošenje dodatnih troškova povezanih s međunarodnim obavezama.
Izolacioniste karakterizira njihova nezainteresovanost da održe saveze i koalicije, što često dovodi do slabljenja ili raspada američkih partnerstava u inostranstvu.
Tokom Trumpove ere, ovaj pristup je postao očigledan kada su se SAD povukle iz mnogih međunarodnih obaveza, dajući prednost bilateralnim sporazumima i transakcionoj diplomatiji u odnosu na multilateralnu saradnju.
Tokom Trumpovog prethodnog predsjedavanja, on je često tražio finansijske priloge od drugih zemalja u zamjenu za obezbjeđenje.
Izolacionistički stav u Sjedinjenim Državama, za razliku od internacionalističkog pristupa, u osnovi odbacuje međunarodnu saradnju, saveze i podršku drugim nacijama.
Za vrijeme prve Trumpove administracije, rastuće podjele između Sjedinjenih Država i Europske unije postajale su sve očiglednije, što je kulminiralo prijetnjama povlačenjem iz sporazuma o vojnom savezu NATO-a.
Trump je tvrdio da Sjedinjene Države nemaju obavezu pružanja sigurnosti drugim nacijama u okrilju NATO-a bez primanja odgovarajuće kompenzacije.
Nasuprot tome, tokom Bidenove administracije, došlo je do značajne konvergencije između Sjedinjenih Država i Evrope, uglavnom zbog ruske specijalne operacije u Ukrajini.
Izbijanje rata u Ukrajini u februaru 2022. dodatno je premostilo jaz preko Pacifika. Usklađenost između Sjedinjenih Država i Evropske unije značajno se produbila jer su se ujedinili u opoziciji sa “neprijateljem u Moskvi”.
Izraelski genocidni rat u Gazi koji je u toku, puna podrška pokreta otpora Hezbollaha Palestini i šira Osovina otpora uveli su novu dinamiku.
Uz to, iranske vojne operacije odmazde usmjerene na srce cionističkog entiteta u dva navrata stvorile su dodatne komplikacije u vanjskoj politici SAD-a.
Evropa, koja je Iran već kategorisala kao protivnika u ratu u Ukrajini pod lažnim izgovorom da isporučuje opremu Rusiji, ponovo je zauzela stroži i više neprijateljski stav prema Islamskoj Republici.
Jasna ilustracija toga je zajedničko saopštenje Evropske unije i zemalja Perzijskog zaljeva, gdje je Evropa eksplicitno i prvi put optužila Iran da je „okupirao“ tri ostrva koja inače i pripadaju Iranu.
Ova neosnovana tvrdnja zanemaruje sve dokumentovane dokaze koji potvrđuju iranski suverenitet nad ostrvima Abu Musa, Veliki Tunb i Mali Tunb.
Čini se da bi, za razliku od prve Trumpove administracije, koja je doživjela pojavu značajnih raskola između Evrope i Sjedinjenih Država, ove podjele u budućnosti mogle biti manje izražene zbog vanjskih faktora poput onih koji su ranije navedeni.
Sjedinjene Države i Evropska unija će vjerovatno ostaviti po strani svoje razlike, barem privremeno, dok se ne razriješe krize ukrajinskog rata i genocida u Gazi.
Tokom ovog perioda, oni mogu usvojiti retoričku, ali nekonstruktivnu politiku. U prilog ovom predviđanju idu nedavni napori Evropske unije da aktivira mehanizam povratnog udara protiv Irana u saradnji sa Sjedinjenim Državama.
Mehanizam brzog povratka je zakonska odredba za vraćanje rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a koje su ukinute nakon sporazuma o Zajedničkom sveobuhvatnom planu akcije (JCPOA).
Čini se da su Evropljani možda previdjeli činjenicu da se Trump jednostrano povukao iz sporazuma. Poznato je da je sporazum opisao kao “užasan jednostrani dogovor koji nikada, nikada nije trebao biti postignut” i dodao: “nije donio mir i nikada ga neće ni donijeti.”
Kao rezultat toga, očekuje se da će Trumpova politika prema NATO-u i Evropskoj uniji u drugoj administraciji biti blaža i dosljednija nego tokom njegovog prvog mandata.
Nadalje, vrlo je uvjerljivo da bi druga Trumpova administracija mogla postići sporazum s Rusijom o rješavanju ukrajinskog rata – nešto što se nije dogodilo pod Bidenom otkako je on agresivno podržao proxy rat NATO-a protiv Rusije u Ukrajini.
Ako se takav sporazum ostvari, moglo bi postojati nada za kraj rata. Dok transatlantski jaz može opstati, zajednički protivnici mogli bi približiti Washington i Evropu.
Donald Donald Donald Donald Donald
Ekskluzivno PISjournal