Daniel Trilling Drakonske mjere
PISjournal – U muzeju Drugog svjetskog rata u Calaisu, smještenom u nekadašnjem nacističkom bunkeru u jednom od gradskih parkova, nalazi se soba posvećena krijumčarima ljudi. Ogromna karta pokazuje rute kojima su pripadnici francuskog otpora odvodili Židove, nasukane britanske vojnike i druge sa teritorije pod njemačkom kontrolom. Putevi se protežu od Francuske do južne Evrope i preko Sredozemlja – odjek opasnih putovanja na koja su se danas otisnuli mnogi koji bez dopuštenja žele doći do Ujedinjenog Kraljevstva.
Krijumčarenje ljudi preko granica nije ni dobro ni zlo. Oni koji to čine mogu pokazati bezosjećajno zanemarivanje ljudskog života. Ili ih može motivirati želja za zaštitom i pomaganjem, kao kada je Rob Lawrie, vojni veteran koji je volontirao u izbjegličkom kampu Calais 2015. godine, sakrio četverogodišnju afganistansku djevojčicu u svom kombiju i pokušao se ukrcati na trajekt za Ujedinjeno Kraljevstvo. (Lawrie je za dlaku izbjegao zatvorsku kaznu, ali je u Francuskoj proglašen krivim za lakši prekršaj ugrožavanja života djeteta.) Vrlo često su “krijumčari” obični ljudi u pokretu koji pomažu jedni drugima dok putuju.
Zajedničko takvim naporima – od ratnog heroizma, preko profitnih bandi, do djela iz milosti – jeste da su oni odgovori na ljudske potrebe. Kada se ljudi osjećaju primorani da se preseljavaju, potražit će načine da to učine. Ako im se na putu postave prepreke, povećavaju se šanse da će se obratiti krijumčarima ili će na svoju ruku pokušati opasna putovanja.
Nakon katastrofe prošle sedmice – najsmrtonosnije na granici Ujedinjenog Kraljevstva s kontinentalnom Evropom otkako je pronađeno 39 mrtvih ljudi u kamionu u Essexu u oktobru 2019. godine – britanska je vlada pod pritiskom da stane na kraj prelascima kanala La Manš. Njezin je instinkt posegnuti za još većom sigurnošću granica: Boris Johnson je 26. novembra predložio više patrola na moru, više elektroničkog nadzora, više špijuniranja i oštrije postupanje prema migrantima koji stignu u Ujedinjeno Kraljevstvo. Ali situacija u Kanalu najjasniji je dokaz koji imamo o tome gdje nas vodi neprekidni fokus na sigurnost.
Više od dvije decenije, uzastopne vlade nastojale su obeshrabriti neželjene migrante, uglavnom ljude koji traže azil, da pređu kanal Lamanš. Tokom 90-ih i ranih 2000-ih, Britanija i Francuska uspostavile su zajedničke granične kontrole, postavljajući jedni drugima službenike u prometna središta, kako bi spriječile ljude da se prebacuju trajektima i vozovima. Kada su se ljudi umjesto toga prebacili na vozila, Britanija je nagovorila Francusku i njene susjede da povećaju sigurnost u lukama i ulaznim tačkama. Ujedinjeno Kraljevstvo je 2014. godine, npr., obećalo 12 miliona funti za pomoć Francuskoj u izgradnji ograda oko luke Calais kako bi spriječila prolaz ljudi. Kako su ova putovanja postajala sve teža, upotreba malih brodova postala je sve češća od 2018., a ubrzala se 2020. godine jer je pandemija onemogućila druge načine putovanja.
Znamo već godinama da sigurnost na granicama ima smrtonosne posljedice. Između 1999. i 2020. godine, prema izvještaju koji je objavio Institut za rasne odnose, nešto manje od 300 ljudi izgubilo je život pokušavajući prijeći u Ujedinjeno Kraljevstvo. Ljude su udarili automobili na autoputevima sjeverne Francuske, ugušili su se u kamionima ili ih je struja udarila u tunelu pod La Manšem, ili su se utopili. Ali, prelazak malim čamcima potencijalno je daleko opasniji: dok tržišna dinamika stvara poticaj za krijumčare da trpaju ljude u nesigurne čamce, mnogo više migranata jednostavno skuplja novac kako bi kupili svoj čamac, kako priznaje britanska Nacionalna agencija za kriminal.
Od britanske vlade niste mogli dobiti odgovor koji bi mogao više pogoršati situaciju. Ne samo da slijedi putanju svojih prethodnika usredotočenu na sigurnost, već ovo sada dolazi umotano u Johnsonov toksični način angažmana nakon Brexita. Njegov diplomatski položaj pogoršao je odnose s Francuskom, što otežava međunarodnu saradnju. Neki su primijetili ironiju da je Brexit zapravo dao Ujedinjenom Kraljevstvu manju kontrolu nad svojim granicama – napuštanjem zajedničkog sporazuma EU-a o azilu krajem 2020. godine, kojim je npr., Britanija izgubila mogućnost vraćanja tražitelja azila u druge evropske zemlje kroz koje su možda prošli. No, daleko veći problem je zakon o nacionalnosti i granicama koji trenutno prolazi kroz parlament.
Prijedlog zakona je pokušaj preoblikovanja politike oko laži Faragista da je zemlja na “prelomnoj tački” od neželjene imigracije, uvođenjem sistema koji kažnjava tražitelje azila koji sami stignu u Ujedinjeno Kraljevstvo. To će, rekla je Priti Patel, potaknuti izbjeglice da koriste službene puteve, osiguravajući da se azil “temelji na potrebi, a ne na mogućnosti plaćanja krijumčarima”. Ipak, vlastita procjena zakona prihvata da postoji “rizik da bi povećana sigurnost i odvraćanje mogli potaknuti [tražitelje azila] da pokušaju rizičnije načine ulaska u Ujedinjeno Kraljevstvo” i da su “dokazi koji podupiru učinkovitost ovog pristupa ograničeni”.
Protivnici zakona tvrde – što je ispravno – da bi Ujedinjeno Kraljevstvo umjesto toga trebalo proširiti sigurne puteve do azila, kroz službene programe preseljenja izbjeglica. Čak i tamo gdje vlada tvrdi da to želi, njeni napori su nedostatni: toliko hvaljeni plan prebacivanja građana Afganistana još uvijek nije započet, više od tri mjeseca nakon što su Talibani zauzeli Kabul. (U četvrtak, samo dan nakon katastrofe u Kanalu, bivši afganistanski vojnik je bio među putnicima čamca koji je stigao na plažu Dungeness u Kentu.) Zajednički napori da se potaknu ljudi da traže azil na druge načine mogli bi potkopati potražnju za krijumčarskim rutama. Sigurni objekti u sjevernoj Francuskoj u kojima bi ljudi mogli ostati i tražiti azil u bilo kojoj zemlji – ili humanitarne vize koje ljudima omogućavaju da putuju u Ujedinjeno Kraljevstvo kako bi podnijeli zahtjeve – smanjile bi potrebu ovih ljudi da pokušaju ilegalno da pređu.
Ipak, bez obzira na to je li odgovor autoritaran ili liberalan, uobičajena pogreška bila bi pomisao da će postojati “rješenje” za prijelaze Kanala u smislu da će jedan ili drugi pristup učiniti da ovo pitanje potpuno nestane. Sve dok Ujedinjeno Kraljevstvo želi zadržati kontrolu granice, postojat će ljudi koji će ih htjeti izbjeći. Možemo odabrati da ublažimo štetu koju te kontrole uzrokuju ili je zanemariti. Međutim, da bismo otišli dalje od toga, zahtijevalo bi dublje promišljanje naših stavova prema migraciji i načina na koji se Ujedinjeno Kraljevstvo odnosi prema ostatku svijeta.
Za sada se jako malo zna o 27 poginulih u srijedu. Ipak, ono što već znamo sugerira da oni nisu bili potpuni stranci Britaniji. Maryam Nuri Mohammed Amin, 24-godišnja kurdska studentica iz sjevernog Iraka, ovdje se pokušavala pridružiti svom zaručniku. Harem Pirot, 25 godina, i iz istog dijela svijeta kao i Maryam, pokušavao se pridružiti svom bratu u Cambridgeu. Zašto su oboje vidjeli smrtonosno putovanje brodom kao jedinu opciju za sastavljanje s porodicom? A šta bi bilo potrebno našem društvu da takve međunarodne veze vidi kao snagu, a ne prijetnju?
Nakon tragedija poput one prošle sedmice, naši politički čelnici kažu da žele da krijumčarenje prestane. Ono što zapravo misle je da žele zaustaviti migrante. Te dvije stvari nisu iste – a jaz između njih je pitanje života i smrti.