PISjournal – Odsustvo snažne, zajedničke osude napada na suverenitet Irana odražava politički proračun koji daje prednost nacionalnim interesima nad panislamskom solidarnošću.
Dr. Ahmad Farouk Musa, osnivač i direktor Islamske renesansne fronte iz Kuala Lumpura, dao je ovu izjavu u intervjuu za IQNA.
Rat između Izraela i Irana, poznat i kao Dvanaestodnevni rat, bio je oružani sukob na Bliskom istoku između ove dvije zemlje u junu 2025. Izbijanje direktnih sukoba između Izraela i Irana predstavlja jednu od najznačajnijih geopolitičkih eskalacija u novijoj historiji Bliskog istoka. Ono što je počelo kao proračunati preventivni napad izraelskih odbrambenih snaga na iranske nuklearne objekte pod kodnim imenom “Uzdignuti Lav”, brzo se pretvorilo u rat na više frontova, uključujući cyber, zračne i pomorske napade.
IQNA: Po Vašem mišljenju, koje bi mogle biti posljedice ove eskalacije za regionalni mir i stabilnost u Zapadnoj Aziji i širem muslimanskom svijetu?
Ahmad Farouk Musa: Po mom mišljenju, glavna posljedica bilo kakve eskalacije između Irana i Izraela bila bi višestrani regionalni rat. Znamo da Iran ima brojne posrednike na Bliskom istoku, iako su neki, poput Hezbollaha i svrgnutog sirijskog predsjednika, ozbiljno oslabljeni. Ipak, Huti u Jemenu i dalje predstavljaju potencijalno smrtonosnu prijetnju. Još važnije, povećava se rizik od nuklearnog sukoba u regiji. Ovo je veća prijetnja jer se vjeruje da Izrael posjeduje skoro stotinu nuklearnih bojevih glava. Kao odgovor, Iran će sigurno ubrzati svoj nuklearni program i možda razmotriti razvoj nuklearnog oružja. Takva situacija mogla bi dovesti do kolapsa inicijativa za neširenje oružja i izazvati nuklearnu trku u naoružanju u regiji. Dugoročno gledano, to bi nanijelo štetu svakoj šansi za mir.
Po mom mišljenju, da bi se postigao trajan mir na Bliskom istoku, neophodno je uspostaviti ravnotežu nuklearne moći. Iranu bi trebalo dozvoliti da posjeduje tu sposobnost kao sredstvo odvraćanja i kontrole Izraela. Kao musliman, vjerujem da nas Kur’an poziva da održavamo vojnu silu koja izaziva strah u srcima neprijatelja Allaha, a time i naših neprijatelja. U suri El-Enfal (8:60) Bog kaže:
“I protiv njih pripremite koliko god možete snage i konja za boj, da biste time zaplašili Allahove i vaše neprijatelje, i druge osim njih – vi ih ne poznajete, Allah ih zna. Sve što na Allahovom putu potrošite nadoknađeno će vam biti, neće vam se nepravda učiniti.”
Smatram da se ‘konji’ spomenuti u ovom ajetu u savremenom jeziku mogu odnositi na nuklearnu sposobnost.
IQNA: Smatrate li da neuspjeh Vijeća sigurnosti UN-a da osudi izraelske napade odražava strukturnu pristranost međunarodnih institucija? Kako bi zemlje s muslimanskom većinom trebale reagirati na takvo nedjelovanje?
Ahmad Farouk Musa: Da, apsolutno vjerujem u to! Ponavljani neuspjeh Vijeća sigurnosti UN-a da osudi izraelske napade, posebno u trenucima pojačanog sukoba u regiji, ponovno je pokrenuo davne rasprave o strukturnoj pristranosti međunarodnih institucija. Ovo nas navodi na pitanje: odražava li to nečinjenje suštinsku grešku u dizajnu i funkcioniranju globalne uprave? Ako pažljivo promotrimo, nedostaci Vijeća sigurnosti simptom su dubljih sistemskih pristranosti ugrađenih u samu arhitekturu međunarodne moći. Središnji problem je pravo veta koje ima pet stalnih članica Vijeća sigurnosti – SAD, Velika Britanija, Francuska, Rusija i Kina. Ova privilegija omogućuje bilo kojoj od ovih zemalja da jednostrano blokira rezolucije, bez obzira na međunarodni konsenzus. Naprimjer, u izraelsko-palestinskom sukobu, SAD je često koristio pravo veta kako bi zaštitio Izrael od osude za njegove zločine.
Naš bivši premijer dr. Mahathir Muhammed već je ranije isticao ovaj problem.
Strukturna neravnoteža očita je u samom sastavu Vijeća. Ne vidimo predstavnike iz Afrike, Latinske Amerike ili Azije. Zbog toga su stavovi mnogih zemalja, posebno onih iz Globalnog Juga, marginalizirani. Kao rezultat, pitanja koja pogađaju te regije – poput iransko-izraelskog rata i izraelsko-palestinskog sukoba – često se promatraju kroz prizmu geopolitičkih interesa nekoliko moćnih država, umjesto kroz prizmu međunarodnog prava ili humanitarnih načela.
Takve nedosljednosti podrivaju povjerenje u Ujedinjene narode i jačaju percepcije o institucionalnoj pristranosti. Kada se neke zemlje pozivaju na odgovornost za kršenja, a druge se štite zbog svojih savezništava s moćnim državama, to podriva načelo jednakog suvereniteta i vladavine međunarodnog prava. Ova dinamika održava sistem u kojem se pravda i odgovornost primjenjuju selektivno, što dovodi do daljnje nestabilnosti i razočaranja među pogođenim nacijama. Vjerujem da bez ozbiljnih reformi – poput ograničavanja korištenja veta ili uključivanja zemalja Globalnog Juga – sposobnost Vijeća da djeluje kao nepristrani arbitar globalnog mira jednostavno je farsična.
Što se tiče odgovora zemalja s muslimanskom većinom, moj jednostavan odgovor je: one bi trebale preispitati svoj pristup međunarodnoj diplomatiji i razviti kolektivan odgovor. Naravno, to je lakše reći nego učiniti. Znamo da je razjedinjenost među muslimanskim zemljama njihova najveća slabost. Iako te zemlje imaju potencijal kolektivnog glasa kroz Organizaciju islamske saradnje (OIC) koja broji 57 članica, muslimanske zemlje, nažalost, nemaju jedinstvo u djelovanju. Ta razjedinjenost izgleda kao cilj svjetskih sila koje koriste sektaške razlike – poput podjela između sunita i šiita – kako bi ih zadržale fragmentiranim. Neke zaljevske zemlje mogle bi strateški iskoristiti svoju ekonomsku moć za odbranu ummeta, ali nažalost, one su više podložne interesima SAD-a, što potvrđuje prisutnost 5 do 7 velikih američkih vojnih baza u regiji Zaljeva.
IQNA: Iran je službeno osudio šutnju Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) u vezi s američko-izraelskim napadima na svoje nuklearne objekte. Ne bi li IAEA trebala jednako reagirati na napade na mirnodopske nuklearne objekte, bez obzira o kojoj se zemlji radi?
Ahmad Farouk Musa: Apsolutno! IAEA je dužna reagirati na svaki napad na mirnodopske nuklearne objekte, bez obzira na to koja je zemlja pogođena. Njena ključna odgovornost je da osigura sigurnost, zaštitu i integritet nuklearnih postrojenja širom svijeta, bez političke pristranosti ili geopolitičkog utjecaja. Šutnja agencije pred američkim ili izraelskim napadima na iranske nuklearne lokacije, osobito one uključene u miroljubive programe, postavlja ozbiljna pitanja o njenoj dosljednosti i vjerodostojnosti. Svaki oružani napad na zaštićeni nuklearni objekt – bilo da se radi o Iranu, Ukrajini ili Japanu – trebao bi izazvati ozbiljnu zabrinutost i osudu, naročito ako postoji rizik od curenja radijacije, ekološke štete ili prijetnje civilima.
Zanimljivo je da je IAEA reagirala vrlo glasno na prijetnje u blizini nuklearnih elektrana u Ukrajini, objavljujući hitne apele za očuvanje nuklearne sigurnosti. Međutim, ostala je tiha ili mlaka kada su napadnute iranske lokacije poput Natanza ili Fordowa. Ova nedosljednost ukazuje na zabrinjavajući nedostatak nepristranosti ili, još gore, na licemjerje, što dodatno jača percepciju geopolitičke pristranosti. Kao potpisnica Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja (NPT) i zemlja pod intenzivnim nadzorom IAEA-e, Iran zaslužuje jednako postupanje. Kada IAEA ne uspije osuditi napade na iransku nuklearnu infrastrukturu, ona potkopava vlastitu tvrdnju o neutralnosti. Moram naglasiti da očuvanje nepristranosti nije izborno – to je temelj legitimiteta i učinkovitosti IAEA-e u sve nestabilnijem globalnom okruženju.
IQNA: Koju ulogu može igrati Malezija kao vodeća muslimanska zemlja i članica Pokreta nesvrstanih u mobilizaciji diplomatskih napora protiv izraelske agresije?
Ahmad Farouk Musa: Vjerujem da Malezija, kao istaknuta muslimanska zemlja i utjecajna članica Pokreta nesvrstanih (NAM), ima jedinstvenu i stratešku poziciju za jačanje diplomatskih napora u suočavanju s izraelskom agresijom na Iran. Iako
Malezija ne može direktno spriječiti izraelske akcije, ona može igrati ključnu ulogu u oblikovanju globalnog narativa, mobiliziranju podrške međunarodnom pravu i okupljanju solidarnosti unutar Globalnog Juga. Kao principijelan i pouzdan glas u muslimanskom svijetu i Pokretu nesvrstanih, Malezija ima diplomatsku snagu da brani suverenitet Irana bez nužnog podržavanja njegove politike, te da izazove nekažnjivost militariziranih država, a da pritom ne bude uvučena u blokovsku politiku. Ovim pristupom Malezija ne samo da potvrđuje svoju posvećenost pravdi, nego također jača legitimitet međunarodnih normi koje su danas ozbiljno ugrožene.
IQNA: Neki tvrde da je ovaj trenutak krizni test muslimanskog jedinstva.
Smatrate li da je muslimanski svijet adekvatno reagirao na izraelske akcije, posebno u odbrani Irana kao muslimanske zemlje?
Ahmad Farouk Musa: Pitanje da li je muslimanski svijet adekvatno stao u odbranu Irana traži dublju refleksiju o unutarmuslimanskom jedinstvu i geopolitičkim stvarnostima koje ga sputavaju. Iako smo vidjeli simbolične izraze bijesa, kolektivna reakcija nažalost nije pokazala kohezivnu, stratešku i principijelnu solidarnost. Kao što sam ranije rekao, jedan od ključnih
faktora koji ograničava snažnu podršku Iranu jeste raskol između sunita i šiita. Taj jaz je godinama dodatno produbljivan nepovjerenjem i rivalstvom između Irana i vodećih sunitskih sila poput Saudijske Arabije i UAE. Iako su nedavni diplomatski napori – poput približavanja Irana i Saudijske Arabije -ohrabrujući, još nisu doveli do zajedničke odbrane ili političkog fronta protiv izraelske agresije.
Zbog toga su mnoge muslimanske zemlje zauzele dvosmislene ili neutralne stavove, posebno one koje su povezane sa zapadnim silama ili zavise od američkih sigurnosnih garancija. Po mom mišljenju, izostanak snažne, zajedničke osude napada na iranski suverenitet odražava politički proračun koji nacionalne interese stavlja ispred panislamske solidarnosti. Duh panislamizma koji su promovirali Abduhu i Afghani danas više gotovo da ne postoji. Primijetili smo da je odgovor OIC-a bio prigušen, ako ne i potpuno izostao. Ta šutnja postavlja pitanja o dvostrukim standardima: zašto patnje Palestinaca izazivaju snažne osude većine muslimanskih zemalja, dok se suverenitet Irana ne brani jednakim intenzitetom i žarom?
IQNA: Kakvu poruku međunarodna šutnja šalje državama koje razmatraju slične akte agresije?Jesmo li svjedoci sloma međunarodnih normi?
Ahmad Farouk Musa: Međunarodna šutnja pred izraelskim napadima na iranski teritorij, posebno na nuklearnu infrastrukturu, ima ozbiljne posljedice koje nadilaze sam Bliski istok. Nečinjenje zapadnih i takozvanih nezavisnih sila postavlja opasan presedan, ohrabrujući države da pribjegnu jednostranim napadima bez straha od posljedica. Ova šutnja nije neutralna; ona aktivno podriva vjerodostojnost međunarodnog prava i narušava globalni poredak. Zanemarivanjem očitih kršenja, međunarodna zajednica slabi institucije koje navodno podržava – poput Ujedinjenih naroda i Međunarodnog kaznenog suda (ICC) – čineći ih neučinkovitima u odvraćanju buduće agresije. Ovo bi moglo postati obrazac za buduće napade, gdje države same kroje “pravdu”, što bi značilo povlačenje iz globalne odgovornosti i urušavanje međunarodne odgovornosti. Ulog nije samo suverenitet Irana, već i integritet samog međunarodnog poretka.
Što se tiče drugog dijela pitanja – da, apsolutno! Svjedočimo slomu međunarodnih normi. Ono što se nekada smatralo zajedničkim okvirom za mir i odgovornost sada se sve više doživljava kao opcionalno ili podložno manipulaciji. Iako struktura globalnih institucija formalno i dalje postoji, njihov autoritet i legitimitet podrivaju se neaktivnošću, politizacijom i selektivnim provođenjem pravde. Posljedice toga su već vidljive, a ako se ovaj trend nastavi, mogli bismo ući u novo, nestabilnije razdoblje međunarodnih odnosa u kojem će sila zamijeniti pravo, a nered zamijeniti poredak.
IQNA: Koje bi dugoročne strategije muslimanske zemlje trebale slijediti kako bi njihov zajednički glas bio snažnije prisutan i kako bi se takvi akti neprijateljstva – bilo prema Palestini, Iranu ili drugima – prestali normalizirati i ignorirati?
Ahmad Farouk Musa: Ovo pitanje zahtijeva dugi odgovor, ali sažet ću svoje stavove. U svjetlu stalnih globalnih nepravdi – od patnji u Palestini do vojne agresije na Iran – muslimanske zemlje nalaze se na povijesnoj prekretnici. Unatoč demografskoj, ekonomskoj i kulturnoj snazi muslimanskog svijeta, njihov kolektivni glas često je marginaliziran u globalnim institucijama. Da bi se suprotstavile normalizaciji agresije i odbranile međunarodnu pravdu, muslimanske države moraju usvojiti dugoročne i koordinirane strategije koje nadilaze praznu retoriku i fokusiraju se na institucionalni, ekonomski i diplomatski utjecaj.
Bez ikakve sumnje mogu reći: marginalizacija muslimanskog glasa i prihvatanje agresije će se nastaviti sve dok muslimanske zemlje ne pređu s reakcije na strategiju. Kroz institucionalne reforme, ekonomsku saradnju među muslimanskim državama, kontrolu nad narativima, diplomatsku diversifikaciju i principijelno jedinstvo, mogu osigurati da nepravde ne budu zanemarene te da se kolektivno dostojanstvo i suverenitet zaštite. Vjerujem da je vrijeme simboličkih gesta prošlo; ono što je sada potrebno jeste koordinirana i vizionarska geopolitička strategija. Kao što Allah kaže u suri El-Bekare (2:143):
“Tako smo vas učinili najboljom – zajednicom sredine, kako biste svjedočili o drugim ljudima, i kako bi Poslanik o vama svjedočio.”
